Tiho selo u dubokom Zagorju obavija meki sumrak, kad Antonia Semenović, koju svi u selu zovu samo baka Tonka, izlazi iz svoje starinske kuće i, prići li susjedovom ogradu, tri puta trzne kostima prstiju po staklu prozora. Staklo odgovara tupan, ali poznat zvuk. Trenutak kasnije u prozoru se pojavljuje iznenađeno, borašavo lice susjediće Marije Stepanović. Ona otvara staru, škripavu vrata i pojavi se na pragu, zaglavivši neukrotivu srebrnu pramenku.
Tonka, draga, zašto stojiš kao da si stranac na pragu? Dođi, ne ustručavaj se, upravo skuham čaj viče preko cijelog dvorišta, a u glasu joj se čuje zabrinutost.
Ne, Marija Stepanović, hvala, neću ući drhti Antonin glas, i sama se iznenađuje iznenadnom slabosti. Imam ti važan, jako važan razlog. Moram ići u grad, u najbližu županijsku bolnicu s hitnim uputom. Oči mi počinju drhtati, oči su mi izblijedile, sve se zamagljuje kao u gustoj magli, a noću me tako boli da bijela svjetlost ne podnosi. Mlad doktor pogledao je, rukama razdvojio treba operacija, odmah, inače… inače ću potpuno izgubiti vid. Ne znam kuda i kako, sama sam, potpuno sama. Ali mislim da svijet ne nedostaje dobrim ljudima koji će mi pokazati pravac.
Tončice, draga, naravno, naravno, putuj, ne oklijevaj! odmah odgovara Marija, mjestaći se znojem na starim papučama. Pazit ću na tvoje gospodarstvo, na tvoju kozu Mašku, na piliće, na sve! Ne brini! Istina je, ostati u mraku je strašan gubitak. Požuri, i Bog te čuva!
Baka Tonka je već preko sedamdeset godina. Život ju je neumoljivo gurao, lomio, pao, ali uvijek se podizala. Na kraju je, poput ranjene ptice, našla utočište u ovom tihoj selu, u kući naslijeđenoj od davno preminulih rođaka. Put do grada joj se čini beskrajan i zastrašujući. Sjedeći u starom autobusnom kolu, drži izlizanu torbu i neprestano kreće u glavi brza misao.
Hoće li mi nož dotaknuti oči? Kako je to moguće? Doktor me smiruje: Ne brinite, baka, operacija nije teška, a srce mi steže teška predosjećanja. Strašno je. Očaj
U bolničkoj sobi gdje ju primijene, sve je čisto, miriše na lijekove i tišinu. Kod prozora leži mlada žena, a nasuprot joj starija, baš poput Antonije. Taj susret joj donosi mali mir. Umorna se spušta na ponuđeni krevet i pomišlja: Kakva nesreća, moje nevolje nisu jedine. I mladi i stari ova bolest ne pošte.
Poslijepodne, koje ovdje zovu tiho vrijeme, u sobu se jure rođaci. Mladoj ženi dolazi muž s sinomškolcem, noseći vreće s voćem i sokom. Druga susjeda dočekuje kćer s mužem i malom kovrdžavom unukom koji veselo pjeva i priča bez prestanka. Okružuju svoju majku i baku toplinom, pažnjom, toplim riječima. Soba postaje bučna, vesela i neizdrživo samotna. Antonia se okreće prema zidu i obriše izdajuću suzu. Nitko joj ne dođe. Nitko ne donese jabuku niti toplu riječ. Ostavlja je potpuno samu, zaboravljenu, nevažnu staricu. Srce joj steže trpka zavist i beskrajna tuga.
Ujutro obavlja se obiteljski pregled. U sobu ulazi mlada liječnica u blistavom, besprijekorno pegli tom bijelom kaputu. Ljepota joj, smirenost i sigurnost odmah olakšavaju Baki Tonki.
Kako ste, Antonia Semenović? Kako je raspoloženje, borbenost? glas liječnice je dubok, baršunast, pun iskrene brige.
Ništa, ništa, draga, izdržavamo, što se može uzbuđeno odgovara baka. Oprostite, kako da vas oslovljavam?
Veronika Petrović. Vaša liječnica sam. A vi, Antonia, recite mi, hoće li netko od rodbine doći? Imate li djecu? Trebam li nekoga obavijestiti?
