Tvoj je izbor, tata

To je tvoj izbor, tata

– Marijana, bok! Oprosti što smetam. Bi li mogla večeras navratiti? Moramo ozbiljno porazgovarati zamolio me otac, Josip Radić, nazvavši me usred radnog dana.

Je li se nešto dogodilo?

Dođi pa ću ti sve ispričati. Nije za telefona.

Dobro, tata. Dolazim.

Spustila sam mobitel na stol i zamislila se. O čemu bi tata htio pričati baš sad? Ta misao me nije puštala do kraja dana, a pratila me i putem do njegovog doma. Imala sam dovoljno vremena za razmišljanje, jer tata je živio skoro na rubu grada, u kući s vrtom, a putovalo se do njega barem četrdesetak minuta.

Hoćete li da požurim ili mogu voziti lagano? upitao je taksist pogledavši me preko retrovizora.

Vozi normalno, nema žurbe.

Možda se napokon odlučio staviti spomenik mami i treba mi pomoć oko izbora? Vrijeme mu je Ili možda želi preseliti k meni?

Kad sam otključala vrata i ušla u dvorište, tata me već čekao na kućnom pragu. Na verandi svog velikog, dvokatnog doma. Kroz godine je osobno nadzirao svaki detalj prilikom gradnje, ulažući u kuću i dušu i srce.

Započeo je gradnju davno, s nadom da će završiti sve prije nego mu se rodi prvo dijete. Prošlo je trideset godina, a kuća je ostala prekrasna i uredna, najviše zahvaljujući njemu i njegovoj ljubavi. Vrt je mama napravila svojim rukama, a tata ga godinama marljivo održavao posebno nakon što je preminula.

Sada je većinom on bio sam zadužen za sve; ja sam dolazila pomoći koliko sam stigla.

Bok, tata zagrlila sam ga i poljubila u obraz. Ajmo unutra, ispričaj mi što te muči.

Idemo, baš sam stavio vodu za čaj. Ispričat ću ti unutra, lakše mi je.

Osjetila sam da nije miran, pa ga nisam požurivala. Čekala sam da sam započne temu. Nije mi bilo svejedno.

Ako je toliko nervozan, očito razgovor neće biti lagan. A bilo je jasno da neće biti o spomeniku majci, niti o selidbi kod mene.

Mama, Kristina Radić, umrla je prije dvije godine. Nikad se nije žalila na zdravlje; jednog jutra jednostavno se nije probudila.

“Liječnik hitne rekao je: ‘Iznenadni zastoj srca, to se zna dogoditi…'”

Dugo mi nije ulazilo u glavu da moje mame više nema; teško je to podnio i otac. Postao je šutljiv i sumoran.

Kad bih spomenula spomenik, samo bi rekao: “Još malo pričekaj, osjećam da i meni nije puno ostalo.”

Tata, pusti gluposti. Mlad si još, nisi vidio ni unuke. Ne govori mi takve stvari.

Ma gdje sam mlad? nasmije se gorko. Za pola godine idem u mirovinu.

Pa što? Mirovina ništa ne znači, možeš još dugo živjeti i uživati. Ne daj si crne misli, molim te.

Ali svejedno, nemoj još nagliti. Kad mene više ne bude, postavi spomenik i meni i mami.

Tako smo i ostavili to za neodređeno. Otac je sve češće spominjao bolove u srcu, jak kašalj nije ni čudo, pušio je cijeli život. Znao se požaliti i na slabost u nogama.

Dolazila sam kad god sam mogla, zvala više puta dnevno, ali imala sam i posao, i muža; tata je najviše vremena bio sam.

Jednom sam došla s punim vrećicama hrane i zatekla ga blijedog pored stare jabuke.

Tata, što ti je? Hoćem li zvati hitnu?

Ma bit će dobro, malo mi se zavrtilo. Proći će, stojim ovdje malo.

Zvala sam hitnu, na svu sreću. Uspjeli su mu na vrijeme pomoći bio je to moždani udar. Nevjerojatno se brzo oporavio, ali ja sam još više brinula.

Otac je odbijao otići iz svog doma, a kod mene nije mogao jer bismo zbog muževog posla uskoro preselili u drugi grad. Već mu je nuđena dobra pozicija.

I sam bi znao reći: Snaći ću se ja, ne brini.

