Moja majka Vjekoslava ulazila je u naš stan kao da je to dvorac u Varaždinu, a ona – Marija Terezija, koja je došla na iznenadnu inspekciju u provinciju. Njezini posjeti uvijek su imali taj ceremonijal veličine: kraljevski klimanje glavom na vratima, gnušanje dok pregledava papuče i teški uzdah koji je trebao pokazati koliko pati spuštajući se do razgovora s običnim smrtnicima.
Te večeri slavili smo četrdeset šesti rođendan moje supruge Zrinke. Ja, kao naivan muškarac koji još vjeruje u snagu kulinarske diplomatije, proveo sam dva dana u kuhinji nakon smjena u kardiološkom odjelu. Na stolu, prekrivenom hrskavim lanenim stolnjakom, cijedila se svinjska vratina pečena u mednoj glazuri, zlatio se slojeviti krumpir, a salate su bile ukrašene onom manijakalnom pažnjom koja odaje domaćičinu blagu perfekcionističku crtu.
Osim svekrve, za stolom se materijalizirala i zaova Dubravka – žena vječno nezadovoljnog lica i nevjerojatne sposobnosti da se žali na manjak novca dok gricka sendviče s crvenom kavijarom brzinom industrijskog kombajna. Ja sam sjedio na čelu stola, smiješio se i uživao u onoj sretnoj muškoj iluziji gdje su “svi se okupili, sve je ukusno, znači da se svi vole”.
– A kažem ti, sine, zdravlje treba čuvati od mladosti, – propovijedala je Vjekoslava, stavljajući sebi treću porciju ruske salate. – Ja svoje žile čistim isključivo sodom bikarbonom i čajem od smrekovih češera. Na internetu jedan akademik piše da je sva ta vaša službena medicina samo zavjera ljekarni da nam izvuku kunu iz džepa.
Bacila je na mene višeznačan pogled. Ja sam, radeći kao viši medicinski tehničar, obično puštao takve izjave mimo ušiju, ali danas me umor svladao.
– Vjekoslava, – mirno sam primijetio, dolijevajući ženi kompot. – Ateroskleroza je složen poremećaj metabolizma lipida. Kolesterolni plakovi urastaju u vezivno tkivo i kalcificiraju se unutar stijenke same žile. Soda odlično otapa masnoću na željeznoj tavi, ali u krvotoku ne djeluje. Inače bismo infarkte na reanimaciji liječili sredstvom za pranje posuđa.
Svekrva se zaledila s vilicom kraj usta. Njezino lice brzo je poprimilo nijansu prezrele cikle.
– Najpametniji, ha?! – zacvilila je, uvrijeđena u najboljim osjećajima. – Ti samo nosiš kahlicu za bolesnicima, a usuđuješ se raspravljati s mudrim ljudima! Diplomu kupio i pametuje, neotesana grubijane!
Vjekoslava se napuhala i puhao poput pregrijanog lonca u koji su zaboravili staviti meso.
Ja sam uobičajeno pokušao izgladiti stvari:
– Mama, prestani, Zrinka se samo šalila. Hajdemo radije piti za zdravlje.
Taj mirotvorni pokušaj svekrva je doživjela kao znak slabosti. Osjetivši da sin ne žuri u njezinu obranu s kopljem u ruci, odlučila je promijeniti taktiku i udariti na bolno mjesto.
Razgovor je skliznuo na nekog daljnjeg rođaka koji se nedavno razveo. Dubravka je radosno uživala u detaljima diobe imovine, a Vjekoslava je slušala, skrušeno stisnuvši usne.
– Eto vidiš, sine, – odjednom je rekla svekrva glasno, da svaka riječ odjekne u tišini. – Žene su danas koristoljubive i nepouzdane. Ti si naš dečko zgodan, dobar. Ali zapamti: žene dolaze i odlaze. Danas jedna, sutra druga. A majka je sinu samo jedna.
Dubravka je potvrdno kimnula, dožvakujući komad mesa. Ja sam nervozno progutao, pogledao u Zrinku i izgovorio svoju krunsku, godinama uvježbanu rečenicu:
– Zrinko, pa znaš ti mamu… nije iz zla. To je samo figura govora.
