Posjet baki
Ovako nešto ni Marija nije mogla zamisliti.
Djevojčice su izletjele van, a ona i Danijela krenule su prema dućanu na sreću, još je radio. Poslije su započele s pripremom fina krumpir salata, pečena piletina, francuska salata… Baka Kata im je ovlaš pomagala, više davala upute.
Ubaci glavicu luka u pekač uz krumpir to će mu dati bolji okus. A piletinu skroz zalijevaj, pa će biti fino zapečena.
Baka je obožavala kuhati.
Mačka, Maša, stalno im je grickala pete prava muka. Ali sad ju je bilo besmisleno zatvarati u kutiju naučila se sama izvlačiti. A zapravo, i nije bilo volje. Neka je. Taj mazni, pahuljasti smotuljak, i kad grize svojim mliječnim zubićima, izaziva neku nježnost da ti srce zatreperi.
Marija i Danijela su je neprestano grlile s poda i ljubile u nosić.
Ajme, kuhate! prigovarala je baka A samo o mački!
Ali osjetilo se u njoj veselje. Drago joj je što su joj kuća puna djece i što je Maša razveselila. Umor ju je stigao, ali počinuti nije htjela.
Bit će vremena za odmor. Eh, šteta što nemamo bor… da sam znala… Sjećaš li se, Marija, kako je bilo prije? Dida bi donio bor, a vi ukrašavale…
Nema veze, bako. Lijepo ćemo dočekati i bez bora. Kasnije ćemo do Novakovićevih.
Oko pola šest odjednom je zalupila vrata. Galama u hodniku… i u dom je nahrupio netko noseći bor. S ulazom bora u kuću, proširio se miris šume, smole, nečega gorko-svečanog, gotovo magičnog.
Dobar večer! Sretna Nova! Dvaput sam išao umorno se nasmijao gost.
To je bio “drvosječa” iz autobusa, u narančastoj jakni i vunenoj kapi.
Ovo je za nas?
Iza njega pojavile su se glave djevojčica Andrea, Marijana.
Andrea je rekla da ćete biti tu za Novu godinu. A kakva Nova bez bora? Za vas je.
Mariji je bilo neugodno netko ide u šumu za njih.
Zar nije to zabranjeno? upitala je.
Treba znati gdje ići.
“Ima baš lijep osmijeh” pomislila je Marija.
Hoćeš nam, Franjo, postaviti bor? U šupi je kanta, mirno će baka, a pijeska nema.
Ali, donio je i pijesak. Presvukao se pa postao kao polarni istraživač debeli džemper, podstavljene hlače, vunene čarape. Nedostajala je samo brada. Obrijan do glatkog, kosa mu kratka. Izgledao joj je poznato.
Poslije dođite svi na trg! Kod zadružnog doma, velika zabava! Disko, ali i harmonika za starije.
U kojoj ekipi si ti? upitala ga je Marija lukavo Kod diska ili harmonike?
Ja? Nekad u disku, a zadnje vrijeme vuče me na harmoniku, zamisli! Stario sam valjda. Gdje ćemo bor staviti?
Marija je već pospremala kutak.
Maro, ljestve su u šupi.
Ljestve? Bako… Ne vjerujem… Zar su one igračke još žive?
A gdje bi bile? Na tavanu su, gdje su uvijek bile.
Pravo malo čudo! Franjo donese ljestve, ali Marija sama ode. Tamo, na tavanu, čekalo je pravo blago. Brzo je pronašla kutiju, ponosno sišla, a oči djevojčica sijevale su očekivanjem, kao nekada, kad je i sama bila dijete. Nova godina svakog učini djetetom, a pogotovo tinejdžere.
Ove kuglice su krhke. Oprez. Tko razbije, nema bombona.
No najneposlušniji pomagač za kićenje bora bila je Maša. Prvo ju je zaintrigirao bor, zaronila je u pijesak, taman se spremala tamo obaviti nuždu, ali su je na vrijeme izvukle. Potom je preskočila pola metra kad su lampice proradile. Lampe su bile stare, dosta starije od sviju.
Uz to, teško je ukrašavati bor kad pomaže mače. Proces s Mašom išao je ovako: otvori kutiju, izvadi ukras, izvadi mače, zatvori kutiju. Imala je osjećaj kao da se Maša teleportira unutra. Ipak, njezinom mekoćom nije mogla nauditi kuglicama više one njoj. Nekoliko ih je već bilo napuklo.
