Zamisli, Ivica navukao kapu skroz na čelo, štiteći se rukama od jake bure, polu-sagnut, koračao prema kući. Samo nikako nije stigao.
Odjednom je shvatio da se pogubio Zbunjen, okreće se oko sebe i nema blage veze di je.
*****
Starci su se spremali do dućana u nabavku. Baka plete vunene čarape, s vremena na vrijeme dobaci pogled prema velikom televizoru na zidu, tamo ide novogodišnji koncert – naravno, službeno, Nova TV, šaljiva glazba, lampice svugdje…
A Ivica, sav namrgođen, šutke gleda kroz prozor, promatra snijeg kako pada s neba i
kako dečki igraju nogomet.
Mnogi bi rekli da je nogomet po snijegu prava ludost, neka glupost, ali njima to nije ni na kraj pameti. Baš im je dobro.
Pa valja nekako potrošiti vrijeme dok odrasli rješavaju ozbiljne stvari po kuhinji.
Licom upali su debeli zimski buci, snijeg do gležnja, balun se jedva kotrlja po dvorištu, ali to njih ne zaustavlja.
Samo strašljivci ne igraju nogomet zimi! to ti vam je njihov moto.
– Gooool! urla oduševljeno Luka iz drugog ulaza kad balun projuri pokraj snjegovića koji čuva improvizirana vrata, taman između dva oraha.
Ivica iznerviran stisne šakom po prozorskoj daski. Eh, da sam ja na golu, toga ne bi bilo!
Ali nije bio ni blizu gola, nego uz prozor svoje sobe, a ekipe im fale
Tako dečki doskočili problemu i stavili snjegovića na gol. Bolje išta nego ništa, rekli bi. Naravno, Ivica je skeptičan.
Pa šta taj snježni čovik može sa tim svojim nakrivljenim granama umjesto ruku, ne može ni uhvatit balun, a kamoli obranit ga! uzdiše Ivica.
Ponekad, od dobrog udarca protivničkog napadača, čuvalo bi ga plastično vjedro na glavi, ali i to rijetko. Inače, već gube 8:3.
Nema šanse Bez mene nema pobjede. Moram nešto poduzet!
Otvara vrata, izlazi iz sobe, prolazi pored dnevne i odlazi do hodnika:
Mama, mogu ić van?
Jesi zaboravio da si kažnjen? Nema van!
Ma mama, stvarno sam shvatio, kriv sam i obećajem, više neću ni primirisat Ani iz razreda, iskreno!
Je, Ivica je dobio kaznu zbog nje. Ana mu nije davala ni mrva pažnje.
Pisao joj pjesmice, crtao srca po bilježnici, ostavljao joj Kraš bombone u torbi. Ono, sve po onim knjigama što govore o ljubavi.
Ali ona ni pogled na njega nije bacila.
Kad bi ga i spazila, Ana bi zafrktnula nos, okrenula glavu. Ma tvrđa od kninske tvrđave! bio je lud Ivica.
Čak je guglao kako osvojiti curu koja te ne doživljava. Savjeti svakojaki – od izravnog napada do tihe opsade. Prve nema šanse, za drugu nema živaca, pa bi on prije ošo u penziju nego što će Ana popustit.
Probao on sve, ništ nije pomoglo.
Ana je došla u razred u rujnu i odma mu legla na srce.
Tata govori: Imat 11 godina i ljubav? Ma pusti, sinko, život je jednostavniji. Ivica, naravno, misli da stari nema pojma.
A što je onda ovo, ako nije ljubav? Ne mogu spavat normalno, stalno je mislim
No kad te netko mjesecima ignorira i ljubav prođe. Kao i kod njega.
Bio je baš utučen, pa je na velikom odmoru povukao Anu za pletenicu. Tako jako da je vrisnula, pa plakala dok je cijela njena ženska ekipa tješila.
A on
Stisnuo tu njen narandžasti gumicu i iz nekog razloga mu je bilo smiješno.
