Kome ste? Marija Fedorović i Mikolaj izašli su na verandi i pogledali prijavljenog gosta. Do Marije Fedorović! Unuka sam, točnije praunuka. Unuka sam Aleksandra najstarijeg sina Marije Fedorović.
Marija Fedorović je sjela na klupu obasjanu zlatnim jutarnjim svjetlom, uživajući u prvi toplim danima. Konačno je došla proljetna svitanja. Samo Bogu je bilo poznato kako je preživjela tu zimski pogrebi.
Jednu zimu više ne mogu podnijeti! pomislila je i s olakšanjem uzdahnula. Nije se bojala više hodati naprotiv, čekala je taj trenutak. Grah je skupila iz stare šume, odjeću kupila na sajmu u Zagrebu.
Ništa nije tjeralo Mariju Fedorović da ostane na ovom svijetu.
***
Nekada je imala veliku obitelj muža, Fedor Ivanović, visokog čovjeka, i četvero djece: tri sina i djevojčicu. Živjeli su skladno, pomažući jedni drugima, rijetko se posvađali. Djeca su, jedno po jedno, izrasla i raširila se po svemu od Splita do Rijeke.
Dva najstarija sina upisala su sveučilište, a potom se razišla po gradovima tražeći poslove. Srednji, koji nije bio dobronamjerni učenik, izrasla je uspješna poduzetnica koja ga je odvedla do granice i ostavila ga tamo, dok se kćerka također otisnula u glavnom gradu, uskoro se vjenčala i postala domaćica.
U početku su djeca često dolazila u posjet baki, slala pisma, a nakon dolaska mobilnih telefona zvonili su. Jedna po jedna, praunuci su dolazili. Marija Fedorović povremeno je skupljala staru pocepanu kofer i odlazila u posjete onome tko je čuvao djecu.
Postepeno su i praunuci izrasli iz bakine brige. Rijetko su je zvali, rjeđe su dolazili. A misao da će se ikada vratiti u staru kuću gotovo je nestala posao, obitelj, vlastita djeca koja su sve više zrela.
Poziv za posjet obiteljskoj kući došao je kada je otac Fedor Ivanović preminuo. Činilo se da će takav zdravi čovjek izdržati sto godina, ali sudbina je bila drugačija.
Kad su odveli otac na posljednji put, djeca su se razišla. Prvo su telefonirali majci, ali zvukovi su se polako gasili.
Marija je pokušavala sama zvati, ali brzo je osjetila da djeca više ne žele čuti njezine glasove i povukla se u tišinu. Tako je prolazila posljednjih deset godina. Svake godine netko od djece se sjetio i nazvao, a ona je cijeli tjedan šetala sama, smijući se tiho svome odjeku.
Jednog dana, dok je sjedila na klupi i razmišljala o svemu, čuje glas:
Dobar dan, teta Marija! iza ograde stoji mladić, nasmijan. Ne sjećate li me?
Marija se namrštila:
Mikolaj! Što to radiš?
Da, teta Marija! uzviknuo je i ušao u dvorište.
Mikolaj je bio sin susjeda, ljudi kojima je svaki obrok bio poseban blagoslov. Marija ga je pamtila kao vječnog gladnog dječaka koji je, kad bi bio tužan, dobio od nje preostalu odjeću i komadi kruha, a ponekad i noćni boravak kad su mu roditelji organizirali druženje.
Roditelji Mikolaja nisu dugo podnijeli život bez gozbe. Nestali su. Mikola su odveli nekuda daleko i od tada ga Marija nije više vidjela, a duboko ga je žalila.
Gdje si bio cijelo vrijeme, Mikole? pitala ga je s toplinom u glasu.
Prvo sam bio u dječjoj ustanovi, potom sam otišao u vojsku, pa sam studirao. Sada se vraćam u našu malu domovinu. Podignut ću naše selo!
Što podići?, odmahnula je Marija rukom. Svi su otišli.
Ništa! Neću nestati!
I tako je počeo novi život za Mariju. Mikolaj se zaposlio kod Ivana, najvećeg poljoprivrednika u selu.
U slobodno vrijeme popravljao je staru kuću koju je naslijedio od roditelja i stalno pomagao Mariji u gospodarstvu. Marija ga je radovala; nije ga zvala sinom, ali su zajedno proveli tri godine.
Moram ići, teta Marija, rekao je jednom, Ivanov je preopterećen. Hoće radnike, a ne želi plaćati. Odlazim raditi u inozemstvo. Ne ljuti se!
Što to, Mikole, nema ljutnje! Sretan put, Bog te prati!
