Općeniti obiteljski sud donijela je starija kćer **Dunja**. Zbog tvrdog karaktera i prevelikih zahtjeva prema zaručnicima nikada se nije udala, a do tridesete je godine pretvorila se u pravu antimuškom besmrtu. Kao čir na želucu muški noćni mor za sve oko sebe.
Našlonac, izjavila je, kao da je upravo štampala nalog. Mlađa kćer, **Jelka**, čupava i pomalo goli, klimnula je odobravajuće. Majka je zadržala šutnju, ali po njenom mrzovitom licu bilo je jasno da ni snaha nije došla do izražaja. Što bi se moglo svratiti? Jedini sin, oslonac i nada obitelji, otišao je u vojsku i tamo donio ženu. A ta, tzv. žena, nije imala ni oca, ni majke, ni novca. Ništa. Možda je odrasla u domu za siročad, možda je skakutala po rodbini nitko nije znao. **Tomislav** je tiho šaptao: Ne brini, majko, udobno ćemo se obogatiti. Pa razgovaraj s njim, s tim šašavcem. Koga je uobičio u obitelj? Možda je lopova, možda prevaranta što god, takvih se danas sve više pojavljuje!
**Vesna Nikolić**, otkako se **Našlonac** pojavio u kući, nije provela ni jednu noć u miru. Dremala je na pola oka, čekajući neki podvala od novog rođaka: kad počne kretati po ormarima. Djevojci su još i podcrtavali: Mamo, sakrij nam vrijedne stvari, ne znaš što nas čeka! Zlatne ogrlice, kožne jakne da se jedna lijepa jutra probudimo bez tih bisera!
A Tomislavu su se šale čistile mjesec dana: Što si dovela u naš dom? Gdje su ti oči? Ni kože, ni lica!
Ali ništa se ne može mijenjati, mora se živjeti. Tako su se i **Našlonac** uspostavio na svoje mjesto.
Kuća je bila prostrana, dvadeset i tri jutra povrća, tri praseta u štenci, ptice ne broja se. Cijeli rad, pa i da radiš cijeli dan, ne bi mogao sve stići. No **Našlonac** se nije žalio. Kuhao je, čistio, čuvao svinje i trudila se ugoditi svekrvi. Samo ako srce majke ne leži, nema da sve bude u redu iako se podložiš zlatom, sve će i dalje biti loše. Nevoljena snaha, svjesna svoje frustracije, prvog dana je rekla:
Zovi me po imenuroditelju. Tako će biti lakše. Imam već svoje kćeri, a ti, koliko god se trudila, nećeš postati kao moje stvarno dijete.
Od tad je **Našlonac** zvana **Vesna Nikolić** i tako je majka zvana. Majka nijednom nije zvala snahu imenom. Trebalo je nešto učiniti ili reći. Tako je samo rekla: Treba nešto učiniti. I ništa drugo. Ne treba poticati. Ali rođaci nisu dopuštali da netko ne voli. Svaki redak su smještali na svoje mjesto. Ponekad je majka morala zadržati omiljene kćeri. Nije zato što je žalila **Našlonac**, nego zato što je red morao vladaju u kući, a ne skandali. Dodatno, djevojka se pokazala radnom. Uhvatila se u sve, nije bila lijenčica. Imajuci to na umu, majka je polako otopila led u srcu.
Možda bi se život s vremenom smirivao, da nije **Tomislav** skrenuo s puta.
Koji čovjek može izdržati kad mu se od jutra do mraka dva glasa ubacuju: Na koju sam se ženu vjenčao, na koju sam se vjenčao. I onda je **Dunja** upoznala njegovu prijateljicu, i sve se zamotalo. Rođaci su slavili pobjedu: Sada će odvratni **Našlonac** pospremiti. Majka je ostala tiha, a **Našlonac** pretvarala se da se ništa nije dogodilo, samo je zjenila, oči crvene od suza. I odjednom, kao grmljavina na vedrom nebu, dvije vijesti: **Našlonac** očekuje bebu, a **Tomislav** se s njom razvede.
Nije moguće, rekla je majka **Tomislavu**. Nisam ti ja poslala snaju!
Ali kad se oženi, živi! Nema više drama. Uskoro ćeš biti otac. Ako poremetiš obitelj, izbačim te iz kuće i neću te više pozdravljati. A **Šurica** će ostati ovdje.
Prvi put u cijelom životu majka je zvala **Našlonac** imenom. Sestre su se zamrznule. **Tomislav** je zaprijetio: Ja sam muškarac, odlučujem ja. Majka je stavila ruke na bokove i nasmijala se: Koji si muškarac?! Još si samo hlače. Kad rodiš dijete, odgoji ga, poduči ga, i tek tada možeš zvati se muž!