Napokon sam iz nje izvukao nekaj emocija.
Ali razrednica nije dijelila njegovu sreću. Odma zvala starce, koji su odlučili nema Ivice van, nema kompa, nema mobitela za sve praznike! Malo mu objasniti što je dobro, a što nije
Realno, više su mu zabranili nego šta su se potrudili oko odgoja. Konclogor, mama! Pa 21. je stoljeće, bunio se on.
Ipak, nije gubio nadu da će izvuć pomilovanje.
Mama, molim te, molim te… probao je staru foru s cviljenjem.
Mama šuti.
Daj, žena, pusti ga bar malo, praznici su, dečki ga čekaju dole ubaci se tata. A vidiš da se kaje. Kajneš se stvarno?
Kajem se! ozbiljno klimne Ivica.
Na kraju, mama je popustila
Samo na kratko! Kad mi dođemo iz dućana, pravo doma! Jel jasno?
Jasno, mama! Hvala!
Zajedno izašli iz ulaza, oni livo, Ivica desno prema dvorištu gdje dečki gaze balun po snijegu.
Skida jaknu, baci ju na hrpu i istjera snjegovića s gola. Sam preuzima gol.
Njegova ekipa, njih trojica, oduševljeni navale naprijed.
Bura stalno reže, snijeg prši, najavili i mećavu, pa je stvar bila bitna: moraju preokrenut.
Ivica brani sve, ekipa se ubrzo izjednačila, čak su i poveli.
Jedan gol razlike, ali opet, bilo je veselo!
Odjednom, na “igralištu” mali mačak! Skroz mali, žuti mačić, prvo lovi dečke, onda dotrči do Ivice, cvili i tryže malo pažnje.
Šta oš sad?! živčan poviče Ivica. Ne vidiš da sam u žaru borbe?
Maše rukom, lupa nogama, valjda će ga preplašit i tjerat.
Ništa od toga, mačak ga ignorira, fino mu se mota oko nogu, cendra, a on ga gura.
U međuvremenu napadač protivnika Luka grabi prema golu, svaki čas propada u snijeg…
I onda…
Gooool! viče Luka.
Ivica se ukočio između dva oraha, bijesan što je zeznuo. I još gore, na mačka je bio ljut.
Sve si mi zeznio! Makni se!
Mačić ga pogleda najtužnijim očima i ode. Kam, tko bi znao.
Svu pažnju ponovno mu zaokupi balun.
Sad ću! dere se Luka, ali ovaj put promaši.
U tom trenu čuješ: Dečki! Pa što, ludujete?! baka Mara viče, nosi smeće, a balun ju je skoro nokautirao.
Oprostite, bako Mara! Možete nam dobacit balun?
Nemam ja pametnijeg posla! gunđa, ali na kraju šutne.
Balun pogodi drvo, odskoči i chvata ga auto na cesti. Tresnulo je tako da je Ivica na tren oglušio.
Eto, gotova utakmica… cvili Ivica.
I ostali dečki jadni, ali dogovore se da će odigrat revanš nakon praznika kad mu roditelji kupe novi balun.
Dogovore novi susret, rastrče se doma na čaj, na toplo.
Ivici pada na pamet da ni on ne želi čekat starce. Krene po svoju jaknu, saginje se, kad ono u rukavu, taj isti žuti mačak.
Šta ti tu radiš?
Mijau… drhti mačić, gleda ga s nadom, tresci se od zime.
Nemoj ni pokušavat, znaš?
Istrese ga u snijeg, navuče jaknu i krene prema ulazu.
Mačić ostane sjediti u snijegu, gleda ga onako tužno. Na kraju digne jednu šapicu.
I taman tad vjetar još pojača, grize za uši, pahulje šaraju po licu.
Ivica zakopča jaknu, navuče kapu još dublje i pognut hoda protiv bure. I onda skroz zgubljen. Sam u svome dvorištu! Srce mu lupa, sve oko njega sivo, ništa ne prepoznaje.
