Živi još malo, deda.
Veliki, prazni stan s visokim stropovima, podignutim i na prozorsku dasku položene zavjese, ogoljene radijatore i cijevi, mirisao je na prašinu.
Ključeve sam uzeo od susjede. Prošao sam kroz sobe, bacio pogled na kupaonicu, iznenadio se njezinoj veličini i zapuštenosti, otišao do prostranog dnevnog boravka, otvorio balkon i sjeo u široku fotelju.
Da, stan je fantastičan. Čak i bolji nego što sam očekivao. Koliko li ima soba? Samo je toliko zapušten da se činilo nemogućim živjeti u njemu.
Sjedio sam malo, potom prišao prozoru i pogledao u dvorište. Dvojio sam Znao sam da je u Zagrebu teško naći parking, možda sam nekome zauzeo mjesto. Ali uz moj Hyundai nije još nikoga bilo, mjesta sasvim dovoljno. Trebao bih se još vratiti po torbu.
Tu bi me trebao čekati više od mjesec dana života dok traje godišnji odmor. I ne bih bio sam.
Ideja da ga sredim u par dana je brzo izblijedjela pred tim silnim neredima. Sivi, visoki prozorski lukovi s uvelim cvijećem u posudama, teške zavjese s prašnjavim naborima, zahrđala, riđokosa kada i cijevi.
Strop s ukrašenom štukaturom, ali sav popucao, siva kristalna luster, s kojeg visi stara krpa vjerojatno su pokušali luster zaštititi od prašine. Parket na mjestima sav rastresit. Drevna, okrugla vešmašina Vesna s valjcima za ručno cijeđenje, stari žuti hladnjak Gorenje neoprani, požutio od godina. I prašina, prašina u slojevima pomiješana s pijeskom posvuda.
Ušao sam u radnu sobu, mračan kabinet s masivnim tamnim stolom, knjižnicama do stropa. Mračno, namještaj skoro crn, razmaknuo sam tamnoplave baršunaste zavjese. Na stolu kamena držač za olovke, malahitne kemijske, kalendar. Bacio sam oko na datum 12. siječnja 1995.
Vrijeme je ovdje stalo…
Ni u spavaćoj nema topline. Odjeća ispala iz ormara, čini se da je pukla polica, zavjese podignute, goli, pocrvenjeli radijatori… Otvorio sam ladicu na komodi, ugledao čipkastu kutiju. Otvorio i trgnuo se.
Ajde? pobjeglo mi je…
Kutija puna zlatnog nakita: prstenje, narukvice, ogrlice, lančići, broševi… Koliko zlata! Široki, teški prstenovi, naušnice s jantrom i svašta još Prva misao staviti nešto u džep. Od par prstena neće ni primijetiti…
Al’ ta misao dođe pa ode. Ako ni susjedi nisu dirali… A možda postoji popis, ili, nedajbože, kamera… Osvrnuo sam se. Ma kakva kamera, niti svjetla se nema.
Spremio sam kutiju, zatvorio komodu, upalio prekidač nije bilo struje. Pronašao u hodniku brojilo struja uključena.
Barem nešto Stavio sam mobitel na punjač, sišao po torbu i ubrzo sam već spavao kao zaklan na visokom, škripavom krevetu u spavaćoj sobi vlasnika stana. Gotovo cijeli dan bio sam za volanom.
***
Dobar dan, je li to Vilim Nikolić? stariji ženski glas na telefonu.
Jest, slušam
Vilime… tako mi je drago što sam vas našla. Ja sam Marija Kovačević, radim tamo ka čuvarica doma, unuka mi je pomogla pronaći vaš broj, ne bi sama… Uglavnom, kod nas je vaš djed Nikolić Ante. Vilime, sinko mogu vas tako zvati, jer sam stara?
Slobodno…
Vi ste mu jedini unuk. On puno ne govori, slab je, ali vas stalno čeka. Baš vas čeka možda biste
Oprostite, kako ste rekli da se zovete?
Marija Kovačević.
Marija, hvala na brizi, ali ja djeda uopće ne poznajem. To je otac mog oca. A roditelji su mi se razveli kad sam imao četiri.
Znam, znam… Otac vam je odavno preminuo. Mama vam je isto nedavno umrla, pokoj joj duši. Dolazila nam je.
Što? Mama? To nije moguće. Miješate me s nekim…
Ne, bravo Samo… samo je sve bilo naglo, nije stigla ispričati vama, valjda. Ili nije htjela, ne znam Ali bila je u Splitu, bila. Dobra žena, brižna. Žao mi je…
Oprostite… Mama?
