Mama, sutra mi stavi plavu košulju u vrtić.
Plavu? Zašto baš plavu?
Ljubica Ivanova je rekla da mi stanuje uz oči, da izgledaš lijepo u njoj!
Pa, ako je Ljubica rekla, naravno da ću ti sutra staviti plavu košulju.
Aljoša, nasmijan, otišao je igrati se s mlađim bratom, Vladi, koji je već pohađa osnovnu školu.
Uvečer je mama ispričala ocu priču o plavoj košulji i kako joj stoji uz oči.
Otac se nasmijao, pogladio najmlađeg po glavi:
Što, sine, sviđa ti se Ljubica?
Da, na toj ću se i oženiti.
Pa, prvo moraš ići u školu, steći obrazovanje, pa tek tek kasnije.
To je puno vremena
Aljoša je zamislio.
Tata, mogu li se sutra oženiti s Ljubićom?
Sutra? Gdje ćete živjeti, sin moj?
Pa kod kuće, iznenađeno odgovara dječak.
Čija kuća? ne popušta otac, Ljubicine?
Ne, tata! očajnički otvara oči, Ljubica je kod svoje, a ja kod svoje.
Ne, sine, tako se to ne radi, moraš je dovesti k sebi, raditi, a ona će ići u vrtić, pa onda u školu, na fakultet.
A ja? pitajući s očima punim suza.
Morat ćeš raditi da izdržavaš obitelj.
Zašto plačeš? sječe ga mama, sjedeći nasuprot.
Mama, želim se oženiti s Ljubićom, ali ne želim sad raditi, želim ići u vrtić, učiti, a tata je
Ne plači, odrastiš i oženit ćeš se sa svojom Ljubićom.
Da, ja ću porasti, a netko drugi će je uzeti.
Tko?
Ne znam, možda Stanko ili Dario.
Onda ti Ljubica nije ni potrebna
Ujutro Aljoša odlučno priđe djevojci u crvenom baršunastom haljini, s velikom mašnom na dugoj svijetloj kosi, zagrabi je za ruku i reče:
Oženit ću se s tobom, Ivanova!
Djevojka ga pogleda tren, zatim se okrene i reče:
Ne!
Aljoša zakorači naprijed, šapne nogom i ponovi:
Rekao sam da ću se oženiti s tobom! Samo ne sada, dobro, Ljubice? uzima joj ruku, gleda u oči kasnije, u redu?
Zašto ne sada? iznenađeno pita djevojka Vito i Liza su se upravo vjenčali.
To je samo igra, a mi ćemo se oženiti stvarno!
Dobro! kimne glavom, uzimaju se za ruke i krenu se igrati.
U školi Aljoša traži od učiteljice da ga smjesti pokraj Ljubice.
Učiteljica ne popušta i smješta Ljubicu s drugim dječakom. Aljoša uporno sjedne uz Ljubicu:
Oženit ću se s Ivanovom kad odrastem.
Ha, ha, ha, smijete se djeco, šapnu drugi, mladoženja i mlada!
Tiho! grmi učiteljica. Kako se zoveš?
Aljoša.
Aljoša, još si mali da razmišljaš o tome, idi sjediti na svoje mjesto.
Ne! Ljubice, reci da ću se oženiti s tobom.
Ljubica tiho smiješeći se.
Pa, gospođice, što biste odgovorile? pita učiteljica.
Oženićemo se stvarno kad odrastemo, a ne kao Vito i Liza, oni su samo u vrtiću.
Pa dobro, učiteljica razmišlja, sjednite zajedno.
Ljubica je bila kraljica njegovog srca. Nosio joj je torbu, štitio od pasa, huligana, pa i od učitelja. Jednom je pala i slomila koljeno, a on ju je povukao do ambulante.
U višim razredima iskreno joj je priznao ljubav.
A Ljubica?
S osmijehom je podignula glavu i reče:
Ipak ću se oženiti s tobom, Ivanova! povika on iza nje, čuješ li?
Počeo je za njom zavoditi Igor, boksač, vozi svoj stariji Fiat, studira na tehničkom.
Aljoša je pretrpio mnoštvo modrica, ali se od Ljubice nikada nije odvojio.
Jednog dana luta ulicom i vidi trojicu muškaraca.
Pripremite se, pomisli, nasvat će me.
Ej, mladiću, jedan od njih odlepi od zida, dođi ovamo.
Idi ti gdje želiš.
Hmuraš, mladiću.
Nisam mladi, imam ime.
Slušaj, odskocij od te djevojke, shvatio? To je cura našeg druga.
A gdje je taj drug? šapat. Reci mu da, ako ne pusti moju djevojku, Aljoša istakne moju, onda će ga čekati nesreća.
Čovjek se okrene i odmori uz zid. Aljoša osjeća bijes, ali i dalje hoda, svjestan da ga u svakom trenutku mogu napasti.
Napadnu ga iz pozadine, nepravedno, sila im je bila veća, i onda čuje vrištanje.
To je Ljubica, trči s drvom s eksera, bijesna i držeći ga visoko, probija kroz gomilu napadača.
