Na vrijeme
Olgica, vi ste očaravajući! Prava čarolija! kazao je galantno Marko Pavletić, poljubivši Olginu ruku prekrivenu čipkastom rukavicetom.
Ma vi ste taj čarobnjak! U drugom činu sve sam zaboravila, čak sam se i spotaknula, vidjeli ste! pocrvenjela je Olgica ispod šminke. Da nije bilo vaše improvizacije Voljela bih znati igrati kao vi. Patiti kad treba, veseliti se kao da je to moj život, a ne pogubiti se. Marko Pavletiću, vi ste pravi talent!
Daj, Olja, ne govori gluposti, muškarac je klimnuo glavom i obrisao prašinu sa stola, zatim protrljavši vrat. To je samo šašavo glumatanje. S vremenom ćeš se opustiti na pozornici, postati slobodna kad to dođe, dolazi i improvizacija. Naravno, sve po tekstu, šef Koren će nas sve potjerati ako nije po pravilima, nasmijao se stric Marko, ali moraš naučiti ŽIVJETI na sceni, ne samo slijediti zadanu putanju.
Nije to ništa običnog, to je dar! Samo rijetki to imaju, Marko Pavletiću! oduševljeno je gledala iskusnog glumca Olgica. Iako više nije mlad, lice mu je uvijek lijepo, oči sjaje. Možda je već zaljubljena, ali neće si to priznati. Marko Pavletić zna izreći šalu u pravom trenutku, kompliment, uvijek se smije, za razliku od njezina oca. On samo grinta, ljuti se svaki dan. To što je kći otišla u glumačke vode smatra jednako lošim kao i rad u noćnom klubu.
Zašto, tata?! uvijek je dovodio do suza. To je normalan, pošten posao! Toliko poznatih glumaca, nagrade im se dijele!
Je, znam ja što vi radite po garderobama! obrezovao bi Leon Pavličević. On o svemu sve zna, život ga je istesao, leđa pogrbio za Olgicu, a ona, nezahvalnica, ode biti glumica, majmunira po sceni. Najradije bi ju izbacio iz kuće, ali što će onda reći ljudi? Svi ga sada žale: sam je digao kćer na noge, ženu ispratio bez suza, drži se. I sad opet mora biti jak, ali Olja ide kontra njega, pred punom dvoranom, srameći obitelj. Jadan Leon
Marko Pavletić je prvi put zapazio Olgicu na nekoj studentskoj večeri, kad je sa prijateljicama došla kolegama fizičarima na proslavu. Markov sin, razigrani i pomalo izgubljeni Ante, bio je u toj ekipi. Ocu su ga često pozivali u dekanat na razgovor, ali dekanca Radojka uvijek je popuštala pred njegovim šarmom glumac bi njoj ostavio karte za dobra mjesta u kazalištu, ona bi Andriji progledala kroz prste.
Tada, na sceni fakultetske dvorane, Marko je ugledao Olgicu nije loše igrala, imala je, nešto Dušu! tada je pomislio Pavletić, U njoj zvoni duša.
Pozvao ju je u kazalište, naravno, i njezine prijateljice, cure su uvijek potrebne u masovkama. I nije to Gavella ili Hrvatsko narodno kazalište, ali je poznato kazalište, s vjernom publikom koja cijeni klasičnu glumu. Olgi se to svidjelo. Jednom je bila u Zagrebu na modernoj predstavi gola scena, kostimi neviđeni, polumrak. I vratila se razočarana, odmah do Pavletića.
Zar je to budućnost kazališta, Marko Pavletiću? uzdahnula je. Ja to ne želim. Ne bih mogla.
Ma pusti, Olja! Budućnost je široka stvar, razna. Bit će svega, i ono što ne voliš, i ono što ti leži. Ako si prava glumica, moraš se primiriti dok ne dođe tvoje vrijeme. Kad tvoje ime bude ispisano na svakom plakatu, birat ćeš što i kada, imat ćeš pravo. Dotad, radi najbolje što možeš.
To je za rijetke začudila se Olga i zamirisala jednu kremicu s toaletnog stolića, pa kihnula. A ostali neka igraju što im se da?
Draga, i najluđa predstava može biti kao vrhunsko vino! Ako je ti tako poslužiš. Onda to i najgore možeš pretvoriti u remek-djelo.
Neću to uspjeti! Olga pogleda svoj odraz u ogledalu i napravi grimasu.
