Vrijeme za sreću
Putnički vlak broj, na relaciji, stiže na treći kolosijek u 14 sati i 15 minuta. Ponavljam odjekuje poznatim glasom Antonije Kovačević iz razglasa. Ona već drugu godinu radi u prometnom uredu; već dvije godine šalje i prima vlakove na toj maloj, zabačenoj stanici, požuruje putnike, želi im sretan put, podsjeća ih na karte. Ništa posebno, običan posao.
Antonija je odmah zapela za oko šefu stanice, Igor Matijević. Sve je počelo kada su se prvi put sreli na ulazu u zgradu, zapravo ni nije bila prava zgrada, već dvokatnica s dogradnjom gdje su zaposlenici sjedili, s WC-om za putnike i malim bifeom. Antonija nije htjela biti glas, ili ju je bilo sram ili jednostavno nije voljela eksponiranost, više je željela raditi papirologiju, ali nije prošlo ipak je postala prometnica.
Prolazili su mjeseci, a Igor je stalno bio blizu nje, a ni ona njega nije prepuštala pogledu. Sjednu u bifeu slučajno za isti stol, sretnu se na ulici pa završe u istoj trgovini, pa tako
Igor godinama pokušava pokrenuti razgovor, sprijateljiti se. Ali Antonija kao da ga izbjegava, uvijek nekako oprezna, ukočena.
Igoru je to teško padalo, noći nije spavao čim zadrijema, ona mu se pojavi pred očima, smije mu se, zadirkuje ga. I mora se probuditi, ali nema snage, taj san je previše sladak
Kad mu je strpljenje puklo, pozvao je Antoniju u svoj ured, uhvatio je za ruku i izustio ono što je ona i čekala i bojala se čuti pitao je želi li mu biti žena. A ona odbila!
Kako to, Antonija?! zbunjeno je zadrhtao Igor, klečeći na jednom koljenu. I jedva je čučnuo, krckaju mu leđa, ali dama njegovog srca zaslužuje i veće žrtve. Kaže što treba i šuti, stoji pred njom. Sad će ona zasjati, oči će joj bljesnuti, pristat će i postati njegova žena! Ali ne! Odbila ga je. Igor je uspio samo promucati:
Iz srca sam ti rekao, našao sam nam i stan, i onaj kuhinjski set s ukrasima što voliš Čuo sam kad si s Ivanom iz bifea pričala… Antonija, ne mogu više ovako! Nisam više mlad, treba nešto odlučiti! Zašto mi to radiš?
Što? slegne ramenima Antonija, zatresu joj po ušima teške jantarske naušnice. Ne razumijem vas, Igore Matijeviću.
Kako ne razumiješ, Antonija!? Pa volim te! Hajmo barem na starija dana priuštiti si malo sreće! I tebi je dosta biti sama, sigurno… Ja ću ti sve omogućiti, Antonija!
Samo je raširila ruke, rekla razmislit ću i otišla.
Imam posla, Igore Matijeviću. Vidi, strojovođe me čekaju, ljudi čekaju. Pustite me, molim vas I nije se otimala. Dozvolila je da ju poljubi u obraz, i sama kao da ga je dotakla usnama po bradi, prava mačka! Otišla je paleći na vratu maramu koju joj je baš on, Igor, poklonio.
Izašla je van, lice joj je gorjelo, srce tuče kao čekić po nakovnju. Po koži je tresu ledene kapi snježna mećava, pred kraj prosinca, sve prekriva bijelim pokrivačem, skriva sivu, smrznutu zemlju, blato i otpatke, grmiće ogrozda i žutike. Sve uskoro nestane pod debelim snijegom, mogao bi zaroniti u njega i uživati, mekano kao na perini.
Antonija pokrije lice rukama, pogleda gore na prozorčić Igorovog ureda i opazi ga kako stoji iza zavjese, pa raširi ruke, zavrti se i zabaci glavu unatrag.
Antonija! Što to radiš? zagrmi Lidia, pomoćnica prometnice. Jesi li normalna?
Da! Lidia, da, nisam normalna! Pijana sam, ni doma neću stići! zapjevala je, baš onako po Dalmatinski. Joj, divota!
