Zašto bi mama trebala imati dva stana? Sad joj je pedeset i pet godina. Goste jedva prima, a s tetama svojim sestrama može popiti čaj i na kuhinji. Iskreno, jednosobni stan joj dosta.
Lidija Aleksandrić je znala zašto joj dolaze sin i kćer. Tema se prožela kroz riječi Mihovila još tjedan dana prije, kad je cijela obitelj okupila zbog rođendana Matee mlađe unuke Lidije.
Mihovil i Matea tek su stigli i nisu ni započeli razgovor kad su se na vrata čuli zvuk zvona. Pogledala je susjeda.
O, Lidijice, zakasnio sam. Imate li goste? uplašila je žena srednjih godina.
To su naši, Nino, odgovorila je Lidija. Što ti se dogodilo?
Šivaća mašina mi se opet zapela sve se zamotalo i ne mogu izvaditi vreteno. Kasnije ću svratiti, oprosti rekla je.
Nema problema, odmah ću pogledati rekla je Lidija.
Vratila se u dnevni boravak i obratila se Mihovilu i Matei:
Za pet minuta idem susjedu, a vi se smjestite u kuhinju već sam stavila čajnik. Djeco, pobrinite se.
Lidija je brzo riješila problem i požurila kući. Kad je stigla u predvorje, zastala je jer ju je nešto zateklo.
Mate, već sam sve izračunala, rekao je Mihovil, taj stan možemo prodati za najmanje tri milijuna eura, a u tom rupu gdje mama planira preseliti, sličan dvosobni stoji oko milijun eura.
I želiš tražiti od mame razliku? Po milijun za svakog od nas? upitala ga je sestra.
Naravno, za nas. A za koga još? I ne po milijun, nego po milijun dvjesto odgovorio je Mihovil.
Odakle će ona to uzeti? zapitala se Matea.
Rekao sam ti da sam sve provjerio! Zašto bi mami trebalo dva soba? Sad ima pedeset i pet. Goste rijetko prima, a s tetama može čaj piti na kuhinji.
Iskreno, jednosobni stan joj će u potpunosti dosta. A normalan jednosobni, s obnovom, može se kupiti za šeststo tisuća.
Tražio sam stan ne na rubu grada, nego bliže središtu, u relativno novoj zgradi, da su trgovine i Poliklinika blizu objasnio je brat.
Ne znam, možda mama neće pristati? pokušala je Matea.
Zašto? Ja sam protiv same ideje da se preseli. Ali kad je već vrijeme da se povuče u mirovinu, neka i nama učini nešto lijepo.
Lidija Aleksandrić je u zadnje vrijeme razmišljala o povratku u rodni grad. Kad su došli na Zagoru, bilo joj je četrdeset i pet.
U toj dobi nije se mogla sprijateljiti s puno ljudi. Imala je par prijateljica, ali to nije isto što i prijateljstva iz mladosti.
Nije željela preseliti se, napustiti djecu iz škole i otići u potpuno nepoznati grad. Međutim, muž je dobio dobru poziciju u tvornici i ona je pristala.
Prošlo je dvadeset godina: obitelj, posao, rijetki posjeti rodnom mjestu. Prije dvije godine muž je iznenada preminuo.
Sin i kći već su imali svoje obitelji, a Lidija se osjećala kao u vakuumu. Kad je otišla u mirovinu, sve je postalo usamljenije i sestrama su je zvali.
Lidija nije čekala odgovor kćeri. Zakucala je na vrata kao da je tek stigla.
Mihovil i Matea su bili u kuhinji. Kći je već razlila čaj u šalice i rezala štrudlu koju je majka ispekla prije njihovog dolaska.
Mamo, jesi li sigurna da želiš preseliti? upitala je Matea.
Da. Sada kad nema vašeg oca, ništa me ovdje ne veže. Dvadeset godina ovo mjesto nije postalo moj dom.
Kako ništa te ne veže? A mi? A unuci? iznenadila se kći.
Mate, imate svoje živote, svoje brige. Ne želim vam smetati. Djeca su odrasla, dadilja im više ne treba. Što mi ostaje, sjediti na klupi s drugim umirovljenicama i šetati po parku s kukom?
Nekom je to zanimljivo. Meni nije. Što ostaje? Knjige i TV? A kod mene su sestre, puno poznanika. Nedaleko od grada, u selu, rodni dom gdje cijela obitelj ljeti dolazi.
