Da mačju dušu izbacite ili da stan oslobodite! vika vlasnica, dok drži vrata otvorenim.
Soba koju je iznajmila Gorana bila je mala, ali svijetla. Namještaj star, ali čvrst. Vlasnica stana, Valentina Petrović, odmah je dala do znanja:
Ja sam strog čovjek. Volim red, čistoću i tišinu. Ako nešto nije u redu, recite odmah, nemojte čekati.
Gorana je kimnula. Samo je željela mirno prespavati, bez komšijskih svađa i pijanskih vriska. Nakon jednog najamnog apartmana na rubu Zagreba, gdje su susjedi stalno tutnjali, ovo se činilo pravim rajem.
Uselila se. Prvih dana su se malo zagrijali. Valentina Petrović nije bila zla, samo zatvorena. Tiha. U njenim očima stajala je neka vječna zamjerka prema svijetu, prema ljudima, prema životu.
Gorana se trudila ne smetati. Jela je rano ujutro, kad je vlasnica još spavala. Kretala se tiho. Televizor gotovo nikad nije palila. Živjela je kao miš.
I onda se pojavila Mira.
Mačka je došla sama. Točnije prikacala se. Siva, mršava, s pametnim zelenim očima. Sjedila je ispred ulaza, jadno mjaučeći, gledala je kao da kaže: Uzmite me, molim vas.
Gorana nije mogla odoljeti. Donijela ju je gore, nahranila, napojila i slagala u staru krpu u kutiji. Mačka se smotala u kuglicu, zapuri i Gorana je, po prvi put u mjesecima, osjetila kako se nešto u njoj otapa.
Mira. Moja draga.
Sakriti mačku činilo se jednostavno. Valentina Petrović rijetko je ulazila u Goranu sobu. A Mira je bila tiha ne grebala, ne trčkarao po kutovima, samo mjaukala i spavala na prozorskom dasku.
Jedne večeri se odjeknuo glas:
Gorana Sergejeva!
Vlasničin glas bio je toliko hladan da je Gorana drhtala. Izašla je u hodnik. Valentina Petrović stajala je na vratima, lice joj se mrštilo, a u ruci je držala komad sive dlake.
Što je ovo?! Tko je to tamo?!
Valentina Petrović, ja
Mačka?!
Vlasnica vrištala je kao da je u pitanju zmija ili pacov. Lice joj se obojalo crveno, ruke su se tresle.
Ne podnosim ih! Prljavštinu! Dlaku svugdje! Smrad!
Ali ona je čista.
Da mačju dušu izbacite, ili da stan oslobodite!
Valentina Petrović se okreće i odlazi, zamahne vratima. Gorana se srušila na kauč, drhtavim rukama. Mira tiho priđe, potrči se o noge i jadno mjauče.
Što ćemo sad, djevojčice moja? šaptala je Gorana. Kamo ćemo ići?
Suze same se slijevale niz obrasce. Početi sve ispočetka? Tražiti? Pakirati stvari? Ali otići nije mogla, jednostavno nije imala snage.
Tada je odlučila: dok je ne izbace silom, ostati će. Mačku će samo bolje sakriti.
Sljedeći dani pretvorili su se u neku špijunsku igru smiješnu, iscrpljujuću, ali nema drugog izlaza. Gorana je skrivala Miru u ormar kad bi čula korake vlasnice po hodniku. Hranila je tek rano ujutro ili kasno navečer, kad bi Valentina Petrović išla u dućan. Posudu za pijesak skrivala je u najudaljeniji kut sobe, iza starog kofera.
Mačka je, čudno, jako čula. Nije mjaukala. Sjedala je tiho na prozorskom dasku, gledala kroz prozor tugom zelenih očiju. Ponekad je Gorana imala dojam da mačka diše još tiše, da ne otkrije svoj položaj.
Ti si pametna, šaptala je Gorana, milujući toplu sivu leđa. Izdrži još malo. Sve će se srediti.
Ali ništa se nije sredilo.
Valentina Petrović kružila je po stanu s izrazom lica kao da je netko prevario. Provjeravala je kutove, njuškala. Jednom se zaustavila ispred Goranine sobe i dugo slušala.
Gorana se smrznula, stisnuvši Miru uz sebe. Srce joj je tuklo kao da će odskaču s grla.
Gospode, da me ne čuješ!
Vlasnica ostala je još minutu, zatim otišla. No, atmosfera u stanu se zgusnula do maksimuma.
Za večeru Valentina Petrović šutjela je, gutala juhu bez podizanja pogleda. Odjednom je izbačena:
Mislite li da sam glupa?
Gorana se zagrcala čajem.
Razumijem sve. Niste je izbacili. Sakrili ste je negdje. Mislite da ne osjećam?
Valentina Petrović.
Ne! vlasnica se snažno podigla iz zaštrbice. Ne lažite mi. Upozorila sam vas. Ali ako ste tako lukavi, dobro. Samo da ne čujem dlaku, da ne čujem šum! I kad moj unuk dođe da nema duše mačke!
Ona je otišla u svoj stan, ostavljajući Goranu u potpunoj zbrci.
Unuk?
Sutradan je Valentina Petrović pričala o unuku. Glas joj je bio suho, ali Gorana je uhvatila nešto novo uzbuđenje ili brigu.
Ivo dolazi na praznike. Dvanaest godina. Njegovi roditelji stalno rade, pa me šalju k sebi. Dolazi u petak.
To je super! pokušala je Gorana podupirati. Nedostajala mu je?
Valentina Petrović se namrštila.
Nedostajala. Sada mi je kao stranac. Sjedi cijeli dan uz telefon, ne razgovara ni s jednom osobom. Dođe, sjedne tjedan, pa ode. Tako svake godine.