Nisam se raspravljao. Uopće smatram da je raspravljati s ljudima čiji je intelekt zapao na razinu manipulacija provincijskog kazališta – nezahvalan posao. Samo sam se lagano nasmiješio, polako ustao sa stolice i prišao stolu.
Pažljivo, bez ijednog naglog pokreta, uzeo sam veliko pladanj s pečenom svinjetinom. Zatim sam pokupio zdjelu s Caesar salatom.
– Zrinko, kamo ćeš s mesom? – iskreno se začudila Dubravka, kojoj je vilica zastala na pola puta do tanjura.
– Kako kamo? – blago i poslovno odgovorih. – U hladnjak.
– Zašto? Pa nismo još pojeli! – usprotivila se Vjekoslava, osjećajući kako se njezin ritual obilne večere ruši.
– Vidite, Vjekoslava, – vratio sam se do stola, uzeo tanjur s narescima i zdjelicu s kavijarom. – Ja sam dosljedan muškarac. Kad je već rečeno da je žena privremena pojava, odlučio sam to i pokazati. Odlazi žena – odlazi i njezina hrana. Čemu biste se guslile jelom osobe koja je ovdje nakratko?
Odnio sam namirnice u kuhinju. U sobi je zavladala teška, gusta tišina, prekidana samo ravnomjernim kucanjem zidnog sata. Kad sam se vratio po košaru za kruh, svekrva je već povratila dar govora.
– Što si dopuštaš?! – zagrmila je, ustajući od stola i zauzimajući pozu uvrijeđenog kipa slobode. – Kako se usuđuješ! Ti si ušao u našu obitelj! Moraš poštovati starije i zahvaljivati što smo te uopće primili!
Zaustavio sam se pred njom. Promatrati tu histeriju bilo je gotovo zabavno.
– Vjekoslava, da pojasnimo osnovnu geografiju i vlasništvo, – moj je glas zvučao ravno poput spikera vijesti. – Ja nisam nikamo ušao. Vi upravo sjedite u mom predbračnom stanu. Kupio sam ga tri godine prije nego što sam uopće saznao za postojanje vašeg sina. Sada jedete namirnice kupljene mojom plaćom, jer je Zrinka ovaj mjesec otplaćivala kredit za auto. Sjedite na stolici koju sam sam sastavio. Dakle, privremen sam ovdje sigurno ja.
Vjekoslava je uzdahnula. Prebacila je zbunjen pogled na sina, očekujući da će sada udariti šakom o stol i spustiti drznika na mjesto.
Sjedio sam pognute glave. Gledao sam u prazan stolnjak. Na mrvice što su ostale od kruha. Na usamljeni vrč s kompotom. U mojim očima odvijao se složen misoni rad. Iluzija “složne obitelji” raspala se u prah, sudarivši se s neumoljivom stvarnošću.
Polako sam podigao glavu. Pogled mi je bio neobično strog.
– Mama. Dubravka. Ustajte.
– Sine? – nejasno je trepnula svekrva. – Čuo si što je rekao? Dopustit ćeš mu da tjera rođenu majku?!
– Mama, prešla si granicu, – ustao sam i odmaknuo stolicu. – Moja žena nikamo ne odlazi. I stan je njezin, i kuća se na njoj drži. A vama je vrijeme za kući. Proslava je gotova.
– A tako?! Zamijenio majku za suknju! – tragično je zakukala Vjekoslava, odlazeći u predsoblje. Dubravka je šepurila za njom, mrmljajući psovke na račun “proračunatih zmija”.
Šutio sam dok sam im dodavao kapute. Nisam se opravdavao, nisam molio za oprost. Samo sam otvorio vrata i pričekao dok ne izađu na stubište. Škljocnula je brava.
Vratio sam se u sobu, pogledao Zrinku koja je stajala s košarom za kruh, i teško uzdahnuo.
– Izvadi meso natrag, – tiho sam rekao, prilazeći i grleći je za ramena. – Čini se da sam upravo progledao. I znaš… vraški sam gladan.
Sjedili smo u kuhinji nas dvoje. Svinjetina je još bila topla, a čaj – jak. Više nismo otvarali temu dolazaka i odlazaka. Samo od one večeri Vjekoslava se više nije pojavila u mom “dvorcu”, a status supruge u našoj obitelji dobio je željeznobetonsku čvrstoću.
