– Spremi se, baba, – rekao je Goran, ne podižući pogled s mobitela. Vrijeme je za krumpire, odavno treba prekopati vrt. Već tjedan dana odgađaš.
Katarina je stajala uz špaher i polako miješala griz. Iza prozora protezalo se sivo rujansko jutro nad Zagrebom. Žlica je napravila još jedan krug po loncu.
– Gorane, rekla je tiho. Znaš li koji je danas dan?
– Subota. Idealno za selo.
– Trideset godina, Gorane. Danas je trideset godina otkad smo se vjenčali.
Napokon je podignuo pogled, kao da se sjetio neplaćenog računa iz davnih dana.
– I…? Jesmo li zbog toga obavili krumpire? Cijeli tjedan radim, trebam odmor. A ti si doma, slobodna, pa idi ti sve obavi.
– Mislila sam… da ćemo u restoran. Tako si prošli mjesec pričao.
– E, pa pričao jesam, odložio je mobitel i posegnuo za šalicom kave. Onda ćemo jednom. Sad nemam kad. Krumpir ne mari za godišnjicu, ako sad ne iskopamo, smrznut će se. Onda ćemo cijelu zimu bez krumpira. Jesi li o tome razmišljala?
Katarina je ugasila špaher i smireno stavila lonac na podmetač. Sve te pokrete radila je polagano i mirno, iako se u njoj nešto stiskalo i nije puštalo.
– Pitala sam samo za jedan dan. Za trideset godina.
– Trideset godina, pa što? digao se uz prigušeni uzdah i otišao do frižidera. Što sad tu imaš slaviti? Nismo više ni mladi, a ti bi po restoranima hodala. Ti si baba već, Katarina, kakav restoran.
Nije odmah shvatila što je izgovorio. Riječ je visila u zraku između frižidera i špahera, između nje i njega. Baba. Tako, kao usput, kao da kaže “u redu” ili “jasno”. Bez ljutnje, što je možda bilo i najgore.
– U redu, tiho je rekla Katarina.
– Eto, pametno. Uzmi alat u šupi, ima oštra lopata, naoštrio sam je na proljeće. Nemoj zaboraviti sanduke, stoje u kutu.
Otišla je u sobu, uzela torbu, slagala stvari, a mozak joj ponavljao samo jednu riječ. Baba. Ne “Kata”, niti “Katarina”, niti “ti”. Samo baba.
Pedeset i šest godina. Bojala je kosu u kestanje jednom mjesečno, sijede su se brzo pojavljivale. Malo se ojačala posljednjih godina, to je istina. Ali zar je sve što on vidi u njoj postao samo vrt i krumpir?
Zakopčala je patentnu torbe. Uzela jaknu. Izašla u hodnik.
– Ideš već sad? začudio se Goran iz kuhinje.
– Tako si rekao.
– Pojela bi barem nešto.
– Nisam gladna.
Obula je cipele, uzela ključeve auta s kuke. Mali plavi Renault stajao je na dvorištu, vjeran i jednostavan poput nje.
– Ostaviti ćeš mi barem kašu! dobacio je.
Katarina je izašla, lagano zatvorila vrata. Nema trzanja, nema lupanja.
Do sela je imala sat i dvadeset prvo po Domjanićevoj, onda obilaznicom, kroz sela kod Križa, na kraju uska zemljana cesta što se svake jeseni rastuče i svako proljeće nasipa šljunkom. Vozila je potiho, nije palila radio. Ta tišina sada joj je bila jedina prava.
Trideset godina. Udala se s dvadeset i šest, Goran tri godine stariji, radio tada kao inženjer u Končaru, bio pouzdan, čvrst, muškarac kojem možeš vjerovati. Prvih desetak godina bilo je baš tako. Onda je počelo fabrike smanjuju radnike, Goran prelazi u nabavu, pa preprodaje, pa opet nešto novo. Ona cijelo to vrijeme radila u osnovnoj, predavala glazbeni, tiho i bez napredovanja. Sin Ante, sad odrasao, živi s mladom ženom Laurom i kćeri Lanom na moru. Vidi ih tri puta u godini.
