– Ne mogu povjerovati! Moj najbolji prijatelj je otac Aleksandra! Više od četiri godine čuvao je sina i nije mogao pomisliti da nije moj.

Ne mogu u to vjerovati! Moj najbolji prijatelj se ispostavio očim za Luku! Četiri i pol godine sam čuo sina, a nisam ni pomislio da nije moj.

Mateja i Marko zaljubljeni su bili još iz osnovnice. Kad je Mateja završila srednju, Marko je upisao zrakoplovni fakultet u Splitu. Mateja nije uspjela ući. Svakodnevno su se zvali.

Nekoliko mjeseci kasnije, kada su mu počeli letovi, Mateja je postala preplavlavljena ljubomorom na lijepe stjuardese. Došla je u Split na pomirenje, proveli su divnu noć, šapćući jedno drugome o ljubavi. Ujutro je Mateja primijetila poruku na Markovom telefonu: poznata stjuardesa ga je pitala kada je sljedeći let i rekla da je s njim u zrakoplovu mirnije.

Ljubomora je preplavila Mateju, razdirala je s Markom, pa je krenula u suzama.

Marku ponudili su posao u inozemstvu odlične perspektive, visok plaćeni honorar. Pitao se kako će reći Mateji da će za otprilike godinu dana morati otići. Tri tjedna kasnije Mateja mu je otkrila da je trudna.

Marko joj je predložio brak. Brak je uskoro slavio. Sve je grad obilazao. Ponuda za inozemni rad joj je ispala iz ruke jer je ona bila protiv.

Nakon vjenčanja Marko je odveo Mateju u Zagreb. Kad je sin rođen, uz majčinu pomoć uzeli su prostrani stan na kreditu. Marko je cijelo vrijeme radio da podmiri rate i izdržava obitelj.

Kad bih ja samo godinu dana otišao u inozemstvo! Ne bi mi bilo stalno pretrpavati se na poslu! Već bih se popeo po poslovnoj ljestvici!

Naravno, Marko! Ja sam ovdje s djetetom, a ti ćeš se zabavljati s novim djevojkama na letovima? nervozno je odgovorila žena.

Dosta me tvoja ljubomora! Ako sam s tobom, ja sam s tobom! I nitko drugi!

Sukobi su se ponavljali iz dana u dan. Posebno nakon svakog leta, žena ga je čekala na vratima, pretraživala mu mobitel tražeći nešto. Tri godine kasnije Marko je morao preći na rad kao instruktor na zrakoplovnom fakultetu, a vikendom je radio kao taksi vozač.

Zbog žene je odustao od svog životasna, trudio se biti najbolji otac i muž.

Jednog dana Marko je zakasnio s uplatom na kredit. Trebao je izvaditi ugovor iz banke. Kuće nije bilo, pa je sam morao kopati po starim kartonima. Našao je ugovor i još nešto: test otkrivanja očinstva.

Što je ovo? pomislio je.

Rezultati testa: Dijete: Luka Marković. Vjerojatan otac: Andrija Novak. Vjerojatnost: 99%.

Ne mogu u to vjerovati! Moj najbolji prijatelj je očim za Luku! Četiri i pol godine sam ga čuo, a nije moj.

Marko nije znao kako reagirati. Kako da pita ženu? Bio je šokiran.

Bok, dragi! Doma smo! prilazila je Mateja i poljubila ga, ali Marko nije podigao pogled.

Sin, idemo večerati, a potom ćemo i na igralište rekao je sinu.

Što se dogodilo? Što sam ti, dok sam bila odsutna, učinio da ti se svidi? nasmijala se žena.

Vrijeme je za večeru, a potom šetnju s sinom.

Mateja nije shvatila što se događa s mužem.

Marko! Što se dogodilo na poslu? Ponovno li te žele poslati na teret? Zašto ne želiš razgovarati sa mnom?

Nemam volje! ustao je i ušao u sobu.

Mateja ga je slijedila, preplavljena pitanjima:

Što se smiješ? Što da pretpostavljam o tvom raspoloženju? Ne obraćaš mi se! Ja sam tvoja žena, samo na trenutak! Budi ljubazan! Objasni mi što se događa!

