Ključeve na stol stavila. Brzo. — Maja je stajala na pragu vlastitog stana, prekriženih ruku na grudima. Tresla se od bijesa.
U hodniku, okružena trima ogromnim kockastim torbama, stajala je Antonija Horvat. Bivša svekrva. U rukama je držala duplikat ključeva koji mu je Maja prije tri godine, dok je još bila u braku s njezinim sinom Ivanom, nepromišljeno dala “za svaki slučaj”.
— Ne bih ni pomislila, Majo, — mirno je odgovorila Antonija, skidajući cipele i pažljivo ih smještajući na policu za obuću. — Imam puno pravo biti ovdje. Moj sin je u ovaj stan uložio najbolje godine svog života. Uostalom, ti se nakon razvoda previše dobro živiš. Treba uspostaviti pravdu.
— Kakvu pravdu? — Maja je zakoračila naprijed, osjećajući kako u njoj ključa bijes. — Ivan nije platio ni euro ove hipoteke! Razveli smo se prije dvije godine. Stan je kupljen novcem mojih roditelja prije braka, na njega je samo bila upisana suvlasnička dionica koje se sam odrekao u zamjenu za alimentaciju! Vi ste ovdje nitko.
— Pravno — možda, — svekrva je popravila frizuru ispred ogledala u hodniku i kritički pregledala Majino lice. — A po savjesti — Ivan je ostao na cjedilu. Iznajmljuje sobu u zajedničkom stanu, preživljava od povremenih poslova. A ti? Pogledaj se. Uredila si stan, promijenila auto, kćer upisala u privatni vrtić. Otud novac, Majo? Sigurno bivšem mužu nisi sve isplatila. Eto, zato sam došla živjeti. Pomoći ću s unukom, a ujedno i kontrolirati troškove.
— Unuka ima šest godina, zadnji put ste je vidjeli na trećem rođendanu! — Maja je izvadila mobitel. — Odmah zovem policiju. Nalazite se u tuđem stanu bez dopuštenja.
— Zovi, zovi, — nasmijala se Antonija, samouvjereno odlazeći u dnevnu sobu i sjedajući na kauč. — Reći ću policiji da sam došla k svojoj unuci na poziv njezinog oca. Ivan će potvrditi. Hoćemo li dignuti skandal na cijelu zgradu? Molim te. Neće li ti biti neugodno pred susjedima? Ti si, eto, tako ispravna, šefica u svojoj firmi.
Maja je spustila mobitel. Svekrva je pogađala u bolnu točku — nije htjela upletati susjede, a pogotovo ne šestogodišnju Milu, koja je trenutno bila kod prijateljice. Trebalo je postupiti finije, ali živci su već popuštali.
— Imate točno trideset minuta da pokupite svoje torbe i odete, — izgovorila je Maja odvojeno. — Ili ću odmah promijeniti brave. Majstor dolazi za pola sata.
— Neće doći, — Antonija je iz džepa izvukla heklanu salvetu i položila je na stolić. — Već sam razgovarala s vašim predsjednikom suvlasnika. Rekla sam da sam ti majka, došla u goste, a ti hoćeš promijeniti brave jer imaš privremenu pomutnju razuma. Podržao me. Zato sjedi mirno, Majo. Čeka nas dugačak razgovor.
Maja je ušla u sobu i sjela u fotelju nasuprot svekrvi. Ruke su joj još drhtale, ali u glavi se počeo oblikovati plan. S ovom ženom nije se moglo dogovoriti lijepim putem; razumjela je samo jezik sile i koristi.
— Što zapravo želite, Antonija? — upitala je Maja izravno. — Neću vjerovati da ste dovukli tri torbe iz svog prigradskog naselja samo da uspostavite mitsku pravdu.
— Želim da moj sin živi kao čovjek, — odsjekla je svekrva. — Sve si mu oduzela.
— Sam je sve prokockao na okladama! — viknula je Maja gubeći strpljenje. — Predobro znate zašto smo se razveli. Iz kuće je iznio moj zlatni nakit, založio kompjuter i ispraznio dječji račun!
— Ma daj, nemoj pretjerivati, — odmahnula je rukom starica. — Bio je mlad, posrnuo. Trebala si podržati muža, a ne tražiti razvod i alimentaciju. Zbog tvoje alimentacije ga nitko neće zaposliti na normalan posao, odmah mu oduzimaju pola.