Marko se tada namrštio, udari šakom po stolu, lice mu se nabere od briga.
Onda možda nisi za ovo. Idi, kako tata želi, budi knjižničarka!
Olga se stresla, uplašeno stisnula ruke na prsa, požurila iz garderobe i sakrila se u kut mračnog hodnika, razmišljajući.
Dobar komad bilo čega možeš poslužiti samo s vrhunskim vinom I Olgica mora naučiti biti baš takvim vinom da bi svaku predstavu učinila pravim užitkom. Inače nije joj mjesto na sceni.
Dobro se sjeća dana kad je završila akademiju punopravna, s diplomom, prijavila se u kazalište na puno radno vrijeme, čestitali su joj, a onda rekli: Ne možemo se sad s tobom zadržavati!
Stric Marko ju je dočekao ispred kazališta s buketom žuto-zelenih, gotovo proljetnih ruža, odvukao u restoran.
Pa što radite, Marko Pavletiću! Nije prikladno! Što će reći teta Mirjana! izvrdavala se Olga.
I Mirkica te želi čestitati! Ma daj! Mislila si da me zbog tebe ljubomori?! prasnuo je u smijeh Pavletić. O, Olja! Nema ljubomore! Samo sreća i radost!
Markova žena, Mirjana nekad je bila vrlo lijepa i talentirana glumica, ali rano je napustila scenu zbog glasa.
Čuvaj grlo, Olja! To ti je najjače oružje, uz lice i stav. Glasom možeš ubiti i oprostiti, podići do neba ili zgnječiti do tla, a da ni prstom ne mrdneš. Ja nisam čuvala svoje, zato sada pazite!
Mirjana uvijek priča s hrapavim glasom, često kašlje, uvijek se pokriva šalom. Sada je samo supruga slavnog Pavletića, ali je nekad bila cijenjena i voljena, tražili su je za autograme i uzdisali za njom…
Olgu je prigrlila od prvog dana s njom se uvijek imalo o čemu pričati. Olgica je bila puna života, mogla se raspaliti oko običnih stvari, rastužiti zbog kiše, zaigrati s Markom scenu iz Mirjanine najdraže komedije.
Ti si plamičak, Olgice. Samo nemoj izgorjeti! šapnula bi Mirjana. Uz tebe je toplo!
Možda su Mirjana i stric Marko jedini koji su joj otvoreno rekli da je dobra ne nužno glumica, nego osoba. Otac, Leon Pavličević, bio je škrt na nježnosti, ni rodbina nije imala razumijevanja. Smatrali su da je poći u glumačku akademiju znak ludosti.
Što ćeš ti tresti suknjama, bolje da se uhvatiš prave profesije! Nisi rođena kao Ena Begović, Olja, ti tijelom želiš zaraditi! rugali su joj se rijetkim obiteljskim okupljanjima.
Sa tih okupljanja Olga je često bježala, ostavljajući oca i tete da piju i pjevaju, švrljala ulicama, promatrala ljude, skupljala dojmove.
Hoćeš čaj, Olja? uvijek bi je Mirjana uvela rado u dom Pavletićevih.
U njihovom domu mirisalo je po vaniliji i kolačima. Vlast je imala Ljerka, a Marko se šalio da je samo poslušan suprug.
Njih troje Mirjana, Marko i Olga sjedili bi za stolom, pili čaj, razgovarali, Marko je znao uzeti gitaru, a žene bi pjevale. Mirjana kratko, zbog kašljanja, a Olgici je tada pripadala čitava scena.
O, Olja! Ne znaš kako je Marko nemiran viče u snu replike! Ne mogu spavati! jadikovala je Mirjana. Je li sve u redu u kazalištu?
Sve super, čini mi se! Marko Pavletić je najbolji, kao uvijek. Prepuna dvorana, odlična predstava.
I opet obožavateljice, cvijeće i te ceduljice! Sigurno ima neku avanturu! sumnjičava je Mirjana.
Ma kakvi! podsmijehne se Olga, no obje znaju da Marko nikad nije prevario ženu.
Našao sam svoj biser na Glavnom kolodvoru! volio je prepričavati Marko kako je upoznao uplakanu Mirjanu kojoj su se razvukli koferi, stvari popadale po peronu Marko joj pomogao, utješio je, otpratio, mjesecima joj uljepšavao dane prije nego se oženio. To je moj jedini original. Kopije me ne zanimaju!