Stari ukrasi, malo oguljeni, teški i šareni, oduševili su cure. Kukuruz, pilot, sat, mjesec, lanac, gljiva…
Tko je ovo? Onaj… Kako se zvao? Skaut?
Pionir! istovremeno su rekle Marija i Franjo.
Frane, jesi li ti bio takav pionir? upita ga Andrea.
Pa eto! raširi ruke Franjo Sad ste me svrstale među one koji plešu pod harmoniku.
A Marija gleda u bor s mislima da je ovo bor njezina djetinjstva. Dobro je što su ostale ovdje. Prava sreća!
Poslije su svi otišli svojim rodbinama. Novu godinu su dočekale skromno, ali kao prava obitelj samo baka, ona i Danijela. Baka je priznala da nije godinama slavila s čašom u ruci.
Dane, možeš li nam reći što se dogodilo? Ako ne želiš…
Sve je ok. Samo, trebalo je dokazati. On je već s Ivanom.
Marko? Žališ?
Ne… Sad više ne. Bilo mi je teško, ali cure su me utješile. Znala sam da s njim nema budućnosti. Zašto gubiti vrijeme?
A ljubav?
Ljubav mora biti uzvraćena. Inače je to samo patnja. A ja ne želim biti ona strana koja pati, mama.
Iz usta djeteta…
Ali nije više malo dijete ova njezina Danijela. Shvati Marija i svoje ni između nje i Nikole više nema budućnosti, a dovoljno je plakala. Nije joj ni čestitao Novu godinu, a ona se nije začudila. Navika. I ujutro će samo kratko reći: kakav praznik, kad se samo radi.
Zapravo, iznenadila se više sebi ni ona njemu nije čestitala. I nije osjećala potrebu. Zna da će, bude li čestitala, on je jedva čuti uz glazbu u pozadini. Nikad koncentriran, nikad vrijeme za nju.
Oko jedan u noći vratiše se djevojčice, zovu ih na trg. Obje u čizmama. Dani je i bakine nataknula.
Bako, tko je taj Franjo? upita Marija kad su ostale nasamo.
Franjo? Nazorov unuk. Sjećaš li ga se?
Ne mogu se sjetiti njega, ali ime mi je poznato. Jesi li ti njega šibala radi jabuka dok ste bili klinci?
Njega, baš njega. Šura mi je poslije zahvaljivala. Nikako na kraj s njim.
Lopovčić?
A tko nije krao jabuke kao klinac? Ali vidi ga sad…
Sad što?
Vojnik neki ili policajac. Tko bi to sad znao… Dobro, dobro dijete. Ali nikako da se oženi. Traži stalno nekoga za sebe. Brine se stara Nazorica.
Baka ode leći težak je bio dan. Marija krene na trg uskom stazicom, gazeći snijeg do gležnja. Lani u novogodišnjoj noći ovdje su izgorjele bale sijena na lokalnoj farmi. Svake godine nešto. Bolje biti uza svoju Danijelu.
Ispred doma slavlje. Tu su i Sveti Nikola i Snjeguljica, Baba Roža… Danijela pleše s curama, snima ih mobitelom. Marija se ne miješa, ostane sa strane. Pijanih nije bilo mnogo, odnosno, ne previše pijanih. Djece posvuda, odraslih, starijih čitavo mjesto fešta. Voditeljica doma vodi program, dvoje animatora poziva sve na ples i natjecanja.
Možda bi ovo slavlje moglo biti uzor i velikim gradovima. Najvjerojatnije jer se svi poznaju: zagrljaji, čestitanja, zdravice i pozivi u goste.
I tad ugleda Franu. Sa još jednim muškarcem odvodi s trga nekog razuzdanog mladića. Nije ni to rijetkost.
Petnaestak minuta poslije, Franjo joj se stvorio kraj ramena.
Sretna Nova! Dosadno vam je?
Meni? Ma kako! Ovako nešto nisam doživjela od djetinjstva. I Danijela… Presretna je! Internet joj uopće ne treba.
Da, ovdje nema mira. Već su traktor “posudili”.
Traktor?
Da, vozač ga ostavio pred kućom, pjančine ga odvezle. Stignemo mi njih. Već su na led vozili.
I nisu propali?
Jesu malo današnji led je tanak! Izvukli smo ih, nije duboko. Dobro su se uplašili, odmah otreznili.