— Ima trideset dvije godine, kakav mlad? — gorko se nasmijala Maja. — I alimentaciju ne plaća već šest mjeseci, dug mu je preko dvjesto eura. O čemu vi uopće pričate?
— Upravo zato sam ovdje, — Antonija se nagnula naprijed. — Dogovorimo se. Prepisuješ pola ovog stana natrag na Ivana. Ili ga prodaješ, kupiš sebi manji, a razliku mu daš za kupnju stana. I povlačiš tužbu za alimentaciju. Zauzvrat odlazim i više te ne uznemiravam.
Maja je gledala bivšu svekrvu i nije vjerovala svojim ušima. Bezobrazluk ove žene nije imao granica.
— Jeste li poludjeli? — tiho je upitala Maja. — Trebam dati dio stana čovjeku koji je opljačkao vlastito dijete?
— Inače ću ti prirediti zanimljiv život, — zaprijetila je Antonija. — Uselim se u malu sobu. Živjet ću ovdje, voditi unuku u vrtić, pričati joj kakva je sebična majka. Pozvat ću centar za socijalnu skrb, reći da zanemaruješ dijete, da radiš danima. Vidjet ćemo kako ćeš pjevati.
U tom trenutku u hodniku je zašuštala vrata. Vratila se Majina prijateljica Kata, dovodeći Milu.
— Mama! — mala Mila utrčala je u sobu, ali stala ugledavši nepoznatu stariju ženu. — A tko je ovo?
— To ti je baka Tonka, Milice, — slatkastim glasom rekla je Antonija raširenih ruku za zagrljaj. — Došla ti u goste.
Mila se prestrašeno privila uz majku. Kata je procijenila situaciju, ugledala kockaste torbe u hodniku i brzo prišla Maji.
— Majo, što se ovdje događa? — šaptom je upitala prijateljica. — Tko je ovo?
— Bivša svekrva, — jednako tiho odgovorila je Maja. — Došla me opljačkati. Traži stan.
Kata se namrštila i okrenula prema Antoniji.
— Ženo, jeste li pri sebi? Gubite se odavde dok nisam pozvala policiju.
— A ti što si da mi zapovijedaš? — odbrusila je svekrva. — Prijateljica? Šuti onda. To su naše obiteljske stvari.
— Milo, idi u svoju sobu i igraj se, molim te, — zamolila je Maja kćer. Djevojčica je poslušno otrčala.
Maja se okrenula Kati:
— Kato, popričaj s njom, molim te. Moramo nasamo razgovarati.
Kata je kimnula i otišla u dječju sobu, čvrsto zatvorivši vrata.
— Znači, ucjena? — Maja je ustala i prišla prozoru. — Mislite da ću se uplašiti socijalne skrbi ili vaših skandala?
— Uplašit ćeš se, — samouvjereno je izjavila Antonija. — Ti si dama, brineš za ugled. Ne trebaju ti problemi na poslu. A ja sam umirovljenica, nemam što izgubiti. Svugdje ću te pratiti.
— Dobro, — odjednom je mirno rekla Maja. — Ajmo ovako. Kad ste već došli pomagati i uspostavljati pravdu, krenimo odmah. Ivan mi duguje šest mjeseci alimentacije. To je dvjesto četrdeset eura. Plus dug za režije iz vremena dok je živio ovdje i nije plaćao — još šezdeset. Ukupno tristo eura. Izvolite.
Antonija se na trenutak zbunila, ali brzo povratila sigurnost.
— Nemam takvog novca. Umirovljenica sam.
— A ja nemam viška stana, — uzvratila je Maja. — Kad ste došli zastupati interese svog sina, platite umjesto njega. Ili ste mislili doći, sjesti mi na vrat, jesti moju hranu i diktirati uvjete?
— Pomagat ću u kući! — viknula je svekrva. — Kuhati, čistiti!
— Ne treba mi kuharica, — Maja je prišla torbama u hodniku i nogom odgurnula jednu. — Pokupite stvari i odlazite. Dobrovoljno.
— Ne! — Antonija je skočila s kauča i dotrčala do Maje. — Ne idem nikamo! Dužna si podijeliti! Moj sin pati zbog tebe!
— Zbog mene? — Maja se naglo okrenula, oči su joj se suzile. — Vaš sin pati zbog svoje lijenosti i gluposti. I zbog vas, jer ste mu cijeli život duvali u guzicu i opravdavali svaki njegov gadni potez. Odrastao je muškarac, a vi mu idete otimati stanove. Nije li vam smiješno?
