– Mara, ja ti opraštam! Naša svađa bila je sasvim nepotrebna. Dosta više tog durenja! Nismo više mlade! zaorila je Milena Radić, okrenuvši broj sestre prvi put nakon sedam godina. Vrijeme je da odrastemo, Mara! Dokle više
– Oprostite Ali, koga zovete? Ja nisam Mara
Glas je bio posve nepoznat. Mlad, pomalo nesiguran, ali ugodan.
Milena se zbunila na pola rečenice nešto što joj rijetko kad biva.
– Djevojko, tko si ti?! Kako imaš broj moje sestre?!
– To je sada moj broj. Već više od godinu dana. Oprostite, ali ne poznajem vas. Ni Maru, kojoj zovete, ne znam. Doviđenja!
Milena još neko vrijeme nije shvatila što se točno zbiva pa nije ni odgovorila. Dok se pribrala i složila misli, u uho su joj udarili tonovi prekida poziva i iznenadno ju je obuzela nelagoda.
Pomislivši da je zabunom krivo ukucala broj, Milena je stavila naočale na nos i provjerila crvenu, izlizanu bilježnicu, poklon od sestre iz mladosti, gdje je vodila sve važne podatke, umjesto da vjeruje mobitelima i novotarijama. Mara je uvijek voljela lijepe stvari i, znajući da je i Milena slaba na fina iznenađenja ali neće sebi ništa priuštiti, obradovala bi je svako malo torbicom, olovkom, maramom. Sitnice, ali srcu drage. Milena bi, s druge strane, uvijek darivala u većem stilu skuplje, ozbiljnije, impozantnije, kako bi svima bilo jasno koliko do sestre drži.
Ručnim biranjem broja uvjerila se da je doista došlo zlo. Opet se javio isti tihi, melodični, ali potpuno tuđi glas.
– Oprostite, već sam vam rekla, to je moj broj, uznemireno će djevojka. Nemojte me više zvati. Radim, imam sat.
– Samo stanite! Milenu je prestravilo da će je djevojka opet prekinuti. Kad mogu nazvati? Jako mi je važno.
– Za pola sata, tada imam pauzu.
Milena je odložila mobitel i zamislila se.
Zašto je Mara mijenjala broj? Zašto joj nije javila? Ma, nisu se one baš lijepo rastale, ali to nije razlog da se posve izgubi svaki trag!
Počela se ljutiti.
Bila si ti, Mara, uvijek pomalo neposložena! mrmljala je sebi u bradu, već stoti put brišući krpom kuhinjski stol i nervozno gledajući na sat.
Mrzila je besposlicu. Odmalena je morala rukama i glavom nešto raditi. Bila je užurbana, brza, oštroumna i krajnje pravedna. Zbog toga su je znali zamjeriti u široj rodbini, ali nije ju bilo briga. Ona je znala što je ispravno pa neka drugi misle što žele!
Mara je bila drugačija. Blaga, polagana, uvijek kao u snovima. Dok bi doručkovala prije škole, Milena bi joj već ispeglala haljinicu, uplitala pletenice, vezivala vrpce, a ova bi tek otvorila oči, stajala s četkicom pred ogledalom i prstom crtala po zamagljenom staklu.
– Mare, što to radiš?
– Mislim
– Prekini s tim glupostima! Zakasnit ćemo! grmila bi Milena. Misliš ti!
– Zar ne treba?
– Ne! Ostavi to pametnijima! Ti peri zube i za stol!
Uvijek je tako bilo. Mara na začelju, a Milena već pohvatala sve zadatke, obavila i vratila se natrag da pridigne i sestru.
– Pa što si ti takva spora? Kao da nemaš život! Jedva dišeš! Može li se tako živjeti?!
Maru to nije pogađalo. Gledala bi sestru pravo u oči i smiješila se:
– Milena, nije svatko brz kao ti! Ti si naš ponos! Ne obraćaj na mene pažnju Ja lagano
– Ha, uvijek ti sve polako! Prođe ti život dok kažeš keks! Pokreni se!
Mara na nju nije zamjerala. Znala je da Milenina energija mora negdje van. Čekala je, nadala se da će Milena vremenom popustiti i naučiti voljeti.
