Kasnila sam. Opet sam zakasnila na sastanak s upraviteljem restorana gdje bi za mjesec dana trebala biti moja vjenčanja. Banquet za sto ljudi, jelovnik koji moram danas odobriti, degustacija, izbor cvjetnih aranžmana i raspored sjedenja sve je ovisilo o mom današnjem dolasku. A ja sam zapela u prometnoj gužvi, usred vrhunca večernje špice, i od bespomoćnosti mi su suze prijetile da zaplovile, gledajući beskrajnu traku crvenih svjetala ispred sebe. Svaka sekunda odgađanja pulsirala je u mojim sljepoočima.
Sofija Gordić, 37 godina, vlasnica lanca od pet premium salona ljepote Čarolija. Poslovna, uspješna, čelična dama, uvijek zna što želi od posla, od zaposlenika, od života. Jedino što joj fali je osobni život. Deset godina posvećivala sam izgradnji kozmetičkog carstva, a za muškarce, istinske osjećaje i obitelj nije ostalo ni sekunde. Duša mi je bila prazna dok nije došao On. Artemij. Bio je savršen pristojan, pažljiv, s besprijekornim ukusom i besprijekornim životopisom. Činilo se da mi je sud konačno podario šansu za osobnu sreću.
Uspjela sam se izvući iz zloće gužve, zakrenula sam na sporedni put i za petnaest minuta iskočila iz auta pred ulaz luksuznog restorana Monteblanc. Srce mi je lupalo kao luda, a u glavi se kovitlao popis pitanja za upravitelja. I odjednom sam ugledala djevojčicu. Oko deset godina, bosu, u pohabanoj haljici, s ogromnom, gotovo nepodnošljivom rukom punom skoro uvenulih ruža. Zrak je odiše prašinom i neuređenošću.
Molim vas, kupite mi cvijeće šaptala je tiho, ali odlučno. Pružila mi je jednu ružu čiji pupoljak je već otklonio latice.
Ne, draga, ne sada pokušala sam ljubazno, ali čvrsto, zaobići je dok sam jurila prema zadanim vratima. Ali ona je bila brža, opet mi je blokirala put, a pogled njenih prevelikih, odraslih očiju bio je pun očajne molbe.
Molim vas, stvarno mi treba. Ovo je posljednja hrpa stisla je cvijeće uz prsa i izgledala je kao da će se sljedećeg trenutka rasprhnuti u suze.
Gospode, koliko još? Nemaš ni minute! prešaptalo mi je u glavi.
Djevojčice, ne možeš zamisliti koliko mi je vremena, a cvijeće bi trebala dobiti muškarac, a ne ja od uličnih klinaca izgovorila sam oštrije nego što sam htjela.
Upravo sam se približila revolving vratima kad je njezin glas, sada čvršći i jasan, probio me poput ledene igle u leđima:
Ne vjenčaj se s njim.
Zaljepila me je šok, kao da me struja promašila. Polako sam se okrenula, a u ušima je zujala buka.
Što? Što si rekla?
Djevojčica nije treptala. Njezine ozbiljne, oštre oči gledale su me kao da me pročitavaju.
Za Artemija. Ne vjenčaj se s njim. On te laže.
Od tih riječi po tijelu su mi štrljali hladni trzaji. Zrak je postao gust i vlažan.
Od gdje si to uzela? Kako znaš ime mog zaručnika? moj glas se posjekao.
Sve sam vidjela. On je s drugom. Troše novac. Vaš novac. Ima auto poput vašeg, bijeli, s istom udubljenošću na lijevom krilu.
Svijet se smanjio na tu udubljenost. Da, prošlog mjeseca sam ogrebala krilo, udarivši u stup u podzemnoj garaži. Nismo tome ni rekli nikome, pa ni popravili. Kako je mogla to znati?
Ti pratiš me? izdisala sam.
Prati ga ispravila me bez srama. Pratio sam ga. Ubijao je moju mamu. Ne rukama, ali zbog njega je umrla. Srce joj je puklo od tuge.
