Stari motociklist počeo je izvoditi RKO na preminulog mladića dok su svi snimali, previše uplašeni da bi pomogli. Ja sam ga promatrala iz svog automobila, ukočena, dok je taj sedamdesetogodišnji čovjek u izrezanoj kožnoj jakni pritiskao dječakovo prsa, a ostali su samo filmali mobitelima.
Majka dječaka vrištala je, molila Allaha i svakoga tko je mogao čuti, ali je jedini pomaknuo se motociklist. Njegova vlastita krv kapanula je po bijeloj majici mladića dok je izgovarao kompresije grubljim glasom od kamenog mosta.
Hitna pomoć još je trebala osam minuta. Dječakovi usne su bile plave. I onda je motociklist učinio nešto što nikada nisam vidjela, nešto što će ih proganjati sve koji su to svjedočili.
Počeo je pjevati.
Nijedna uputa za RKO, nijedna molitva. Pjevao je Lijepa naša s podcijeljenim glasom, dok je nastavljao pritiske na mladi srčani ritam, suze su se miješale s njegovim srebrenim bradom.
Cijelo parkiralište utihlo je, osim njegovog glasa i ritma kompresija. Trideset kompresija. Dva udaha. Trideset kompresija. Dva udaha. *Ako se jednom vratim uz tebe*
Dječak je bio udaren od pijane osobe dok je išao do Konzuma. Motociklist je bio prvi koji je stigao, bacio je Harley na ceste da izbjegne isti automobil. Dok su ostali zvali 112 i držali daljinu, on se povukao po asfaltu sve dok nije dosegao uzrujanog dječaka.
Ostani sa mnom, sine, ponavljao je između stihova. Moj unuk ima tvoje godine. Ostanimo zajedno. Ali nije uspio
Zovem se Marija Đurić i bila sam jedna od četrdeset i sedam osoba koje su vidjele kako Josip Grof Novak spasava život tog dana. Ali još više sam vidjela kako je plaćao cijenu za taj čudo, o kojem se nitko ne smiješi kad priča o tome na društvenim mrežama.
Poznala sam ga po selu godinama. Teško je ne primijetiti starog motociklista s crvenim ružama naslikanim na kacigi i motorom koji gromi kao grmljavina. Vlasnici dućana napinjali su se kad bi parkirao. Majke su povlačile djecu pod noge. Prejudice je bio automatski, nepromišljen. Srebrena brada i kožna jakna značile su opasnost u očima mnogih.
Taj utorak navečer slomio je sve pretpostavke.
Sjedila sam u svom autu, provjeravala mobitel, kad sam čula sudar. Metalni škripa uz meso. Škripa kočnica. I onda, grmić Harleya koji se prekida kad je Grof ispustio motor na zemlju, iskrice su poskakale dok je krom pretrčavao asfalt.
Dječak Marko Horvat, saznao sam kasnije nosio je radničku odjeću Konzuma, vjerojatno zakasnio na smjenu. Pijani kamion ga je bacio šest metara. Pao je poput slomljenog lutka, ekstremiteti u nemogućim kutovima, krv se slivala pod njegovom glavom.
Svi su izašli iz kola i formirali krug. Mobiteli su se odmah pali. Niko se nije usudio dotaknuti dječaka. Niko nije znao što učiniti. Njegova majka istog trena se pojavila, ispružila vreće s namirnicama, naranče su klizile po parkiralištu dok je klečala pokraj njega.
Molim vas!, vikao je glas. Neka netko pomogne! Molim vas!
Tada je Grof reagirao. Krvario je od vlastitog pada, lijeva ruka mu je visjela nepravilno, rane su se vidjele ispod rastrzanog kožnog kaputa. No, povukao se do Marka bez ijednog oklijevanja, tražeći puls drhtavim prstima.
Bez otkucaja, najavio je, odmah započevši kompresije. Netko brojite. Moja lijeva ruka je u krpljama.
Nitko se nije pomaknuo da pomogne. Samo su snimali.
