Tri niti. Tri sudbine
Što je rekla? Vera, nisam čula dobro, što? Ivanka Vukelić nagnula se malo naprijed i u stranu, bliže prijateljici Veri Pavletić koja je hodala uz nju.
Vera je počela detaljno objašnjavati što su upravo prošle mama i djevojčica od kojih sedam godina razgovarale.
Ma u školi im je neki nestaško, a ona mu je rekla…
Vera govori glasno, da cijela ulica čuje. Ivanka ju pažljivo sluša, ne prekida, a onda, okrenuvši se, pogleda i prepozna onu djevojčicu, kimne joj u prolazu.
Dobra, uredna curica. Samo malo previše zrela za svoje godine! zaključi Ivanka.
A zašto? čudi se Ivanka Vukelić, prima prijateljicu pod ruku i povuče je naprijed, jer je semafor odavno zelen, a auti čekaju da dvije starije gospođe prijeđu cestu.
Što? Ne čujem, Ivka, što? ponovi Vera, zbunjeno pogleda okolo, pa brzim sitnim koracima dođe do sigurne pločnika.
Kažem, zašto zrela? opet glasno ponovi Ivanka.
Aaa… Zbog toga.
Ivanki Vukelić ponekad se ne da objašnjavati svoje zaključke, ili joj se ne da, ili joj je jednostavno jasno da je to samo po sebi razumljivo.
Djevojčica je preuzela zadatak “preodgajanja” lenčuge i brbljavca? Dijeli mu lekcije i odgaja ga? E, djeco, tako se to ne riješava… Tako neće ići!
Ivanka odmahuje glavom u ritmu svojih misli, a Vera samo uzdahne. Ponekad joj je prijateljica jednostavno neizdrživa u toj svojoj tajanstvenoj nedorečenosti. Ali bez Ivanke ovaj svijet, odveć promijenjen, živopisan, bučan, bio bi još teži.
Ivanka Vukelić i Vera Pavletić su susjede. I stanovi su im posebni svaka ima direktan izlaz na ulicu, nema stubišta ni dizala. Žive u jednom od zdanja nekadašnje vile, koja je pripadala nekom austrougarskom časniku, a poslije je prešla u ruke poznatog kulturnog djelatnika. Nakon dogovora sa ženom, u glavnoj kući otvorio je gimnaziju, a pomoćne zgrade prepustio umjetnicima. Povijest je dalje trgala i gužvala miran život vile. Tako je od nekadašnje konjušnice uređena zgrada za stanove. Većina stanara se odselila, tražili su više, prostranije, svjetlije. No Vera, Ivanka i još jedna dama, njihova prijateljica Tatjana, i dalje čuvaju svoja četiri zida i trgaju iznova pisma i ponude o otkupu, zamjeni, doplati ili pomoći za selidbu.
Pravnim osobama, tvrtkama, privatnim poduzetnicima taj komadić Zagreba bio je primamljiv, na krasnoj lokaciji, u povijesnom dijelu, tik uz Ilicu. Nedaleko franjevački samostan, a gle, tu blizu Katedrala! Da, glavna zgrada je škola umjetnosti, ali nekoliko pomoćnih objekata još nije završilo u “pouzdanim” rukama.
Ali, žene krhke, već poprilično nemoćne u starosti, brane svoj komadić doma do kraja. Tu su provele cijeli život i tu ga žele privesti kraju.
Ajmo do Tanje odlučno naprijed krene Vera. U ruci joj je kutija s tortom. Treba čestitati.
Što? Što to pričaš, ne mogu razaznati. Vera, pogledaj me, čitam s usana! povlači prijateljicu za rukav Ivanka. Njoj je nelagodno, sram ju je i strah da će je Vera na kraju otjerati, srditi se i otići. Pa da, gluhoća smeta, jasno da ni Vera nije od čelika…
Ali, Vera se mirno zaustavi, sagne se licem do prijateljice i jasno, polako izgovara riječi.
Da, da. Tanja nas je zvala… Znam! Vera klimne. Nesporazum riješen, treba poći dalje.
Kod Tanje Franić, sirote, nepokretne bakice, danas je dan poseban rođendan kćeri. Lida nije više mlada, radi negdje u uredu, rijetko dođe. Dogovorile su zajedničko slavlje za vikend, pa su odgodile. Tanja se ne ljuti.
