Više se ne gubi!
A mi ovako! tresnuo je rukom po starom borovom stolu Stjepan Andrijević, kamenčići za dame poskočili su i jedna bijela skliznula je niz drvenu, bogato izrezbarenu, ploču stola. I što vi na to, dečki?!
Pobjednički se nasmijao. Svojim perfidno smišljenim potezom Stjepan je pobijedio susjeda iz stana 5, barba Franju. Ovaj je nervozno šmrkao, povukao kapu dublje na glavu, protrljao ćelavi zatiljak.
Ma čekaj, kako ovo? širio je ruke iznad ploče, kao da pokušava bajati, ali Stjepan Andrijević je već odlazio zviždućući i lagano se istežući. Nema šanse da on sad odaje svoje šampionske tajne! Kako, kako? Pa evo, baš tako.
Prošetao je prema zgradi, zagledao dvorište. U to doba dana, svi mlađi na poslu, po pločniku tumaraju samo stariji i djeca dosada do bola! S mlađima je barba Stjepan volio nabaciti riječ-dvije, zanovijetati i zavrtati jezik, ispitivati udarački, a onda, naravno, uvijek dodati svoje: “Eh, u moje vrijeme…” I svi su već naučili: u “njegovo” vrijeme, voda je bila mokrija, drveće gušće, mlijeko bijelije, svi su bili zdravi, snažni, a sad užas: sve boležljivo, po trgovinama samo gluposti.
Oj! Danica Viktorovna! sustigao je ženu u šarenoj haljini i šeširu pričvršćenom iglom s kuglicom, koja je hodala brzim korakom po stazi. Kud ste krenuli, što nosite?
Stjepan Andrijević je zgrabio torbe susjede, krenuo uz nju.
Ma, do dućana išla samo malo po kruh i hrenovke, a opet pokupila kao za vojsku, izgledalo je kao da se Danica opravdava zbog svoje pune torbe. Unuke su rekli da će mi dovest za vikend, pa da ih nečim iznenadim, dosta im valjda juhe i faširanaca.
Unuci su blagoslov, zamišljeno odgovori Stjepan. Izgleda da ju zapravo ni ne sluša, samo hoda uz nju, korak u korak, misleći tko zna što.
Eto nas, hvala Vam, Stjepane Andrijeviću! Danica povuče torbe natrag, Stjepan se prene, ispriča joj se bezveze. Danica mahne, nestane iza vrata ulaza, obojana blistavo zeleno. Vrata zalupnu tako glasno, da dvorište zadrhti i vrati jeku, kao da grom udari, a onda netko zajauče iz daljine.
Stjepan opsuje u sebi. Već dugo hoće staviti onaj amortizer na vrata pa nije to tako teško, ali uvijek mu bude ili lijeno ili nema vremena, ili mora po taj prokleti amortizer baš preko pola grada…
Sad je odlučeno: sad, odmah ide po to! Popet će se doma, uzeti kartu za ZET, koju kunu, presvući se da ne ide u radnoj košulji i pohabanim hlačama, a onda pravac u grad! Nema smisla tumarati besposlen.
Dok se vozio liftom s mladim susjedom Matijom Galovićem, što je kupio stan tri kata iznad njega, uporno ga je ispitivao kako ide posao, čime se bavi današnja mladež. Matija, već umoran od istih pitanja, opet odgovori da ne zna, da je prezaposlen, da “guli proračun” na poslu, a sve mu je “ok”.
Dobro je da je sve ok. To je najvažnije, klimnu Stjepan, izađe na svom katu. Doviđenja.
Matija klimne, vrata se zatvore. Kad dođe u stan, požalit će se ženi, Luciji, kako ga opet davi onaj dosadni starac Andrijević s glupavim pitanjima, i nema snage više za njega, tog vječitog penzionera. Lucija će šutjeti i vrtjeti glavom, pa mu donijeti čašu mlijeka i gledati ga kako pije. Uvijek voli gledati muža kako jede, pije, uvijek joj njegovi pokreti djeluju savršeno. Jako ju žalosti što barba Andrijević tako nervira njezinog savršenog Matiju, tjera ga na brigu.
