— Svoju djecu stavit ćeš na ležaljke. Mladi su, kosti su im gipke. A Roku treba normalan krevet, ima problema s leđima — izjavila je Jelena na ulazu u odmaralište, umjesto da pozdravi.
— I ne pravi taj fac, Iva. Mama je rekla, kućica je velika.
Polako sam spustila ruke na volan i pogledala kroz vjetrobransko staklo.
Stigli smo, muž i ja s djecom, u odmaralište uz šumsko jezero.
Mirno mjesto, drvena kućica za četvero, koju sam platila prije dva mjeseca. Dugo iščekivani predah, izboran s teškom mukom iz radnih rasporeda.
I sad, na rezbarenim vratima odmarališta, blokirajući prolaz, stajao je ciganski tabor u malom.
Jelena, sestra mog Ivice, pobjedonosno se oslanjala na golemi kofer.
Pokraj nje se presvlačio s noge na nogu njezin muž Roko, naoružan vrećom ugljena i paketom jeftinih kobasica.
Malo dalje, poput generala koji prima paradu, uzvisivala se moja svekrva, Marija.
Krunu ove kompozicije činilo je dvoje Jelene djece, koja su se već tukla otrovno-žutom dvolitarskom bocom limunade sposobnom otopiti hrđu.
Kako je rekao jedan poznati detektiv, ako mislite da vas netko pokušava prevariti, već ste prevareni.
Izišli smo iz auta. Dok smo s Ivicom izvlačili kofere iz prtljažnika, Jelena je već prišla mojoj djeci i rekla:
— Vi niste mali, na ležaljkama je ok, a ujak Roko neće sjesti leđa.
— Kakvo ugodno iznenađenje — rekla sam mirnim glasom. — A nismo nikoga čekali.
— Ma, Ivice, pa mi smo obitelj! — odmah se ubacila Marija, iskoračivši naprijed i majstorski uključivši modus “sveta naivnost”. — Kad sam saznala da idete na prirodu, odmah sam nazvala Jelenu. Što ćemo, sjediti u zagušljivom gradu dok vi ovdje udišete kisik? Zajedno je zabavnije!
— Kućica je za četvero, Marija — mirno sam parirala, osjećajući kako se unutra steže hladna, proračunata opruga. Bez histerije. Samo promatranje.
— Ja sam već sve riješila — kategorički je izjavila Jelena s izrazom lica kao da je moja plaćena kućica bila nacrt njezinih planova.
Pravilašeći svoj šešir za plažu veličine satelitske antene, dodala je:
— Mama će leći u spavaću sobu, njoj treba mir. Mi s Rokom na kauč u dnevni boravak. A vi s Ivicom i djecom, snađite se nekako.
Ponašanje rodbine podsjećalo je na najezdu skakavaca: ne traže dopuštenje, jednostavno dolete i počnu jesti tvoje usjeve.
Iz staklenih vrata uprave izašla je simpatična djevojka s tabletom.
— Dobar dan! Vi ste Iva? — nasmiješila se meni. — Rezervacija na vaše ime. A ovo, pretpostavljam, vaše iznenađenje?
Djevojka je prebacila pogled na Jelenu.
— Da, da, to smo mi! — radosno je kimnula šogorica. — Iva, malo sam se pobrinula da ti bude manje muke. Naručila sam saunu za dvije večeri, pa što smo, ko stranci. I prilagodila sam jelovnik. Tvoj ražnjić je super, ali dodala sam pastrvu na žaru i skupu suhomesnatu platu.
— Jelena je jutros nazvala i ostavila zahtjev za saunu i jelovnik — ljubazno je objasnila administratorica, gledajući me. — No rezervacija je na vaše ime, pa bez vaše potvrde ništa ne provodimo.
Velikodušnost na tuđi račun — najbrži način da postanete mecena.
— Izvrsna inicijativa, Jelena — nasmiješila sam se tako nježno da se Ivica pored mene napregnuo. Znao je taj osmijeh. Obično bi nakon njega netko izgubio iluzije.
— Ako potvrdite, uz dodatnu nadoplatu za troje dodatnih gostiju, ležaljke, saunu i posebnu narudžbu u kuhinji, dugujete još dvije tisuće kuna — poslovno je rekla administratorica.
