Marija je sjela u omiljenu fotelju s čašom toplog komposta, gubljenjem pogleda u televizijski zaslon. Bilo je petak, devet navečer, a na ekranu su se treperile zadnje špice još jedne serije. Ništa nije uhvatila misli su bile potpuno zauzete sutrašnjim obavezama. Ponovno subota. Ponovno sveti obred dolaska svekrve.
Pet godina bračnog života pretvorilo je te vikende u pravi izdržljivi test preživljavanja. Svake subote. Kao prokletstvo koje se ne može otkloniti.
Sve je započelo nevino i pomalo slatko. Tatjana, majka mog muža, dolazila je jednom mjesečno da sjedne, popriče, sazna što se događa kod djece. Petar je tada, s iskrenom brigom u glasu, govorio:
Mama je udovica, starija je. Otac je prije deset godina preminuo. Dajmo joj malo pažnje, podržimo je moralno. Provedimo vrijeme zajedno.
Marija je rado pristajala. Naravno, radi se o rodbini muža. Treba poštovati starije generacije i pokazati brigu.
No, polako, neprimjetno, sve se počelo radikalno mijenjati.
Prvi su bili primjedbe na kućni red. Nakon prvog posjeta Tatjana je taktično povukla sina u hodnik:
Petre, dragi, tko kod vas pere podove?
Marija, naravno da ja, mama iznenadio se sin tim pitanjem.
Čudno, kaže. Zašto onda na linoleumu ostaju mrlje? I na podnim dascima primijetila sam prašinu.
Od tog nezaboravnog dana, pred svakim dolaskom svekrve, Marija se pretvarala u opsesivnu čistačicu. Brusila je stan sate i sate, sve dok nije znojenog podiza.
Podove je najprije prala koncentriranim sredstvom, zatim temeljito brisala do suhoće. Prašinu je brisala svugdje po namještaju, policama, čak i na radijatorima i donjim rubovima. Kadu je čistila do blistavog sjaja posebnim sredstvima.
Mama je od djetinjstva navikla na besprijekornu čistoću strpljivo je objašnjavao Petar, gledajući suprugu kako se kreće krpom po kutovima. U njenom domu uvijek je bilo redoslijedno, kao u muzeju.
Mislite li da sam prljavica? upitala je Marija umorno, protežući ukočenu leđa.
Ne, naravno, samo malo opuštenija u domaćinstvu.
Opuštena. Sjajan opis za ženu koja radi po deset sati dnevno u banci, rješava nervozne klijente, izvještaje i pritiske vodstva.
Ali Marija je izdržavala. Obitelj je, naime, stalni kompromisi i uzajamna popustljivost, zar ne?
Nakon godine Tatjana je počela dolaziti sve češće. Najprije svaka dva tjedna, pa zatim svake subote, bez izuzetka.
Samo joj je dosadno u praznoj stanu objašnjavao je moj muž s razumijevanjem. Dobro je da ima mjesto gdje može odmoriti dušu.
Odmarati. Koliko je to riječ zanimljiva u ovom kontekstu.
Jer u njihovoj kući odmarala je jedino svekrva. A Marija je radila kao konj na veslima.
Uz dosadašnje zahtjeve savršene čistoće, polako su se uspostavili i obavezni programi zabave. Tatjana više nije bila zadovoljna samo sjedenjem pred televizorom uz čaj i krekere. Željela je aktivna izlaska, šoping.
Petre, sine, idemo li negdje, pogledati novu bluza? svake subote je ponavljala ista rečenica. Ovaj garderob nam je otkrčen.
Naravno, mama! Idemo! Marijo, požuri se.
I Marija se poslušno spremala. Trčala je po vlažnim trgovačkim centrima, nosila beskrajne vješalice s odjećom, strpljivo čekala iza kabina za isprobavanje.
Tatjana je bila izuzetno kapriciozna i zahtjevna kupac odabrala bi pet do sedam stvari samo da bi na kraju kupila jednu, ili ništa, uz razočaran udah.
Kvaliteta danas nije onakva kakva je bila izjavila je. U vrijeme Jugoslavije sve su šivali bolje, čvršće.
Možda da probamo u drugoj trgovini? predlagala je izmučena Marija.