I uvijek je bio okružen zaljubljenim ženama, cvijećem, porukama bez odgovora, a ponekad bi sama djevojka zavrijedila da dođe u garderobu i posve potajno ga pogleda.
Marko bi ih kulturno otpratio i zamolio da potraže vrijednijeg obožavanja.
Mirjani je to znalo biti zabavno. Njezin suprug je na cijeni, što znači da je dobro odabrala. Ipak, nerviralo ju je kad su mu stalno stizali anonimni pozivi i poruke.
Zašto si takav, Marko? U milimetar naše zemlje toliku bol naneseš…
Marko bi samo nježno poljubio suprugu u čelo. Bila je sićušna, kao djevojčica, ali njoj se klanjao, sve bi učinio.
Olga je postala akademski obrazovana glumica. Netom su završili večernju predstavu, dvorana je aplaudirala, cvijeća napretek. Svi bi poklonili cvijeće Marku. On bi ga dijelio kolegama, zahvaljivao, poljubio pružene ruke, oči dizao prema nebu. On je bio oslonac trupi, sve je kao visilo o njemu. Neki su mu zavidjeli, drugi se trudili biti mu blizu. Ni Nagradu Hrvatskog glumišta još nije imao, ali svi su šaputali blizu je
Olja, ideš? netko je pokucao na garderobu. Čekamo te!
Navrla je crvenila.
To cure. Želimo malo proslaviti… promrsila je.
Marko je slegnuo ramenima, pa se okrenuo i počeo skidati šminku.
Idi, naravno! Ne čekaj ih. I uvijek budi sigurna u sebe, čuješ? Zaboraviš, zapneš, pogriješiš Ma nek ide! Važno je da glumiš srcem! namignuo je njenom odrazu.
Olga je već otvorila vrata, pa se ipak okrenula:
Do sutra, Marko Pavletiću! tiho reče.
Bok, prijateljice! skoro teatralno podiže ruku, pokazujući joj da ide.
Kad su se vrata zatvorila, nestala je sva ona pozornica s njegova lica, osmijeh. Skine periku nervozno, protrlja kosu, uzdahne. Žeđ ga muči, a staklenka prazna.
Ništa, Marko! Doma čekaju pile i juha. šapnuo je sebi, sklopio lice u dlanove, pa krenuo dalje s pripremom za život bez scene…
Olga je zaboravila da je sutra slobodan dan, kazalište se zatvara radi radova. Nije obratila pažnju ni na Markovo zbogom.
Kada je stigla idući put, pozdravila portirku, kostimografkinju i koreografa, u zraku se osjećalo nešto teško.
Tjeskoba, tuga ili bespomoćnost nije mogla odrediti. Osjećala je da više ništa neće biti kao prije.
Olja, jesi čula?! uletjela je u bufet Polona, Olgina prijateljica.
Što? srknula je posljednji gutljaj kave.
Kako što? Sjediš tu, grickaš kolače, a naš Pavletić Polona napravi pauzu kao što su je učili, raširi oči.
Što?! Olga je skočila, prosula kavu.
Pavletić Dao otkaz! Otišao! Sad, usred sezone! Imali ste nešto, ha?
Polona je uvijek voljela tračeve. A kako i ne bi raditi u kazalištu, to je tradicija.
Otišao kako?! Zašto? Ništa mi nije rekao! I kakve gluposti, Polona? Sram te bilo! Olgica je izletjela, zgrabila kaput i zalupila vratima.
Olja, a proba? viknula je Polona, zadovoljna što je možda došla do nove uloge
Olga je jurila ulicom, misli su joj vrištale. To ne može biti. Kako bez Pavletića? Zašto tako? Prekjučer je bio nasmijan
Zvoni Olgica na vrata Pavletićevih, lupa šakom. Žena iz suprotne stanom proviruje:
Šta vi stalno kucate, gospođo! Još jedna obožavateljica? Dosadile ste već! Od jutra do večeri. Otišli su Pavletići, shvaćate?!
Kako otišli? Gdje? šapne Olga, osjeća kako joj srce iskače iz prsa i kotrlja po stubištu…
Kakvo je to vaše, gdje? Marko je odveo ženu na more. Ante je, čini mi se, s njima. Registrirajte se! završi susjeda i zalupi vrata.
To je bilo Olgino srce…
Kad se vraćaju?! vikne, ali nitko ne odgovara.
