Niješalica tako mi svaka starija žena kaže, samo pola babe. tako mi majkapozakonu reče, a ja, Mira, uzdahnu i krivim se smiješkom.
Ne slušaj ga, iznenada i glasno zakrene šutljiva susjeda Šurica, Jer Bog zna što radi. Još ti je prerano da rađaš, On sve vidi unaprijed.
Ali, Šurice, kako on to vidi? Živimo pet godina, a ja baš želim bebu, suze mi se slijevaju niz obraze.
Rijetko sam to izgovarala naglas; sve sam drijemala u srcu, čuvajući tu bol u tišini. Došla sam u rodno selo, deset kilometara od rodne kuće, pokopati majku i sjediti s dušom svoje starije susjede.
Znaš ono Znam, ali je teško. Ne mi tražimo djecu, nego oni nas traže. Budi strpljiva, djevojko.
U selu su glasali psi, cvrčci su pjevali, a poznati zvukovi iz sela polako su nestajali. Selo Zagorje, u Vukovarskom kotaru, gotovo da je umrlo. Obrisale su se kolibe i slegnule uz rijeku, kao da joj se posljednji pozdrav šalju.
Mira krenula je kući, prema mužu u veliko selo Ilok. Trebala je izaći iz Zagorja prije svitanja. Cijeli život se bojala noćnog šuma i polja dječja fobija.
Mira je bila rođena ovdje. Prije šest godina ostala je sama. Otac je poginuo nakon rata, a majka je preminula mlada. Počela je raditi kravarku u lokalnom poljoprivrednom zadrugama.
Kad je upoznala budućeg muža, bilo je ljeto. To je bilo sedamnaesto ljeto u Mirinim životu, i prvo ljeto kad je radila na farmi. Do farme je bilo daleko, ali trčala je tamo rado, iako su joj ruke prvobitno boljele od mliječne muke.
Jednog jutra na putu zadesio ju je kos kiša. Nebo se zatamnilo, oblaci su se gurnuli i grmljavina je zujala. Sve oko mene se savijalo u jedan kut.
Mira se sklonila pod staru drvenu kućicu uz rub šume. Sjedila je na podu, uvijala crne pletenice po ruci i iscijedala im vodu. I tada, kroz kosu kišu, ugleda trčnog crnokosa mladića u kariranoj košulji i šortama do koljena. Ubrzo je dotrčao pod krov, pogledao je i nasmijao se.
Evo, poklon! Ja sam Nikola, a ti ko si?
Mira se uplašila, srce joj je zakucalo mrak oko nas, kiša je padala kosim zrakom. Šutjela je i odmakla se uz rub poda.
Jel te grom oborio? Ili ti šutnja već rođena? zadahnu ga.
Nije šutnja. Mira me zovi.
Zalediš? Treba ti toplina?, nastavio je zadirkujući, ali se nije približio.
Ja sam s MTSa, nastavi, i nastavio šale sve dok nije počeo previše prišunuti, pa je Mira stvarno zadrhtala. Njena košulja se zalijepila za tijelo je li to zaintrigiralo njega ili je samo bio zaljubljenik? Miranda je pobjegla pod kišu, trčeći sve dok nije morela.
U šumi, pod teškim oblakom, bilo je strašno.
Nakon toga Nikola Nikolić došao je kod njih kao privremeni stočar. Mira ga je pogledala s ljutnjom, a on je počeo ozbiljno za njom pokušavati. Čini se da je taj susret ostavio trag.
U braku se Mira udobno smjestila, iako nije imala pojma što je čeka u kući muža i u nepoznatom selu. Majkapozakonu bila je mrzovoljna i bolesna. Rado je prebacivala dio briga na snahu, ali je sve pratila oštrim okom.
Iako je život ponekad bio gorak, Mira nije gubila nadu. Bila je marljiva i čvrsta samo majčinske opomene majkepozakonu ponekad su je uznemiravale. Pa ipak, došla je u selu bez udžbenika, bez darova, siročić
S vremenom se i majkapozakonu umirila, shvativši da je snaha vješta. Drugi prigovori su nestali; Mira nije imala ništa za reći. Prošla je godina, došla je druga i trudnoća nije započela.
Ti si, djevojko, razbijena. Niješalica već pola babe. Što je ovo kuća bez unuka?
Mira je plakala Nikoli na rame, on je zamjerio majci, a ona je sve više bijesno uzdahnula. Otacpozakonu je samo pogledaо Miru kad mu je donijela zdjelu.