Znala sam da mu nije lako održavati red, kuhati si i spremati, zato smo muž i ja svaka dva tjedna čistili kuću i dvorište.

Uvijek mi je bilo čudno koliko je zapravo sve čisto, a hrane u hladnjaku ne nedostaje. Kao u bolnici: juhica, pire, faširanci Možda ipak pretjerujem s brigom? Tata je snažan, čak se opet često smije, pitala bih se. Ali osjećaj tjeskobe nije prolazio.

Sada me zove s ozbiljnim razgovorom, već pola sata šuti Nadala sam se da će sad sve reći.

Marijana, kako je kod vas doma? Je li sve u redu s Tomislavom? upita napokon.

Sve je dobro, tata. Zašto pitaš? Planiraš li ti kod nas? Ako da, znaj da ćemo možda brzo morati seliti.

Ma ne idem ja nikamo nasmiješi se. Ovdje su moji zidovi, znaš kako je to Ali zapravo sam te ovo htio pitati

“Ajde, napokon”, pomislim.

Znaš Prije moždanog nisam imao volje za život. Bez Kristine nisam mogao disati. Ali sad se puno toga promijenilo.

Vidim, procvao si ko jabuka u vrtu.

Da. A ima i razlog. Marijana, znam da ćeš me možda osuđivati, ali…

Tata?

Odlučio sam se oženiti.

Od svega što sam mislila čuti, ovo mi nije palo ni na kraj pameti. Tko je ta žena?

Oženiti? Koga?

Kad sam bio u bolnici, upoznao sam jednu doktoricu, Ružu Kovačević. Divna osoba. Pomogla mi je da se oporavim i bila mi velika podrška. Pomaže mi održavati kuću, kuha, a nisam ti ništa ranije govorio jer nisam znao kako ćeš to prihvatiti. Ali, Marijana, zavolio sam Ružu, ona mene isto, i želimo biti zajedno.

Ostala sam bez riječi.

Između nas je dvadeset godina razlike, ali kad je ljubav bila prepreka?

“Bože i još je mlađa”, pomislila sam. “Sigurno joj je bitan samo njegov dom ili mirovina”

Tata, ne znam što da kažem

Žive u skučenom stanu, Ruža i njezine kćeri, Ana i Lara dobre cure, na faksu su sada. Želim im pomoći, a Ruža meni pomaže u svemu. Kako da joj ne uzvratim?

Kćeri? Tata, zašto ti to treba? Nikad nisam vidjela tu tvoju Ružu, ali meni izgleda da joj nisi ti važan, nego tvoja kuća, ili možda mirovina.

Ako te brine kuća uzdahne otac sve sam odlučio, oporukom će sve biti ravnomjerno dizajnirano, i Ruža se s time slaže. Ne napadaj nekoga koga ne poznaješ.

Nisam te napala, samo govorim kako mi se čini.

Taj dan više nismo ni riječi progovorili. Vratila sam se kući i cijelu noć vagala što me toliko boli: to što tata na neki način izdaje mamu koju je volio više od života ili što ga netko lukavo iskorištava.

Nazvala sam prijateljicu, psihologinju.

Marijana, svakoga gubitak pogađa drukčije. Netko krene dalje sam, a netko treba nekoga kraj sebe. Tvoj tata se boji biti sam, Ruža mu je postala slamka spasa, i to je njegov izbor. Možda će mu s njom zaista biti bolje.

Znam ali bojim se da ljubavi tu baš i nema. Mogli bi i jednostavno živjeti zajedno, zašto ženidba?

Ali to je na njemu.

Nisam mnogo mogla; povremeno bih pitala tatu, upoznala Ružu i njezine kćeri. Nije popuštao, ni riječ nije promijenilo.

Brzo su Ruža i njezine cure preselile k tati, pravo su se vjenčali i njemu je počeo novi život.

Dolazila sam mu sada rjeđe; nisam mogla gledati lažni osmijeh Ružine. Odmah mi je bilo jasno da je prepredena i ima svoje ciljeve.

No tata je volio tu ženu i činio mi se sretan.

Nakon pola godine ja i Tomislav selimo u drugi grad, pa sam još rjeđe viđala oca. Ponekad ni ne bih stigla ni pričati s njim, jer bi Ruža dizala slušalicu:

Bok, Marijana. Josip sada odmara. Imaš li nešto posebno za prenijeti? uveseljavala se.