Da! Ženo! Kako si mogla toliko dugo šutjeti? Za tebe sam ostavio svoj san! Sve radim za obitelj! Zaboravio sam kad sam zadnji put posjetio majku ili se družio s prijateljima!

Mateja je gledala u njega velikim očima, pokušavajući shvatiti.

Zna li on? Mislim li pogrešno? Kako je mogao saznati? pomišljala je.

Prošla su dva mjeseca od otkrića. Marku nije bilo mjesta za sebe. Želja za razgovorom s Matejom nestala je. Kako je najbolji prijatelj mogao sakriti toliko?

Istina je bila da je Andriju uvijek privlačila Mateja. To nije skrivao. Par mjeseci prije vjenčanja Marka i Mateje, Andrija se oženio, svjestan da Mateja nikada neće biti njegova. Na svim proslavama, Andrija nije pozivao svoju ženu na ples, nego je uvijek plesao s Matejinom.

Markova majka jednom je rekla:

Ah, Mateja! Bili biste savršen par s Andrijom!

Mateja se nasmijala i s dozom sumnje odgovori:

Ma da! Oženjena sam vašim sinom! Imamo sina! I volimo se!

Volite, vidim. Ali uvijek plešeš s njegovim prijateljem. On ti uvijek pomaže. Zašto ne tražiš pomoć od muža? Uvijek se okrećeš Andriji. Što je u pitanju?

Imate pravo, moj muž je stalno na poslu. Nemam vremena za njega, zato tražim pomoć od Andrija. On je dobra duša i nikad ne odbija.

Mateja, draga! Volim svoga sina! Ne želim da ga netko prevari! Osjećam da u vašem braku nešto nije u redu!

Gospođo Anđelko, izmišljate! Svima nam je dobro!

Markova majka, kad je unuk došao na svijet, primijetila je rođenu pjenu na vratu, baš kao kod Andrija. Unuk je sve više nalikovao Andriji. Test je napravila gospođa Anđelka, pozvala sve u svoj dom, pripremila sve što je trebalo za test čašu Andrija i njegovog unuka.

Kasno navečer, kad Marko nije bio kod kuće, došla je u posjetu i zaplakala.

Rekla sam! Rekla sam! Kako možeš varati mog sina? A Andrija zna li da ima sina? Bezobrazna! Uništila si cijeli moj život! Morate mu reći odmah! Inače ću ja sama reći!

Mateja je uz plač zamolila svekrvu:

Molim vas! Ne rušite nam život! Ovo je sve nastalo zbog nebitne sitnice! Bili smo u svađi. Jedna noć s Andrijom, a devet mjeseci kasnije rođen je sin. Marko me voli. I sina. Znala sam da ćemo biti čvrsto povezani. Andrija nije tada imao ništa ni karijeru, ni novac! Odlazila sam na to zbog djeteta! Molim vas, ne kvarete život našem unuku!

Anđelka je izašla iz hodnika u suzama. Bila je žalosna zbog sina, ali nije željela uništavati njegov život.

Mateja je, ne razmišljajući, sakrila rezultate testa u ladicu s dokumentima, nadajući se da Marko nikada neće pogledati.

Kad se Mateja vraćala s posla, odlučila je razgovarati s Markom i otkriti mu tajnu. Marko se nije vratio, a njegova soba je bila prazna. Na sinovom krevetu našla je novu igračku na daljinskom.

Mamo, gdje je tata? upitao je sin.

Na poslovnom putu, sine Mateja je potrčala na balkon i zaplakala.

Najviše je strahovala da će izgubiti muža, ostati sama s djetetom u tom velikom stanu. Nazvala je Marka.

Marko, razgovarajmo! Molim te! zaplakala je.

Mislim da je bolje da ne! Stvarno sam razočaran! Volim sina i pomoći ću mu, ali ne mogu živjeti pod istim krovom s tobom! Godinama si šutjela! Za tebe sam odustao od svega! Zovi me samo zbog djeteta! Volio sam te! A ti si sve to poremetila! Da nije bilo sina, više bih bio izvan tvog života!

Marko, molim te! Ne prekidaj! Poslušaj me! prosula je Mateja, ali on je prekinuo.

Sin je čeznuo za ocem, pa je Marko došao po njega na vikend. Mateja je potrčala k njemu i inzistirala na razgovoru.