Dobro, idem dalje, odmahne Lidia glavom, digne rukavicu s tla i tiho dobaci:
Što mi ovdje radimo! Pijana, a opet je sve mogu! I šefa vrti oko malog prsta! Da može, ne bi ni radila! Sva crvena, sigurno su se ljubili… Fuj!
Igor Matijević, pak, uživa veliku popularnost među ženama sa željezničke stanice; laskale su mu, hvalile ga, donosile mu kolače, orehnjače, pite s jabukama, za njega se kuhalo teleće pečenje i pekao kruh u pećnici. Pokloni su mu predavani sa stidom, pogledima u pod, s ponudom uzmi, Igore naš, svjetlo Matijeviću, ne odbijaj.
Igor je odmahivao glavom, mrštio se, ljutio se uvijek bi gunđao kad bi mu bilo neugodno, ali bi ipak dozvolio da ostave prinos, ali pod uvjetom da ih dijele sa svima.
Žene bi se mrštile, ali klimale, barem su Igora poštivale…
Sam je rijetko išta probao, nije imao vremena, sve bi odnio dečkima u radionicu. Oni, masni, prljavi, vječno gladni, smazali bi sve za pet minuta.
A vi sami ne jedete? Pa vama je pripremljeno! pitao je stariji prometnik, barba Grga, dok je Igor opet donosio kolače. Nije to u redu…
Znam, Grga, nije Ali kako im objasniti, ženske stalno nose! A ja to ne mogu jesti, Antonija bi se naljutila! Znaš ti kako je ona ljubomorna? Uff! Ali, pssst, nemoj dalje pričati, Igor bi se nagnuo do Grgine uha, osjećao bi na svome obrazu njegove sijede uvojke ispod kape. I sve sam pokušao, pa čak i na koljeno išao, poslije se nisam mogao ispraviti, toliko me zgrčilo! I opet ništa Čak imam i prsten, bakin, pogledaj! Šef izvadi kutijicu iz džepa, otvori je. Starinski, tamniji srebrni prsten sa šarenim kamenom i sjajem liskuna bljesnuo je na crvenom plišu.
Oho! Daj da probam! pruži prste, podbuhle i debele, barba Grga. Daj da vidim!
Da ti dam, zapeo bi do kraja! Ma ne. Antoniji ga još nisam ni pokazao Možda nam nije suđeno? Možda nisam dostojan? A ipak, Antonija…
Je, ona je stijena! klimne barba Grga. Nije baba, prava žena! Kraljica! Čak i veća! Ona Kako joj ono, ona iz Egipta…
Nefertiti, doda Igor.
Eto, baš ona, samo malo šira! lupi Igora po ramenu i ode mrmljajući, ni pozdravio nije, stiska ga posao.
Barba Grga je već nestao na zavoju iza stare ciglene zgrade, samo se još u mećavi vidjela njegova palica s crvenim zastavicom na kraju. Ali, vraća se on.
Zaboravio nešto, Grga? vikne Igor.
Ne! Ne, samo sam smislio jednu staru foru. Prebaci se ti na drugu, daj Antoniji začina. Ona je takva, voli mučiti, a mi ćemo nju malo… Ajde, bok, Matijeviću, idem dalje.
Igor još malo stoji u snijegu, skuplja ga u hrpice čizmama, onda stane na sami vrh i promatra trag. Poželi zapaliti cigaretu, ali se sjeti da Antonija ne voli dim i da je ON prestao. Od cigareta ni traga, a Grga već nestao…
Sve za nju! srdžbom udari nogom kamen iz zemlje, koji je već obložio mahovinom. Stan sam osigurao, i njoj je već dosta doma u sobici. I kuhinja s ukrasima! I bojim se i disati pokraj nje A ona…
Bazdio je sebi u bradu, ali ubrzo mu pažnju opet ukrade sladunjavi glas Antonije iz razglasa, baš kao da je namijenjen isključivo njemu.
Zastane, posluša. Kraj njega sjedne vrana na kamen, čeprka kljunom po snijegu, nađe papirnati omot, trga ga, grakće, ali Igor sikne na nju: Pusti me sad!. Vrana ga prekorno pogleda okom, grakne pa odleti, omot ostane sam na zemlji, izgužvan, nikome potreban, baš kao Igorovo srce u tom trenu.