Majka nikada nije tražila ništa iz džepa. A **Tomislav** je bio u potpunosti ovisan o njoj.
Kad se nešto zamisli sve! Otišao je iz kuće. **Šurica** je ostala. Nakon potrebnog vremena rodila je djevojčicu i nazvala je **Vesna**. Kad je majka to čula, ništa nije rekla, ali je jasno bilo da je sretna.
Iz vanjske perspektive kuća nije promijenila ništa, samo je **Tomislav** zaboravio put do kuće. Očajao se. Majka je, naravno, također bila zabrinuta, ali nije to pokazivala. Unuka je voljela, mazila je, kupovala poklone, slatkiše. **Šurica** joj nikada nije oprostila što je preko nje izgubila sina. Ali nikada, ni riječ, ni poluriječ, nije je kritizirala.
Prošlo je deset godina. Sestre su se vjenčale i u velikoj kući ostale su tri: majka, **Šurica** i **Vesna**. **Tomislav** se pridružio vojsci i s novom ženom otisnuo na sjever, u Istru. **Šurica** je dobila nevoljku udovacpensionera, ozbiljnog čovjeka, starijeg od nje. Odlazio je iz braka, ostavio joj stan, a sam je živio u studentskom domu.
Zarađivao je, primao mirovinu, bio je ozbiljan budući muž. **Šurica** mu se također svidjela, ali kamo će ga odvesti? K **svijekovnoj** svekrvi?!
Objasnila mu je sve, zamolila oprost i otklonila ga. A on, pametan čovjek, došao je kod majke u znak poštovanja. Vesna Nikolić, volim **Šuru**, ne mogu bez nje.
Majka ni jedno mišić na licu nije pomaknula.
Voliš, rekla je, pa se vjenčajte i živite.
Zatim je dodala:
Neću ti **Vesnu** nositi po sobama. Ovdje živite kod mene.
I svi su zajedno živjeli. Susjedi su se iznervirali, diskutirali do kraja tjedna: Kako je ta luda Nikolić otjerao sina iz kuće, a **Našlonac** je usvojio šarmera? Niti je netko šmrcao koštice **Vesni**. A ona nije obraćala pažnju na tračeve, ne razgovarala s komšijama o mladima, držala se ponosno i neodoljivo. **Šurica** je rodila **Karla**. Majka se ne mogla radovati svojim dragim unukama. Koja **Karla** je to unuka? Nikakva.
I onda se dogodilo: **Šurica** se teško razboljela.
Muškarac je pao, na trenutak je čak i pio. Majka je tiho, bez riječi, uzela sve novce iz štednice i odvela **Šuricu** u Zagreb. Propisivala je sve lijekove, vodila je kod svih liječnika. Nije pomoglo.
Ujutro se **Šurica** osjećala bolje i zamolila majku za pileći juha. Majka je rado ubila kokoš, ogulila je i skuha. Kad je donijela juhu, **Šurica** je ne mogla pojesti i prvi put je zaplačala. Ni majka, koju nitko nije vidio kako plače, nije ostala suha:
Što, dušo, odljećeš od mene kad te volim? Što radiš?
Smirila se, obrisala suze i rekla:
Ne brini za djecu, sve će biti u redu.
Do kraja nije više plakala, sjedila je uz **Šuricu**, držala je za ruku i milovala je, kao da traži oprost za sve što su prošle.
Još deset godina je prošlo. **Vesnu** su zaudarili. Došli su **Dunja** i **Jelka**, starije, pomalo zdepne. Nijedna od njih nije dobila djecu. Okupljeno je sve rodbište. **Tomislav** se vratio. S novom ženom je do tada razišao. Pio je jaki rakiju. Kad je vidio kako je **Vesna** prelijepa, oduševio se: Nisam očekivao da mi je tako dobra kćer. Kad je čuo da je njegova kćer otac naziva stranim muškarcem, posut je ljutnjom i zamjerio majci: Zašto si dovela nepoznatog u kuću? Neka čisti! Nema mu mjesta ovdje. Ja sam otac!
Majka je odgovorila:
Ne, sine. Ti nisi otac. Kao što si nosio hlače kad si bio dječak, još uvijek si to isti.
Kako je **Tomislav** izgovorio to, više nije izdržao poniženje, spakirao je stvari i opet krenuo na put. **Vesna** se vjenčala, dobila sina i u čast svog zlogojca nazvala ga **Aleksandar**. **Vesna** je prošle godine sahranjena uz **Šuricu**.
I sada leže u redu: snaha i svekrva. Između njih je ovog proljeća izrasla breza. Niko ne zna odakle je došla, nitko je nije posađivao. Možda je to posljednji pozdrav **Šurice**, možda posljednji oprost od majke.