Kako smiriti vulkan? Samo more može. Gori vatra u čovjeku, potresa srce, a kad dođe ljubav sve se smiri, promijeni, izraste nešto novo. Pogledaš, a mjesto vulkana otočić sa smokvom i more okolo. Lijepota.
Ali to nije bila priča o Mileni. Njena ljubav bila je isto silovita; sve što joj se približilo, gorjelo je ako bi joj postalo previše važno.
Imala je i četiri muža. S prva tri bi se rastala prije godišnjice.
– Nismo karakterno, bila je uvijek ista rečenica.
S četvrtim je izdržala tri godine. Ipak ga je ostavila, iako je imala malenu kćer, a pred sobom vidjela samo gorčinu i razočaranje u obitelji.
– Kakvi su to sad muževi?! Ništa ih ne zanima! Obitelj, djeca, žena ništa im nije važnog! žestila se Milena kad bi dolazila u posjet Mariji, svojoj sestri. Kako ti s Tomislavom izdržiš jesi li sretna?!
Marin muž, Tomislav, poslužio bi čaj i uzeo nećakinju u krilo:
– Pričajte, ja ću malenu Ornelu uspavati.
Uspavanu Ornelu majci je prepustio, ona ionako nije imala snage za nju.
Nova početna točka! Život opet iz početka.
– Vidiš ti to! Ni vrit ni mimo! tresnula je dlanom o stol kad je Tomislav zatvorio vrata. Kako to ti s njim možeš?! Ubij se od dosade!
– Pa lijepo mi je, Milena! Mara se nasmijala i primaknula joj škrinju s prhkim kolačima. Uzmi, gladna si sigurno.
– Cijeli dan nisam oka stavila na hranu! povjerila joj se Milena navaljujući na kolače. A možeš li vjerovati, opet sam sama!
– Možda bi trebala malo omekšati? Zašto se uvijek boriš? Vrijedi li to? Život ide Ornela će porasti, udati se, otići. To je prirodno. A ti? Ostat ćeš sama?
– Ajme, Mara! Kako si naivna! Nije to poanta!
– Nego?
– Nitko nije za vjerovati! Svi lažu!
– I ja?
– I ti! Pričaj mi kako svog Tomu voliš, a ne žuriš djecu praviti s njim! To ti sve govori! Znači, nema je!
– Čega? Mara je prestala smiješiti se.
– Te vaše ljubavi! Prazna riječ! Ako žena ne želi djecu od voljenog, znači ni ne voli ga! Eto!
Mara nije odmah odgovorila. Prišla je štednjaku, prstom pogladila kuhalo, otresla suzu i šaptom rekla, tako tiho da je Milena jedva čula:
– Nije uvijek stvar u želji, nego u mogućnosti. Želim, Milena Jako želim! Ali ne mogu. Neće mi biti suđeno.
Milena je skočila, zagrlila sestru i tješila je.
– Ma bit će, samo pusti doktore! Najbolje ću ti naći! Ima da rodiš! Bit će sreće!
Ali sama želja i Milenina tvrdoglavost nisu pomogle. Nije sve moguće kad sudbina odredi svoje
Mara je postala majka, ali ne onako kako je željela. Svoje djece nije imala, ali kad su ih odgojili ona i Tomislav, djeca daljeg rođaka koja su ostala bez roditelja, ona ih je prihvatila srcem. Tko bi to dovodio u pitanje, odmah bi loše prošao, pa čak i Milena. Zbog toga su se i posvađale.
– Što će ti tuđa!? Svoju ćeš imati!
– Milena, meni je već skoro četrdeset! Da se imalo išta dogoditi, dogodilo bi se! Što da djecu šaljem u dom?
– Pa ima Tominih! Neka ih oni uzmu!
– Hoću ja! Razumiješ? Ja!
– Ajme tebi! Kome si ti takva?!
– Kakva?
– Tvrda i naivna! Djeca su to sama muka!
– Dosta, Milena! Vrijeme ti je! coldnim tonom, ne gledajući sestru, suzdržavala je Mara suze. Idi kući, tvoja te Ornela čeka.