Sjećaš li se tog dana kad smo se svađali zbog stjuardese koja ti stalno pisala? Vratila sam se kući, našla prijatelje, otišli smo u klub tamno je bio Andrija. Bili smo sretni. Ne sjećam se kako sam završila u njegovom stanu. Ustajalo mi je sram. Htjela sam ti to reći, ali sam se bojala da ću te izgubiti. Andrija se vjenčao za tjedan dana. Rekao mi je: Zamisli da se ništa nije dogodilo. Često me je zvao i pisao. Kad sam vidjela dvije linije na testu, mislila sam da je tvoj sin. Ali nije bilo tako. Tvoja majka donijela je rezultat kad je Luka imao pola godine. Zaboravila sam gdje sam ga stavila. Pokušavala sam zaboraviti cijelu priču. Kriv je Andrija! Znaš da mu je zavist. Oprosti mi, molim te! Volim te!

Nema oprosta! Neću više slušati! odgovorio je.

Marko je nastavio letjeti. Nakon nekoliko mjeseci podnio je zahtjev za razvod. Sinu je slao poklone iz raznih zemalja, slala mu je novac. Andriju nitko nije rekao da je Luka njegov sin. On i njegova žena odselili su se u inozemstvo. Ni Marko nije više bio tu.

Eto kako jedna nepromišljena odluka može srušiti život, uništiti povjerenje i ljubav! Marko je izgubio najboljeg prijatelja i ženu.

Mateja je živjela prilično dobro ostala je u velikom stanu, imala je novca, auto. Samostalno je radila, Marko joj slao novac svaki mjesec. Sin je išao u najbolju gimnaziju. Posjećivala je salone ljepote. Činilo se da sve ima! Ali nije bilo ljubavi!

Mateja je više puta pokušavala povratiti bivšeg muža, ali bez uspjeha. Marku je bilo teško započeti novu vezu, bojao se da će ponoviti iste pogreške. Na kraju je dosegao sve one visine o kojima je uvijek sanjao.

Što sve se može dogoditi u životu! Smatrate li da je Mateja učinila ispravno što je toliko dugo skrivala tajnu? Što biste vi učinili na Markovom mjestu?