Bakin srce zalupa. Spušta oči i šapće prvu izmišljenu izgovor, gorku i daleku od istine: Nema, draga, nemam nikoga. Bog mi djecu ne dao
Liječnica nježno pogladi ruku, nešto zabilježi u kartonu i izlazi. Antonia ostaje sjediti na krevetu, a iznutra joj gori poput žara. Savjest tišti, zveckaju u sljepoočnicama. Zašto sam lagala toj dobroj ženi? Zašto sam se odrekla svete istine u životu? To je laž, laž!
Ne želi izvirati staru, neizlječivu ranu, bol koja je pratila cijeli njen život. Ta bol nosi kao teret, sve teže i oštrije svake godine. Imala je jedinu kćer, neodoljivu, voljenu, jedinu Veru.
Prije mnogo godina, u mladosti, upoznala je Petra, vojnu osobu, invalida bez jedne ruke. U poslijeratnom razdoblju, kad je nedostajalo muškaraca, bez razmišljanja se udala za njega. Prvih godina bili su sretni, rodili su kćer, a zatim se Petra ozbiljno razbolio. Unatoč svim liječnicima i narodnim ljekarima, ništa ga nije spasilo. Pokopala ga je i ostala sama s malom djevojčicom u naručju.
U mladosti je bila prava ljepotica visoka, rumena, s gustom pletenicom. Radila je na farmi, vuče teret. Jednog dana u njihovo zabačeno selo dolazi Nikolaj, gradonačelnik iz Zagreba, zgodan i pričljiv čovjek. Odmah primijeti lijepu udovicu i počne je zaljubljivati. Ona, željna muške pažnje i nježnosti, gubi razumu. Kad je došlo vrijeme da Nikolaj ode, počne ju nagovarati da sve ostavi i pođe s njim.
Vera mi je mala, Kolo, kuda da je odvedem? pokušava se odupirati.
Daj djetetu majku na kratko! uvjerava on. Sredimo život, odmah ćemo ga uzeti! Zlato ću ti pružiti!
Mlada i naivna povjeri njegove slatke riječi i obećanja. Ne želi više trčati u zaboravljenoj selu. Ostavlja petogodišnju Veru kod stare majke i kreće s Nikolajem na daleki istok, u putovanju od tjedan dana u pretrpanom vlaku.
S Nikolajem pronalaze posao. Najprije često piše majci, šalje dopise, al oni stalno selidbe Nikolaj nikad ne stane na mjestu. Svaki put kad spomene kćer, on odmahuje: Kad se smjestimo, djetetu ćemo doći! Pisma od majke učestalo prestaju, a onda i potpuno nestanu. Prvo stalno misli o Veru, plače noću, ali s godinama bol utihne, postane obična. Nikolaj šali se: Naši rođaci i tebe uzmemo! Bog više ne daje djecu, kao da kazni zbog tog težeg izbora. Kasnije Nikolaj počne pijaniti, podiže ruke na nju. Tako prolazi dvadeset i pet godina lutanja i poniženja, dok se njegovo života ne prekine u pijanoj tuči.
Nakon Nikolajevog pogibanja, Antonia proda jedva vrijedno imanje i posljednjim novcem se vrati u rodni kraj, kod majke i Verove. Vozi se s nadom i strahom, ne zna kako će gledati u oči svoje odrasle kćeri koju je ostavila za lažnim sretnjem.
U selu je nitko ne čeka. Majka je preminula prije nekoliko godina, a o Veru nitko nije znao došao je samo na sahranu, a onda odletio. Rodna kuća je zakucana, napuštena. Tri dana provodi tražeći informacije od susjeda, uzalud. Na groblju položi skromne poljske cvjetove na majčinu grob i odluči ići dalje, vječno plakajući od kajanja. Selima se nastanjuje u nepoznatoj, dalekoj županiji, živi samotno, svakodnevno se kazni i moli za oprost svoje drage Verice. Da mogu sve vratiti, ništa ne bih zamijenila za zlatne planine! Ali prošlost se ne vraća
Noć prije operacije, baka Tonka ne može spavati. Unatoč umirujućim riječima ljubazne Veronike Petrović, srce joj steže strah. Želi se otvoriti liječnici, priznati cijelu gorčinu, laž.