– U kampu je Ornela. Dolazi za tjedan. A ti znala biti iznenađenje! Da nisi ni pokucala na vrata, ne moraš dolaziti! Ni pomoć da ne tražiš kad ništa ne želiš čuti!
– Otkuć ti tolik gnjev, Milena? upitala je Mara kroz suze, dok je sestra jurila niz stepenice, ljuta što je nitko nije slušao.
Nije dobila odgovor. Milena se stvarno naljutila. Prekinula sve veze s obitelji. Nije zvala, nije odlazila u goste, čak ni kćeri branila kontakt s tetom. Ornela ju nije htjela poslušati. Voljela je Maru, odmah je zavoljela i dvoje braće i sestre podsvojene, pa je kriomice išla kod tete, srećom su stanovali blizu.
Tada je Tomislavu ponuđeno radno mjesto u drugome gradu. Posavjetovavši se s Marom i djecom, složili su se i preselili. Prije odlaska Mara zagrlila nećakinju:
– Nikad ne znaš što ti život nosi, Ornela! Znaj, imaš nas! Uvijek dođi, kad zatreba! Čuvaj mamu. Znaš kakva je Nema nas puno, pa moramo jedna drugu paziti.
Ornela je slušala. Ma koliko bilo teško s mamom, trudila se. No, poslije više nije ide.
A sve zato što je Ornela odrasla i udala se. Milena nije blagoslovila izbor svoje kćeri.
– Što je sad taj šmokljan?! Nisu mi potrebni! istresla je čim je ugledala mršavog, naočalog dečka pored Ornele. Bolje ti nisi mogla?!
Ornela nije objašnjavala. Držala zaručenika za ruku, pogledali se i otišli, više ne slušajući što majka viče.
Taj šmokljan, Ivan, bio je odličan informatičar, solidan dečko i predložio je preseliti se u grad gdje je sada teta Mara.
– Tamo, Ornela, imamo šanse. Ja ću svoju prodati, ondje ćemo nešto kupiti. Ionako nas ništa ne veže.
– Više ne plakala je Ornela, sjećajući se majčina pogleda. Mara će nas razumjeti
Ivan je volio Ornelu toliko da bi zbog nje otišao na kraj svijeta, samo da ne plače. Roditelja nije imao, cijeli je svijet pronašao u toj tvrdoglavoj curi koja je sanjala dom, dvoje djece, dug i sretan život.
I tako je bilo.
Kada je čula što Milena opet radi, Mara je pokušala razgovarati sa sestrom. Bezuspješno.
– K tebi su pobjegli?! Jasno! Ne zovi me više! Ne želim vas znati! plakala je Milena.
– Dosta, Milena! ozbiljno će Mara. Rušiti je lako! Zar ne shvaćaš što činiš?! Odgurnula si vlastitu kćer! Sreća da ima gdje doći. Da mene nema? Što bi bila za majku koja tjera dijete samo zato jer nije odobrila izbor? To nije tvoj život! Tvoj je da budeš potpora! Kome će se vratiti ako ne tebi, kad od svijeta doživi razočarenje?! To majka radi!
Da ti pokušala je opet Milena, ali je Mara nije pustila dalje ni riječ.
Dosta, Milena! Razmisli ako želiš mir s nama. Na našim uvjetima. Dosta tvog srama i karaktera! Kada smisliš pametno što, nazovi. Čekat ćemo!
Milena je zamjerila. Srce joj bilo teško. Obećala sama sebi nikad više ne zvat, ni sestru, ni kćer. Pametni?! Neka žive!
Pozivnicu za svadbu Ornele i Ivana je podrapala u komadiće i bacila. Na pozive sestre nije odgovarala. Kovertu sa slikama koje je Mara poslala nije ni otvorila završila je u smeću. Zavjetovala se održati zamjerku do kraja.
Vrijeme je prolazilo, ali nitko nije odstupao. Živjeli su, radili, štoviše, napredovali. Mara je podizala djecu, Orneli je pomagala s unucima, a Ivan i Tomislav skupa su gradili kuću mladima.