Da, dolazila je. Vilime
Oprostite, želite da dođem? Ne mogu. Daleko sam, posao…
Da, razumijem. Ali… E, imamo problem. Ante ima stan u Zagrebu. Veliki, kažu. Ali došli neki poduzetnici, nagovaraju ga da stan prenese na ime doma, preko upravitelja. O, čovjek ti je naporan, ne sviđa mi se… Bojim se…
Neka. Za mene je djed nepoznat čovjek. Njegova stvar…
Marija je nastavila, kao da me nije ni čula.
Ante slabo govori, ali znaš kako, znajo oni svoje načine. A on samo misli na tebe. Kaže da njemu nisam važna. Ali kad bi mu ti bio važan… Razumijem ga. Tako će mu sve uzeti, Vilime. Danas je stan skup. Samo bi volio posjetiti stan, još jednom živjeti tu. Toliko sanja o tome! Skoro ne hoda… puno je bolji. Zato sam te i tražila. Mislila sam, možda nađem i našla sam brbljala je.
Dobro, razmislit ću. Ovo je vaš broj?
Moj, moj…
Nazvat ću vas…
Prava filmska priča: nasljedstvo s neba. Samo što nisam vjerovao. I nisam planirao nazvati.
Majka mi je rekla da je djed težak čovjek. Kad mi je otac umro, već su bili rastavljeni. I tada je rekla: Doveo ga Ante do groba.
Zato nisam vjerovao da ga je ona posjećivala. Možda jedino radi stana? Da osigura nešto za mene?
Trebao bi ti u Zagreb, sine…, sjetio sam se maminog maštanja.
Da, za mene bi i preko sebe prešla. Voljela me.
Stan u Zagrebu! Eh…
Mama je pričala da je djed bio važan partijski čovjek, stan je bio u centru, velik, da se izgubila prvi put. Dalje ništa nije govorio ni pričao, jer život nije išao glatko, a mama se vratila na svoj otok na Braču. Tamo sam i odrastao. Oca se ne sjećam, a što se tiče očeve familije, nikad ni mislio nisam.
Djed i baka sam imao. Najbolje mamini roditelji.
Zahvaljujući njima sam kupio stan u Splitu. Ali sam pogriješio upisao sam ga i na ženu. Život se brzo preokrenuo, deset godina gužve i rastali smo se. Kći je rasla kod punice, ženi nije bila briga za dijete.
Stan smo dijelili na sudu. Na kraju sam kupio mali aneks četrnaest kvadrata soba, pet i pol kuhinja s predsobljem. Kad sam uzimao, bilo mi je svejedno samo da imam gdje. Kad sam shvatio da tu ne mogu živjeti, počeo sam štedjeti. Svaka kuna na oku alimentacija, režije, hrana, gorivo…
Žena me stalno zvala i tražila novac za kćer… Alimentaciju je smatrala smiješnom. S kćeri sam imao dobar odnos, uzimao je povremeno k meni u garsonjeru, razmazio je.
O, tata, nikad ti tako nećeš skupiti za pravi stan. Toliko slatkiša!
To ti je istina…
Zagreb… Stan…
Nakon dva sata razmišljanja dok sam slagao pločice na novoj baušteli, ipak nazovem.
Marija, ovdje Vilim. Što točno djed želi? Možete mi pojasniti još jednom?
Marija se razgovoru radovala. Pričala je kako je Ante slab, ali sanja živjeti još malo u svom stanu. Želi vidjeti unuka, ne priča o tome, ali ona zna…
***
Eto, čisto iz interesa, što bi rekli, stigao sam u Zagreb. Nema tu romantike. I sebi sam to priznao.
U stanu, na slikama na zidu, prvi sam put vidio djeda i baku. Djed važan, debeli, i na slici neugodan. Baka sasvim simpatična. Bio bih ju i mojoj kćeri Maji usporedio.
I tako tog nepoznatog debeljka trebam sutra dovesti iz doma ovamo… U ovu zapuštenu kuću.
Prešao sam u kuhinju, otvorio plin. Plin ide, ali odmah se proširio neugodan smrad. Trebat će zvati majstore stan je godinama bio zatvoren. A koliko godina? Još od 1995.? Zaboravio sam pitati Mariju koliko je Ante dugo ondje.
Kucanje na vratima. Ispred je bila susjeda, ista ona od koje sam uzeo ključeve.
Mislila sam, ništa vam tu ne radi. Hoćete možda čaj?
Sjedili smo u njezinoj velikoj, ugodnoj kuhinji.
Ključeve nisam ja uzela od vašeg djeda, nego svekrva. Mi smo došli kasnije. Nema više ni nje, ni muža… Sad živim tu s kćerinom obitelji.
Koliko je on već u domu?
Uf, ne znam. Mislim, petnaest godina, možda i više. Mi smo tu dvanaest godina. Svekrva je još zalijevala cvijeće kod njih, čistila. Mi nismo, oprostite. Nismo mislili da će se vratiti. Planirali su stan prodati. Ja sam bolesna, a kći radi, djeca… Doma jedva sve stignemo.