Ostatak dana proveo je u poslu, nešto potpisivao, svađao se telefonom s centralom jer su oni tamo pogriješili u rasporedu, putnici su bili zbunjeni, prigovarali. Došao je i jedan profesor, mršav kao trska, s Dinamo trenerkom i crvenom vunenom kapom, natezao se s osobljem, bunio se što ima ispit sutra a on zaglavio na stanici, ne može doma.
Znate li vi da imam kolegij?! Znate li da će studenti doći, a ja sam ovdje zaglavio!? Ljudi su to a ne strojevi, ljudi su ljudi! čudio se. Kapa mu poskakuje, skije na ramenu zvekeću, odveže im se vezica i raspe se po podu.
Igor potrči pokupiti skije, pokušava umiriti profesora, koji ne popušta, ali najednom klone, slegne ramenima i teško uzdahne.
Igoru ga je žao. I
Pola sata kasnije profesor se već vozi pokriven snijegom u njegovoj Ladi. Vozač Boris Rogić napeto gleda kroz zaleđeni prozor, stalno baca pogled kroz snježnu mećavu.
Igor je žrtvovao svoj službeni auto, žrtvovao se, kako bi profesor došao do grada.
Pazi ga kao da voziš porculan, Boris. Nemoj ga zaljuljati, jasno?! zapovjedi Igor. Boris se osvrne na malinog profesora u crvenoj kapi, kimne, uze mu skije iz ruku i ode zagrijati auto.
Idite za njim. On će vas odvesti u grad. Žao mi je što je tako ispalo, svi smo tu pod stresom, uzdahne Igor. Hoćete možda čaja? Ruke su vam baš modre
Ma, ne, ne treba… produži profesor. Oprosti ti meni. Posao je jedino što mi je ostalo. Kad mi je žena umrla, ostao sam samo u institutu, bojim se doma, prevelika mi je samoća. Ali vidi, dođi ti meni u goste. S dragom… Pa izvadi adresu i pruži mu.
Ma, nemam nikoga… Nisam oženjen!
Eh, danas si sam, sutra već nisi. Tako to ide! Evo, zapisao sam ti…
Profesor ubrzo ode u Ladi, a Igoru dugo u glavi odjekuju njegove riječi o večeri
Antonija je također bila napeta, stalno zvala centralu, provjeravala vozni red, potom Igor opet čuje njezin glas iz razglasa, zatvori oči, uzdahne i premješta papire po stolu
Sreli su se u bifeu. Antonija uđe, otresa snijeg s kaputa, popravi suknju i uđe.
Igor već sjedi, pije kompot.
Dobar dan, Antonija. Što ćete? pita Zina, bifeistica, pogleda Igora. On namjerno okreće glavu.
Zina, nešto na brzinu. Kiflicu i jogurt. Nemam vremena, ide uskoro brzi, moram najaviti, šapne Antonija, bacivši pogled na pecivo s glazurom.
Pada li jako? Iz prozora više ništa ne vidim! napuni Zina čašu jogurta i doda pecivo.
Pada cijeli dan! Za novu godinu nećemo se izbaviti iz snijega. Zina, jel ti je otac već donio bor? Antonija plati, stane sa strane.
Nije, ide sutra. Zašto?
Neka meni donese jedan. Na tržnici su svi ogolili, kao da su ih vukli do nas. Grozno! Zamoli ga, nećeš ostati dužna, a? namigne joj Antonija, Zina slegne ramenima.
U taj tren Igor uzme praznu čašu, pristupi curama i nakašlje se:
Zina, oprosti. Daj mi još jedan kompot. Odličan ti je danas! I baš ti lijepo stoje ove naušnice, Zina! doda naglas, ne gledajući Antoniju. Ako hoćeš, Zina, donesem ti bor? Imam vezu u šumariji, naći ću najbolji, osobno ću ga posjeći.
Zina zbunjeno pogleda Antoniju, ona kao da ga proučava.
Ma ne, kakvi, Igore! Nije primjereno! Same ćemo, hvala Zina se sva pogubila, prosula kompot, pokupila krpom s pulta. Kompot je kapao do Igorovih čizama, on odmakne.