Život je prošao. Ukratko, između lekcija i vrta, roditeljskih i kiseljenja povrća, njegovih službenih puteva i njenih večeri s knjigom. Nikad se nije žalila. Nije bila navikla na to. Ali jutros se nešto pomaknulo duboko u njoj, kao kad dugo stoji teški ormar i odjednom netko podigne jedan kut.
Na prilazu selu rampa je bila cijelo ljeto dignuta. Katarina se provukla poznatom rutom, prošla uz ograde. Već su se praznili dvorišta, sezona bila pred krajem. Tu i tamo dima iz dimnjaka, smrad vlažne zemlje, jesen.
Otključala je kapiju, ušla u dvorište, ugasila motor. Kućica na dva kata, gornji kat više tavanski. Veranda s poderanim daskama. Vrt, osam starih oranica. Goran je pet godina ponavljao da će proširiti verandu, zamijeniti daske, popraviti ogradu. Pet godina u prazno.
Katarina je ušla u kuću, otvorila prozore. Mirisalo je na zatvoren prostor i na jabuke što su ih brali krajem kolovoza. Stavila vodu za čaj, sjela na stari stolac uz prozor i gledala prema oranicama.
Krumpira šest redova. Lišće poleglo, požutjelo, stvarno vrijeme za vaditi. Goran je bio svojeglavo u pravu za krumpir, ali način na koji je rekao, i sva ta riječ u zraku, nisu se ticali krumpira.
Ulila je sebi čaj. Gledala kroz prozor.
Iza susjedove ograde nešto se događalo. Taj je vrt do ljetos pripadao starom Perkoviću, koji je preminuo zimi. Nasljednici ga prodali, to je znala od susjede Ruže, one što uvijek zna sve novosti. Ali nije vidjela novog vlasnika. Sada se tamo čulo kako netko zabija čavle i, uz to, još tiho pjevuši neki glas.
S vremenom je sve utihnulo. Katarina je popila čaj, presvukla se u stare hlače i pleteni pulover. Uzela lopatu, stala pokraj prvog reda krumpira i gledala ga s onom poznatom nelagodom što je poznaju sve žene poslije pedeset pete, kad stoje pred nečim mrsko potrebnim.
Zabola je lopatu u zemlju.
– Dobar dan, začuo se glas kod ograde.
Okrenula se.
S druge strane stajao je susjed visok, malo sijed, u čistoj sivoj jakni, uspravan, kosa kratka, držanje vojničko.
– Dobar, odgovorila je Katarina.
– Ja sam vaš novi susjed. Viktor Andrić. Kupio sam parcelu u kolovozu, evo tek sada imam vremena ozbiljno raditi oko nje.
– Katarina Petrović, predstavila se. S mužem sam ovdje već dvadeset godina.
– Drago mi je. Blago se naklonio, galantno, starinski. Vadite krumpir?
– Namjeravam.
– Sama?
Zastala je.
– Danas da.
Viktor je pogledom izmjerio njenu lopatu, pa redove, pa nju.
– Imam bolju lopatu za to, široku njemačku, mogu pomoći ako ne smeta. Ionako sam mislio danas raditi po dvorištu, kod vas nema previše, za tri sata smo gotovi.
– Ne treba stvano, po navici je otpovjedila. Mogu sama.
– Ne sumnjam da možete, odgovorio je bez zafrkancije. Ali u društvu je lakše. Kako želite.
Katarina je na sekundu razmislila.
– Dobro. Hvala.
Vratio se kroz nekoliko minuta s velikom lopatom i rukavicama, prošao otključanom kapijom što su je stari Perkovići ostavili otvorenom. Počeo je s ruba, ona skupljala krumpir u sanduke. Prvih dvadeset minuta rade u tišini. Viktor kopa smireno, ekonomično. Čovjek navikao raditi s rukama, pravilno, bez nervoze. Katarina puni sanduke, zemlja je vlažna, krumpir ide lako.
