Susjedice.
Olga Kršnjavi spustila je kantu na zemlju i obrisala ruke o svoju dugu, šarenu suknju. Živci su joj igrali ko more pod neverom.
Di je sad ta prokleta Marija, majko mila? Bezobrazna, lijena moja susjeda. Jučer sam joj rekla da mi jojiva trava probija u vrt, al nju kao da briga kao što raste, tako i ide dalje.
Olga je čekala, šetala dvorištem, stalno bacala pogled preko ograde pazeći kad će susjeda izaći. Bijes je kipio u njoj! Svinja u šupi vrišti, doma posla koliko hoćeš, a riječi joj na usnama, sve zbog te napasti neće ni van doći, a samo bi spavala do podneva!
Napokon, opazi ona Mariju kako se vuče na ganjku visoka, mršava kao grablje, vječno u svom flekavom kućnom ogrtaču. Toliko se bijesa već nagomilalo u Olginoj duši da ju je poželjela poklopiti odmah, makar svi čuli.
Ako si ti, Marija, ljenčuga, zaposli nekog da ti oplemeni gredice. Jučer sam ti rekla jojeva trava već meni ulazi! poče ona, glasno i ishitreno.
Marija, ni da bi glavu okrenula prema Olgi, hladno odvrati:
Smeta tebi, ti si uzmi nekog. Ili sama dođi pa počupaj. Vidiš vrata su ti otvorena, pokaza bradom, a zatim nestade iz vidokruga, čuo se samo šum kako prolijeva pomije po vrtu.
Olgi vilica pade od takve drskosti; cijelo tijelo joj zadrhta. Ali čekat će ona dok se ta zmija ne vrati u dvorište. Bacila je pogled preko grbave ograde. Nigdje nikoga, ali sigurno je baba Katarina sa strane slušala, da ima što šaptat po selu dok stiska nad soparicom.
“Vidi, Marija Olgi začepila usta kako treba!”
Selo Vukolje je poznato po žustrih svađama. Tu kad žena poviče, ni pas ne laje jače. I spokojnih susjeda bilo je evo, recimo, Anđa Tomljanović nikad se ni s kime nije posvađala, pa i ne pričaju o njoj ništa. Dosadno, nema se što reći. I je li to stvarno prava žena ako ne zna isprositi svoje? Njoj se krive, a ona ni glasa.
Ovakve kao Olga zvahu s poštovanjem vatrena baba. Svoje nije dala nikad, i stalno bi s nekim bila u ratu. Dan da prođe, a da nije rekla nešto pošteno nije joj bio dan.
Svađe bi buknule ko prkos između dvoje magaraca, u prodavaonici, na cesti, za radovima u polju, u domu kulture kad je sastanak, a kod pokretne trgovine pogotovo.
Bio bi teret na leđima, trčala bi s posla, ali svađu nikad preskočila nije. Mogla je satima galamiti i uvijek otići kao pobjednica. Po kuhinjama sela uz smeh bi prepričavale što je danas izgovorila, do detalja, kao dramu pučku Onda ona… a ova joj vrati…
Jednom je Olga na placu umalo potegla za kosu gospođu iz Prigorca cika, vriskanje, cijelo selo pamti. Plac brujao ko pčele kad ih upikneš šibom. Nisu štedile ni prijetnje, ni stare beštimje, ni krvno srodstvo. Svako je htio biti glavna glumica.
Ali sve bi, konačno, splasnulo kao ljetna nevera. Posljednje riječi, izgovorene više navikom nego bijesom, još su parale zrak.
Bit ćeš ti prva za pod zemlju! Nitko neće suzu pustiti za tobom.
Prvo ti od mene dobit pljuvačku na grob, zmijo jedna. Na to mogu računat već smirenim glasom, kao da je to nešto običajno.
I tako, već godinama voda rat s Marijom. Napričala je selu o njoj koliko ne bi ni traktor odvezao. A nju nije ni diralo. Znala je uzvratiti, znala i na Olgu naliti.
Glupa je! Da, baš glupa. Samo je slušajte.
Napokon, Marija se ukaže iza stare staje, a Olga spremna.
Do kud moraš biti lijena da ti je teško travu čupat? Što radiš, susjeda? Ili si opiturala štalu? Ili te unuci zatrpali?
Ja sam kćer naučila da mi ne ostavlja unuke! podboči ruke Marija i izađe na sunce.
Di vrag ne može, tamo babu šalje to je bila očita aluzija na Olgu. Njezini su unuci stalno tu, kod babe.
Zato jer zna Sanjica da su joj djeca kod tebe prljava i polugladna. Boji ti se i psa ostavit, a kamoli dicu…
A ja njima ne vežem pertle sama, i ne saginjem se pod noge… i stvarno, nedavno se sagnula pred unuka od devet godina, što mu je pertla bila odvezana.
