Jutro počinje kao i svako drugo. Ispred prozora još nije svanulo, ali se čuje prigušeni šum Zagreba koji se budi iz sna. Otvaram oči, protežem se i pogledam muškarca koji spava pored mene Marka. Leži na leđima, ruka visi izvan kreveta, lice mu je opušteno kao kod male bebe. U tim trenucima trudim se ne razmišljati o nedavnim prepirkama, o njegovom čudnom distanciranju, o tome kako sve kasnije dolazi s posla, govoreći da je sve u redu, samo je puno obaveza. Želim mu vjerovati. Želim da bude sve u redu.
Dobro jutro, šapćem, dodirujući mu rame.
On se uzdrme i otvori oči.
Već? mrmlja on, potišćući zijev. Rano si ustala.
Treba mi kava, nasmiješim se. Možda ćemo zajedno doručkovati?
Naravno, klima glavom i ustaje. Ja ću skuhati.
Uzvratim osmijeh. To je rijedak znak brige s njegove strane. Posljednjih dana gotovo nije pomagao u kućnim poslovima i počela sam misliti da je samo umoran. Ali danas izgleda drugačije. Previše pažljivo. Previše marljivo.
Uđem pod tuš, a kad se vratim, kuhinja je već ispunjena mirisom svježe skuhane kave. Marko stoji za stolom i izlijeva tamnu tekućinu u šalice. U jednu moju omiljenu porculansku s plavim cvjetovima ulijeva kavu, a drugu, s pukotinom na dršci (koju uvijek koristi svekrva), ostavlja praznom.
Skladao sam ti po mjeri, kaže mi, pružajući šalicu. Kao što voliš: s kapljicom mlijeka i cimetom.
Hvala, nasmiješim se, ali u tom trenutku moj nos uhvati čudan miris. Nije kava. Nešto oštro, kemijsko s podtonom gorkog badema.
Namrštim se.
Što je to za miris? Od kave?
Marko baci brz pogled na šalicu.
Ne znam. Možda je nova mljevena kava? Ili je mlijeko pokvareno?
Nazdravim ponovno. Gorki badem. Taj miris znam. Kad sam bila mala, baka mi je pričala: ako miriše po gorkom bademu, to je cijanid kalija. Nisam povjerovala, ali kasnije to sam pročitala u školskom udžbeniku. Cijanid ima karakterističan miris gorkog badema i smrtonosan je.
Srce mi poskoči.
Marko, jesi li sigurno ne pomiješao nešto?, pitam što mirnije mogu. Imam alergiju na neke dodatke. Možda ću uzeti drugu šalicu?
On zastane na trenutak, zatim se nasmiješi.
Ma ne brini, to je samo kava. Popij dok ne ohladi.
Klimam, ali u tom trenutku čujem korake u hodniku. Iz svoje sobe izlazi svekrva Milica Petrović. Stroga je žena, s hladnim pogledom i navikom da sve primijeti. Nikada nismo imale dobar odnos. Smatra da nisam prikladna za njenog sina, da sam previše jednostavna, da u njezinoj obitelji takve žene ne žive.
Dobro jutro, reče suho, prilazeći stolu.
Mama, dobro jutro, Marko joj poljubi obraz. Kavu sam skuhao. Evo, tvoja šalica.
Pruži joj praznu šalicu s pukotinom.
Gdje je moja kava? upita, namrštena.
Uskoro ću je uliti, odgovori Marko, uzimajući čajnik.
U tom trenutku svekrva učini ono što mi spasi život.
Brzo ustane, uzme moju šalicu s kavom i kaže:
Pričekaš.
Gleda me s mržnjom.
Marko zastane. Oči mu se na tren otvore. Pogleda me i u tom pogledu vidim nešto užasno. Ne strah, ne ljutnju, već razočaranje.
Što se tu mučiš?, izriče svekrva i počne piti iz moje šalice. Ulij kavu, a ne stidi se kao budala.
Marko polako ulijeva kavu u praznu šalicu.
Sjednem. Srce mi poskoči. Ne mogu skrenuti pogled s šalice koja stoji ispred svekrve, iste one s mirisom gorkog badema.
Čudno, mrmlja ona. Ali može se piti.
Gledam Marka. Sjedi, spušta pogled, probija vilicu u tanjur s omletom. Ni riječi, ni pogleda, ni osmijeha.
Nakon deset minuta svekrva iznenada se ukoči.
Nešto mi nije u redu s želucem, riječi iz šapta. Glava mi se vrti.
Je li vam loše?, pitam pokušavajući sakriti paniku.
Da, malo, odgovori, postavljajući šalicu. Osjećam se kao da kao da se gušim.
Ustane, ali odmah se posrne. Marko se drži.
Mama! Što ti je?
Ti ti, pogleda ga, oči joj se prošire. Ti želiš mene
I pada.
Vričem. Marko se baca na nju, počinje zvati hitnu, drma je za ramena. Stojim kao u magli. Sve se događa prebrzo. Ali jedno mi je jasno: on je želio ubiti mene. A ona postala je žrtva umjesto mene.