Ali Mira nije gubila nadu. Sama je išla kod ljekarne, tiho u susjedno selo, kod svećenika, kuhala čajeve koje su starice preporučivale protiv neplodnosti.
Život je tekao svojim tokom. Kuća Nikolića nije bila najprosperitetnija, ali nije bila ni najjamčivija. Poslije rata, sve je bilo skromno.
Jednog jutra Nikola donese pola vreće svježeg žita.
O, Koljane, ne dozvoli da nas donesu!, vričala je njegova majka.
Svi vučemo, nisam ja jedini, umiri Nikola.
Mira se brinula. Pokušavala je Nikolu odvratiti od takvih poduhvata, ali je on svejedno donio neke otpatke s polja.
Mira je sve noći loše spavala. Nije palila svjetlo i sjela na krevet, podigavala noge i čekala muža.
Jednog dana je odlučila ga dočekati. Našla je suknju, košulju i šalu, pod krevetom nabacila gumene čizme, uzela mužev plašt i izašla na trijem. Prosinjski vjetar ujurio je kroz otvorena vrata, a kišne kapi su joj spale po licu.
Gdje se muško sakrio u ovoj kiši? pomislila je, dok su joj noge same vodile prema rubu sela. Prozori nisu svijetlili, čak su i psi se skrivali. Štene Fenka, kojeg je nježno voljela, nije ga pratilo. Mira je hodala, tražeći muža, i stala ispred starog amfora na rubu sela.
Dalje je bilo samo polje. Noćno polje i šuma uvijek su joj bile strašne. Odlučila je malo pričekati, pa se vratiti.
Kiša je padala na hladnu, vlažnu zemlju, zujala je ponekad u naletima, ponekad tiho i monoton. U tom šumetu čula je lagani ženski smijeh, koji je dolazio s jedne strane amfora.
Uposlušala je i čula Nikolin glas, ali zatim nije bio sam. Uz šum kiše čula je još jedan glas glas Katice, djevojke iz susjednog sela, s kojom je radila na poljoprivredi.
U početku je Katica bila smiješna i pričljiva. Sanjala je da napusti selo i ode u grad na posao.
Idi, šeta, kuži, pek, šeta, pjevala je. Ja sam jedina kćer u obitelji, i još sam otac!
Naći ću gradsku milost, bogatog i lijepog, pjevala je Katica na zabavama.
Ali u zadnje vrijeme Katica je sešala. Nije više nasmijavala djevojke, a druge su pričale da je zaljubljena u udovca.
Mira je bila sigurna da je to grad.
A, kako se sve završilo? Taj udovac Nikola nije ni pomišljala.
Kišna voda se slijevala po kanalom, a zapanjena Mira je dugo stajala ispred amfora. Od naglog, glasiti smijeh Katice probija tišinu, i ona se potrkaše kući, trčeći po skliskom, poznatom po svakom brdu putu. Padnući u blatu, njena vojna plaštšator se zapetljao oko nogu.
Stigla je kući i počela prati u kupaonici, s velikom kanticom. Dok je prala, nije mogla izbaciti iz glave taj smijeh, njezin glas i šaptanje muža prema drugoj ženi.
Peremo ovu prljavštinu, Fenke, peremo, razgovarala je s štenetom.
Sve što je imala u domu bila je ljubav njoj i njemu. A ispostavilo se da i to nije dovoljno. Ili nije vidjela sliku ljubavi svojim očima, već je čula u buci kiše, ili je bila previše ženska u svojoj nadi da ne vjeruje u prevaru.
Kad je Nikola ušao u kupaonicu, ništa mu nije rekla. Odlučila je pričekati do sutra.
Ujutro su stigli dva policajca i poglavica zadruge. Majka je plakala, hvatajući rub kaputa poglavice. Otac je tiho vratio sina, gledajući u strance. Mira je marljivo skupljala muža, podizala majkupozakonu s poda.
Četvrnaest ljudi iz sela odveli su u vijeće, gomilali se ispred zida do ručka. Prijenosili su vrećice, košare U podne je došao kamion, zapeo sve uhvaćene u šasiju i odveo ih. Rekli su da idu u grad na suđenje.
Mira se okrenula. Pokraj breze stajala je Katica.
Taj zatvor je dugo uzdrmao cijelo selo. Nitko nije htio govoriti o tome, zatvarali su se u kolibe.