I o poslu me opet zapitkivao! Krenuo izdaleka, ali sve pipa za taj naš proračun! neće izbijati razgovor liftu iz glave Matija. Znaš li ti, zašto on mene to stalno? Da me “proispitiva”! Svako svakog nadgleda danas! Tako je, Lucija?
Ja ne znam… zbunjeno će Lucija. Voljela je ona “gubiti se”, a Matija baš tu njezinu bespomoćnost volio… I muž će uzdahnuti, zagrliti svoju Luciju, poljubiti ju, a onda opet sjesti za laptop, gnjaviti se proračunom…
Stjepan Andrijević je tad već gurao kroz redove na gradilišnom sajmu. U obližnju trgovinu alatima nije htio ni za živu glavu. “Tamo oderu ljude! Tamo je sve trostruko skuplje!” uvijek je opravdavao svoju fiksaciju na tržnice i buvljake.
Gužvati se, gledati, pipati ključeve, šarafcigere, diviti se neviđenim zvukovima, klimati onako, “kako su oni sve to naučili radit”, odmahivati glavom ili samo očarano motriti likove što vuku čudne sprave u aute, disati miris svježe boje, tapkati tapete to su bila njegova zadovoljstva. Na takve izlete išao je uvijek sam, da uživa…
Ali danas ne ide. Stojeći kraj štanda sa vratnim amortizerima, Stjepan Andrijević ponovno je zastao, rastužio se. Anica nikako da dođe… Ne javlja se ni ne vraća, to je najgore! Bez nje sve djeluje nekako sivo, bezvoljno, pa ni taj prokleti amortizer nema smisla…
Još se muvao kod štanda, onda se okrenuo i otišao. Tek u tramvaju shvati da nije ništa kupio, ali ravnodušno slegne ramenima. Nek ostane ta vrata kakva jesu, preživjet će…
Vratio se u dvorište. Ponovno one iste bake kao maslačci u bijelim panama sunčaju se na klupi, lenjo brbljaju. Njima valjda isto dosadno bez Anice… A nje nema…
Eto, gospođe! namjerno veselo im dobaci Stjepan. Dobar dan! Teško vam bez moje, a? Ma ne brinite, čim se vrati Anica s mora, opet će vam biti živahno! Vidim ja, skroz ste smušene bez nje!
Htio je krenuti dalje, ali najstarija među bakama, Milica Pahor, bivša upraviteljica zgrade, samo mu dobaci:
Šta fali nama?! Novosti i sapunice, fala Bogu, gledamo i bez Anice. A ti si, mladiću, pao, ma, više ne pronalaziš mira!
Ja? Šta ja? namrštio se Stjepan. Pa, bio sam na sajmu danas, shvati to!
I, šta si kupio? nezainteresirano pljeskajući zadnju muhu s lica, upita Milica.
Ono što treba, to sam i kupio, procijedi Stjepan.
Ma nisi ti ništa, samo gubiš vrijeme! podsmjehne se Milica. Kad je bila mladica, voljela zadirkivati Stjepana, kao da joj je bio med. Skupa su rasli, kasnije i ženili, djecu imali, ostarili, već šezdesete gaze, ali Stjepan joj i dalje nekako smeta… A znaš što, zamisli. Mi smo zaključile: Anica se više neće vratiti. Našla si mladoga na moru, deset godina je mlađa od tebe! Tako to sad svi: razvedu se, nađu ljubav u poznim godinama. Šta Anica tvoja ne dolazi? Ima romanska! Spičke, tvoje makete, juhe, paštete i kruh dosadilo joj. Živi žena na punom gasu! ulovi Milica još jednu muhu. Od ljetne sparine ni ne lete kak spada.
Ma odbrusim vam ja! do kraja ljutnut, Stjepan. Milica uvijek zna gdje ga bocnuti!