Što god da je bilo, podala sam se na čučanj, spuštajući se do njenog nivoa. Sad sam vidjela svaku pjenušavu mrlju na njenom bledom licu, prljavštinu na obrazu, tanke, izrezane grane na nogama.
Objasni mi, polako, sve redom. Tko je tvoja mama? upitala sam, pokušavajući biti blaga.
Bila je, ispravila me djevojčica, a u njenom glasu je odzvanjala duboka, ne-dječja tuga. Zvala se Irena. Imala je cvjećarnicu. Veliku, lijepu, mirisala je poput raja. A onda je došao on. Maksim, tako mu je rekao. Poklonio joj veliki buket, dolazio svaki dan, govorio lijepe riječi, a ona je zaljubila se kao dijete.
Maksim? moj zaručnik se zove Artemij. Krišćenje me je na trenutak razbistrilo.
Draga, možda si pogriješila? Ovo je netko drugi?
Ne, odmahnula je, a kose su se lagano pomicale. Isti. Ima ožiljak na desnoj ruci, ovdje provukla je tankim prstom po svom zapešću. I uvijek nosi sivu odijelu, vrlo skupo. S kravatom od svile, boje zrele višnje. Darovala ste mu to za rođendan, on je hvalio mamu po telefonu, a ona je plakala.
Usta su mi se osušila. Kravata. Da, zaista sam mu donijela tu kravatu iz Milana prije mjesec dana. Rekla je da mu je talisman. Nije samom dahom osjećala kako zemlja nestaje pod nogama.
Nastavi, molim te.
Mama je sve uložila u njegov posao. Rekao je da otvara lanac restorana, baš takvih pokazala je na zgradu Monteblanc. Prodala je dućan, cvijeće, svoj san, i dao mu sve. Tri milijuna kuna. Obećao je da će se vjenčati, odvesti ju na more. A zatim je nestao. Mama ga je tražila, slala mu poruke, zvala. Nije se javljao. Plakala je svakodnevno, prestala jesti, spavati, samo je sjela uz prozor i gledala u ulicu. Za dva mjeseca više nije bila. Ljekari su rekli srce je stalo od stresa.
Tri milijuna. I ja sam uložila u njegov posao četiri milijuna za otvaranje restorana baš onog iznosa koji je tražio.
Kako znaš da je isti čovjek? šaptala sam, ali se bojim čuti odgovor.
Djevojčica me nije skrenula pogled, iz džepa haljine izvadila je izlizanu, izblijedjelu fotografiju. Na slici su muškarac i žena zagrljeni u parku. Pogledala sam, a srce je skočilo u prazninu.
Artemij. To je bio on, samo s kraćom kosom i bez uredne brkice koju sam mu zamolila da uzgoji.
Gdje si to uzela? glas mi je poskočio.
Mama ga je čuvala. To je jedina njihova slika. Našla sam ga dva tjedna nakon mame groba. Vidjela sam ga na ulici. Htjela sam prići, pitati zašto je to učinio, ali se uplašila. Kasnije sam ga pratila. Vidjela sam ga kako dolazi do vašeg doma, kako vi izlazite ka njemu, kako ga ljubite. Pomislila sam da moram upozoriti. Da se ne dogodi isto što je mami. Da ne umrete.
Gledala sam tu krhku, bosu djevojčicu s prljavim nogama, koja drži dokaz mog ludog sreća, i sve u meni vrišti da govori istinu. Čistu, gorku, nemilosrdnu istinu.
Kako se zoveš? pitala sam, osjećajući kako su suze blizu grla.
Matea.
Matea, gladna si?
Samo je kimnula, a u tom jednostavnom pokretu bila je cijela bol njenog usamljenog postojanja.
Pođi sa mnom. Prvo pojedi, a onda sve mi ispričaj od početka. Sve što se sjećaš.
Upravitelj restorana, profinjen g. Marko u besprijekornom odijelu, dočekao me s blistavim osmijehom, ali kad je ugledao moju pratnju, lice mu se izdužilo iz iznenađenja.