Možda ništa loše nije govorila, ali osjećaj laži nije nestajao. Ipak, ona se brinula o njemu, a tata je zvučao veselo.

Ako ga to čini sretnim, neka tako bude, zaključila sam.

Prošla je još jedna zima i tata je opet bio lošije. Po kašlju i disanju sam znala došla sam odmah sutra.

Nije ništa strašno, Marijana uvjeravala me Ruža. Samo mu je dijagnosticiran kronični bronhitis. Cijeli život je pušio, znala sam ga moliti da stane. Ali ja sam liječnica, znam što činiti.

Ugledala sam otvorenu kutiju cigareta na stolu i zavrtjela glavom.

Vi znate da ne smije pušiti. Zašto mu dopuštate?

Nemoj nikoga kriviti umiješa se tata. Ne mogu još prestati, pokušavam. Ruža me molila mnogo puta. Obećavam, prestat ću.

Prvi put nisam vjerovala tati. Mora da ga je Ruža naučila gledati u oči i lagati. Nisam imala snage ni moći išta promijeniti. Tata je oslonio sve na svoju Ružu.

Nakon pola godine, rano ujutro, javila mi je Ruža da tate više nema.

Sve je bilo gore nego što smo mislile. Nije se moglo ništa napraviti. Jao, tugo moja!

Nakon sprovoda Ruža mi je stisnula ruku i odvela u očevu radnu sobu.

Izvadila je papir iz ladice.

Pogodi što je ovo? sjetno me pogledala, ovog puta ne glumeći.

Oporuka koju je ostavio tata?

Upravo to, draga moja. Po toj oporuci kuća tvojeg tate pripada meni! Ti više nemaš što tražiti.

“Nisam ni iznenađena”, pomislih.

Da ne misliš da ga nagovorila na to, došao je javni bilježnik i sve utvrdio. Evo, pogledaj ako ne vjeruješ!

Pročitala sam oporuku, uvjerila se da je sve po zakonu i vratila papir.

Ispalo je upravo kako sam pretpostavila. Svjesna sam bila da je tata podlegao, da ga je Ruža polako pripremala na to.

No, kao što je rekla prijateljica, to je bio njegov izbor. Samo se nadam da će mu mama ikad moći oprostiti

Kad sam izlazila iz dvorišta, zamalo sam stala na malog psa koji se motao oko stepenica. Učinilo mi se da sam ga već negdje vidjela. Pa bio je i na groblju!

Jesi li tata nabavio psa? zapitala sam Ružu, koja je izašla za mnom van.

Opet je tu! zgrčila se i zamahnula rukom. Pas je pobjegao pod klupu kraj stare jabuke. Umorio me već!

Odakle je? Tata mi nije spominjao psa.

Naravno da nije, bila sam protiv toga od početka. Josip ga je samo hranio kad bi izašao van. Upozoravala sam ga, da će pas ostati, a on je nastavio.

Tata je volio pse. Nakon što nam je uginuo Medo, nije više htio nikoga. Bojao se nove boli.

Taj pas je došao prije par tjedana i pravi se da je njegov dom! Ali sad sam ja gazdarica! Ispratit ću ga odavde!

Pogledala sam Ružu sa zgražanjem, uzela psića u naručje.

Ne brinite, uzeti ću ga k sebi. Znam da bi tata bio sretan zbog toga.

To je dobra ideja, barem nešto možeš uzeti. Kuću nećeš.

Bilo mi je teško ostaviti roditeljski dom, sa svim dragim uspomenama, ali znala sam da je to samo kuća; roditelji žive u meni, u mome srcu.

Neki će reći da sam trebala boriti se za svoje, ali meni to nije trebalo. Imala sam muža, stan i sad psa.

Dala sam ime psu isto kao što je tata zvao svoga nekadašnjeg, u njegovu čast.

A kuća koju je tata sagradio na kraju nije pripala nikome.

Ružine kćeri su se udale i preselile; njoj je održavanje bilo preteško. S vremenom je kuća propadala, postajala ruševina.

Pokušavala ju je i prodati, ali nikog nije zanimalo staro zdanje na rubu grada.

Na kraju se Ruža vratila u svoj mali stan, a kuća je ostala prazna i samovala.

Godinama kasnije došla sam s mužem, djecom i Medom. Od kuće su ostali samo ostaci. Stala sam pokraj sasušene jabuke, pogledala razbijene prozore i urušeni krov, i otišla u suzama.