Uzvikuje i maše drvom, razbacuje udarce lijevo i desno, a brat joj dolazi u pomoć s prijateljem; pozove ih Liza, Ljubičina prijateljica.
U tom trenutku prvi put ga poljubi.
Uvečer, dok se mladići tuširaju pod svjetlom ulice, Liza donese zelenu boju i natopi napadače.
Svi sjede i smiju se, Aljoša se iako boli, smijeh mu prodire glasno i zarazno. Kad cijela gomila ode odvesti Ljubicu, ona se okrene prema njemu na vratima:
Boli li te, Aljoša?
Ne, odmahuje, sve je u redu.
Djevojka se podigne na prste i poljubi ga, dečki se povuku u stranu.
Oprosti mi, Aljoša
Za što? Ti si moja spasilac, razbijala si sve drveće kao Bruce Lee
Ma, nemoj nasmije se Ljubica.
Kasnije su ga pozvali u vojsku.
Ljubica nije plakala, niti je visjela na njegovom ramenu; uvijek su bili blizu.
Sjeti se, vratit ću se i oženit ću se s tobom, čuješ?
Da, po prvi put od vrtića, Ljubica odgovori, Aljoša, imam pitanje.
Reci!
Voliš li me? šapne, skrivajući lice u dlanove.
Ljubice, ti si luda, još ne razumiješ, cijeli život ću te voljeti, a ti me pitaš…
Pošalju se pisma naprijed-nazad, svako s riječju volim.
Jednog dana pisma prestanu stići. Roditelji i Ljubica čekaju, ali ništa. Na televiziji prikazuju dječake, prljave, izlizane, ali veselje i hrabrost.
Ubrzo dođu tri pisma roditeljima, Ljubici i starijem bratu. Aljoša im piše veselo, da je na zadatku na dalekom sjeveru i da je vidio pingvine.
Svi se smiju i plaču od osjećaja.
Kasno navečer Ljubica čita pismo roditeljima, svi se smiju.
Ljubo, pita mlađi brat, gdje je Aljoša?
Koja Amerika? nasmije se Ljubičina majka. Aljoša je u vojsci
Brat kaže da na sjeveru pingvini ne žive, pa je pitao gdje je Aljoša samo on zna.
Kad su bili djeca smišljali su šifru; u običnom pismu Aljoša je bratima javio jedinom riječju gdje se nalazi.
Tisuće majki koje su ispraćale svoje sinove u vojsku nisu mogle spavati od te riječi.
Brat plače, grize se u nokte, glavu stavlja pod jastuk, ne može podići rame bratu. Plače od bespomoćnosti, od straha za mlađeg, od svega.
Vlado napiše veselo pismo Aljoši i doda na kraju: Ne zaboravi, još se moraš oženiti s Ljubićom, inače ćeš uzeti drvo.
I opet nema pisama
U vijestima prikazuju malu priču dječaci ili vojnici, ojačani u boju.
Aljoša! majka se sruši, hvata se za srce sin!
Aljoša čuje, okreće se i nasmije se širokim osmijehom s jamicama.
Hitna stigla je do kuće, majka se slabo uzdahne.
Živi! Živi! kaže umorni liječnik, čekajte, vaš sin će se vratiti
Ljubica ne može spavati, majka je umiruje, daje kapljice i sama pije.
Otac puši, stoji na balkonu s bratom, tiho, dim se vije.
Znaš li sin? pita otac.
Da.
Dobro
Ljubičin otac puši, sjeća se kako je branio drugu zemlju, trlja mjesto gdje je prošla metka.
Ništa, sine, šapuće, prebrojit ćemo. Drži se!
Ljubičin mali brat šapne:
Ne ubije li ga netko?
Ne, sinče, još se moram oženiti s Ljubićom.
U redu
Vratio se. Bilo je rano jutro, vojnik sjedi na klupi, raširene noge, bacajući torbu, sluša ptičiji pjev i tišinu, uživa kod kuće.
Brat izađe na balkon i puši.
Pušenje je štetno, podiže Aljoša pogled.
Štetno je biti loš, možeš se oštetiti oči, odgovori brat.
Bok.
Zdravo, brate
Ljubica! viče, pijan od sreće, s balkona, došla sam se oženiti s tobom, Ljubico!
Nitko ne vrišti, nitko ne traži da ode, svi se raduju. Vratili su se kući živi.
Mama, tata, sada mogu se vjenčati? pita sretan Aljoša, okrećući se pred ogledalo.
Obucite se, mladiću, prije nego što djevojka promijeni mišljenje, smiju se roditelji.
Promijenit ću, čekao sam ovaj dan cijeli život!
—
Mama, oženit ću se.
Stvarno? Kada?
Sutra.
O kome, Mihovil?
O Križi Ivanovoj.
Križa? Koja Ivanova?
U grupi, mama, Križa Ivanova.
A otac zna?
Da, on je danas rekao da mora najprije razgovarati s djedom, pa ću se sutra vjenčati.
—
Pa, djede, razgovarao li si s unukom? smije se Aljošina majka.
Da, priča se ponavlja, opet Ivanova, ovi Ivanovi nam glave okreću, nasmije se Aljošin otac, Marko, djed Mirko.