– Ovdje ste od kad? pitao je.
– Od 98. Tad su davali jeftino pa smo uzeli.
– Lijepo mjesto. Pogledao sam nekoliko komada, ovdje je najbolje. Mir, šuma blizu, rijeka dvije minute vožnje.
– Iz Zagreba ste?
– Iz Zagreba. Posljednjih godina živio u Frankfurtu, nedavno se vratio zbog sestre, ona živi u Ivanić Gradu, nije daleko.
Katarina je znala za Ivanić. Tamo ima dobra tržnica i lijepa crkva.
– Jeste li bili vojnik? izletjelo joj je. Nije znala zašto, ali nešto u njegovu držanju govorilo je svoje.
– Jesam. 32 godine. Zadnje bio pukovnik u mirovini. Već sam tri godine u penziji.
– Kako vam paše miran život?
Zastao je s lopatom.
– Navikavam se. Prva godina je bila čudna. Sad je bolje. Čitam puno. Volim raditi rukama. Došao sam tu malo srediti kuću, mislim ostati preko zime, vidjet ćemo.
– Preko zime?! Tu zimi nitko nije.
– Baš dobro. Treba mi mir.
Opet su radili. Katarina je shvatila da je prestala razmišljati o jutru i onoj riječi. Samo je radila, povremeno progovorila, Viktor odgovarao, polako, mirno, bez praznog brbljanja.
Do ručka je pola vrta bila iskopana.
– Da stanemo na čaj? ponudila je Katarina.
– Ne bih odbio.
Oprala je ruke vodom izvana, narezala kruh, izvadila sir, džem od jagoda koji je ljeti sama kuhala. Skuhala čaj za verandu.
Viktor je sjeo na stari stolac ko domaći.
– Probajte, rekla je Katarina.
– Domaće džem?
– Jagoda, rodile su odlično.
Namaže, kuša.
– Fino je. Majka mi je ovako radila. Godinama nisam probao takvo nešto.
Katarina je pili svoju šalicu, čudila se osjećaju: sjediti tako s čovjekom kojeg tek poznaje, na staru obljetnicu braka, i razgovarati o džemu od jagoda. Čudno, ali nimalo neugodno.
– Imate obitelj? upitala je i odmah zažalila što je pitala.
– Imao sam. Razveli smo se prije dvanaest godina. Kći mi je u Splitu, zovemo se povremeno. Imam dvoje unučadi.
– Kći nije htjela sa vama tu?
– Ima svoj život. Tako treba. Popije čaj. A vi?
– Sin živi u Puli, s obitelji. Unuka Lana, tri godine. Rijetko se viđamo.
– Takva su vremena. Djeca odlaze.
Zašutjeli su oboje. Katarina je gledala jabuku u kutu vrta, još je na par grana visjelo kasnih, tvrdih plodova.
– Znate što, rekao je Viktor, običaj mi je biti jasan, pa predlažem sporazum.
Gledala ga iznenađeno.
– Pomognem vam oko vrta i karijole, gdje treba muška ruka. Vi meni skuhate čaj i džem, povremeno društvo za razgovor. Pošteno, susjedski, bez ikakvih obveza. Dogovor?
Katarina se nasmijala, iznenađeno lako.
– Neobičan dogovor.
– Ali pošten, ozbiljno, ali s osmijehom.
– Dogovoreno.
Rukovali su se kratko. Njegov stisak bio je čvrst i siguran.
Popodne su dovršili ostatak vrta. Uz put je Viktor popravio nakrivljeni stup kod kapije, pronašao alat u šupi kao da poznaje raspored.
Do četiri je sve bilo gotovo. Krumpir u sanducima u šupi, stup stoji, gredice prekopane.
– Eto, rekao je skidajući rukavice. Red je.
– Hvala vam. Do navečer bih još kopala sama.