Sama sam kriva govorio bi dok gošće zauzimaju mjesto za skromno ukrašenim stolom. I ne dirajte moju curu! digne ona prst, ali nitko i ne pomišlja. Za Lidu uvijek samo lijepe riječi!
Vera Pavletić pogladi ruku uzrujane susjede. Mršava, suha ruka kojom je Tanja još kao djevojčica čupala korov oko dvorišta kad su nakon rata odlučili napraviti malu baštu. Tom majušnom ručicom držala je tešku lopatu, kopala u glinenoj zemlji, a onda s puno pažnje posadila sjemenke u brazde. Bilo je to teško vrijeme, gladi i neimaštine. Majke triju djevojčica radile su kao bolničarke, a cure su same kuhale, jele što bi našle. Mama bi s posla donijele kruh, ponekad i malo masti, ali to je imalo neki čudan “prašnjavi” okus. Tanja, Vera i Ivka nisu prigovarale, znale su, tako je svima… Ali one su imale vrt i uzgojit će nešto svoje! Sjemenje nabavile kod susjeda, starog agronoma, barba Franja. Živio je u zajedničkom stanu, često se ljutio sa susjedima, pušio kao Turčin, ali cure iz “konjušnice” volio.
Dođi ovamo pozvao je Veru. Evo vam, curke, sjemenja. Posadite, pa ćete uživati! A ja ću vas savjetovati!
Prvo nisu vjerovale da će nešto uspjeti, ali barba Franjo nije lagao. Nikla su i dva kupusa, i krastavci su se počeli motati po zemlji, cvjetovi žuti a pod širokim mesnatim listovima. Peršin nije uspio. Pustio je svijetlozelene izdanke i onda svenuo.
Kako je Franjo grdio cure! “Uništile ste urod, sve bacile niz vodu!”…
Onda bi se smirio, donese im po keks i odkaže im da obrišu nosove.
Kad ovo završi, kad rat završi, vratit će se vaši očevi i napravit ćemo takav vrt da će svi biti ljubomorni! obeća im.
Ali, sam nije dočekao kraj rata. Vera, Ivka i Tanja su užasnuto gledale kako ga odnose, odvoze za sprovod. Bilo je tada previše smrti, ali kad ode netko tvoj, toga se najviše bojiš… A očevi nisu stigli, vrt su radile same…
…I tako sada Tanja, ostarjela, sjedi u kolicima, Vera je mazi po ruci, a Ivanka, gledajući ih, reže pečenje i krastavce. Na stolu još i čašice. Tanja voli višnjevaču, jako joj je draga. Pa će častiti svoje susjede, popit će za zdravlje Lidino, za Tanine noge koje su je izdale prije pet godina, za to da zima ne bude zla, da ne grize stare kosti hladnoćom.
Kretanje je Tanja izgubila slučajem i baš ju je to naljutilo i zaboljelo. Zimi je išla u šetnju, poskliznula se i pala. Nije se činilo strašno, malo bolila leđa, ali ujutro noge nisu slušale. U strahu se oznojila, nije mogla do telefona. Previše daleko. Možda da sklizne iz kreveta, pa puzi do ormarića… Ne, nema snage. S godinama, tanana vitka Tanja se udebljala u bokovima, postala tromija. Liječnici su govorili hormoni, tablete. Ona je znala: samo starost. Nazovimo stvari pravim imenom, nemoguće je pobjeći…
Čula je kako Vera izlazi van, zove golubove koje su hranile, baca im mrvice. Iza prozora je lako vidjeti tko prolazi njihovi stanovi su gotovo na tlu, zimi treba hodati gotovo u čizmama kuća je hladna. Svatko je bio vidljiv iz dnevne sobe, kao na ekranu TV-a.
“Evo ti, Vera odlazi… Ide do trgovine, nasmiješila se sjetno Tanja. Sad će i Ivanka ustati. Ona voli duže spavati…”
Dugo je Tanja dvoumila pozvati pomoć, ležala je promrzla jer je listopad isisao svu toplinu, kroz odškrinuti prozor u kuhinji uvukao zrak. Bila je gladna i trebalo je na WC…
Prijateljice su se zabrinule prve. Pa gdje je to viđeno da Tanja ujutro ne upali radio ili gramofon prije doručka?! Možda je prespavala? Bože sačuvaj! Tanja uvijek ustaje bez budilice, kao da ima timer u sebi!