Osjećala se ostavljenom, kao dijete kod dućana kome su rekli da će ga pokupiti, pa nikad se nisu vratili. Što sad? Što će biti s kazalištem? Pa i s njom?
Leon Pavličević nije razumio čega se kći iznenada zatvorila, zašto često plače.
Joj, jesi li možda trudna? Od tih glumaca tvojih? namjerno je govorio grubo. Ajde reci!
Tresnu šakom o stol, Olgica poskoči, pa se povuče u sobu.
Gdje ideš? pogura vrata, vidi kako pakira kofer. Kamo si to krenula?
Daleko od tebe, tata. Daleko tvoje grubosti, tvrdoće, od toga što me ne voliš! šapnula je. Uselit ću se u studentski dom, dobit ću sobu.
A baš lijepo. Kod živog oca, što će reći ljudi kad sa stomakom po sceni skačeš?! zabrinuto je privukao usta.
Što ima veze sa stomakom? Zašto uvijek misliš loše o meni?! Ja sam tvoja kći! Tvoja i mamine. Nema stomaka, tata. Sad ćeš živjeti po svom, i ja po svom. Pusti me!
Htio ju je zaustaviti, zgrabio za lakat, ali se istrgnula, obukla i otišla.
Glupo je bilo bježati, šetati po ulicama i skrivati bol ali drugačije nije znala…
Olja, to si ti? začuje poznati glas.
Okrene se. Preko ulice juri Ante, veselo poskakuje.
Opet šetaš? Daj daj, daj kofer! Hajde kod nas, barem se ugriješ. Pa što po kiši u cipelama!? grdao je, a Olgica poslušno išla za njim.
Uzeo ju je, podigao kofer, doveo doma, našao joj maminu pidžamu.
Za dvadeset minuta sjedila je za kuhinjskim stolom Pavletićevih, pila mlijeko i uzdisala.
A što ćeš sada? Kako si po ulici završila? Ja taj svijet ne shvaćam iznervirao se Ante.
Koji svijet? šaptala je.
Te vaše osjećaje, uzdahe, sve te poglede i poze. To ti je tata znao, ali on je na moru.
Znam. Otišla sam od kuće. Tata je mislio da sam trudna s nekim glumcem, a ja ne znam ni zašto je Marko Pavletić dao otkaz. Bio je omiljen…
I obožavateljicama! namigne Ante.
Nije to to! On mi je uzor, mentor. Ništa više! I ti mi ne vjeruješ. Zašto je dao otkaz?
Pa, zašto ljudi odlaze? Sendvič ćeš? Evo ti, pati! ugura joj ogroman sendvič.
Kimnula je.
Otišao je u mirovinu, glupačo! Ne želi umrijeti na sceni! Nedavno su opet zvali hitnu, srce ga muči, svaka predstava ga iscrpi. Dosta mu je. Sam je tako odlučio.
Sam? Srce Ali tako dobro izgleda zbunila je Olgica. Marko je skakao, plesao, šali se stalno. Sve je to, ispada, gluma
I šta sad? potiho upita.
O, daj mi više s tom pozornicom! Poludjeli ste za njom. Ja više volim knjige. Čitaš ti knjige? Uzmi još sendvič! gurkao ju je. I to je posao, kao svaki drugi. Niste posebni. Svi rade, vi služite. Svi rade osam sati, vi patite za svjetlima. Jedini koji vam pariraju su doktori oni spašavaju živote, a vi…
Makne tanjur, okrene se.
Ljut si? Na tatu? pita Olga.
Ja? Ljut? Papi mogu zahvaliti za lagan život, doma uvijek cvijeće. Ali ja bih radije običnog tatu, da igram s njim nogomet, skijam, pijemo rakiju, bunimo se na šefa, po vikendima nosimo željezo i ukrašavamo bor rukotvorinama I znali psovati…
Ja imam takvog tatu. Mogu posuditi. Cijeli vikend gleda teve, pijucka, ruži me iz navike. Super ponuda! Samo, on mene ne treba, ni ja njega…
Zastali su.
Da, promrmlja Ante. Očeve ne biramo… Živjet ćeš za sad tu, ja ću zatvoriti vrata. Tata dolazi sutra, pa ćete sve dogovoriti.
Tako brzo? ozarila se Olgica. Pronađu te na kraju!
Ili gdje je, ili baš sad Ajde, odluči se. Ja imam ispit sutra. Dođi!
