Pa ti, izgleda, ne poznaješ današnju djecu!
Bok, Zrinka, vidiš me kako radim u vrtiću, došla sam ti pozdraviti, Tetjana Petrović šepurila je uz grbavu vrata.
Tetjana i Zrinka Ivana živjele su na suprotnim krajevima male općine Gornja Stubica. Tetjana je sa starim ocem Viktorom imala kuću uz Mirnu rijeku, a Zrinka je bila bliže šumi.
Prije su jedva razgovarale; susjedi su im bili brojni i mladi, a djeca su već odrasla. No, ove ljeto su Tetjaninu djecu, Vlatka i Dario, htjeli dovesti kod njih na cijeli mjesec. Rekli su da su se umorili od grada i da im treba svježi zrak.
Godine su prošle, sinovi su zarađivali bolje, često su išli u inozemstvo na odmor. Sada su se sjetili da Zrinka i njeni roditelji žive još na selu, uz rijeku, pa su odlučili ne samo za vikend, nego za cijeli mjesec dovesti dečka.
Ali, mama, oni se ne slažu baš najbolje, upozorio je njihov sin Mihael, Dario, trinaestogodišnjak, misli da je već odrasli, a Vlatko ne želi da ga Dario naređuje, pa se stalno prepiru!
Pa što da radimo, da nas ne prežderu i unuke? Donosite, mi ćemo se snaći odlučno je progovorila Tetjana. Ali, zatim je pomislila: Djeca su danas drugačija, ne mogu im se sve tako lako pristupiti.
Viktor, Tetjanin stric, bio je čvrst čovjek i ne bi trpao nepoštovanje. Nisu mu trebali besi.
Stoga je Tetjana odlučila osigurati se i posjetiti Zrinku, jer je i tamo, kako je čula, dolazili unuci slične dobi.
Prođi, Tetjana! pozdravila je Zrinka Ivana iz daljine, Što ti donosiš?
Donijet ćemo svoje unuke na mjesec, a ti imaš slične dječake? Trebamo ih upoznati, ako se sprijatelje, svima će biti bolje predložila je Tetjana.
Pa ti, očito ne znaš današnju djecu! nasmijala se Zrinka, Ne bojiš se da ih zadržiš predugo? Moji unuci su mi sve živce izlizali, a naš djed je hteo da ih pošalje kući. Ako si već pristala, dovedi ih, upoznajmo ih. Što nam preostaje, to su i naši unuci!
Vikendom su stigli Mihael, njegova supruga Polona i njihovi sinovi Dario i Vlatko. Djeca su odrastala, vidjelo se da su radili radost starcima. Tetjanino srce se otopilo.
Zrinka je brinula: Kako ti takvi nezreli dečki mogu biti? Ali naši su dječaci tako vječiti i vaspitani! Nema razloga za brigu.
Mama, ako treba, nazovi me, razgovarat ću s njima rekao je Mihael dok su išli, ali Tetjana je mahnula rukom: Ma daj, sine, nismo li mi same učili djecu?
Uvečer su Dario i Vlatko dugo trebali smiriti. Poslali su ih spavati u susjednu sobu, koja je prije bila Mihaelova. Ali promjena mjesta ih je uznemirila, nisu mogli zaspati. Glasno su razgovarali, njihova bura je ometala san, a Viktor je bio nezadovoljan.
Zašto si, Zrinka, pristala? Nisu trebali doći u naše selo!
U jutro su unuci bili neuhvatljivi. Vrijeme je prolazilo, a oni su još spavali!
Bako, dopusti da još malo spavam promrmljao je stariji Dario.
Mlađi Vlatko spavao je tako duboko da nije čuo ni šaptaj.
Koliko još možete spavati?! uzbila se Tetjana.
Uskoro je primijetila nešto na podu. Pregledala je i rukama odgurnula:
Na podu su ležali njihovi mobilni telefoni!
Pa što ste tako do daske igrali? Takva se ne smije, uzmem vaše telefone! uzviknula je Tetjana.
Dario je odmah skočio:
Vrati, to nije tvoje! Mama dopušta!
Ja ću nazvati mamu i pitati je da li dopušta! rekla je Tetjana, i Dario je odložio telefon, nagnuo se, otvorio vrata i prozvrkao: Pa zvoni!
Dva sata nisu propuštala, Viktor je već htio nešto poduzeti kakav je to bojkot prvi dan? Ali dječaci su izašli, obojica nevoljko.
Nećemo jesti juhu, želimo nugice ili tople sendviče.
Oh, tako? Niste zadovoljni juhom? Pa idite gladni, izrekao je Viktor, sve više se ljuteći. Jeste li postavili svoje krevetove? Gdje su vam paketi od čipsa i omoti od bombona u krevetu? Ništa nije pospravljeno! Ne zaslužujete ni juhu, očistite smeće, posložite krevete!
Ne smijemo ići gladni! gledao je Vlatko prema Viktorovim očima. Vi ste okrutni!
Viktor je jedva zadržaо bijes, ali Tetjana je uštrcala:
Idemo pokazati kako se krevet pospravlja, a sutra sami? Što kažete na nugice tek nakon juhe? Dogovor?
Mazite ih, budite stroži, mrmljao je Viktor, njihova lica su odrasla, a savjesti im fali!
Na kraju su Dario i Vlatko s Zrinkinim unucima postali prijatelji.
Ali što su ti četvero stvarali! Kad su se igrali u Tetjaninom dvorištu, Viktor bi tiho skupljao grane, štapove odakle su im došli? Cveće im se lomilo, trčali su kroz kuću, trave im se uvijale po nogama, svuda su ostajali mrvice. Stolice su se ljuljale, vrata su se jedva odskaknutala od njihovog škripanja.
Što su to djeca?! uzvikivao je Viktor. Nikada više da im ne dopustimo da dolaze; ništa s njima ne funkcionira! Dario, dođi sa mnom, pomoći ćeš mi popraviti bicikle. A baka, s Vlatkom pripremite ručak, moramo nešto zaraditi!
I ti ćeš raditi za djeda? iznenadio se Dario.
Kako misliš? Da sjedim i spavam do podne? Ništa se ne dobiva besplatno; sve se mora zaslužiti! Prvi dan ste razbili hlače i košulje, a baka još nosi tatove stare odjeće. Trčite u njegovim hlačama, ništa ne uzimate dok rad ne dođe!
Ne prigovaraš previše, djed, sjeti se svog početka! upozoravala je Tetjana, Ne igraj anđela, znam te!
Djed i baka su s unucima s radošću izlazili, žaleći se roditeljima:
Djed nas je tukao, telefon nam je oduzeo i rad nas je terao!
Tjedan kasnije, Mihael je nazvao:
Mama, tata, kako vam je uspjelo? Vlatko je naučio guliti krumpir i usisavati! A Dario je sam obuo čarape i postao razgovetljiv. Čak su i svoje krevete sami sredili i nešto kuhali!
Što nas čeka, da budemo sluge za unuke? uzviknula je Tetjana. Odbijaju se, jedva čekaju da odu, ne znam hoće li se ikad vratiti.
Ipak, za godinu dana Vlatko i Dario su se ponovno htjeli na ljeto kod bake i djeda. Nijedan odmor nisu odbili; u selu su ih čekali prijatelji.
Bilo je tako ugodno jesti istinski zasluženu bakinu juhu, pite i sve ostalo što je kuhala.
Onaj tko radi, ima čemu se hvaliti i može se pohvaliti svojom vještinom i to je prava slast!