Marija je ostala sama. Ponekad joj je od usamljenosti suze navirale u oči. Danas je prolazila u iščekivanju vlastite posljednje priče, ali nešto je uvijek držalo njezino srce na mjestu.
****
Dobar dan, teta Marija!, odjeknuo je poznati glas. Marija je podigla pogled preko ograde i vidjela poznato lice.
Mikolaj! Zaista ti?
Ja sam, teta Marija!, visok, elegantno odjeven mladić ušao je u dvorište. Evo, vratio sam se!
Ah, radost!, uzviknula je Marija. Uđi, uđi, Mikole! Stavim čajnik! Trenutno!
Čajnik je dobro!, nasmiješio se Mikolaj. Upravo idem kući. Nisam očekivao da ću te zateći, a nemam ništa za goste!
Poluraz, sretna Marija i jednako sretni Mikolaj sjedili su za stolom, pijuckali čaj iz starinskih šolja, ne mogući prestati razgovarati.
Već sam spremna za drugi svijet, Mikole, suzila se Marija.
Ne, ne, nemoj misliti tako!, nasmijao se mladić prstom. Došao sam, sad ćemo zajedno, teta Marija, živjeti! Svima će nam biti ljubomorno! Zaradio sam novac, sada ću razvijati svoje gospodarstvo! A ti, nikad više ne!
U tom trenutku razbio se glas: Gospodari! Je li netko kod kuće? zrak se napunio djevojačkim tonom. Marija je pogledala kroz prozor i ugledala djevojku u kratkoj kaputiću i visokim štiklama.
Kome ste?, Marija i Mikolaj izašli su na verandu i pogledali posjetitelja.
Do Marije Fedorović! Ja sam unuka, točnije praunuka. Unuka sam Aleksandra najstarijeg sina Marije Fedorović.
Žena i dječak su se pogledali.
Zvala sam vas, ali telefon je bio isključen! Zato sam došla na sreću!
Uđi!, pozvala je Marija, malo zbunjena, dok je Mikolaj skočio prema djevojci i podigao njenu kofer.
Marija, Mikolaj i Vlatka mlada djevojka s kratkim plaštom i crvenim čizmama sjedinili su se oko stolice.
Ne volim gradove. Želim živjeti u selu! Ali roditelji to ne razumiju. Djed Aleksandar je rekao da bih mogla ostati ovdje mjesec dana. Kaže da, ako ostanem u selu, zauvijek ću se osjećati kod kuće. Zvao je vas. Otac je zvao. I ja. Ali nismo se mogli čuti. Oprostite! Neću biti samo izbjeglica! Imam novca! Također vam je tata i djed poslali goste! Ostat ću do ispita studiram na daljinu i onda ću ići!
Živi koliko hoćeš!, konačno je rekla Marija. Samo mi učiš radost!
Prošao je mjesec. Marija je sjedila na klupi i gledala Vlatku kako vješto obrađuje vrt. Pravi se da nije grad.
Uz Mikolajinu pomoć, Vlatka je ponovno obradila zapušteni vrt, podijelila ga na redove, postavila staklenik, kupila sadnice od susjeda i s veseljem posadila sve.
Mikolaj nije sjedio bez posla. S novcem koji je zaradio, započeo je gradnju moderne farme, unajmio radnike da poprave Marijin krov i zamijene drvenu peći modernim sustavom grijanja.
Marija je bila presretna. S njenog lica nikad nije silazila smiješak. Nije bila više sama.
Samo ponekad bi tuga nanijela lice kad bi pomislila da Vlatka uskoro kreće u grad. Navikla se na praunuku. Ali vrijeme je prolazilo, a Vlatka je pakirala torbe.
Kako ću sama upravljati ovim vrtom, Vlatko? uzdahnula je Marija, pakirajući kolače za put.
Bako, samo ne zaboravi napuniti vodu u bačvu. Mikolaj će zaliti! A ja ću se vratiti i posijati!, nasmijala se Vlatka.
Vratit ćeš li se?, usrećila se Marija.
Naravno! Ne mogu potpuno otići! Zavoljela sam te, bako, cijelim srcem. A Mikolaj mi je ponudio vjenčanje na jesen! Gdje bez muža? A on je moj seljački dječak!
Godinu dana kasnije, Marija je uživala na suncu, ljuljajući kolica s malim praunukom. Vlatka i Mikolaj radili su na farmi koja je cvjetala i podupirala cijelo selo.
Marija je pogledala djetetov uspavani osmijeh i pomislila:
Nikad ne želim otići u drugi svijet! Moram i dalje pomagati djeci!
Lajkajte i ostavite svoje misli u komentarima! Ako želite čitati još priča, ostavite komentar i ne zaboravite na lajk to nas potiče da nastavimo pisati!