Zato je Grof sam počeo brojati, pritiskajući jednim rukom s odlučnošću, uplašio je život u tihim plućima dok smo ostali bespomoćni kao statue.
Jedan, dva, tri. Glas mu je bio čvrst usprkos bolu. Profesionalan. Kao da je to već radio.
Kasnije sam saznala da je to tako. Josip Novak bio je vojni liječnik u Saharskom ratu. Spasio je sedamnaest ljudi u jednoj zasjednici, dobio je medalju koju nikad nije spominjao. Vratio se kući kroz proteste, našavši bratsku zajednicu u motorističkom klubu koji je razumio što mu je pustinja oduzela.
Ali tog popodneva, vidjela sam samo starog motociklista koji se nije hteo predati da adolescent umre.
Četiri minute vječnost u RKO Grof počeo je slabiti. Njegova dobra ruka se izmučila. Znoj se miješao s krvlju na njegovom licu. Tada je počeo pjevati Lijepa naša, pjesmu koju mu je baka naučila, onu koju je zviždukao dok je spašavao živote na saharskim pijescima prije pedeset godina.
*Ako se jednom vratim uz tebe*
Nešto u tom posjeknutom glasu uz toj melodiji probudilo je gomilu. Medicinska sestra je zakoračila naprijed, preuzimajući zamjenu kad je Grofova snaga opala. Zidarski radnik se kleknuo uz njega, spreman preuzeti rotaciju. Majka je stisnula ruku svoga sina, pridružila se pjevanju koje nije poznavala.
*I naći svoj gnezdo sam*
Cijelo parkiralište pjevalo je. Četrdeset i sedam neznanika ujedinilo se pod očajničkom ninnom motociklista. Čak i oni momci koji su se prije smijali, čak i direktor koji se žaleo na buku motora, čak i ja žena koja je stegnula torbu kad je prolazio.
Šest minuta. Sedam. Grof nije prestajao disati za dječakom, iako je i njegov dah postajao kratkotrajan. Sestra Juana, medicinska sestra izvan dužnosti održavala je kompresije s mehaničkom preciznošću.
Osam minuta. Pogledi Grofa zamaglili su se. Shvatila sam, sve je više se bojim, da i on umire. Unutarnje rane od pada ga dostižu, ali nastavlja puhnuti zrak u Marka i pjevati između udisaja i izdisaja.
Sirene su konačno stigle na parkiralište. Paramedici su preuzeli zamjenu svježim rukama i čistim kisikom. Pokušali su zbrinuti Grofa, ali ga je odvratio.
Prvo dječak, gurgao je. Ja sam u redu.
Nije bio u redu. Svi su to mogli vidjeti. Bio je blijed pod preplanulim kožom, dah mu je bio isprekidan. Ali ostao je klečati u vlastitoj krvi, i dalje zviždeći tu prokletu pjesmu.
I tada čudo čuda Marko je zapahuo.
Slab, jedva čujan, ali živ. Ulevili su ga na nosilac, majka je ušla u sanitetski koč, ali ne prije što je zatrela ruku na Grofa drhtećim prstima.
Hvala, šapnula je. Hvala.
Grof se nasmijao, a u kutu njegovih usana se pojavio kap krvave unutrašnje krvarenja.
Gospodine, morate u bolnicu, rekao je paramedic, primijetivši njegovu slaboću.
U minuti, odgovorio je Grof, pokušavajući ustati. Uzeo je tri koraka prije nego mu su koljena popustila.
Podržala sam ga ja, žena koja se godinama bojala njegovog izgleda. Njegova težina je skoro oborila nas, ali drugi su došli. Zidarski radnik, sestra, momci svi smo ga poduprli.
Ostani s nama, naredila je Juana, provjeravajući puls. Spasao si tog dječaka. Sad dopusti da ti mi spasimo tebe.
Grof je pogledao u oči koje su mu govorile da se zatvara. Zatvorio je oči, nasmijao se uz ritam te pjesme koja mu je na kraju vratio dušu koju je toliko tražio.