Ja ću sam, bako, ali ipak pruži nogu, žvačući jabuku.
Marija odmah to zapamtila.
Kod mene je dom za njih ko raj, ne ko tvornica, zato dolaze rado, a ne iz nužnosti.
Zato jer nemaju kud, okrene se Marija, A bolje bi bilo da paziš na svoje kokoši nego da mene ogovaraš. Opet mi ulaze u vrt. Prebit ću ih.
Ma skuhaj juhu, ajde, možda se bar od mog pileta udebljaš, pa nahraniš muža kao spada! Od jednog pileta se sigurno obogatiš!
Rekla sam ti već slomit ću joj vrat vidim li je opet u svojim gredicama.
Što ima kod tebe kljucat? Nek barem štuca moju travu a ja jaja poklonim!
Da mi od tvojih jaja prisjedne?! Samo ti ih zadrži!
Na ulicu su lagano već izvukli stare kosti njihovi muževi Petar i Luka. Nespretno su se smjestili na zajedničku klupu.
Vidi njih, uvik ista priča, uzdahnuo je Luka, gledajući svoju ženu.
Bog dao tri nevolje: ženu, vraga i jarca, dovitljivo doda Petar.
Zapale cigaretu, slušaju galamu. Zatim nastave o poslu, novim šefovima u šumariji gdje rade obojica. Pa opet uho na svađu.
Eh, daj babi vremena, iz dosade divlja. Dobili previše slobodnog vikendom.
Možda da ih odvučem doma? Petar bezvoljno predloži.
Jes ti normalan? Radije izluđuj psa nego ženu, znaš i sam.
Istina, sve su na jeziku jake.
Navikli su čekat. I dobro znali kad je trenutak doći, a kad pustit ženske da izbiju bijes.
I tako svađa je znak da je dan otpočeo. Nakon nje, žena s dvostrukim žarom radi. Olga grdi susjedu, ali po kući kao brzi vlak.
A Marija šuti, vadi to iz sebe, pocrveni i smrknuta širi deku. Ali i ona se trudi pokazat da je laž što o njoj Olga priča.
Ne uzimam to k srcu, Mari, kaže joj Luka.
Joj, neka je, nek gleda na sebe.
Al Luka vidi da je ipak boli. Otkad je Marija došla, svi su pričali da ju je doveo neznalicu. Drva popali, dok donese vodu vatra se ugasila.
A Olga je nekad na Luku imala oko pletenica kao ruka debela, a on dovede tu drvenu Mariju ni ljepote, ni vještine.
Par godina kasnije Olga se uda za Petra, te obitelji krenuše u prijateljstvo. Zajedno vikendom, djeca rasla jedna s drugom. Marija imala samo jednu kćer, više joj nisu djeca preživjela, ostala je sama. Olga dvoje kćer i sina.
Olga je bila neumorna noćima šiva, pere, glača. Marija smirenija. Kćer joj nije bila nikad prljava, ali ni kose nije plela u rep, ni kupovala skupe cipele. Navečer čitala priče umjesto da pere rublje.
Ali kod Olgine djece nije išlo škola. Kćer jedva na četvorku, sin jedva prošao; skoro su ga izbacili. Nekako je dogurao do osmog. Tad počne ozbiljna svađa među susjedama. Djeca se druže, muževi složni, a one ko pas i mačka. Zašto? Imaju podjednako, kuće kraj kuće, problemi isti.
Djeca odrasla. Marijina kćer završila fakultet, udala se, preselila u Rijeku. Dolazila, ali rijetko. More, kamp, škola…
Olgina djeca ostala blizu. Kćer sa mužem živi u susjednom selu kod svekrve; kuća velika, muž dobar nije za žaliti. Unuci stalno kod Olge. Sin još neženja, radi u Karlovcu.
Moglo bi se živjeti mirno, ali što više su vremena imale, to češće je bila svađa. I čitavo selo znalo je da gorih neprijatelja nema od Olge Kršnjavi i Marije Vujić. Sad vrt, sad drveće, sad životinje, a klupa na granici dvorišta za dlaku nisu polupale. Samo ih muževi spasili od sramote.
Pa ni pas Medo, nekadašnji ljubimac obje obitelji, nije izdržao zbrisao je kod usamljenog starca Josipa.
***
Dogodilo se tada da Mariju strefi bolest. U proljeće više nije izlazila vani. Olga čeka nema je. Ni kokoši ne hrani, već Luka. Olga se ljutila i prepričavala cijelom selu: “Marija se rasteretila pa je sve prebacila na muža!”
Drži se Olga, ali ljutnja je rasla. Trava već pretiče ogradu, još nije ni izrasla koliko je treba čupati, ali Olga već bijesni.