Počele su kucati, prvo Vera i Ivanka, a onda i domar. On je, iskrivljenog jezika, pitao treba li pomoć, i naposlijetku su naložile da razbije vrata.
Slabašna drvena vrata popustila pod snažnim ramenom domara, uletio je unutra kao kugla, za njim nagluha Ivanka, pa Vera.
Tanja! Di si? Odmah reci što ti je! vikala je Ivanka Vukelić. Od straha i nervoze potpuno je oglušila. U glavi joj je, kako je voljela reći, nastao kaos.
Vidjeli su Tanju kako leži, sve im je bilo jasno, pa su domara otpravili.
Sramota! Cure, ne gledajte me! Idite, nemojte… plakala je Tanja, a Verine spretne ruke su već mijenjale posteljinu, umivale ju, oblačile. Vera je već imala iskustva s nepokretnima njegovala je i svog supruga, koji je pao sa skele radeći kao restaurator. Pokopala ga je prije osam godina s tugom i olakšanjem.
Mnogo je patio govorila bi stojeći kod groba. Sad mu je mirno i slobodno. Tamo gore, pokazivala bi prema nebu, opet je kao novi.
Zašto je inače naporan i čangrizav čovjek, Verin muž, trebao završiti u raju, prijateljice nisu znale, ali nisu željele proturječiti.
Tanju su prebacili u bolnicu, dijagnoza nije bila dobra… Plakala je cijelu noć, sebe krivila, uvjeravala cimerice da ju je Bog kaznio.
Zašto bi vas kažnjavao? čudile su se one.
Bilo je zbog čega. S devetnaest godina Tanja je rodila kćer, slatku, riđu curicu. Rodila je iz velike ljubavi s dečkom iz paralelnog razreda. Hodali su, učili zajedno, dogodilo se ono za što je Tanja i pred Verom i Ivkom šutjela. Završili su školu, doznala je da je trudna. Majka ju je izgrdila frotirkom, poslala u bolnicu “neka nešto smisle”. Ali nije bilo rješenja. Rađaj, kažu, kad si već tako. Majka je tražila liječnika za “rješenje”, ali nije stigla. Tanja je pobjegla kod bake na selo. Tamo je rodila Lidu, dvije godine živjele i radile u zadruzi. Mama je dolazila, polako zavoljela unuku.
Otac? On se svega odrekao. Njega karijera čeka, studij, putovanja… Tanja i Lida mu nisu potrebne. Nemoj, molim te, uvlačiti ozbiljnu obitelj u svoje probleme!
Kad je Lida imala dvije i pol godine, mama je vratila i nju i Tanju u zagrebački stan. Vera i Ivka bile su najbolje, nezamjenjive dadilje. Lida je prelazila iz stana u stan, čuvale je tri para budnih okica bakine, Verine tada još oštre, i Ivankine, beskrajno nježne.
Bilo im je čudno do jučer je Tanja bila curica, a sad je mama, zna nešto njima još nepoznato, kao da je statusom porasla. Ali, ubrzo su shvatile ista ona stara Tanjka, samo umornija.
Tanja je završila fakultet izvanredno, radila, sama odgojila Lidu. Mama joj je umrla kad je Lidi bilo devet godina.
A kako je jednom došla strana delegacija na njihovu tiskaru, tamo… ljepotan Francuz. Niti je Odjel za zaustavio, niti Tanju, iako su je ispitivali i upozoravali. Ali ljubav… Ljubav je tako snažna da ruši sve!
Vera i Ivka ostale bi bez riječi kad bi Pierre Tanji donosio poklone, kutije s odjećom, igračke za dijete, suđe… A kasnije je i pozvao k sebi.
Imaš pojma, ima vilu pokraj Pariza, tamo ima ama baš sve! I sobu za mene, i… uzbuđeno je Tanja pričala.
A Lida? odmah će Vera.
Ona zasad ostaje u Hrvatskoj, ja ću se snaći pa je dovesti, ja… opravdavala se mladenka. U glavi joj je brujala svadbena zvona, orkestar je nadjačao glasove prijateljica.