Šmokljan više nije bio ni mršav, ni blijed Ornela ga je hranila s ljubavlju i pokazao je da zna više no što su mislili. Tomislav ga je stalno hvalio:
– Svaka čast, Ivane! Kako ti to znaš?
– Knjige, barba Toma. Sve može na internetu. Samo da imaš volje učiti!
Kad je stigao i drugi sin i slavili su useljenje, Mara je pokušala još jednom:
– Zvala sam je, teta Mara. Uvijek zovem, ne odgovara. Ili spusti čim čuje moj glas. Ne želi pričati sa mnom.
– Ne plači! tješila bi ju Mara. Ne smiješ!
– Neću cvilila je Ornela, žaleći što nema majke uz sebe.
Milena ni tada nije omekšala srce. Doba prolazi misli ona shvatit će kad ih prođe sreća. Pa će onda vidjeti bi li ih odmah primila. Možda i ne!
Ali kad-tad, ponestalo joj snage. Možda su godine učinile svoje, a možda i usamljenost, pa je opet u novogodišnjoj noći nazvala broj što je nekad bio Marijin.
Odmah je čula tuđi glas.
Jedva dočekavši da prođe tih pola sata, Milena je ponovno okrenula broj.
– Slušam?
– Ne, ja sada vas slušam! odbrusila je Milena, opet ona stara šefica, što zna voditi tvrtku, ali ne i razgovarati s bližnjima. Kako ste dobili ovaj broj?
– Jednostavno. Kupila sam novu SIM karticu. Tako to ide, znate? Ako se broj ne koristi, daju ga drugom korisniku.
– Kakva besmislica! A moja sestra?
– Kako ću ja to znati? glas je postao čvršći; Milena shvati da mora spustiti ton.
– Sve je to čudno. Imam molbu.
Djevojka je dugo šutjela, pa dopustila:
– Razmislit ću. Reci.
– Možeš li raspitati se među svojim? Dat ću ti podatke, a ti, molim te, javi sestri Mara da me kontaktira. Troškove snosim.
Muka je trajala, Milena pomisli da je poziv poklopljen, kad ču šapat:
– Dobro. Ništa ne treba. Kažite adresu.
Milena je izrecitirala adresu, pa nestrpljivo čekala vijest. Došla je Ali ne kakvu je očekivala.
– Više nema vaše sestre. Preminula je prije godinu i pol. Dugo je bolovala. Dvije godine je izdržala, ali nije mogla više. Njezin muž vas pozdravlja i bilo bi mu drago da svratite. Još nešto
– Što? zagrakta Milena, ne vjerujući što čuje.
– Vaša kći. I ona vas čeka. Ima dvoje unuka. Poslala vam je riječi vaše sestre. Htjela vam reći ona sama, ali je čula da je ne želite poslušati
– Reci odmah!
– Milena, ne budi tvrdoglava. Sve tvoje je ovdje. Vrijeme ti je. Još te volimo.
Glas je utihnuo, a Milena zaplakala, valjda prvi put u životu shvativši što je izgubila.
– To je sve?
– Da.
– Hvala
– Nema na čemu.
Glas je omekšao.
– Dođite. Imate divnu obitelj i krasne unuke.
I opet tonovi prekida kroz suze, a Milena je jecala. Nikad ju nije tako boljelo. Ali popraviti što je propušteno nije mogla, i nije htjela. Kaznila je samu sebe što je nekad smatrala da je biti u pravu važnije od ljubavi.
Plakala je skoro cijelu noć, pa skupila hrabrosti i ukucala broj što ga je znala napamet.
– Ornela
– Mama! Ćao! Čekamo te!
– Kćeri, ja
– Ne govori ništa! Samo dođi! Čekamo te!
Glas kćeri učini se Mileni drugačijim. Tek kad je izvadila kofer, shvatila je što ju je iznenadilo.
U Ornelinu glasu bila je i njezina upornost, i Marina blagost, i nešto što je Mileni uvijek nedostajalo.
Ljubav Bezuvjetna, koja ne pamti, ne prigovara. Samo ljubav. Ona za koju je Mara uvijek znala, a Milena tek sad ima priliku upoznati.
Nije bila sigurna hoće li je znati pružiti, ali iskreno je vjerovala sad možda zaista može.