U njenom glasu probila je prava bol, duboka.
Ali vi ste njegova baka! zamalo je uzviknula Gorana. On vas voli!
Voli, vlasnica odmrvi. Njemu je svejedno, mislim. Samo da mu internet radi.
Tiho je dodala:
I da nema vaše mačke. Jasno?
Gorana je kimnula, a u mislima se pitala: gdje ću joj sakriti cijelu sedmicu?
Petak je došao brže nego što je mogla.
Ivo je stigao navečer. Visok, vitak tinejdžer s slušalicama u ušima i mrzovoljnim pogledom. Pozdravio se jednim riječju, ušao u svoju sobu i zatvorio se.
Valentina Petrović se mučila, postavljala stol, zvala ga na večeru. Unuk je otklonjeno sjedio, zaglavljen u telefonu.
Ivo, jedi barem, molila je baka.
Ne želim.
Pa, kotlete sam ti pripremila posebno.
Rekao sam da ne želim!
Gorana je slušala sve kroz tanki zid. Srce joj je čilo. Bolesna Valentina Petrović. Trudila se, a on nije ni pogledao.
Mira je sjela na prozorski dasak i gledala u mrak izvan prozora. Tužna je gledala.
Izdrži, dijete. Još malo.
Ali sljedećeg dana se dogodilo neočekivano.
Gorana je otišla na WC na minutu. Vrata sobe zatvorila, ali ne zaključala jer nema brava.
Mira je, vjerojatno, htjela malo protegnuti noge ili je jednostavno bila znatiželjna. Prošula se kroz šupljinu i izmakla u hodnik.
Kad se Gorana vratila, mačke nije bilo u sobi.
Panika. Hladni znoj po leđima.
Mira! Miro! vričala je.
Izletjela je u hodnik i zaledjela.
U sred dnevnog boravka na podu sjedio je Ivo. Pokraj njega je bila Mira. Dječak ju je milovao, a mačka je mjaukala glasno, kao da je traktor započeo.
O, uzdahnula je Gorana.
Ivo je podigao glavu i iznenada se nasmijao, prvi put od dolaska.
Čija je ovo mačka?
Moja, Gorana je nervozno prešla s noge na nogu. Oprosti, Ivo, slučajno se.
Smijem li joj još malo poigrati? glas joj je zvučao dječje. Kako je slatka!
Naravno.
Gorana nije znala što učiniti. S jedne strane, Valentina Petrović će uskoro doći, a skandal bi bio ogroman. S druge, Ivo je gledao mačku očima punim sreće.
U tom trenutku iz kuhinje je izašla vlasnica. Vidjela je scenu, zaledila se.
Gorana se pripremala za eksploziju.
Ivo, tiho reče Valentina Petrović. Što radiš s mačkom?
Da, bako! Gledaj kako mjauče! Smijem li je nahraniti?
Vlasnica je šutjela, gledala unuka, a zatim polako klimnula.
Možeš.
Od tog dana sve se promijenilo.
Ivo se doslovno nije odvojio od Mire. Hranio ju, igrao se, čak je crtavao portrete olovkom. Telefon je zaboravio na kauču. Smijao se. Pričao baki o školi, prijateljima, o tome kako želi imati svoj vlastiti mačak.
Valentina Petrović je sjela za stol i slušala unuka. Po prvi put u očima joj se pojavila toplina.
Jedne večeri prišla je Gorani.
Neka ostane, šaptala je tiho. Vaša Mira. Neka ostane. S njom u kući bar malo radosti.
I Gorana je vidjela kako se po bakinoj obrazu pojavila suza.
Prošlo je tri mjeseca.
Ivo je svakog večera zvao. Ne mami, ne tatu baki. Pitao je za Miru, tražio da je pokaže putem video poziva. Valentina Petrović se borila s telefonom, nije mogla uhvatiti mačku na ekranu, grješila se na tehnologiji.
Ova glupa sprava! Ivo, vidiš li je?
Vidim, bako. Mira, bok!
Mačka, čuvši poznati glas iz zvučnika, prišla je bliže i mjaukala, kao da je prepoznala.
Bako, na proljetne praznike sigurno ću doći, zar ne?
Da, unče. Mi s Mirom te čekamo.
I zaista su čekali. Valentina Petrović je već kupila u dućanu igračku za mačku štap s perjem. Ivu se svidjela, pomislila je.
Gorana više nije skrivala u kutovima. Kuhala je u kuhinji, pila čaj s Valentinom Petrović, pričala priče iz svog života. O mužu. Kako je teško bilo nakon njegove smrti.
Znaš, Valentina Petrović, da nije bila Mira, ne znam kako bih se nosila.
Vlasnica je klimnula, razumijevajući.
Životinje osjećaju. Kad nam je teško, dođu. Bez riječi.
Postale su gotovo prijateljice. Dvije samotne žene, koje je sudbina spojila zahvaljujući maloj sivoj mački.
Kad je došla proljeće, Ivo je ponovno došao. S velikim ruksakom punim poklona: hrana za Miru, novi ogrlicu s zvoncekom, mekanu ležajnicu.
Bako, sve sam sam kupio za svoj džep! ponosno je proglašavao.
Bravo, unče.
Ivo je proveo tjedan s Mirom. Igrao se, šetao po dvorištu, crtao. Prije nego što je otišao, upitao je:
Bako, mogu li doći kod tebe na ljeto? Na dulje vrijeme?
Naravno!
Valentina Petrović zagrlila je unuka i pomislila: eto, sreća. Nije u tišini, nije u redu. Sreća je u tim zagrljajima, u dječjem smijehu, u šuštanju koraka po hodniku.
I sve je to bilo zahvaljujući običnoj sivoj mačci.