O, Bože…
Da znaš, noćas je palo tri godine pijanstva na našu općinu.
Sjećam vas se. I vi ste bili jedan od lokalnih zločestih klinaca. Samo, ja sam bila ipak mlađa. Vi i moj bratić Dražen brali ste jabuke. Moja vas je baka šibala u šupi.
Haha, nasmijao se Franjo iskreno A što! Malo je pljusnula, ali pamtim nauk bakice Kate. Lijepo nam je bilo djetinjstvo, seosko. I ja vas pamtim. Lutka kovrčave kose, haljinica na točkice.
Lutka?
Da, meni ste se činili pravo gradsko dijete, a ja seljak s poderanim koljenima. U autobusu sam vas brzo prepoznao, čim ste se namrštili, iglom uboli. Bojao sam se tada dirnuti vas da vas ne uprljam. A znaš, i sad mi je malo frka.
Marija se nasmijala, uhvatila ga pod ruku i predložila šetnju.
Ako hoćeš, raspršit ću sumnje. Šetajmo. Ja ću pričati o sebi, ti o sebi. Kao brat i sestra, iskreno.
Vrijeme je prolazilo, nisu ni primijetili. Zanimljivo su pričali i slušali. Djevojčice su krenule kući, oni ih dočekali i krenuli za njima.
Mama, možemo li do Marijane s njima?
Andrea, pričekat ćete, zagrmio je Franjo.
Ne treba, striček Frane.
Treba, treba. Obećao sam mami tvojoj.
Otišli su svi baki Kati. Razgovor se nastavio, lagan i topao. Zašto tako lako? Možda je ovo mjesto i sjećanja učinilo ih bliskijima.
I Franjo je imao ljubav. Žena starija od njega, udata. Mariji je, dok ga je slušala, postalo jasno da ju i dalje voli. Otuda i nema obitelj. Tuga u očima.
I ona mu ispriča o rastavi, o Nikoli, o problemima s Danijelom. Pili su kavu, promatrali srebrni snijeg, a san nije dolazio.
Pa ti si sada u Zagrebu? brzo su prešli na “ti”.
Sad sam kod Koprivnice. Bio sam službeno u Dalmaciji, sad prešao. Radim u MUP-u. Selim se gdje treba. Ni doma ni obitelji.
Sve je to pred tobom.
Kad ideš na posao, Marija?
Vikend je još.
Onda sutra idemo na skijanje.
Ooo! Ne, ne! podigne ruke Nemamo opremu. Došli smo samo na dan-dva.
E, to se riješi.
Ma ne… Ja sam i zaboravila kako se to radi, a Danijela nikad nije stala na skije. Ne, ništa od toga…
***
Ujutro im donesu odjeću, stare čizme i skije. “Moja mala nikad neće to obući” pomisli Marija kad vidje Danijeline široke hlače.
Danijela je bila oduševljena. Ali kad je stala na skije, entuzijazam je splasnuo. Cure su sat vremena provele u dvorištu podučavajući je hodanju.
Mariji je išlo bolje. U školi su imali skijanje. I ona je par puta pala, ali se brzo prisjetila. Uskoro je veselo klizila, obilazeći stabla. Trag vodio je u dubinu šume.
Vodič, naravno, Franjo. Stizao je svuda, pomagao, genijalan na skijama.
Mama, gledaj! veselo kliže nizbrdo Danijela, oči su joj sjale.
Grane drveća bijele od snijega, zrak mirisan, čist. Čak su i vjevericu srele.
Marija je bila ispunjena. Približavali su se dužoj nizbrdici pravi poligon za sanjkanje. Snježne pahulje lijepe se za usijano lice.
Stigli su do brijega. Trag vodi blago dolje.
Ne! Nema šanse. Danijela, nemoj ni pokušavati!
Ali hrabrost je osvojila grad. Danijela je padala, ali je pokušavala. Marija je oklijevala.
Svidjet će ti se. Probaj, nagovarao je Franjo.
Poklekne. Blago se odbije štapovima i zaleti. Osjećaj slobode! Vjetar u ušima, sreća. Padne, ali užitak! Probala je još jednom.
Brzo se umorila. Nizbrdo je super, ali uspon…
Cure su skroz “oživile”. Nisu mislile ni doma. Rumene, zadovoljne, smiju se, snimaju jedna drugu.
Hajdemo, nek se one malo i same voze.
Kamo? iznenađena je bila Marija.