— Ne smij tako govoriti o mom sinu! — starica je zamahnula, namjeravajući ošamariti Maju.
Maja joj je uhvatila ruku u zraku. Hvat mlade žene bio je čvrst poput željeza.
— Još jednom podignete ruku na mene u mojoj kući, i podnijet ću prijavu za napad, — tiho i prijeteće izgovorila je Maja. — A sad me dobro poslušajte, Antonija.
Pustila je svekrvinu ruku. Starica je teško disala, u očima joj se prvi put pojavio lagani strah.
— Sada uzimate svoje torbe i odlazite, — nastavila je Maja. — Ako za pet minuta budete još ovdje, zovem odvjetnika. Već smo razgovarali o dugovima Ivana. On ima suvlasnički udio u vašoj vikendici u okolici Zagreba, koju ste prepisali na njega. Plijenit ćemo taj udio zbog duga za alimentaciju. Prodati na dražbi. Želite li to? Da vam stranci useljavaju u vikendicu?
Antonija problijedila.
— Nećeš to učiniti. Ivan je rekao da se nećeš upuštati u sudove.
— Ivan je budala, — odsjekla je Maja. — Prosudio je o meni po onoj Maji koja je plakala u jastuk dok je on kockao obiteljski novac. Ta Maja je nestala prije dvije godine. Sada pred vama stoji žena koja sama uzdržava dijete, vodi prodajni odjel i zna brojati novac. Ako ne odete, sutra ujutro moj odvjetnik podnosi zahtjev za pljenidbu Ivanove imovine. A on ima samo jednu imovinu — udio u vašoj kući i vikendici.
Svekrva se ukočila. Logika Majinih riječi do nje je doprla u trenutku. Ucjena stanom je propala, a perspektiva gubitka obiteljske vikendice zbog sinovih dugova bila je više nego stvarna.
— Zmijo, Majo, — siknula je Antonija, ali bez prijašnje sigurnosti.
— Kakva sam, takva sam, — Maja je otvorila ulazna vrata. — Vrijeme teče. Pet minuta.
Svekrva se stala blesavo kretati po hodniku. Sav njezin borbeni žar ispario je. Počela je užurbano navlačiti cipele, petljajući se s vezicama.
— Ivan će saznati kakva si gad, — mrmljala je grabivši prvu torbu. — Otužit će ti dijete.
— Neka proba, — ravnodušno ga je gledala Maja. — S njegovim primanjima i dugovima. Ne bi mu povjerili ni mačku.
Antonija je izvukla dvije torbe na stubište. Treću je Maja vlastitom nogom izgurala kroz vrata.
— Ključeve, — Maja je ispružila ruku.
Svekrva je s bijesom bacila svežanj ključeva na pod. Zazvečali su i otkotrljali se po pločicama. Maja ih je mirno podigla.
— I nemojte se više pojavljivati ovdje. Nikad. Milu nećete vidjeti dok Ivan ne isplati cijeli dug do zadnjeg eura. A ako počnete vrebati ispred vrtića — unajmit ću zaštitara, a protiv vas podnijeti tužbu za uznemiravanje. Jeste li me razumjeli?
Antonija nije odgovorila. Teško je disala, pokušavajući zgrabiti sve tri goleme torbe odjednom. Vrata dizala su se otvorila, i ona je, mrmljajući sama sebi, ušla unutra.
Maja je zalupila vrata i dva puta okrenula ključ u bravi. Koljena su joj klecnula, naslonila se leđima na vrata i polako skliznula na pod. Srce je ludovalo.
Iz dječje sobe izašla je Kata, a za njom se bojažljivo pojavila Mila.
— Otišla? — upitala je Kata, čučnuvši ispred Maje.
— Otišla, — Maja je izdahnula i nasmiješila se. — Neće se vratiti. Bojala se za vikendicu.
— Mama, zašto je baka tako vikala? — upitala je Mila, prilazeći i grleći majku oko vrata.
Maja je zagrlila kćer, zarivši nos u njezinu meku kosu. Sav bijes i napetost iščezli su, ostalo je samo olakšanje i apsolutna pobjeda.
— Sve je u redu, zeče, — tiho je rekla Maja ustajući. — Baka je samo pobrkala adresu. Više nas neće uznemiravati. Hajdemo bolje popiti čaj s kolačima koje je Kata donijela.
Kata je namignula Maji i otišla u kuhinju. Život se vraćao u svoje normalno, mirno korito, i nikakvi duhovi prošlosti više ga nisu mogli uništiti.