Ne staj, ne smiješ stat, ponavlja si u glavi. Prisiljava se ne plakati, ali stvarno mu je strah pod kožom. Najviše kad kroz cijelu tu mećavu čuje cendranje mačića.
Na kraju naleti na neko deblo, primi ga rukama kao da će ga vjetar odnijeti bogzna kamo i zavrišti:
Mama! Tata! Pomoć!
Ivice, šta izvodiš? začuje poznat majčin glas iza leđa, okrene se i vidi starce.
Snijeg pada, ali bez oluje. Nema tog strašnog zvuka, nema onog užasa.
Začudi se kad skonta da, umjesto drveta, on grli betonski stup rasvjete.
Zašto grliš stup? smije se tata.
Ivica blene u njih, kao da ih prvi put vidi, a onda nespretno:
Ma, malo, eto… ne pitaj.
Brže doma! Sav si crven, još ćeš pokupit neku glupost, naređuje mama.
Pokorno krene, ali iz drugog kuta vidi žutog mačka. Pogled mu je strogi, totalno kao profesorica matematike kad ne zna zadaću.
Tad mu sine Bum ti vratil! Mačku sam naudio, pa mi se vratilo!
Baka ih je uvijek upozoravala…
Uleti doma, skine jaknu, sbježi u dnevni gdje baka i dalje plete i na TV-u se smiju nekoj staroj šali.
Bako, ti si rekla da mačiće nikad ne smijemo povrijedit. Je l tako?
Jesam, uvijek. Netko tko naudi malom mačiću, može si peh navući. Vrati se to u trenu!
A šta kad pogriješiš?
Baka spusti igle, pogleda ga:
Onda moraš pod svaku cijenu ispravit to. I to što prije.
Pod svaku cijenu?
Tako je, Ivica. Ako ne, nemoj se čudit problemima.
Ma kako? Bako, pa pomozi, bar nagovijesti
Slušaj srce. Ne možeš fulat, vjeruj mi. To ti je najbolji vodič u životu.
Uzme ona igle, nastavi plesti, a Ivica trk u sobu na mobitel. Što napraviti kad povrijediš mačića? guga, čita po forumu.
– Pomoli se!
– Već si zeznuo, čekaj da vidiš što će ti se desiti…
– Ispričaj mu se.
– Kupi mu Gavrilović šunke!
– Promijeni ime!
On ni kune nema, šunke nema, molit ne zna, ali ispričat se može…
Vrijedi pokušati! odluči, na prstima u hodnik, obuče se i iskrade van.
Zna da će mama poludit ako skuži da je pobjegao, ali važnije mu je tražiti oprost nego izdržat kaznu.
Iziđe pred zgradu, partout traži žutog mačića.
Otrči do kantuna, obiđe zgradu, još do kontejnera, nazad do ulaza, ali nema ga.
Gdje si samo nestao?!
Razmisli malo, Ivice! Ne možeš samo stajat, moraš nešto pokušat!
Sjeti se bakinih riječi. Sluša srce, lupa mu, ali šuti. Ili možda
Odlazi do igrališta, tamo di su ga ostavili. Eto ga, mačić i dalje u snijegu, zgužvan od zime.
Hej, mali Sjećaš me se? Ivica mu priđe, klekne na koljena. Oprosti mi, stvarno sam bio glup. Bio sam nervozan radi utakmice sad to nije važno. Samo nemoj zamjeriti, molim te, može?
Mijauu tiho zamijauče mačak.
Oprostiš mi? Onda mi se sreća vraća?
Mijau odvrati mačić.
Ivica se uspravi, skine snijeg s hlača, široko se nasmije. Nije bilo teško ispričati se.
Veselo krene doma, a onda ga prepolovi misao: Ma šta sad, on će cijelu noć vani?
Pogleda prema prozoru, pa opet mačku. A šta će mama reći?
Obećao joj je da više neće iznenađenja. Ako sad uzme mačka možda će ostati bez praznika, mobitela, kompa?