Sve će biti u redu, Antonia Semenović, obećavam. Vidjet ćete, bol će nestati miluje je Veronika prije spavanja.
Ali strah ne otpušta. Ujutro joj neobična misao probudi: Gospode, i moja kći se zove Vera njezino je srednje ime Petrović Je li to slučajnost? Ovaj liječnički pogled je poznat, topao Moram pitati njezino prezime Možda
Ujutro dolazi medicinska sestra i odvede je u operacijski blok. Više nema vremena za pitanja. Nakon operacije polako izlazi iz anestezije, a oči su joj čvrsto zavezane. Oko nje vlada potpuna, zastrašujuća tama. Strah joj je nepodnošljiv. Što ako ostanem u ovoj crnoj rupi zauvijek?
Čuje razgovore susjednih pacijenata, leži nemoćna i ništa ne vidi. Osjeti nečiju blizinu; netko nježno skida traku s očiju. Kad se posljednji komad odmotane zavoje spusti, Antonia pomalo otvori kapke. Pred njom stoji medicinska sestra.
Vidite? Sada ću pozvati doktora nasmiješi se.
Dolazi kirurg, muškarac koji je izvodio zahvat. Pogleda je u oči, klimne zadovoljno: Sve je super, odlično. Baka, sada glavna stvar je čuvati se, ne plakati, ne preopterećivati se, i sve će biti u redu.
Sestra, i dalje nasmijana, stavlja na stolčić pored kreveta paket. Veronika Petrović vam je ostavila. Jabuka, limun za prehladu i medena bombona uz čaj. Rekla je da su vam vitamini sad potrebni. Danas je slobodna.
O, draga suncokreta, kako je moguće zaprepašćuje se baka Tonka. Liječnica mi donosi poslastice Kao da je sunce ušla u sobu
Veroniku Petrović iščekuje s nestrpljenjem, pomiješanim s nekom nejasnom, nepoznatom predosjećajem. Liječnica se vraća tek za dva dana, tijekom večernjeg obilaska. Kad uđe, Antonia osjeti kako se soba osvjetljava, kao da je stvarno izronilo sunce. U rukama drži službeni uložak, a baka osjeti da u tom papiru leži nešto izuzetno važno i uzbudljivo.
Dobar večer, mama tiho, da je drugi ne čuju, kaže Veronika Petrović, prilazeći njezinom krevetu.
Antonia se zaledila. Srce joj brže lupa u grlu. Dobar večer, draga Zašto me zoveš mamom? Lijepo mi je, ali
Jer ti si moja majka glas joj drhti, a u očima joj zasjene suze. Majko, to sam ja, tvoja Vera. Tako sam te tražila! Tako sam sretna da smo se konačno pronašle!
Sjede na krevet i grle se, a baka ne može vjerovati. Misli da je san, halucinacija, plod umorne misli.
Djeco? izdiše tiho. Je li to stvarno? Kako si me našla? Upire oči u lice liječnice, tražeći crte one mala djevojčice koju je nekad ostavila. Suze teku rijekama niz njene nabrede, ne odmiče ih.
Tiho, tiho, ne plačite, to je najvažnije pravilo! smiješeći se kroz suze, kaže Veronika i sama obriše oči. Kad sam otvorila tvoju kartonu, primijetila sam prezime Semenović. Bilo je i moje prije vjenčanja. Potom sam vidjela ime i mjesto rođenja sve mi se preokrenulo. Ne znam zašto si rekla da nemaš djecu, ne brinem se. Život ide svojim putem. Rekla sam mu, Matveju, svom mužu, koji je kardiolog. On je inzistirao na genetskom testu, sve je provjereno. Evo rezultata. Službeni dokaz. Ti si moja mama, ja sam tvoja kćer.
Antonia ne može izvući sebe iz šoka i radosti. Stisne ruku kćeri, bojeći se da će nestati, kao magla.
Oprosti mi, draga djeco, oprosti što sam te ostavila, što te nisam tražila prije! Kako si živjela bez mene? Kako si preživjela?
Bilo je u redu, mama. Baka me je voljela. Umrla je kad mi je bilo dvadeset, a ja sam tada studirala medicinu. Na sI tako je baka Tonka, okružena ljubavlju svoje obitelji, proživjela posljednje dane u miru i toplini.