Otišao je, a Olga razmišljala što je rekao. Jesu li glumci loši roditelji? Može li netko otići iz kazališta to nije ista stvar kao otići iz tvornice
Marko Pavletić došao je pred ručak, pjevušeći neki stari šlager, zastane vidjevši Olgu.
Olja! Moram priznati nisam očekivao Ante, tvoje djelo? povika Pavletić.
Otišla sam od tate. Ante mi dozvolio ugrijati se. Odlazim, dobit ću sobu u domu, ne brinite! Marko Pavletiću! Kako ste mogli?! Otišli ste iz kazališta uzdaha Olga.
Joj, čim uđeš već predbacuješ. Olja, otišao sam! Sada ću nabaviti psa i akvarij, igrati šah s Antom, hodati na utakmice! Ne možeš zamisliti koliko je divno ne ići na posao! Meso miriše, mrtav sam gladan! Jedva sam pobjegao iz vlaka, presrele me obožavateljice. Fino ćeš starca nahraniti?
Klimnula je, postavila stol.
Niste vi starac! nije mogla izdržati Lela.
Jesam, Olja! klimne. Zapamti, odlazi kad si još na vrhu. Sva ta romantika, ideali o umiranju na pozornici, jeftina je ukrašena laž. Dok si još pri snazi, dok nisi upropastio sebi ugled, dok te pamte po aplauzu, možeš si priuštiti lijep kraj. Inače… ostaneš smiješan lik na sceni kojeg svi žale. Ja to ne želim. Nekad nakon predstave ne mogu niti do auta doći, nisam više mlad. Sjećam se, nekad je konjak pomagao, toplina vas ispuni, a sad ni to. To je starost, Olja. A još ima puno života za mene i Mirjanu I orhideje čekaju. Shvati, odlazi na vrijeme.
Nije znao tko koga tješi, Olgu ili sebe, ali nije žalio zbog odluke. Pamtit će ga kao moćnog, vitalnog muškarca.
Možda smo vas trebali svečano ispratiti? Takav je običaj crvenila se Olga pod strogim pogledom.
Ma kakvi! Ne treba parade. Marko se kao naljuti, lupi nečim iz hodnika.
Kako je u kazalištu? upita kasnije, s ukusom praveći sendvič od Olginog kolača.
Ona slegne ramenima. Ništa, zamijenili su glumca, predstave idu dalje, gledatelji plješću, dolaze novi talenti.
Evo vidiš, pročita joj misli Marko. Vaš se svijet nije srušio. Moj je samo postao šareniji!
Olga je tako kimala, ali suosjećala je: nevjerojatan talent napustio je scenu samo potpisao i otišao, kao s običnog posla
A Marko, kako je obećao, nabavio je psa mješanca, i akvarij. S Antom je svake večeri igrao šah, čitao novine i sunčao se na balkonu. Mirjana ga je tjerala da obuče nešto prikladno, ali on je sada bio privatna osoba, sve si je dozvoljavao.
Više nije dolazio na predstave Ne mogu, lagao je. Znao je da bi pokleknuo.
Pamtili su ga snažnog, elegantnog, muškarca koji je sve žene osvojio, ali nitko osim Mirjane nije vidio njegovu starost. Bore, umorne oči i otežano disanje ostali su samo za kućnu atmosferu, baš kako je htio.
Samo Olga, sada žena njegove sina Ante (kako i ne bi osvojila tog zadrtog sanjara), često je dolazila u njihov dom bila je domaća. Proživjela je sve faze glumčevog života.
I ti odi kad si još svijetla zvijezda, Olja, a ne kad si već pala! znao bi joj reći Pavletić, grijući njenu malu ruku svojom grubom. Prava umjetnost je znati otići na vrijeme. Malo tko zna svoju starost dati dostojanstveno. Ne riskiraj. Sve treba biti na vrijeme.
Olga bi kimnula. Još ju je čekao dug, trnovit put. Bit će suza, razočaranja, ali i ponovnih uzleta. Jer ona je žena, punog srca i, uz rame Marka Pavletića, ima snagu preživjeti sve.
Improviziraj, Olja! Samo živi! još će ponekad čuti šapat svog učitelja, osmjehnuti se i uzdahnuti. Imala je odličnog učitelja. Šteta samo što je svog idola srela tek kad on odlazi. Ali naučila je najvažniju lekciju: sve u životu treba raditi na vrijeme. U tome leži prava veličina.