Sofijo Gordić, dolazite s djecom? u njegovom glasu se miješale pitanja i blaga osuda.
Da. Postavite nam stol u najtišem kutu i donijeti jelovnik odrezala sam, ne ostavljajući prostora za raspravu.
Naručila sam Matei cijeli desertni asortiman i toplinu krem juhu, najfiniji file minjon s povrćem. Jela je žedno, ali s izvanredno prirodnom preciznošću, kao da želi biti pristojna, kako joj je majka učila. Svaki zalogaj žvakala je polako, s poštovanjem, i srce mi je zakucalo od srama zbog svoje ranije oštrine.
Gdje trenutno živiš, Matea? upitala sam je kad je zastala.
U domu za djecu Svjetlucavac. Privremeno. Dok skrbništvo ne nađe stalnu obitelj ili dvoranu s mjesta.
Dom za djecu. Bože, jedu joj deset godina, i sama je u ovom okrutnom svijetu. Bez majke, bez doma, s teretom gubitka koji je pretežak za odraslu.
Ispričaj mi o svojoj mami. O tom Maksimu. Sve što se sjećaš.
Matea je položila žlicu, složila ruke na koljena i počela svoj spor, zastrašujući pripovijet. Mirno, bez suze, kao da čita izvješće. A to mirnošću bilo je strašnije od bilo kakve ispade. Bilo je tišina žene koja je već isplakala sve suze.
Irena je bila uspješna, tražena cvjećarka. Njezina cvjećarnica s dostavom bila je poznata po cijelom Zagrebu, imala je velike tvrtke kao klijente. Samotna, lijepa, snažna, odgajala je kćerku sama i očito je očajnički željela muško rame. Upoznala je muškarca iz snova pristojnog, pažljivog, s grandioznim planovima za budućnost. Govorio je da sanja o otvaranju lanca ekskluzivnih restorana, ali mu fali početni kapital. Obećao je povrat s kamatama, izgraditi zajedničku budućnost, vjenčati se.
Isto to. Gotovo riječ po riječ. Samo ja imam pet salona, a imovina mi je veća.
A nakon što je nestao, majka nije lišila policiju? pitala sam, već znajući odgovor.
Jela je. Rekli su joj da nije prijevara, već neuspješna investicija. Nema sastava kaznenog djela, nema dokaza o prevari. Majka mu je pisala poruke, molila ga da vrati barem dio, da preživi. On je čitao, plavi štrikovi su svijetlili, ali nije odgovorio. Vidjela je i poludjela.
Koji je zli čovjek. Kakvo je hladno, izračunato čudovište. Stisnula sam maramicu toliko da su mi se kosturi posvijetlile.
Matea, rekla si da si vidjela kako troši novac s drugom ženom?
Da. Jučer. U trgovačkom centru Arena. Kupovala je kožnu jaknu, smijala se i stalno ga poljubila. On je plaćao zlatnom karticom. Prišla sam bliže, pretvarajući se da gledam torbe, i čula prodavač: Hvala, gospođo Sofija Gordić, sretna kupovina.
Moja kartica. Koristio je moju dodatnu karticu koju sam mu dala prije mjesec dana za sitnice, skupo, da mu bude lakše. Vjerovala sam mu. Slijepo i nepromišljeno.
Matea, možeš li mi pokazati tu ženu ako je opet vidiš? moj glas je bio tih i napet.
Djevojčica je čvrsto kimnula.
Visoka je kao ti, ima dugu svijetlu kosu i miris parfema kao tvoj, sladak.
Poslije ručka odvezla sam Mateu natrag u dom za djecu sivociglušu zgradu na rubu grada i krenula kući, u svoj stan koji sam kupila prije svega zbog njega.
Bio je kod kuće. Sjeo je na moj kauč, u mojim papučama, gledao film na laptopu. OsmiješOsmiješio se, podigao čašu šampanjca i rekao: Sada sam shvatio što sam izgubio, ali nikada više neću prevariti tebe i tvoje mališane.