Znači ne?! ljuti se iznenada. Onda vi sve same. Od sad i svoj kompot pijte sami!
Igor okrene na peti i ode.
Zina ga zabezeknuto gleda, Antonija bezvoljno pojede pecivo, na jogurt zaboravi, pa ode najaviti brzi
Može si posjeći bor! Koliko on tu veza ima! Ništa, Igore Matijeviću! Baš ništa! misli u sebi, gazi po snijegu, klizi po ledu, rukama maše. Slizao joj šal, kosa joj, gusta crna bez ijedne sijede, stegnuta u punđu, ovlaži se od otapanja. Briše čelo, onda stane, prisloni se uz hladan zid, uplete nokte u žbuku, zatvori oči i zaplače.
Igora Samo njega sanja, samo o njemu misli kad se budi, kad liježe, kad pogleda kroz prozor njegovog ureda. Dosta joj je samoće, dosta sama sebi želi dobro jutro, dosta je baratanja samoćom, dosta je plakanja zbog praznog kreveta. A sad ju zove i što čeka? Što izigrava? Podiže sebi cijenu? Gorda, nepristupačna? Jesi li vidjela svoj rodni list? Znaš li koliko ti je godina? Starost je blizu ne propusti sreću, budi pametna!
Nije to ponos, nije! jeca Antonija, zaboravlja brzi, Zinu, razliveni kompot i bor koji je Igor obećao. Bože, kako se bojim! Što ako opet pogriješim?! Ako opet netko ode zauvijek, pa nestanem i ja iznutra? Ne! Bolje biti sama! Dosta, naplaćala sam se Živi i budi zadovoljna što ti noge hodaju, sve drugo zaboravi!
S grubošću otre suze, tako da joj rukavica ostavi crveni trag po obrazu, pa ode u svoju sobicu. Uspravna, ponosna. Ničija
Mrak pada rano. Nije jasno je li stvarno prošla večer ili je mećava samo sakrila sunce. U zraku lebde žuti snopovi svjetiljki, vjetar trese grane topola, oni škripuckaju.
Ista ona vrana što je prije trgala omot, sad sjedi pokunjeno, sklopila oči. Vjetar joj podiže perje na prsima, mraz joj hladi tijelo, skupi nogu pod sebe.
Antonija nakon smjene požuri u stan, zaključava vrata i uživa u samoći. Suseda je otišla na more, obećala vratiti se tek za tjedan dana. Prazna soba, simpatično uređena, s kariranom zavjesom, platnenim stolnjakom, knjigama na polici i jastucima na krevetu, a opet nekako zagušljiva i tmurna.
Otvori prozor, zavjese lete u zrak, vjetar golica po nogama.
Zadrhti, ogrne se šalom, sjedne za stol. Trebala bi pojesti nešto, ali ne da joj se. Već dugo živi jer mora. Moraš ujutro ustati, moraš ići na posao, moraš se nasmijati, namazati usne ružem, obući lijepu bluzu. Moraš. Za koga? Za druge. Ne smiju ljudi biti tužni zbog moje tuge, ljudi to ne zaslužuju. I zbog njih se Antonija pravila vesela, šetala, išla u kino ali nije gledala film. Sjedne, ruke u krilu, gleda dolje, ništa ne primijeti. A u glavi samo Igor… Onda se trgne, nasmiješi sebi, u misli si kaže luda babo, u ovim godinama sanjaš ljubav, skloni vlas s čela, možda tek onda baci pogled na ekran. U filmu su svi sretni, svima je kraj dobar.
Vjerojatno bi tako sjedila do ponoći, da nije bilo buke iz hodnika, galame susjeda.
Užas! Što ćemo sad?! Gdje ga tražiti po ovom vremenu?! Antonija! Antonija! kucaju u njezinu sobu. Otvori!
Skoči, obriše suzu, otključa vrata.
Što je bilo? Na vratima cijeli kat, tko s ručnikom, tko u ogrtaču, tko već u spavaćici. Svi gledaju u nju.
Barba Grga nestao, zajeca Tanja, devetnaestogodišnja pripravnica što je došla na stanicu s djedom. Otišao u obilazak, ne javlja se. Ni veza ne radi
Plačući skoči Antoniji u zagrljaj, priljubi se sva.