Koliko su skupa, Stjepan i Anica, uvijek ga je potajno mučilo: zašto bi ona ostala uz njega? Srce mu je uvijek negdje slomljeno od straha da neće otići k’o je već ona takva živa, a on dosadan, miran…
Ona, Anica, uvijek živa, voljela je društva, pjesmu, gitare, plesove, zagonetke. A Stjepan…
A on je slagao šibice. Dolazio bi iz istraživačkog centra, večerao, s Anicom večernje razgovore, što joj treba, to odradi, djecu po vrtićima i školama, a onda večeri za šibicama još od djetinjstva njegovo najdraže.
Ima maketu Dubrovačkih zidina, crkve sv. Marka, pa morski most, male seoske kućice sa svjetlijim prozorima. Sve, baš sve što treba vrata rade, prozori škripe. Neke njegove makete stoje po mjesnim knjižnicama i muzejima. Anica ih je donijela, jer doma nije bilo mjesta za toliku kolekciju. Savršeno složene ulice od običnih šibica, svaki detalj, sve se miče, čak ima namještaj. Čudo! Ljepota! Ali…
Ali njoj, Anici, zar je to dovoljno? Nikad nije potpuno vjerovao toj sreći da ga je baš ona zavoljela.
Sad je otišla svojoj sestri, rekla da treba pomoć oko berbe, vratit će se za dva tjedna, neka joj ne zove, nema tamo signala…
Eh, javi mi se barem jednom, reče on dok oprezno polaže šibicu za novu maketu sela što ju je obećao napraviti za Anicu, (svidjelo joj se jedno kad su bili pod Sljemenom), gleda nju kako pakira kovčeg. Ona mu nešto odgovara, on ne čuje, jer mu šibica ne ide na mjesto, pa mora prstima dugo namještati, a to traži mir…
Što je ona rekla? sad lupa Stjepan po glavi. Da će zvati, ili nikad više?” Nije siguran, ne sjeća se.
I maketu sela nije završio, premda je obećao! Ali ne ide mu. Bezvoljan je.
Hej, dečki! Zašto ste tako tihi? uđe u garažu kod barbe Franje, kojeg je ujutro pobijedio u dami. Nitko mu ne odgovori, svi zure pod haubu nekog čudnog auta, friško uvezenog. Stjepan se privuče, zaviri.
Neće upalit? tiho pita. Dajte da ja probam!
Uskoči, zaključa kontakt, ali zamiriši nešto sagoreno, svi mu mašu da se makne.
Šta radiš, Andrijeviću? trlja ruke krpom Franjo. Lutkaš dvorištem, cijeli dan visiš ko da ne znaš kud sa sobom! Djeca na biciklima, ti im šarafiš kotače, pumpaš gume, zvona stavljaš. Bez tebe ne mogu, jel? Djevojčice igraju školice, a ti s njima? Smiješ se, uživaš, ali ne… Stjepan! Nije to za tebe. Ajde, makni se, prošetaj.”
Stjepan slegne ramenima, okrene se prema stanu.
A možda je Milica u pravu? dobaci Franji. Možda Anica više nije tvoja? Previše je nema!
Ma, daj, bježi! šutne praznu kantu nogom Stjepan. Jezik tvoje Milice je ko metla voli me cijeli život, zato me pikira! A ti slušaj!
Aha, nasmiju se muški, opet se bace na automehaniku.
Stjepan Andrijević potegne doma, na ručak. Sve što je Anica ostavila je već pojeo, sad je na konzervama, kuhani krumpir i srdele. Stavlja ribice na kruh, pusti da se upije miris, pa gnječi krumpir vilicom, pa zagrize. To mu je bolja od svake fiš-paprikaša! Ali bez Anice baš ništ’…
Zašto se ona ne javlja?! Pa mogla bi na kakvu stijenu, tamo na moru ih ima, tamo ima i signala!…
Pokušao ju je zvat, ali stalno izvan mreže. Pokušao zvat Aničinu sestru Maricu, isto ništa…
S Maricom nikada nije našao zajedničku riječ. Za nju, čovjek koji od državnih šibica pravi makete, nije bio dostojan njezine sestre. Voljela je rugati se šibicama što skupljaju prašinu.