Nek izdrži! Spasit ću mačka! odlučno si kaže, stavi ga pod jaknu, privine kao da nosi zlatne praline i hita doma, pun ponosa.
Ej, Perišiću! Stani!
Ivica ukočen, tko ga to sad doziva? Ana! Upravo ona.
Sad mi samo ona fali mrmlja sebi u bradu.
Sada će me vidjet s mačkom, sigurno će me ismijat. Možda cijelom razredu ispriča… Ma, neka priča. Nek vidi za kim sam promijenio interes!
Šta oš? promrmlja kad mu se Ana približi.
Vidjela sam te kroz prozor Svi doma, samo ti juriš. Došla sam vidjet šta radiš. Ionako mi je dosadno, sama šetam. Gdje ti je jakna?
Nije mi hladno.
Ma daj! Kod mene na balkonu -10, još šta budeš vani, popucat ćeš od zime.
Ma nije me briga, svejedno sam kažnjen, ionako ću biti zatvoren.
Ček, ček, imaš nešto u jakni? Mačić?
Mačić…
Daj pokaži!
Misli Ivica da će ga ismijat, ali Ana se počne smješkati:
Prekrasan je! Presladak! Ali zima mu je.
Zato ga i nosim doma. Ogrijat ću ga!
Mogu i ja s tobom? Nema mi društva, a znam sve o mačićima – imam knjižicu, mama mi ju kupila kad smo uzeli Macu.
Pa može iznenađen odgovara Ivica. Ne zna što je veća fora: da Ana voli mačke ili što hoće doći kod njega doma.
Kad se mama pojavila na vratima, vidi sina bez jakne i Anu, skoro je pala u nesvijest:
Opet si nešto smislio, Ivice
Ali kad su rekli da je Ana u gostima, a ne s pritužbom, odmah se oraspoložila:
Uđi, Ana, kao doma si. Sad će mama skuhati čaj i izvadit Krašove bombone.
Mama, još smo mi on i Ana ali imamo i gosta. Vidiš… doveo sam mačića jer bi propao od zime vani…
Izvadi žuto čupavo čudo iz jakne.
Može li ostati?
Mama u šoku, ali kad vidi sretnu Anu i što je sin dobar bio prema životinji:
Dobro, nek ti bude kad si ga već doveo. Možda će te bar mačić naučit da budeš pravi čovik! nasmiješi se i krene kuhat čaj.
Za minutu dođe tata, stisne mu ruku:
Bravo, Ivice! Pravi si muškarac!
Na kraju, i baka uđe, donese toplu deku što ju je sama isplela, digne palac. Dok izlazi, šapne mu u uho:
Baš si pravo napravio. Sad će ti sve u životu sjest kako treba……počelo je čim je mačić preo u njegovom krilu, Ana se smijala do suza zbog njegovih nespretnih pokušaja da ga nahrani Krašovim bombonima (Ma, Ivice, mačak jede mlijeko, ne čokoladu!), dok su se kroz prozor lomile zadnje pahulje te mećave, što se sada rastapala u toplini doma.
Kasnije te večeri, kad je Ana morala kući (Svekrvi ću reći da sam spašavala život, pazi ti!), a mačić zadrijemao smotan u bakinu dekicu, Ivica je sjedio na svome krevetu i osjećao kao da su se sve nesreće razbježale negdje daleko, i kazne, i promašene utakmice, i krive ljubavi.
Ustao je, prišao prozoru i pogledao van.
Snijeg je tek lagano sipio. I njegov dvorišni svijet sav tako zamrznut, poznat, pun tajni i sitnih čuda sjajio je pod lampama kao čista karta.
Možda sutra balun, možda Ana, a možda nova, prava sreća ali tu, sad, s dragim ljudima, toplinom i žutim mačićem, znao je imaš pravu pobjedu kad poslušaš srce. I zažmirio je od sreće, dok je tiho šaptao:
Nek bude kak treba. Sada znam put kući.