Za dvadesetak minuta stiže hitna. Liječnici trče, pregledaju Milicu Petrović. Jedan od njih pomiriše šalicu.
Imala je trovanje cijanidom kalija, kaže. Vrlo visoka koncentracija. U komi je. Šanse su male.
Marko stoji bledo, drhteći.
Ne znam kako se to dogodilo Samo sam skuhao kavu
Gdje čuvate kavu?, upita liječnik.
U ormaru ali je nova, kupio sam ju jučer
Pokažite.
Krećemo se u kuhinju. Liječnik otvori bocu. Pomiriše.
Ovdje nema cijanida. Dakle, netko ga je dodao u šalicu ili u vodu.
Policija stigne za pola sata. Počinje ispitivanje.
Vi ste posljednji koji je dotaknuo šalicu, kaže istražitelj, gledajući Marka. I vi ste ulili kavu.
Nisam učinio ništa loše!, viče. Volim svoju majku!
A ženu?, nastavi istražitelj, prebacujući pogled na mene.
Šutim.
Kad policija odvede Marka na ispit, ostajem sama u kući. Na kuhinjskom stolu leži ista šalica. Priđem, uzmem je. Na dnu je tanka bijela folija. Ne operem je. Stavim šalicu u vrećicu i sakrijem u ormar.
Tri dana kasnije svekrva umre. Liječnici kažu nespojivo s životom. Cijanid je ubio moždane stanice za par minuta.
Na sahrani Marko je bledo, s otečenim očima. Drži se kao da je sve njegova krivica. Ali ne vidim u njegovim očima tugu, već olakšanje.
Nakon sahrane pristupa mi.
Slušaj, kaže, znam što misliš. Ali nisam ubio mamu. Htio sam zašuti, a zatim šapne: Htio sam ubiti tebe.
Ne iznenadi me. Samo klimnem.
Zašto?
Zato što sve znaš, odgovara. Znaš za novac. Za osiguranje. Znaš da sam u dugovima. Znaš da sam igrao u kockarnici i izgubio sve. Da ako odeš, uzmeš polovicu stana. A ako umreš, ja dobijem osiguranje pola milijuna eura. To bi mi dovoljno da počnem iznova.
A majka?
Počela je sumnjati. Čitala moje poruke. Prijetila da će ti reći. Htio sam se riješiti tebe ali nisam računao da će mama popiti kavu.
Gledam ga. Ljude s kojim sam provela pet godina. Koga sam voljela. Kojoj sam vjerovala.
Ubijao bi me, kažem.
Da, odgovori. Ubijao bih. Ali nisam želio da mama
Idi, kažem. Odlazi iz moje kuće i ne vraćaj se.
On ode. Zatvaram vrata. Zovem odvjetnika. Podnosim zahtjev za razvod. Predajem šalicu policiji. Ekspertiza potvrđuje: u šalici su tragovi cijanida kalija. Otisci prstiju samo Markovi.
Mjesec dana kasnije uhvate ga. Suđenje traje tri tjedna. Ne poriče da je želio ubiti mene, ali tvrdi da nije planirao majčinu smrt. Sud to smatra olakšavajućim okolnostima. Presuda 15 godina stroge kazne.
Preselila sam se u drugi grad, iznajmila mali stan uz Jadransko jezero. Kupila sam aparat za kavu. Sada sama skuham kavu. Samo prirodnu. Bez cimeta. Bez mlijeka. I svaki put prije nego što pijem, pažljivo slušam miris.
Jer gorki badem nije samo miris. To je upozorenje. Glas instinkta koji govori: Pazi, ovdje je smrt.
Ne bojim se. Samo sam opreznija.
Ponekad noću sanjam svekrvu. Stoji u vratima, drži šalicu i gleda me. Ne s mržnjom, nego s tugom. Šapće:
Trebala si otići ranije.
Probudim se u znoju. Ustajem. Idem u kuhinju. Ulijem vode. Pijem. Gledam kroz prozor. Tamo je tama. I tišina.
Ali znam: negdje, iza te tišine, ljudi se smiješe za stolom, govore volim te, a u stvarnosti misle: Kako bi nestala?
Više ne vjerujem slučajnostima. Ni u mirisu kave. Ni u ljubavi koja iznenada postane hladna. Ni u muškarcima koji odjednom počnu kuhati kavu ujutro.
Živim. Dišem. Gledam naprijed.
Ali nikad neću zaboraviti jutro kad je miris gorkog badema spasio moj život.
Epilog
Prošlo je dvije godine.
Otvorila sam malu kavanu uz jezero. Zovem je Badem. Na vratima je natpis: Kava s dušom. Bez gorčine.
Gosti pitaju zašto takav naziv.
Nasmijem se.
Jednostavno volim badem, kažem.
I ulijem im šalicu svježe skuhane kave.
Bez mirisa.
Bez straha.
S nadom.
Ali ako mi netko ponudi kavu koju nisam sama skuhala uvijek odbijem.
Jer jednom sam odabrala šalicu.
I to mi je spasilo život.