Majkapozakonu je legla u svoju tugu, a otacpozakonu je slabo prebolijeo. Mira je već nekoliko dana nesnačno spavala.
Nije donijela nikakvu odluku s Nikolom, ostala je ni žena, ni prevarena. Ali sada je suosjećanje i strah za muža nadjačavali ljutnju i ljubomoru. Odlazak iz braka nije bio moguće u drugim zadrugama bi joj se brak prepoznavao. I o razvodu s Nikolom nisu ni razgovarali.
Nekoliko dana kasnije, Mira se vratila s farme, noseći mlijeko, i kad je otvorila vrata kuće, ugledala je Katicu.
Sjedila je za stolom, ruku na velikom trbuhu. I ispred nje otac i majkapozakonu. Katica je gledala pravo, kliknula jezom, a starci su se sklonili.
Pozdrav, zapjevala je Katica.
I vama zdravlje, odgovorila je Mira.
Mira, neobično toplo reče majkapozakonu, a Katja je išla u grad, posjećivala naše. Sa Olgom i Ninom, otac im je tamo, a Vasko je njihova djeca.
Mira je stavljala kantu s mlijekom na kamin, prati ruke u sudoperi, slušala.
Mira, sud je bio, Koljanu su osam desetaka dali! Razmisli, majkapozakonu pružila je ruku s maramom, a zatim ju pritisnula uz oči i zaplakala.
Mira je srušila se na klupu.
Kako deset?, pitala je šokirana.
Rekli su državni kriminalci. Gotovo svima su deset godina dali. Suđivali su sve, jednim popisom, odgovorila je Katica.
Gospode!, uzdahnula je Mira, ne vjerujući vlastitim ušima.
Majkapozakonu je plakala, a Mira ju je pokušavala umiriti:
Ma, mamo. Nije moguće. Možda će ipak odbiti pustiti nas, nada se Mira.
Tko će ih pustiti? Glupa si, Mira! Sad po etapama. Kažem, suđeni po sudu to je stvarno. Katja će reći: Kolja je htio da se oženi sa mnom. A da se razvede, ali nije stigao. Tako je, Mira. Vjeruj ili ne, ali beba ću imati od njega. I neću ga sama odgajati. Tata neće dopustiti da se vrati u selo s bebom, već je čuo. Ali ja sam mislila da ćemo se vjenčati s Koljom i sve će biti u redu. Pa eto, tako se završilo Zato dolazim kod vas, da budem čuvar djeteta, rekla je Katica, okrećući se prema starcu, vašeg unuka ćete čuvati. Rekla sam Kolju u gradu, ne protiv. Samo Mira nije smjela biti otpuštena, rekoše da će se razvesti.
Katica je brzo izrekla sve, gledala Miru, čekajući reakciju iznenađenje, protest, suze Ali Mira je sjedila na klupi pored kamina, spokojno preklopila umorne ruke na vojnu uniformu i gledala u pod.
Prva je slomila majkapozakonu.
Mira, ovo je naš dom, mi odlučujemo. Unuk će biti. A Kolja Što je s njim? majkapozakonu zagrizla suze, Neka Katica ostane ovdje, da je naše rješenje. Da barem sinovlje malo raste u kući. A ti odluči sama, uzela je pregačicu i zaplakala.
Dobro, ne protivim se, odgovorila je Mira, ustala i nastavila ocijediti mlijeko.
Katica i otacpozakonu otišli su po stvari.
Majkapozakonu je počela brinuti, tražeći Katicu.
Gdje ćemo spavati? Na podu, jer će on doći, a dijete treba kutiju. Oh, jad
Mira je donijela snop slame s dvora, položila ga na pod uz kamin, a preko stavila ručnu deku to je bila njena postelja, skoro kao Fenkin krevet u skrovištu.
***
Dani su postajali kraći i hladniji. Majkapozakonu je cijelu zimu bila bolesna. Katica je u zadnjim danima mnogo glasnija, šetala je po selu, a teret farme padao je sve više na Mirine ramena.
Katica i majkapozakonu nekako su se sprijateljile, mogla se reći čak i upravljale njome. Ponekad je štitila Miru kad je bila previše stroga.
Legni na krevet, ili ću te ovdje zNa kraju je Mira, s osmijehom na licu i šapatu na čelu, odlučila da će učiti šivati čarape, jer život u selu nikad ne zna koja će šavovina spasiti.