Mama, gdje je moj putni list? ozbiljno pita Lida koja se vratila iz škole. Trebala bih se ispisati iz škole…
Ostat ćeš, Lida. Teško ti je na put sada. Ja ću se vratiti po tebe. Dotad ćeš biti s…
Tanja se trgnula kad je čula kako se razbila Pierreova vaza. Lida ju je bacila svom snagom o pod. U zid su poletjele tanjurići i šalice…
Kasnije je Lida priznala teti Veri da je tog dana kao umrla iznutra. Kao da ti netko prekine kisik, stegne grlo, ne možeš disati, ruke grabe zrak, grebu prazninu, pluća sve jače stežu…
Tvoja mama će se vratiti. Vidjet ćeš, neće moći bez tebe. Tada ćeš odlučiti praštaš li joj ili ne rekla je Vera kad su suze utihnule. Slobodna si činiti što želiš. Ja suditi tvojoj mami neću. Ali… Ali previše dugo smo živjeli sivo pa lako povjerujemo u obećanja o boljem životu. To je ženska slabost…
Vera je i sama jednom nasjela. Prilazi joj žena na ulici, nudi dobar šinjel od krzna. Zašto ne? Probala je, platila. U ruku joj gurnu vrećicu i kažu da požuri kući. Kod kuće vidi vreća prepuna starih krpa, šinjel nigdje… Opet želja za ljepotom, ali nije uspjelo.
Tanja je otišla. Lida nije došla na ispraćaj, nije odgovarala na pisma. Majka je njezino odrastanje saznala samo iz šturih poruka prijateljica.
Vratila se nakon pola godine predugo za jednu tinejdžericu. Lida ju je mrzila, nije je htjela vidjeti, sve darove bacila u smeće.
Jesi li se udala? tiho pita Ivka.
Ne Tanja odmahne glavom. Pierreova obitelj odlučila da mladenka s djetetom ne dolazi u obzir, ponudili da se odreknem Lide, “sitnica” tako su rekli. Kad sam čula da je Pierre s njima, doslovno sam im pljunula na sjajni pod i otišla. Što misliš, hoće li mi Lida oprostiti?
Ivanka je slegnula ramenima, šutjela, a onda rekla:
Kasnije. Treba odrasti, sama pogriješiti, voljeti. Tada će možda razumjeti. Ne opravdavam te, Tanja, bilo je to glupo i okrutno. Oprosti na iskrenosti.
U to doba su Vera i Ivanka već bile udate, obje su imale sinove. A otići od njih na par dana bilo je nezamislivo…
Za taj grijeh smatrala se kažnjenom Tanja. Zato nije radila polovica tijela.
Lida je majci unajmila njegovateljicu. Ali ta je bila gruba i neosjetljiva. Tanja je šutjela bez pomoći nije mogla. Jednom ju je nespretna njegovateljica polila kipućom vodom umjesto razblažene. Tanja je kriknula, rasplakala se. Koža se nabila po mjehurićima, pekla, a žena, uplašena, pobjegla. Tanja je ostala gola u kadi, s bolnom crvenom leđima, da joj pred očima titraju šarene iskri.
Zidovi među stanovima su tanki, sve se čuje. Na viku dolazi Vera. Ona i Ivanka imaju rezervni ključ od Tanjinog stana. Spasile su je, zaliječile. I Vera je postala njezina njegovateljica.
Ne, ma nemoj! Ne mogu to, sram me! branila se Tanja. Pa da ti barem platim!
Znaš šta! siktala je prijateljica. Ponesi svoje novce pa kupi pamet! Sasvim si, Tanja, postala drugačija!
Čega da se srame? Zajedno su išle u kupalište, stale u redu za ginekologa, znale su sve madeže jedna druge. Od djetinjstva su se izvlačile iz problema, čuvale, štitile dok ni sklonište nisu stigle, a ulice su već odjekivale eksplozijama. Zar će poslije svega jedna od druge uzimati novac?!
Novčano su sve riješile. Vera je pomagala Tanji, pa je išla prošetati Ivanku. Ova bi se mogla i pod auto podvući, loše se orijentirala. Sa gubitkom sluha postala je troma, kao sova, hoda i gleda okolo. Vera je uzme pod ruku i vode se tek tako ulicom. Lagano šetaju Ilicom, skrenu u Margaretsku ili na Savsku do šetališta, put nije kratak, ali zanimljiv. Ili prođu Bogovićevom, vole sjediti u mirnom parku, promatraju djecu, prisjećaju se djevojaštva, dok su njihovi sinovi parali hlače penjući se na drveće. Tu, u centru, svuda lipe. Kad procvjetaju, omamljuju mirisom. Ivanka je posebno voljela brati lipe, znala kako ih sušiti, kako čuvati. S Verom i Tanjom imala je jedan poseban dan “večer lipinog čaja”. Uvijek kod Ivanke, sjedale su za okrugli stol u minijaturnoj kuhinji, nosile porculanske šalice. Tog dana donosile bi nešto posebno, ukusno, neobično. Kulinarski priručnici su se prelistavali, domaćice precizno mjerile sastojke sve dok im sinovi ne pomrse račune pa završe s nečim našim, ali izvrsnim.