Koliko ti je drveća propalo, dragi moj Stjepane! I sve to za igračke… cinično bi dometnula.
Anica bi je prekidala: Stjepan ima težak, nervozan posao, treba se nečim zabaviti, pa što te briga!
I nije svejedno, Anice! sužavala je oči Marica. Bolje da kuću popravlja nego da se maže onim ljepilom.
Ali lagala je: kod Stjepana je uvijek bilo sve uredno, ni slavina nije kapala, police ravne, žarulje sve na broju. Sve za Anicu. Jer, otići će ona, ako ne bude najbolji za nju!…
Cijelo popodne prčkao je po maketi sela, pa odustao, ruke nisu htjele. Onda odluči da se okupa. Miriše još Aničin sapun, tuga ga preplavi…
Brijući se, primijeti da kapa slavina. Ne puno, ali dosadno. Radi se o poslu za cijelu večer!
Veselio se što ima posla, ali onda mu ruke padnu, ne da mu se. Sutra, prekosutra… Nema Anice, svejedno mu.
Anica je za njega bila kao lokomotiva, a on vagon što se šlepa. Ona gura život, vuče naprijed. Dok su djecu odgajali, nije se kužilo, ali kasnije, kad djeca odu, a pogotovo kad dođe mirovina, shvatiš bez njenog entuzijazma ništa ne ide. Dok je ona radila, i on je radio. Sramota bi ga bilo da žena radi, a on leži doma!
Kad su oboje penzioneri, život se promijenio: ljeti po tržnicama, kupovali povrće, pekmeze, zimnicu za djecu. Kuhinja zavlažena ko tropi. Jesen: kiseljenje kupusa, tikve u škrinju, rezanje, jabuke sušiti. Zimi Anica plete unucima kape, on po dućanima traži baš taj ton vunice. Sve odjele “Rukotvorina” zna u gradu, svi ga znaju. Pokušao i s njom plesti, ali brzo se vratio šibicama. Anici se to, valjda, sviđalo.
Ili je njemu to bilo važno, a njoj možda dosadno?…
Odustao od kupanja, ostavio slavinu, pojačala je kapanje, ali zaključao vrata, sjeo pred televizor.
TV brblja o vremenu, negdje daleko odzvanja gitara, mladi pjevaju, djevojke se smiju. Matija u svom stanu s Lucijom grli se i misli o upornom starcu, Milica uporno odbija nepoznat poziv na mobitel peti dan već zove neki broj, a tko zna tko je. Previše prevaranata, ona ih ne želi ni čuti. Pobrkaju joj srce, pa opet mora kapati valerijan.
Franjo taj dan jede ribu u tijestu, hvali ručak i pita se: gdje je ta Anica nestala? Tko zna…
Možda da zovem u mrtvačnicu? predloži ženi, Ivanki, koja zablene u tanjur od šoka. Franjo obožava njezine medenjake, peče ih skoro svaki dan.
Zašto u mrtvačnicu? Što ti je? Ivanka pripremi suze. S godinama je postala pravim raznježenkom.
Pa… tko zna! Šta ako se Anici nešto dogodi, a nitko ne zna? slegne Franjo.
Joj, tko bi tebe! ispuše se Ivanka. Kakvo glupo razmišljanje. Naša Anica ima uredne papire, javili bi nam! Samo odmara. Na moru vrijeme ide sporije. Al’ bi tvoj prijatelj Stjepan mogao sam ići gore.
Ma znaš, odgrize Franjo kolačić, proguta i zalije čajem, Marica ga ne voli, uvijek se svađaju. Zbog toga nije išao. Žao mi ga je I još sam mu danas pred svima rekao da ga Anica možda ostavila…
Opet?! Milica izmisli, vi papagaji! Sram vas bilo! Mučite jadnog čovjeka, vidiš kako pati što je stariji. A Anica njega obožava! Prestanite zlostavljat čovjeka s glupostima! Ivanka ustane, odlučna. Dosta sjedenja! Treba nešto poduzeti!