Zna li Igor? Tanja, pusti, nije vrijeme za plakanje moramo ga naći! Smrznut će se!
I nju steže ledeni strah. Smrznut će se tamo vani, u snijegu, a ne može mu pomoći! Opet!
Trči prema kućici čuvara, nije ni ogrtač zakopčala, uzela je tuđi s vješalice, usput.
Kod ulaza već gomila muškaraca raspravlja. Dolazi Pero, noćni čuvar, dijeli lampe.
Igor Matijević, u ovčjem kaputu, crnim čizmama, ruku u džepovima, proučava kartu. Boris se vratio iz grada, drži lampu uz kartu, povremeno zasljepljuje šefa.
Boris! Drži ravno! Kad ste zadnji put pričali s Grgom? Što onda? Zašto je išao sam?! Tko ga je poslao?! Dobro Dobro sluša Igor, prekida, prstom po karti. Kad ugleda Antoniju kako trči prema njima, stane joj ususret.
Idite kući, Antonija Kovačević. Sami ćemo. Nemojte smetati!
Gleda je strogo, ispod obrva, ali ona odvažno:
E bogme ne, druže šefe. Čovjek je nestao! Ako ne mogu pomoći, neću ni smetati. Vi… Htjela je spomenuti i Zinu iz bifea i bor, ali šuti, grabi lampu od Borisa i kreće duž tračnica.
To ti je žena! Vatra! šapne netko, pa umukne kad ga Igor pogleda.
Za sat ide teretni, pa brzi vlak. A snijega bez kraja! Nad tračnicama samo dvije crne crte blistaju u lampama, stenjale pod dalekim kompozicijama. Srebrni sjaj se gubi u bijelom maglovitom snijegu. Antonija ide slabom stazom, baca svjetlo, traži tragove. Netko je prošao, tragovi su zatrpani skoro, ali postoje!
Antonija trepne lampom, odgovore joj, ekipa potrči naprijed. Igor također trči, malo iskrivljen.
Vratite se, Antonija! Ne treba nam da i vas izgubimo! zovne Igor, ali njen pogled isprži ga kao krijes. I neće otići, i napravit će što želi. Kad nađu barba Grgu, koji joj je lani za Osmi mart poklonio tulipane, kad bude opet doma, onda će Antonija Kovačević reći Igoru Matijeviću da može raditi što god ga volja, može flertovati sa Zinom do mile volje, ali muž će biti njen. To je upravo sad odlučila.
Idi, Antonija, tiše i nježnije ponovi Igor, dotakne je jedinim svojim dlanom. Da, on je invalid, ima samo jednu ruku, boji se biti sa ženom, što ako pogriješi, što ako nije dovoljno dobar. Nekad je Igor bio frajer, djevojke su se vrzmale oko njega, ne može se odlučiti bojati se propustiti najbolju. A kad je izgubio ruku gotovo do ramena, postao je povučen, izbjegavao je žene. Ako zamišlja kako pred ženom skida košulju i pokazuje ono što je ostalo, oblio bi ga hladan znoj. Taj naizgled samouvjeren čovjek, imao je svoje strahove. Oni su živjeli u mraku ispod njegova kreveta kao u djetinjstvu, vukući pipke, grizući. I nema nikog da ih potjera… Ili možda Antonija može…
Joj, kako je teško pasti kad si nekoć bio visoko! mislio je nakon operacije. I boli ruka, kao da je još imam, posebno noću… Ehh…
Žene sa stanice su ga žalile. Zato su nosile kolače i suho meso, dopunjavale ga. Jedna, naporna, Stipa iz računovodstva, stalno je htjela prati mu pod. Tako uporna, Bože mili! Kuca, klima vratima, pa onda sramežljivo moli a Igor je ne pusti, ne želi biti slabić.
I sad je, kao da je poludio, dugo se mučio sa svojim strahovima, ali je popustio pred prokletom ljubavi prema Antoniji. I neka ga odbije, neka barem nije ismijala. I dobro! Ko hladan tuš budiš se. Boli, ali prolazi.
Antonija mu je htjela odgovoriti oštro, reći mu da zna što radi, no u blizini nasipa, gdje put vodi k šumi, začuje se krik, slabo, ali ipak ljudski glas.