Jele su, pile čaj, gledale kroz prozor na lipu. Gledale su cvjetove koji plešu na vjetru, šireći božanski miris. Tada bi tekli duševni razgovori. Tanja o Parizu, Vera o umjetnicima iz muzeja, gdje je radila povjesničarka umjetnosti, a Ivka, koja je radila u “Penkali”, više je šutjela. Tada je već slabije čula, bojala se da prijateljice ne primijete.
Još tijekom rata bila je blizu eksplozije. Granata je eksplodirala tik do nje, zamalo kontuzija, prošlo je, ali su joj uši dugo boljela. I glava, kao da bi pukla iznutra. Mala Ivka mislila je da će joj se glava raspoloviti kao lubenica, s ljepljivim sokom. Ležala bi na podu i čvrsto držala glavu. Mama nije bila doma, morala se spašavati sama… Tako je sluh otupio. S godinama sve više.
Na poslu je upoznala budućeg muža. Bio je stariji dvanaest godina.
Što ćeš ti sa mnom? sakrio je opečeno lice. Naći ćeš mlađeg, ljepšeg, mene će to uništiti, umrijet ću!
Kad su se vjenčali, prve večeri (Ivka je u tim stvarima bila jako stidljiva), Ivan je stalno provjeravao je li stvarno uz njega, nije li san. Nije spavao do zore, slušao škripu miša ispod poda, kako po krovu pada ljetna kiša, i kako diše Ivka. Čuo je, vjeruje, stotine nijansi njezina disanja. Zaspao je pred jutro, kad se Ivka već spremala kuhati kavu. Sada je ona sjedila i gledala njega svoga muža. Ožiljak na licu nije je smetao, prosijedost mu je dobro stajala, a oči su mu uvijek bile mladićke.
Ivan je bio jedina Ivkina ljubav. Nebo ga je odvelo rano, još prije 56. rođendana. Leže navečer spavati, ujutro se ne probudi. Otišao tiho, mirno. Ivka je stajala nad njim, suze su mu kapale na obraz, ona ih je brisala, bojala se da su vrele, da će mu nažuljati lice…
Sin Goran doveo je susjede, oni su Ivku izveli, dječaka uzeli sebi. Svi su plakali, a Lida, gledajući strahovitu tugu, po prvi put je spoznala koliko joj mama znači. Počela ju je polako opraštati, približavati joj se, malo po malo…
… Verin muž se nikome od prijateljica nije sviđao. Bio je, kako je Tanja govorila, sladak riječima a tvrd djelima. Sve broji, vaga, obećava, ali kad treba nema ništa. Treba kupiti nove zavjese, stare su istrunule? Treba. Ali kasnije, sad se štedi za hladnjak.
Došao red na hladnjak. Treba unajmiti prijevoz. Treba. Ali prijevoznici skupi. I Andrej odbija Verin san, baci broj, pocepa ga, žali se na život.
Vera čeka doma, mjesto pripremila, utičnica blizu… Andrej dolazi nervozan, viče, lupa po stolu, tvrdi da “on neće dozvoliti… Njemu je sve jasno… On tako ne prihvaća…”
Zašto si ga uzela? tiho pita Ivka kad se muž priklonio protiv kupnje ormara.
Bojala sam se da me nitko drugi neće pogledati. Vi ste s Tanom lijepe, a ja miš… Kome trebam, a?! rasplače se Vera.
Razvedi se! poviknu u isti glas prijateljice. Koliko ćeš ga još trpjeti?!
Ne mogu. Imamo sina. Ne smijem samo zbog vlastitog razočaranja rasturiti obitelj. Miki voli tatu, imaju svoj mir! Ne bi razumio. Ne, ne, ne…
Ivka i Tanja negoduju, prepiru se s Andrejom. A onda se Vera razbistri, procvjeta, smiješi, na ulici kao da lebdi.
Što je? strogo pita Ivka. Što se imaš radovati s takvim mužem?