Idemo! Sigurno će biti bolje.
I opet ispuni kabine, duge redove na blagajnama i isprobavanje.
Petar se u tim iscrpljujućim šoping turama principijelno nije uključivao. Imao je uvijek važnije i hitnije muške obaveze nogometnu utakmicu na televiziji, druženje s prijateljima u garaži, pranje auta ili odlazak na pecanje.
Vi žene volite takve stvari filozofirao je. Ja bih samo smetao s mojim savjetima.
Zanimljivije. Nakon napornog radnog tjedna u banci, šetnja trgovačkim centrima s kapricioznom starijom damom, očito je zabavno.
Ali i to nije bilo vrhunac ljudske izdržljivosti.
Jučer se Marija vratila kući s posla izuzetno kasno i u stanju potpunog iscrpljivanja. Kvartalni izvještaj za glavnu podružnicu, hitan sastanak s upravom banke, skandal s problematičnim klijentom. Glava joj je pucala od napetosti, a noge jedva su nosile iscrpljeno tijelo.
Petar je u to vrijeme mirno sjedio na omiljenom kauču, uživajući u novoj epizodi kriminalističke serije. Polako je dopijao večernji čaj, zamišljeno žvakajući krekere.
Kako je na poslu? upitao je, ne skidajući pogledi s ekrana, gdje se odvijala dinamična potjera.
Jako sam umorna danas iskreno je prizna Marija, srušivši se u fotelju.
Ah, razumijem. Okej, odmaraj. Usput, mama sutra dolazi rano ujutro.
Znam kratko je odgovorila.
Slušaj, Marijo, ustani sutra ranije i napravi mami juhu. Doći će s posla na selu, umorna i gladna. Ali mora biti od domaće kokoši znaš da joj je želudac bolestan. Treba joj pravi, gusti temeljac, ne ona kemija iz prodavaonice.
Marija je polako podigla glavu:
Domaća kokoš?
Da. Na središnjem trgu ima dobra prodavača. Teta Ljubica tamo drži žive kokoši. Glavno je da budu svježe, tople. Mama kaže da smrznuta kokoš iz dućana nije ništa drugo nego čista hrana.
Kada da krenem po tu kokoš?
Rano, u pola šest. Tržnica otvara u šest, a do osam ćeš biti kod kuće. Mama obično stiže do devet.
Zašto ti ne odeš?
Rado bih, ali ti si bolja u tome. A juha je ipak ženska stvar. Ja ću napokon zaspati do podne i napuniti se energijom.
Marija je tiho otišla u kupaonicu. Dugo je četkala zube, razmišljajući o pravednosti života. On planira spavati do podne u svoj zakonski slobodni dan, a ona mora ustati u pola šest, preko cijelog grada pojuriti po kokoši, pa još tri sata stajati uz štednjak.
Postavit ćeš li alarm? viknuo je Petar iz dnevne sobe.
Kakav alarm? nije je razumjela.
Pa da ne prespavaš ujutro. Mama obično dolazi do devet, a juha treba dosta vremena.
Marija je iz kupaonice izvukla četkicu iz usta:
Hoćeš li ti alarm?
Zašto ja? Sutra mi ne treba kuhati.
Nije pripremila alarm na telefonu.
Ujutro je probudila oštar zvuk na vratima. Sedam deset. Ispred prozora još je bila sumagla jesenja kiša koja je tiho kucala po staklu.
Tko bi to mogao biti? mrmljala je pospano, tražeći kućni ogrtač.
Tatjana je tu! veseo glas odzvanjao je iz hodnika.
Srce joj je poskočilo u želudac. Svekrva. I puno ranije nego što je obično.
Otvorila je ulazna vrata. Tatjana je stajala na pragu s dva velika torbe za namirnice, u elegantnom laganom kaputu, svježa, čila i puna energije.
Marijo, dobro jutro! Već li miriše juhu? Ili sam previše rano stigla?
Marija je teško progutala grlobolni čvor. Juha. O kojoj je čula tek sinoć navečer.
Nema juhe izgušila je.
O, ne! zaplakala je Tatjana. A Petar je rekao da ćeš rano ustati
Petar spava.