Odjednom vijest: Mariju hitno odvezli u bolnicu. Doveli je doma tjedan kasnije. Dođe kći, obiđe, na pitanja ništa ne govori, samo suzi očima.
Olga nije pitala detalje na selu i ne treba, sve se sazna. Kažu, rak, ne valja.
Stvarno, donese je hitna doma. Kći Svetlana se obrtala, ali brzo otišla djeca, muž, posao. Unajmila je za plaću Nadu Zadravec sirotu, jednostavnu, da pazi bolesnu majku kad je otac na poslu.
Luka se povukao, šutio, jednako kao i ranije, a sad i više. Samo s Petrom na klupi, povremeno bi sjedili i razvukli dim.
Kak je? pito bi Petar.
Ma Luka mahnulo rukom.
Je, dobro Ako trebaš bratski pomoć, samo reci.
Ništa, sad nema pomoći. Samo reci svojoj nek poberu jagode; narasle u travi kod nas. Nek uzme ako hoće.
Nema šanse. Znaš kako su one
Znam. Možda Nada pobere, bolje nego da propada.
Navečer se Petar sjeti toga kod večere, Olga baš kuhala pekmez, on za stolom. Kaže, pa zamišljeno spusti ramena, očekujući grdnju.
No, Olga šuti, miješa pekmez. Petar temu promijeni, zaboravi stvar.
Ali kroz dva dana naloži mu da nosi veliku torbu susjedima.
Šta je unutra?
U torbi tri staklenke pekmeza dvije od tri litre, jedna manja, zamotane u stare novine.
Si opet brala one vaše jagode?
Brala i sve počupala. Trave kolko hoćeš! Dva dana sam čupala, ruke same rane. Da vidiš.
Pa krenu nešto, ali šuti, nosi torbu.
Luka nije bio doma. Vrata otvara Nada, priča o lijekovima, o stanju, žali se, jadikuje.
Petar proviri u sobu, sretne pogled s Marijom na ležaju, kosa rasuta, blijeda, ali oči mole uđi.
Bok, Marijo. Kako ide? stidljivo pita, Olga poslala pekmez i cijeli vrt vam počupala.
Hvala. Njoj je uvije pekmez najbolji, šapće Marija, Uđi, malo sjedi.
Sjede, lagano.
Treba li šta?
Ma ne, Luka nabavi sve. Duboko udahne, teško joj je. Petre, ako je Olga počupala jagode, makni lim iz vrta. Nek vaše koke pašu. Svejedno je zaraslo.
Ma kad staneš na noge – obnovit će se, Petar se zbuni.
Marija se okrene.
Nemoj mi zamjerit, Petre, što smo se svadjale.
Ma kakvo zamjerat! Vi žene ste Mi s Lukom znamo svoje
Ma znam…
Nada uđe s tanjurom, opet jadikuje o lijekovima, Marija pred nama odvraća pogled, evidentno umorna od glasne njegovateljice. Petar tiho izađe pomisli: bolje da sam ja bolestan nego žena.
Kod kuće ispripovjedi Olgi sve što je vidio. Ona pita, mršti se, klima glavom. Petra ljuti njezina hladnoća kad su drugi u krizi, pa i sad sve odmahuje.
Zna on, tko će im kuću održavat s takvom Nadom? Luka je muškarac nije za sve, sve zapušteno kod njih.
A rekla je da ti je pekmez najbolji dobaci joj u leđa tiho.
Ona zastane, pa i dalje šuti i radi.
“Bezdušna žena,” pomisli Petar.
Sljedećeg jutra, pospremivši kuću, nahranivši muža, Olga stavi jučerašnji boršč u lončić, zamota pite, bocu kompota, spremi sve u platnenu torbu. Sjede na prag, duboko udahne, digne se, uzme torbu i ravno u Marijin dvor.
Ne gleda oko sebe, prođe kroz vrata.
Nado, Nado zove.
Tko je? slab glas Marije.
To sam ja, proviri u sobu, ali gleda široku zavjesu, ne Mariju, Gdje je Nada? Donijela sam boršč, kompot
Marija sjedi na rubu kreveta, bosih mršavih nogu, kosa crna, bluza skliznula s jednog ramena. Plava ko zaput Olga se prestravi.
Otišla Nada po mlijeko kod Mirinih. Brzo će nazad, teško izgovara.
Onda ostavljam ovdje. Jedi, pa ozdravi.
Primijeti na podu staklenke s pekmezom, gdje ih je i ostavila.
Marijo, a što ne spremiš pekmez u podrum? a onda shvati: kojoj je njoj do pekmeza kad ne može stajati.
Ja ću ga spustiti odluči i nosi staklenke u kuhinju, diže podlogu. Ispod pijesak, ništa Nada ne pere, samo diže novac.