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

10 − 9 =

– Ne mogu povjerovati! Moj najbolji prijatelj je otac Aleksandra! Više od četiri godine čuvao je sina i nije mogao pomisliti da nije moj.
Îngerul ciufulit Iulia pășea încet înapoi, fără să-și desprindă privirea de dulăul uriaș ce ședea impasibil chiar în mijlocul străzii. – Cuminte, băiete, cuminte… – murmura ea încet, aproape în șoaptă, încercând să nu facă vreo mișcare bruscă. Câinele era impunător – trupul masiv era ascuns sub o blană groasă și ciufulită, pe ici pe colo încâlcită în smocuri dense. Ochii săi – negri, pătrunzători – urmăreau fiecare pas al Iuliei, iar urechile i se ciuleau la cel mai mic zgomot. Fata simțea cum frica îi strânge stomacul, tremuratul îi cuprindea genunchii, chiar dacă încerca din răsputeri să rămână stăpână pe sine. Mereu avusese frică de câini – chiar și de cei micuți, de poșetă, ce toropeau în brațele trecătorilor. O frică înrădăcinată încă din copilărie, de pe vremea când avea patru ani, iar părinții o duseseră la bunici, la țară. În sat trăia un vecin care creștea câini. Curiozitatea copilărească a Iuliei nu a rezistat tentației unui cățeluș pierdut pe ograda bunicilor. Doar că, după câțiva pași cu puiul în brațe, drumul i-a fost barat de un câine mare – mama puiului. Animalul s-a apropiat amenințător, arătându-și colții ascuțiți, fără să atace, ci doar mormăind. Acel moment de groază, neputință și frig interior i-a rămas întipărit în minte pentru totdeauna. Anii au trecut, dar frica nu s-a stins. Iar acum, în fața ei se afla o adevărată namilă care nu părea să aibă de gând să-i cedeze calea. Iulia a decis să nu-și încerce norocul: mai bine să ocolească decât să riște. S-a întors încet și a pornit pe alt drum, încercând să-și păstreze calmul. Totuși, se uita la fiecare câțiva pași peste umăr – câinele mergea după ea. Nu o urmărea agresiv, păstra distanța, dar nu rămânea în urmă. – Ce deștept e, – a șoptit Iulia, aruncând o nouă privire la necunoscutul ei însoțitor. – Nu se apropie prea mult, parcă simte că mi-e teamă. Dar de ce vine cu mine? Și unde o fi stăpânul? Ajunsă în fața blocului, aproape alergând, Iulia și-a scos cardul, a deschis ușa grăbită și s-a întors: câinele era încă acolo, pe trotuar. Nu a făcut niciun pas după ea, doar a urmărit, cu privirea-i pătrunzătoare, cum ușa se închide încet, ascunzându-i silueta. În apartament, după ce și-a lăsat geanta și pantofii, Iulia s-a oprit o clipă în hol, ascultând. Liniște. Orașul mormăia vag dincolo de ferestre. Făcându-și curaj, s-a apropiat de geam – blana familiară încă se vedea jos, pe trotuar. Simțind privirea fetei, câinele și-a ridicat capul, a dat încet din coadă, apoi s-a îndepărtat cu pași lenți, lăsând-o să răsufle ușurată – astăzi plecase, în sfârșit. Apoi a devenit aproape un ritual. În fiecare seară, când Iulia se întorcea de la muncă, câinele apărea de nicăieri și o însoțea tăcut până la scară. La început păstra distanța, dar în timp tot se apropia. Nu se băga niciodată în fața ei, nu o atingea; doar mergea cuminte lângă ea. Cu timpul, Iulia a început să observe alte detalii la el – mersul calm, privirea inteligentă, ochii blânzi. A devenit chiar o ușoară alinare să-l știe în preajmă, așa că i-a dat nume: **Cerber**. Câinele a reacționat imediat când l-a strigat pe nume și, din acea zi, drumul spre casă a devenit altceva. Cerber mergea alături de ea, fără să-i ceară nimic, dar oferindu-i o liniște tăcută. Până într-o seară de toamnă când Iulia, întârziată la muncă, nu l-a găsit pe Cerber la colț, așa cum se obișnuise. Inima i-a stat în loc – pe lângă teamă, simțea și un dor ciudat după prezența protectorului mut. Pe un întuneric aproape deplin, un bărbat necunoscut a apărut din întuneric, i s-a adresat cu glume grobiene și a pus mâna pe ea. A văzut brusc, în lumina slabă a felinarului, sclipirea unei lame de cuțit. Panica era la apogeu, când străzile au vibrat de lătratul aspru al lui Cerber. Câinele a sărit asupra agresorului, l-a trântit, a smuls cuțitul din mână, iar Iulia, cu genunchii tremurând de adrenalină, a chemat Poliția. Cerber a rămas lângă ea, cu ochii fermi pe necunoscut, până au ajuns agenții să îl ridice. Acela a fost momentul când Iulia a hotărât că nu vrea să-l mai lase pe Cerber singur pe străzi. L-a adus acasă și, încet-încet, câinele ciufulit s-a obișnuit cu viața de apartament: blana i s-a îmbunătățit, a prins încredere, a învățat să se joace, să stea la geam și să îi aștepte venirea. Când Cerber s-a îmbolnăvit, Iulia l-a îngrijit cu răbdare – chemând veterinarul, hrănindu-l atent, dăruindu-i grijă și dragoste. Așa s-a întărit prietenia lor: ieșeau seara în parcul central, se jucau, mergeau împreună la dresaj. Cerber era sufletul nou al căminului ei, îngerul păzitor și tovarășul de fiecare zi. Până într-o seară, când la ușa blocului a apărut un bărbat. S-a recomandat: Alexei, fostul stăpân. Fusese nevoit să plece la muncă în Germania, lăsând câinele la un prieten – care însă, coplesit, îl lăsase pe Cerber pe străzi. Revenit, Alexei a căutat mult cățelul său și, văzând cât de bine se simte lângă Iulia, a decis că locul lui Cerber este aici. A plecat doar cu o ultimă mângâiere pe blana câinelui. Iar Iulia, privind la cel mai credincios amic, a știut că povestea lor va continua – Cerber, îngerul ciufulit, nu se va mai rătăci niciodată de casa lui.