To je bio tvoj izbor, tataDošavši do vrta prepunog korova, zastala sam i pustila Medu da njuši stare tragove po ugaženoj zemlji. Djeca su se oprezno približila razvaljenom bunaru i zapitala:

Mama, ovdje si stvarno živjela?

Jesam, ljubavi. Ovo je bilo mjesto puno smijeha, igre i mirisa tople pite.

Prolazila sam rukom po oronuloj ogradi, misleći o svemu što je tata dao i sebi i drugima. A tada se iz visokog grmlja začuo šuštaj, Medo je potrčao i zalajao, a niska žuta svjetlost kasnopopodnevnog sunca obasjala je moju ruku na drvenoj ogradi.

Osjetih laganu toplinu, kao da me netko tiho zagrlio. Pogledala sam prema sjeni i, makar sam znala da je nemoguće, gotovo da sam začula očev glas:

Kuća je tamo gdje si voljen.

Djeca su me povukla za ruku.

Hoćemo li ići dalje, mama?

Kimnula sam i još jednom pogledala dvorište gdje su ostali svi naši koraci, gdje su prošli životi i tuge i radosti. Sada je bilo jasno: dom ne čine ni zidovi ni krov, nego ljubav koju nosimo sa sobom i uspomene koje preživljavaju sve.

Okrenula sam se, povela djecu i Medu prema svjetlu, a iza naših leđa sjenka stare kuće još je neko vrijeme bdjela nad vrtom i našim prošlim životima.

A u mom srcu, tata je uvijek bio doma.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

eight + fifteen =

Tvoj je izbor, tata
Aveam opt ani când mama a plecat de acasă. A ieșit până la colț, a luat un taxi și nu s-a mai întors. Fratele meu avea cinci. De atunci, totul s-a schimbat în casa noastră. Tata a început să facă lucruri pe care nu le făcuse niciodată: să se trezească devreme ca să ne pregătească micul dejun, să învețe să spele hainele, să calce uniformele, să ne piaptene stângaci înainte de școală. Îl vedeam cum greșește măsura la orez, cum arde mâncarea, cum uită să separe hainele albe de cele colorate. Și totuși, nu ne-a lipsit niciodată nimic. Se întorcea obosit de la serviciu și se apuca să ne verifice temele, să semneze caietele, să pregătească pachețelul pentru a doua zi. Mama nu s-a mai întors niciodată să ne viziteze. Tata nu a adus niciodată altă femeie acasă. Niciodată nu ne-a prezentat pe cineva ca parteneră. Știam că iese, că uneori întârzie, dar viața lui personală se oprea la ușa casei noastre. În casă eram doar eu și fratele meu. Nu l-am auzit niciodată spunând că s-a îndrăgostit din nou. Rutina lui era muncă, venitul acasă, gătitul, spălatul, culcatul și totul de la capăt. În weekend ne ducea în parc, la iaz, la mall – chiar și numai să ne uităm la vitrine. A învățat să împletească cozi, să coasă nasturi, să pregătească prânzul. Când aveam serbări la școală și ne trebuiau costume, le făcea din carton și haine vechi. Niciodată nu s-a plâns. Niciodată nu a spus: „Asta nu e treaba mea.” Acum un an tata a plecat la Dumnezeu. S-a întâmplat repede. Nu a fost timp de rămas-bun îndelungat. Când îi aranjam lucrurile, am găsit caiete vechi unde nota cheltuielile casei, date importante, liste precum „plătește taxa,” „cumpără pantofi,” „du fata la doctor.” N-am găsit scrisori de dragoste, poze cu altă femeie, nici urmă de viață romantică. Doar urmele unui om care a trăit pentru copiii săi. De când nu mai e, o întrebare nu-mi dă pace: oare a fost fericit? Mama a plecat să caute fericirea ei. Tata a rămas și parcă a renunțat la a lui. Niciodată nu a întemeiat o altă familie. Niciodată nu a avut o casă cu o parteneră. Niciodată nu a mai fost prioritatea cuiva, în afară de noi. Azi realizez că am avut un tată extraordinar. Dar înțeleg și că a fost un bărbat care a rămas singur, ca să nu fim noi singuri. Și asta apasă. Pentru că acum, când el nu mai e, nu știu dacă a primit vreodată iubirea pe care o merita.