Ol…’, čuje.
Šta treba?
Daš mi kompota? Zlo mi je, žedna sam.
Evo ti, pa kako ne. Traži šalicu.
Što je više gledala, to joj je jasnije bilo Nada ne može. Marija iscrpljena, ali i ova, šlampava, a kuća prljava.
Daj, stavi štep deku, ja ću prozore otvoriti. Treba ti zraka. Staješ li na noge?
Samo do zahoda. Više teško.
Šta kažu doktori?
Marija slegne ramena. Kompot popije toplo, zavalja se na jastuk. Olga joj podigne noge, sjedne kraj nje.
E, da znaš, Marijo, svađaj se, vrijeđaj, tjeraj me, ali ne idem nigdje. Sad sam tu. Gledat ću na Nadu, a ako ne može ja ću ti pomoć.
Marija, jedva primjetno, klimne.
I za par dana, Nada srušena van iz kuće. Iza njeh lete Olgine kletve.
Jes ti čula! vrati se ljuta Olga, ruke na bokovima, Oplakala se njoj život! Ma, nećeš ti još plesat na svadbi unuka!
Odbacila si je?
Jasno, iz kuće s njom! Sad sam ja tu. S menom nećeš propasti!
Od tad Mariji više mira nema Olga preuzela sve: kupa, preodijeva, viče ako Marija ne proguta tabletu, tjera je da jede, vježba noge.
Po kući sve miriše, podovi blistaju, kuha i za Luku. U selu ponosno javlja:
Jučer smo jeli varivo, svinjetinu. Glavno, pojela je za dvoje, doktor reka’ sad može meso!
Marija izdrži terapije, jede i spava. Rijetko govori, ali što Olga kaže učini. Protiv nje se ne može. Samo kad više ne može, pusti suzu. Olga tad smekša.
Ajd, ne maži oči! Još ćeš ti pojest dvije žlice više.
Luka osjeti kako s Olginim ulaskom nestaje stara žalost iz kuće. Olga, doduše, stalno gunđa, ali i bodri ih, digne moral. On pod njezinim nalogom očisti dvorište, popleve vrt.
Kako živiš s njom? Ludilo, nema mira! žali se Petru.
E, di vrag ne može, moju Olgu šalje, slegne Petar.
I Marija zaživi. Noge još slabe, ali sad može sjesti, koristiti se sama. Liječnici konačno kažu bolje je. I nade je uvijek bilo operacija uspješno prošla.
Van idemo, šetnja, izvolije Olga, pruži joj vestu.
Ne idem, šta košaš! Da me selo gleda! Umorna sam, hoću spavat.
Ali Olga naredi muževima da je uzmu pod ruke i dovedu na zajedničku klupu pred kapiju. Bila je ponosna htjela je pokazati ljudima, evo, Marija živa došla do klupe, nahranila se, zarumenila. Nek svi vide da nije još gotova.
Sunce tone, zrak miriši, one sjede na klupi, pokrivene šalom.
Ja, Marijo, svašta sam razmišljala ovih dana poče Olga, Mi tu živimo, svađamo se A kuće su nam jedna do druge, djeca zajedno odrasla, muževi si braća. Djeca su odlepršala, oni sad svijet grade, imaju svoje. Ostale smo jedna drugoj, mi ćemo tu starit i skupa večeri prebrajat na klupi.
Zato je deda klupu stavio baš tu, smješka se Marija, uvlači se dublje u šal.
Ma kakvi deda! Moj otac ju je izrezao, njegov rad!
Ne, naš je deda platio tvom ocu, stavio ovdje na granicu dvorišta. Naša je klupa!
Jes ti luda? Moja, otac majstor, nije od nikog novce uzeo!
Kažem ti, naša, Marija ne popušta.
Haj’, u banju, Marija! Olga skoči, Znaš li što pričaš? Svojim očima sam gledala kad je otac napravio
U banju ti idi Marija već viče, ojačala. Klupa namjenjena bila našem dvorištu. Vid gdje je ograda!
Na selu se opet zakotrlja svađa.
I što je to selo bez svađe?
Iza štale, za starom ogradom, muževi puše. Petar se smiješi i briše suzu.
Ajd, Marija se dobro oporavlja? pitne Luka.
Oporavlja, Luka duboko puši, Hvala Bogu, sve se vraća. Žene, ko žene!
Svađa se rasplamsa, pa stane ko vatra nakon ljetnog pljuska. Stari pas Medo promrsi rep, zastane kod klupe, pogleda ih pametnim očima i rastegne se ispred njihovih nogu.
U poslijetku, s feralom sumraka, nebo se nagnulo nad selom. Sunce, nasmiješeno iza kiše, obasjavalo je dvije žene na jednoj klupi. Klupi što im je povezala sudbine.