Svekrva je ušla u stan, kao da ništa ne čuje. Sklonila je kaput na vješalicu.
Nema problema, draga! Idemo brzo na tržnicu, kupit ćemo kokoš. Petar je objasnio treba domaća, svježa. A ona iz dućana je samo kemija.
Marija je stajala u ogrtaču, gledala tu energičnu ženu i osjetila kako u njoj sve ključice kipu.
Nigdje neću ići.
Kako ne ideš? iznenadila se Tatjana. A juha?
Juha neka kuha onaj koji ju je tražio.
Ali Petar radi cijelu sedmicu! Treba mu odmor!
I meni treba raditi. I odmoriti se.
Tatjana se smjestila u kuhinji, očito očekujući dugačak razgovor:
Marijo, ne shvaćaš? Liječnik mi je rekao da moram topao obrok ujutro. Želudac mi je bolestan!
Razumijem. Ne shvaćam zašto je to moj problem.
Petar se pojavio iz spavaće sobe, u pocepanom majici, pospano, raštrkan.
O, mama! Već je stigla?
Petre! Tatjana je pogledala sina s nada. Gdje je juha? Marija kaže da ne ide po kokoš.
Petar je zbunjeno pogledao ženu:
Što to kažeš? Jučer sam ti rekao: ustani rano i napravi mami juhu.
Marija je polako okrenuta prema mužu. Pažljivo je obrisala ruke kuhinjskim ručnikom. Pogledala ga pravo u oči.
Neka juha bude onome tko je iz nje rođen.
U kuhinji se spustila tišina. Tatjana se zamrznula. Petar je otvorio usta, zatim ih zatvorio.
Što si rekla? tiho ga je pitao.
Ono što mislim odavno.
Marijo! uzviknula je svekrva. Kako možeš tako govoriti!
Vrlo jednostavno odgovorila je. Jezikom.
Ali ja sam tvoja svekrva!
I što? To me čini vašom sluškinjom?
Kakvom sluškinjom? ubacio se Petar. Mama je obitelj!
Tvoja obitelj. Tvoja majka. Zato joj ti kuhaj.
Ne znam kuhati!
Nauči. Internet je pun recepata.
Ali ti si žena! zaplivao je muž.
Aha. A ti si, možda, vanzemaljac?
Marijo nježno je rekla Tatjana razumijem, umorna si. Ali obiteljske dužnosti
Čije dužnosti? oštro je prekidala Marija. Moje? A vaše gdje su?
Ja sam starija žena
Koja se odlično snalazi na selu, ide u trgovine, traži zabavu. Nije baš starija.
Kako se usuđuješ! uzviknula je svekrva.
Lagano. Pet godina sam podnosila dosta mi je.
Marija je prišla štednjaku, upalila plamen i stavila malu posudu.
Što radiš? upitao je Petar.
Pripremam doručak. Zobene pahuljice.
A nama?
Vama ništa. Već ste odrasli.
Marijo, to nije ispravno! uzviknula je Tatjana.
Što nije ispravno? To što ne želim biti besplatna kućna pomoć?
Ja sam Petrovova mama!
Pa se bavite majčinskim obvezama. Nahranite sina.
Neću kuhati u nečijoj kuhinji!
Petar je seo za stol, zapanjeno pogledao majku.
Mama, idemo li u kafić?
Kafić je skup mrmljala je Tatjana. A želučanik će se loše osjećati.
Onda kod kuće pripremi nešto.
Ali neću!
A ja jedva znam kuhati! eksplodirao je Petar. Marijo, moraš brinuti o obitelji!
O svojoj obitelji da. O tuđim tetkama ne.
Moja mama nije tuđa tetka!
Za mene je tuđa. Nisam s njom rasla, nisam se sprijateljila, nisam je birala.
Tatjana je zaplakala:
Kako je okrutno!
Okrutno je pet godina koristiti nekoga kao sluškinju odgovorila je Marija.
Kamo ideš?
Po svojim poslovima. Vi ste odrasli sredite se.
Otišla je u kupaonicu. Topla voda isprala je pet godina umora.
U kuhinji su ostala dva odrasla čovjeka, koji su sada morali odlučiti kako skuhati jednostavnu juhu ili možda kašu.