Grga! Grga, jesi li tu?! Dolazimo! vikne Igor, sklizne niz nasip, udari se, no ne pokazuje bol, skoči, zgrčen zubima krene za glasom.
Antonija ide uz njega, podiže koljena kao da ga želi prestići.
Polako! Padnut ćeš! Ili mi hoćeš pokazati kako si iznad mene? puši Igor. Ne moraš se truditi. Shvatio sam da sam ti premali. A ona Zina iz bifea Samo sam te htio malo peckati. Loše mi je ispalo. Zaboravi!
Sad idu rame uz rame, Antonija ga nesvjesno primi za rame; oko njih tamni zid.
Ja Ja ni ruku nisam izgubio kao junak, bio sam blesav. Možeš me i prezirati. I zapravo moram otići. Kad nađemo barba Grgu, ja odlazim. Tebi će biti lakše, …
Nije stigao završiti kad mu Antonija priđe, umota mu vrat rukama i poljubi ga ravno u usne, sasvim obične, ispucane od zime. Igor ih stalno liže, pa je još gore. A sad ih je baš Antonija poljubila. I opet. I nasmiješila se, rukom mu dala znak da šuti.
Odlično, začu se iz grma barba Grgin glas. Evo, mislio sam da nećete se dogovoriti nikad. Ljube se nasred snijega, e! Grga zakloni rukom oči od svjetla. Noga mi je nastradala, glavu sam lupio, ne mogu sam, sve mi se vrti. Igore, pomozi, oslonit ću se…
Antonija svijetli pod noge, a Igor nosi barba Grgu.
Što ste išli sami?! ukori ga Igor. A da ste nestali?! Jeste li svjesni?! Niste više mladi, morate znati!
Pa znam ja Oprosti, Igore. A jak si, bogami! Antonija, vidi kakav je naš momak!
Antonija šuti. Osjeća kao da je prvi put udahnula. Ponovno je sretna. Opet je dopustila sebi da voli.
Nekad je voljela čovjeka, davno. Otezala je oko svadbe, glumila onu koju treba osvajati, a izgubila ga je. Na njegovom grobu bila je nitko. Nije ni bila prava zaručnica. Rodbina ju je odmjeravala, nisu je ni na karmine pozvali. A što bi se tamo pojavljivala ni tko ni što…
Strašno je opet dati nekome ljubav, bojati se da to izgubiš. Svi umiru, i Igor može. I to boli. A što ako…
Ali, on je tu, topao pokraj nje, tvrdoglav i dalje govori da nisu za jedno drugo, ali ne pušta joj ruku.
I ona neće njemu pustiti. Prošlost je daleko, budućnost nepoznata, strah je glupost, a sreća je baš ovdje i sada. Zato je pij, osjećaj i čuvaj je. Ovdje i sada!
Igor je donio Antoniji bor, raskošan, zelen. Dar joj je bio onaj isti prsten.
Mjesec dana kasnije, profesor u crvenoj kapi i Boris sjede s Igorom i Antonijom, sad već u Zagrebu, pred dućanom za vjenčanja. Antonija gleda vjenčanicu u izlogu, profesor im priđe, Igor ga prepozna. Smiju se, pričaju o zaljubljenima, studentima i braku što slijedi. Zajedno su kod profesora na čaju, prepričavaju spašavanje barba Grge.
Tad smo se i zaručili, zaključi Igor.
U šumarku? pita profesor.
Da, potvrdi Igor.
Predosjećao sam Znao sam da ćeš imati ženu. Gotovo pa pogodih! veselo dovrši profesor, naspe svima još čaja. Igor, Boris i Antonija su mu prvi gosti otkad je sam. Ali, kao da mu žena stoji uz prozor, gleda snijeg, smiješi se. Njoj je, čini se, isto dobro. Ovdje i sada
Dnevnički zapis: Imao sam strahove i sumnje, radio sam kompromise, sumnjao u sebe. A na kraju sam shvatio sreća je ovdje i sada, a oklijevanje te od nje može samo udaljiti. Treba imati hrabrosti, prihvatiti ljubav i dati je, bez obzira na prošlost ili mane. To je najveća životna pobjeda.