Jelena je graciozno slegnula ramenom i izražajno me pogledala.
Marija je prekrižila ruke na prsima, očekujući da pokorno izvadim novčanik.
Paradoks rodbinskih veza: što su zagrljaji pri susretu čvršći, to dublje guraju ruke u tvoj džep.
— Djevojko — okrenula sam se administratorici, a glas mi je postao hladan i čvrst. — Potvrđujem samo svoju rezervaciju. U potpunosti je plaćena. Nas je četvero.
Zastala sam, gledajući u zbunjene oči šogorice.
— A ovi divni ljudi — zasebna su družina. Molim vas, izdajte njihov smještaj, pastrvu, saunu i skupu platu na poseban račun. Na ime Jelene.
Svi su zašutjeli. Toliko tiho da se čulo kako u šumi djetlić kuca.
— Iva, što ti je? — glas Jelene je jadno zapucketao. Šešir joj je skliznuo na stranu. — Mi imamo novac samo za benzin i sladoled! Mi smo došli u goste!
— Znači, nije vam odmor, Jelena. Vama je šetnja do vrata — odrezala sam. — U goste se dolazi s pozivnicom. I s tortom. A vi ste došli na tuđu feštu s vrećom jeftinih kobasica i apetitom od dvije tisuće kuna.
— Iva! Kako te nije sram! — zacviljela je Marija, pocrvenjevši. — Mi smo obitelj! Rodbina! Ivica, zašto šutiš?! Tvoju majku i sestru izbacuju na ulicu!
Ivica je iskoračio naprijed. Nije vikao, ali u njegovom tonu je zazvečao metal.
— Obitelj, mama, jesu oni koji poštuju tuđe granice. Iva je mjesecima radila kao konj da organizira ovaj odmor za nas i djecu. Vi ste došli nepozvani, pokušali strpati moju djecu na ležaljke i objesiti na moju ženu račun za svoje delicije. To nije obitelj. To je pokušaj da nas uzmete na juriš.
— Ma ja… htjeli smo napraviti iznenađenje! Ivice, pa sami ste nas molili da dođemo! — pokušala se izvući Jelena. Isprike su iz nje izlazile kao paperje iz poderanog jastuka.
— Roko — Ivica je prebacio težak pogled na zeta. — Što se tiče “moliti da dođemo” – to je posebna vrsta turizma. Zove se “sam sebe pozvao”.
Rokovo lice se izdužilo. Pogledao je svoju usamljenu vreću s ugljenom, pa ženu.
— Ja možda i ne bih došao — mrmljao je Roko. — Rekla si da nas je Ivica sam pozvao i da je sve već plaćeno.
Iluzija se potpuno srušila. Bezobrazluk je propao pred svima.
Roko se šutke okrenuo i krenuo prema svom autu, ne pokušavši ni pomoći ženi s njezinim golemim koferom.
Jelenina djeca prestala su se tući bocom i prvi put za cijelo vrijeme utihnula, nijemo gledajući majku.
A Marija, koja je tako živahno pričala o “obitelji”, odjednom se naglo okrenula prema autu, praveći se da s velikim zanimanjem proučava borove. Plaćati ovaj banket iz svoje mirovine očito nije namjeravala.
— Ako se predomislite, slobodna kućica postoji — mirno je rekla administratorica u leđa zbunjenoj Jeleni. — 100% predujam.
Koračali smo urednom stazom prema našoj kućici.
Iza leđa zalupala su vrata auta, motor je očajnički zarežao. Duboko sam udahnula čisti šumski zrak.
Pred trijemom me Ivica obgrlio za ramena i privukao k sebi.
— Znaš — nasmiješio se. — Ipak će to biti odličan odmor.
— Još kako — nasmiješila sam se, gledajući kako naša djeca s radosnim cikom trče prema jezeru. — Hajdemo, mužu. Čeka nas zasluženi mir.
A iza ograde, gutajući prašinu tuđeg slavlja, odlazio je tabor koji je zauvijek naučio jednostavno pravilo: u ovoj obitelji tuđa udobnost više se ne plaća dječjim krevetima i mojom karticom.