Znači, niste ga ni poznavali?
Ne. Samo od svekrve sam slušala. Cijenila ga je, ali se i bojala. Bili su oni svi nekako iz onog prošlog On u Ministarstvu, a moji jednostavni ljudi. Stan je čak i njezin otac dobio, bio je pomorac, kapetan. Ima tu i neka obiteljska priča, ali sam zaboravila.
Imate možda broj plinarske službe? Da provjerim…
Imam, naći ću… Zakoračila je, ali se vratila, Da ga stvarno mislite dovesti? Koliko mu je godina?
Ne znam ni sam… Nedavno sam saznao da još postoji. Planiram dovesti ga, on to želi. Samo na mjesec-dva, dok traje godišnji.
U očima joj je sumnja:
Starci… znaju biti teški. Samo da je pri sebi
***
Majstori taj dan nisu došli. Rekli su puno intervencija, zvat će kad mogu. Odlučio sam prošetati, ručati negdje, kupiti sredstva za čišćenje i nešto za jelo.
Sutra bih trebao poći po djeda, već sam bio s Marijom dogovoren. Uzbuđeno je govorila da ne brinem oko stvari, oni će sve što treba spakirati.
Ja ionako nisam imao namjeru ništa posebno kupiti, ni razumio nisam zašto toliko brine. Djed će doći sa svojim stvarima, što mu treba Za hranu ćemo već nekako.
Ujutro rano krenuo sam prema staračkom domu na Trešnjevci. Nisam bio siguran hoće li djed pristati otići, ali bar ćemo se upoznati.
Muca nesigurnost nije me napuštala. Možda će jedan susret biti dovoljan da se djedu probude osjećaji? Stariji ljudima srce lako proradi. Pogledaj unuka, i cijeli stan ostavi… Mada, vrag zna, a možda ti domski ljudi nagovore ga na sve. Ali ako dođe pravi unuk postoji nada, možda…
Ipak sam se nadao da nisam uzalud. O takvom stanu čovjek samo sanja. Ionako mi ti ljudi ništa ne znače. Ako bude sve uzalud, prošetat ću Zagrebom naći ću vremena za Gornji grad, trgovine s alatom, pa kući. Šteta troška… ali nema čuda, ne treba se nadati previše.
Dom nije bio velik, stisnut u staroj zgradi na dva kata. Dvorište lijepo uređeno, rampa, cvijeće, klupe. Svidjelo mi se.
Dojmilo me se i to što su me čekali, dočekali odmah na vratima. Vitka žena prosjedih uvojaka Marija Kovačević.
Dobar dan, Vilime. Malo sam uzbuđena. Najprije ćete kod upravitelja, o meni ništa nemojte reći, molim. Recite da vas je djed sam zvao. On malo govori, ali recite da vas je molio da ga uzmete.
Marija, je li stvarno molio? nešto mi nije sjelo.
Naravno. Ali kasnije, kasnije… usmjerila me, Idite, čekaju vas. Ponijeli ste rodni list?
Upravnik je pozvao i liječnika. Dugo su me uvjeravali da s Antom neće biti lako ni fizički ni psihički. Glava mi samo je razmišljala o stanu, da ne zamrače papire.
Uzimam ga. Snaći ćemo se… pravio sam se kao da odlučujem ja i da je to ozbiljno.
Vaša volja liječnik je slegnuo ramenima pogledom punim sućuti. Papiri za sat vremena gotovi, otiđite do djeda.
Klimnuo sam i pravio se da sve znam. Marija se prekrižila i rekla da pričekam u hodniku.
Razgledavao sam panoe i cvijeće kad je na hodniku, niotkuda, tutnuo starac u invalidskim kolicima. Vozio brzo i opasno, kao na baterije. Kola su se zaustavila kod suprotnog zida, okrenula i prišla meni.
Domaći šminker, pomislio sam. Zar i ovih ima ovdje?
Desnom rukom držao je komandu. Kola prevelika za njega, iskrivio se na jednu stranu, u crnoj trenirci, vunenim čarapama i sivoj kapi. Lice mu zgrčeno, naborano ko jabuka. Obrazi krasti, bijela brada, nos crven, gledao ispod obrva.
Gledam okolo. Po hodniku ide mlada medicinska sestra s dvije pune torbe.
Ante, rekla sam čekaj! nervozno ga sputava, zakopčava remene, prekriva koljena dekom.
Sjeo je mirnije, ali ju ignorira gleda mene.
I tad mi sine, taj starac je moj djed. Pa kako sad to? Na slici kod kuće bio je debeljuškast, ozbiljan čovjek, predstavitven. Takvog sam čekao vidjeti, a ovaj… Gledam mu ruke smeđe, s pjegama, kao od drveta.