Vera pocrveni, prvo odmahuje, a onda povjerljivo šapne:
Zaljubila sam se. Upoznala sam dobrog čovjeka. Sad znam što znači oslonac…
Zaplače, a Ivka samo odmahuje. Sa svojim moralnim načelima Vera se neće rastati, samo će sebe i njega mučiti…
Taj odnos je potrajao godinama. Završio je kad je Miki već bio odrastao, upisivao fakultet, a otac Andrej pao s ograde na poslu, nije se više dignuo. Vera je postala njegovateljica, sebe krivila, molila za oprost, on samo mumljao.
Kad je umro, Verin gospodin je ponudio brak, ali ona nije pristala.
Miki me ne bi razumio odmahnula je glavom. Bilo bi to izdaja. Ionako sam kriva pred Andrejom.
Taj je čovjek zauvijek napustio Zagreb. Nije rekao gdje ide. Nije pisao, nije zvao. Nije mogao izvući Veru iz ljušture krivnje, a šteta, bio je dobar čovjek. On joj je, usput, nabavio hladnjak, namještaj, Mikiu poneku stvar kroz svoje veze. Ali nikad nije postao gazda u kući. Šteta…
Prošle su godine, starile susjede, starao i dom, nježno obuhvaćajući dvorište s visokim lipama. U školi umjetnosti rasli su talenti, stasali glazbenici. Njihove nespretne note, prve pokušaje, slušale su tri bakice, često dolazile na koncerte.
Tanja u invalidskim kolicima, pokrivena dekicom, u somotnoj haljini s čipkom. Vera, uspravna, stroga, s urednom frizurom, u tamnosmeđoj haljini ukrašenoj perlama i cipelama u tonu. Ivanka, dolazila više “zbog društva”, malo bi čula, ali je uživala u pogledu na mlade, uvijek jednostavnije odjevena: kostim, sive ili crne cipele “zbogom, mladosti”, udobne, ali ne baš previše elegantne, u ruci torbica stara, već izlizana, a na licu smiren izraz pa su je često zamjenjivali za slavnu pijanisticu ili solisticu.
I, kod sve tri, čipkaste rukavice omaž Tanjinom pariškom iskustvu
… Krivo se kriviš, Tanja! režući tortu i slažući komade, reče Vera. Lida je zrela, sama majka, supruga. Iskusila je što znači Voljeti. Tvojeg Pierrea možda i mrzi, i dobro radi, ali tebe voli.
Tako je! kimne Ivanka. Mladost zna biti okrutna, crnobijela. A kasnije dođu nijanse, sredine. Lida je tada patila, nije razumjela, ali sad je odrasla, shvatila. Pierre je, naravno, bio gad…
Ponovno su zakuhale vodu. Samovar je sada električni, nema mirisa borovine, ali je lijep, stoji otmjeno. Prija, daje toplinu. U njemu se zrcale i mame onih koji sada već nisu mladi. On je naslijeđe, čuvaju ga i glancaju.
Izvan prozora pada kiša po lišću. Skoro će prvi mrazovi, crniće se kadifice na gredici, zatvarat će se listići nevena. Jesen je već blizu, ali još grije.
U dvorište, prskajući po mokrom asfaltu, ulazi auto. Svjetla bljesnu, ugase se. Netko žurno zakuca na vrata. Tanja se trzne, osluhne.
Zazvoni zvono. Vera otvori, pusti Lidu naprijed, poljubi je, kimne prema kuhinji.
Čeka te. Brine se. Idi, mila, idi! Sretan rođendan, ovčice!
Lida nosi mamine najdraže dalije, tamnoljubičaste sa žutim sredinama. Iza velikog buketa ne vidi se slavljenica, a ona plače. Sjedi i plače, ne može vjerovati da joj je davno oprošteno. Ili sama sebi još nije oprostila… i veseli se. Danas je rodila kćerkicu, malu riđu, mačića u ružičastom pokrivaču. Sreća!…
Kada biste danas zavirili kroz prozor prizemne polukružne kuće iza glavne zgrade nekadašnje vile slavnog časnika, vidjeli biste tri simpatične starice. Smiju se, piju čaj, prisjećaju se prošlosti i čekaju, čekaju… djecu, unuke, praunuke, sve koji im život čine ispunjenim. Uskoro će otići, nestati, treba još stići zagrliti sve koji znače Život. To je neprocjenjivo…