Znaš, sanjam da dolazim u rodni grad, hodam ulicom, a ljudi mi se okreću i svi mi se čine poznati.
Dobro, mamo, a što s stanom? Mihovil je prešao razgovor na praktičnu razinu.
Što? Prodati ga, a zatim kupiti novi odgovorila je.
Želiš li da ti pomognem s prodajom? pitao je sin.
Prodavat ću preko agencije. Oglas je već objavljen. Počinjem se polako pakirati.
Mamo, ne nudim pomoć samo tako. Oko nas ima puno prevaranata. Bez novca i stana možeš ostati bez svega.
Ne brini. Liza Kovač će mi pomoći spomenula je, supruga djedovog brata župnika, sjećaš li se? ima svoju agenciju. A i u Natali je pouzdan agent nedavno su Pavlu kupili stan.
Po kojoj cijeni planiraš prodati? pitao je Mihovil.
Liza kaže da su tri milijuna realna cijena. Možemo i malo više staviti. Sama sam gledala oglase sve je takvo.
A drugi stanovi su jeftiniji rekla je Matea.
Da. Sličan našoj, u rasponu od dva milijuna.
Mamo, imamo molbu: možeš li nam nakon prodaje ostaviti po milijun? upitao je Mihovil.
Po milijun? Onda mi neće ostati ništa za novi stan.
Zašto ne? Mogli bismo kupiti manji, recimo jednosobni predložio sin.
Jednosobni mi ne bi odgovarao, trebam dvije sobe: spavaću i dnevnu odgovorila je Lidija.
Neke tričnice žive u jednosobnim opovrgnuo je sin.
Da, one koje nemaju sredstava za veći stan. Ja imam mogućnost, ne razumijem zašto bih trebala odustati. Željela bih živjeti udobno.
Mamo, bilo bi pravedno prema nama s Mateom. To je ipak obiteljski stan.
Mihovle, nisam ni pomišljala da ću o ovome razgovarati, ali sjetimo se oca porijeklo nas je sve povezuje.
On vas nije oštetio. Jedino što sam dobio je stan. Sada tražiš da ga podijelimo s nama?
Mihovil nije sasvim jasno izrazio Matea je pokušala razjasniti brat. Mislio je da možeš pomoći ako ti ostane nešto novca.
On ima hipoteku, mi s Ilijom želimo kupiti vikendicu. Neka to nije po milijun, već po pedeset tisuća to bi nam pomoglo.
Čak i da kupiš stan za dva milijuna, još će ti ostati milijun. Razmišljamo o tome.
Da, ostat će. Ali trebat će mi za selidbu, za obnovu, za namještaj i tehniku.
Što ostane, to je moj rezervni jastuk nije mi mladi, ne želim da bolestima opterećujem vas i druge rođake.
Znači mi ništa ne daš? upitao je sin.
Mihovle, stvarno me iznenađuje što ste započeli ovaj razgovor. Ti imaš trideset sedam, Matea trideset četiri. Obje ste obrazovane, vi i vaše supruge radite.
Još ćeš nekoliko godina plaćati hipoteku, ali ne patite. Da nisam odlučila preseliti se i prodati stan, kako biste vi preživjeli? Imate li plan da me smjestite u neki manji stan?
Ne.
Mamo, oprosti što smo započeli ovu raspravu rekla je Matea. Samo smo pomislili
Pomislili ste da mama, koja vam je uvijek pomagala, neće odbiti ni ovaj put rekla je Lidija.
I ne odbila bih ako ste zaista u potrebi. Ali mislim da ćete se snaći sami: Mihovil će otplatiti hipoteku, ti i Ilija ćete štedjeti za vikendicu, i sve će biti u redu.
Lidija Aleksandrić je učinila sve kako je planirala: prodala stan, preselila se u rodni grad. Tamo je kupila novi stan blizu mjesta gdje je nekada živjela s mužem i djecom.
Rođaci su joj pomogli da opremi stan i obnovi ga. Sad, kad se probudi ujutro, Lidija se osjeća zaista kod kuće.
Što vi mislite, je li to bila ispravna odluka majke? Pišite svoje mišljenje u komentarima, lajkujte.
Prijatelji, ako želite čitati još naših priča ostavite komentar i ne zaboravite lajkati. To nas potiče da pišemo dalje.