Jedno posebno mjesto.
Franjo je povede iznad litice. Bijela rijeka klizila je u daljinu.
Predivno! uzviknula je.
Svaki put ovdje dođem. Znaš li zašto?
Zašto?
Kad želim novo poglavlje. Da mogu nešto ostaviti iza sebe, a početi iznova. Samo, treba viknuti.
Viknuti?
Da, iz srca, najjače što možeš. Ovako.
Franjo raširi skije, zabaci glavu i vikne:
Ijuhuuuuuuu!
Snijeg se zatresao, pahulje poigrale na suncu.
O, to ne mogu!
Možeš. Ja ću otići tamo, da se ne sramiš, a ti viči. Od srca.
Gleda ona njega kako odlazi. Htjela ga je zvati natrag. Zašto sve to?
Možda ne treba ništa mijenjati. Gleda u bijelu rijeku, okovanu ledom. Kako bi htjela iskočiti iz tog leda…
Znala je kao i njezina Danijela. Dugo zatvorena, ovdje je pustila sve, postala jednostavna, otvorena, bez maski. Baš svoja, vesela, dječja. Bi li to uspjela negdje drugdje?
I Marija raširi noge, duboko udahne i zaurla:
Ijuhuuuuu! Ijuhuuuuu! cijelim bićem.
Vrane se vinule s grana. Imalo je osjećaj da je rijeka odjeknula u odgovoru. Okrene se, u očima osmijeh i sjaj. On stoji, ozbiljnog pogleda, naslonjen na štapove.
Da, dopada joj se. I to osjeća prvi put bez glume, samo iskreno, s toplinom. I ona se njemu sviđa.
Okrene skije i pojuri k njemu. On joj ide ususret. Sudar, pad, oboje u snijegu. Poljupci po licu, mokrom od snijega, kosa razbarušena. Nešto snažno, čisto spojilo ih je, mnogo dublje od strasti.
Vraćali su se zajedno, Marija i kćer jedna do druge.
Mama… Sedam sam puta… sedam bez padanja! Kakva vibra! Andrea je sve snimila, šaljem svima! Takvu Novu niti tko ima, niš’ bolje! Pogledaj me, čizme…
Danijela, meni je stvarno drag Franjo.
Danijela odjednom stane.
Uuups! Marija razmakne skije da ne naleti.
Danijela se okrene, načini pauzu, a onda se nasmiješi.
I meni, mama. Samo ne tako kako tebi. I ne smeta mi…
Ne smeta što?
Ništa ne smeta. Znaš, ti si meni još skroz kul. Slobodno, živi.
Najljepši blagoslov. Vrijeme je za novi početak. Franu je također više nego jasno što želi. On neće kao Nikola laži i muljaže. Marija to sad zna.
Tamo na rijeci, zajedno su rekli zbogom prošlosti. Zajedno hrabro ušli u sadašnjost. Danijela će uskoro i to shvatiti.
Na rastanku, Franjo ih isprati do autobusa.
Možda ipak taxi? pokušava.
Ne brini, Frane. Vidi obje u čizmama, lako ćemo.
Ajme, kako mi se ne ide u školu! oteže Danijela.
Pa nemoj ni ići, nasmije se Franjo.
Frane! Marija ozbiljno.
Pa što? Što će promijeniti par tjedana? Pripremite papire već. Danijela, brzo ćeš u drugu školu, u Zagrebu. Ništa se ne pitaš. To je gotova stvar.
Ozbiljno?! Opa! Idem! Super!
Kako ti to uspijeva? Marija se okrene k Franji Uvijek te posluša! Danijela, mislila sam ti reći, ali…
Ne kompliciraj, mama. Idem kamo mi kažete. Skuzila sam imate ljubav.
Skuzila? Franjo nakrivi glavu Ljubav je tu, to je to…
***
Bok, Marija.
Bok, Nikola.
Oprosti, nisam zvao dulje… Ovih dana sam otišao do Zagreba, čovjek iz RTL-a mi je obećao pomoći. Zamisli!
Vjerujem.
Ma posložilo se nešto. Znaš moje planove. Odem, a tamo ništa. Dali su sve nekom drugom. Ma pusti! Možda se vidimo? Doma sam.
Ne, Nikola. Otišla sam iz Osijeka.
Otišla? Kako misliš, otišla? Kamo?
U Zagreb. Udala sam se, Nikola. I nemoj više zvati…