Otišla je u sobu, zatvorila se, počela zvati nekoga. Franjo je i dalje sjedio i mozgalo na što misli Ivanka pod “poduzeti”.
…U pet ujutro Stjepana Andrijevića iz sna trgne snažno kuckanje na vrata. Ne zvono, baš grubo, kao da stado bikova juri.
Slavina u kupaoni procurila, potopo sam Petranoviće! bljesne misao. Ma nije, kapalo je malo…
Ponovo kucanje, kao da vojska dolazi razvaliti vrata.
Dolazim, dolazim! prošulja bos kroz predsoblje…
Na vratima stoji Ivanka, rumena i usplahirena. Obgrli ga oko vrata, stisne i guši, pa zastenje:
Gotovo! Našla sam ju! Danas. Dolazi. Tvoj telefon ne radi. Daj vode, umrijet ću!
Stjepan u panici dotrči do kuhinje. Susjeda već sjedi, diše duboko.
Znate Vi, Stjepane Andrijeviću… počne Ivanka, uvijek puna poštovanja. Anica je izgubila torbu. U njoj mobitel i adrese. Zvala je kućni, ali ne radi ti telefon, klimne prema aparatu. Stjepan digne slušalicu. Stvarno, nema tona… Brojeve susjeda ne zna, a sad su svi novi ljudi. U nekom džepu pronašla broj od Milice, ali ona nije odgovarala. Na kraju, s broja od sestre je zvala. Jako se prepala da si se ti prepao, rekla je da danas dolazi i da moraš doći na kolodvor po nju. Evo, živi bili!
Ivanka već silazi stubama, kad smušen Stjepan Andrijević vrisne:
Ivanka! Kako ste to saznali?
Imam ja znance u Opatiji. A Anica je spomenula gdje joj je sestra. Zapisala sam joj ime, pa smo našli put do nje. Kaže, poslala ti je e-mail. Jesi li čitao?
Koj’ mail! Posljednji put mi je javila da je stigla, sve dobro, a poslije muk… I zašto nije djecu kontaktirala, a oni bi meni smjesta javili? Ah, da… Oni uvijek po svijetu, nedostupni. Kakav sam ja smotanac! Hvala ti, Ivanka! A ja već umalo poludio, tjedan dana ništa od Anice. Hvala!
Stjepan tek tada shvati da stoji na stubištu u gaćama i papučama, pocrveni, povuče se natrag. Ivanka ode doma…
Na brzinu popravi slavinu, odjuri na aerodrom. Nema broja leta ni sata. Ivanka nešto pričala, ali on ništa ne zapamti. Ma, čekat će sve avione tog dana! Nije to teško!
Gura se među svjetinom, traži Anicu, lupa buket po ljudima, onda ju spazi i ozari se. Maše mu, tamna od sunca, lijepa, mlada kao cura! Malo ga sram prilaziti, ko stari dedek.
Stjepane! Kako mi je drago da me Ivanka spasila! Ovaj tjedan bio je užas! Izgubilo mi se sve, a ti ne odgovaraš! Da ti… da ne trebaš mene…
Anica primi buket, pogladi ga po licu, privine se.
Bez tebe nisam ništa, Anica! Nemoj više tako dugo nestajat, dogovoreno? zagrli je Stjepan.
Nisam ti dovršio svoje selo… prizna on kasnije u taksiju. Bez tebe ne ide, sve je prazno.
Ma zajedno ćemo, nasmije se Anica. Tako mi je nedostajalo sve tvoje, više te neću pustiti samu ni minute. Jesmo ludi, Stjepane? Ili je to starost? uplašeno pita.
Ma kakva starost?! nasmije se Stjepan, zagrli ženu, ljubi je. Mi smo ti kao dobro vino, sve bolji s godinama! I više te, Anica, nikamo ne dam, neka ti bude jasno!
Ona klimne, utonu mu na rame…
Taksist ih pogleda u retrovizoru i poželi, barem jednom u životu, imati takvu ljubav sijede, izborani, ruke im drhte, a u očima samo mladost i ljubav… Eh, da poživim do toga…