Dobar dan. Kimnem glavom.
Djed šuti i gleda.
Još Marija sprema zadnje. Pelene smo već dali, ali negoduje. Ma što god, neće. Pazite da ne juri. Dok je ovdje, vi još niste potpisali, on je naša briga. Prošetajte malo… s ne odobravanjem sestra govori kao da njega nema.
Otišla je, a ja izgubio tlo pod nogama. Djed pognuo glavu, gleda točku Pomaknem kolica, okrenem prema dvorištu i krenem van.
Nisam znao razumije li me, čuje li što. Vozio sam ga u tišini. Nakon 200 metara stanem, okrenem kolica prema klupi, sjednem ispred njega.
Evo, dede. Došao sam. Marija me našla, gledam ga, ali on pilji u volan na kolicima, nije reagirao. Ali meni se činilo da me čuje. Hoćeš stvarno otići odavde? Ovdje ti je lijepo… Želiš li?
Ništa.
Čuješ li me uopće? Ponovim glasnije, opet ništa. Sagnem glavu, Gluh si, očito…
Kutevi djedova usta malo se podignu, gotovo kao smiješak.
Aha Podignem obrve. Dajem si fore odlazim par metara dalje, izvan njegovog vidokruga i viknem:
Nazad!
Kolica krenu unatrag, skoro me zgaze odskočim.
Stoj! Kolica stanu. Vozi do onih ljuljački! pokazujem.
Počeka, pa onda kolica naglo okrene i ode u suprotnom smjeru, velikom brzinom. Staza vijuga, preskočim cvijetnjak i uhvatim kolica s leđa.
Stani! Ej, ti si opasan… dišem teško. Da, s djedom neće biti dosadno.
Gurao sam ga u krugu i razmišljao. Sad sam shvatio što sam si to natovario na vrat? Tek sada su mi riječi liječnika zvučale ozbiljno. Što znam o brizi za ovakve starce, napola izvan sebe? Ništa Potpisat ću odmah papire.
Možda da se vratim, objasnim da sam se prevario, da nisam znao da je toliko bolestan, i puro doma? Sad bih to najradije.
A stan? Ode Ne, vrijedi pokušati. Marija kaže da djed samo sanja mjesec dana živjeti u svom stanu. Koliko god bio težak, toliko mogu istrpjeti za takav stan. Mada… Možda sam i zakasnio. Ima li oporuke? Gdje su papiri? Kod koga…
Medicinska sestra ga preuzme.
Sve ćete papire uzeti? Ionako nije za stalno…
Sve.
Za svaki papir sam morao potpisati: osobna potpis, zdravstvena potpis, knjižica, vlasnički list, još jedan certifikat…
A što je ovo?
Dokumenti Ante Nikolića. To je garaža, kuća, stan. Ovdje je sve, potpišite Mora biti kompletno kad ga vratite. Sve po zakonu. I imajte na umu, već pet godina ima pravomoćnu nesposobnost. Znači, vi snosite odgovornost. Socijalna služba će doći provjeriti uvjete. Dužni smo…
Nisam vidio ni oporuku. Četiri torbe, kolica sam jedva ugurao u prtljažnik, djeda stavili na prednje sjedalo. Mlohavo tijelo, brzo smo završili.
Vilime, pelene nemoj mu davat, ljuti se. Zobenu kašu ne voli, hranu mu izblendaj, mesa ne previše. Piše doktor sva pravila. Na WC je kod nas išao sam, ali kod vas ne znam U noći sam mu morala dati tabletu za smirenje, naljuti se, grize… Ovdje ti je sve zapisano, i liječnik također. Ako što trebaš, zovi me danju, noću… Postao mi kao rod…
Vrata su se zatvorila, Marija ostala iza, plakajući, a ja sam duboko udahnuo.
Samo me jedno kopkalo što je direktor mislio s tom nesposobnošću? Nemam pojma o zakonima. Trebam savjet Stan je jedino što me sada zanima.
Gledam djeda. Prislonjen na prozor, bulji naprijed. Cesta kroz šumu, siva traka.
Bit će, možda, bez učitelja lakše. Snaći ćemo se! pomislih i dodah gas.
—
Na kraju dana, dok stojim u toj ogromnoj, pustoj zagrebačkoj kući, razmišljam: koliko se nekad čovjek nada tuđem, a zaboravi koliko su stare brige teže od zlata kojeg zatrebaš. Naučio sam nijedan stan, nijedno nasljedstvo, ne vrijedi ako usput izgubiš samog sebe ili sažaljenje za onima koji su ti ostavili sjeme sjećanja. Možda se iz ovog svega rodila neka nova, neočekivana dobrotvornost a možda samo novo iskustvo o tome koliko možemo podnijeti.