– Ma koga to briga. Lijepo je raditi ovako. Šutio kratko. Sutra me posavjetujte oko terase, daske su mi krive, nisam vičan popravcima.
– Ni ja nisam graditelj, smijuljila se ona.
– U dvoje ćemo lakše.
Otišao je doma, Katarina upalila svjetlo, pa razmišljala treba li nazvati Gorana da mu kaže da je sve napravila. Uze iz torbe mobitel, nazove.
– I? javi se on umjesto pozdrava.
– Stigla sam, iskopala krumpir.
– Super. Jesi stavila sanduke u šupu?
– Jesam.
– Dobro. Ja sad zovem Darija, možda u nedjelju dođem po to.
– U redu.
– Moram ići.
Prekinuo je. Katarina je još sjedila s mobitelom. Ostavila ga na stolu, izašla na verandu gledati zalazak sunca između krovova.
Nije je bilo strah biti samu na selu. To je bilo mirno mjesto. Posljednjih godina ionako je često ostajala sama, Goran je sve više nalazio razloga da ostane u Zagrebu. Skuhala bi nešto jednostavno, čitala, legla ranije. Ovdje nikome nije morala biti spremna. Ovdje je bila tiha sloboda, koju nikad nije imenovala, ali uvijek osjećala.
Sljedeće jutro probudila se rano, dok je bila rosa. Skuhala si palentu, popila kavu. Sjetila se Viktorove terase, dvoumila. Onda jednostavno otišla do njega.
– Rano ste, nasmije se, već budan.
– Navikla sam, pogleda mu terasu. Daske iskrivljene, jedna gotovo odvojena. Treba samo zabiti dugačkim čavlima. Imate li?
– Naći ćemo!
Zajedno rade sat i pol. Ona pridržava, on zabija čavle. Kad je ušla u njegovu kuću, pogledala oko sebe malo knjiga na polici, topografska karta na stolu.
– Vodite bilješke gdje pješačite?
– Navika iz vojske. Istražujem okolicu, crtam svoju kartu, sve zanimljivo zapisujem.
– I što nalazite?
– Svašta. Prije dva dana staru vodenicu, pet kilometara odavde. Skoro potpuno čitava. Želite da vam pokažem nekad?
– Želim, i iznenadi se koliko lako to izgovara.
Kod čaja upita:
– Što radite u Zagrebu?
– Učiteljica sam glazbenog.
– Svirate?
– Nekad sam. Kod kuće imam stari sintisajzer, svirala do četrdesetpete, poslije više ne. Nije bilo vremena. Ili sam tako mislila…
– Ili ste stvarno mislili?
– Vjerojatno ne. Vremena je bilo. Ali sam osjećala kao da nemam pravo da ga trošim na to.
Viktor je gleda pažljivo.
– Čudna formulacija.
– Tako vam se čini?
– Mislim da nije potreban ničiji pristanak da svirate u svojoj kući na svom instrumentu. reče mirno.
Katarina ništa nije rekla, ali nešto u njoj se tu lagano pomaknulo, kao kad nikako ne možete otvoriti staklenku, a onda netko lagano zakrene poklopac.
Ostala je na selu još tri dana. Goran nije došao u nedjelju, samo napisao poruku; nije objašnjavao, nije zvao. Ona nije pitala.
Za ta tri dana dotjerala je kuću pospremila, izbacila stare stvari, iz vrta odnijela tri kanta smeća što ga Goran “nikako nije dao baciti”, jer će “sigurno trebati”. U dvadeset godina nije zatrebalo ništa.
Viktor se pojavljivao svakog jutra dok je ona radila. Ponekad je pomagao, ponekad donosio kavu, pa pili zajedno, ovdje ili kod njega. Pričali su o svemu knjigama, djeci, o tome koliko se kraj promijenio, gdje je on bio po službi, o školi, učenicima, programu. Ona je shvatila, već drugog dana, da on sluša. Stvarno sluša, ne upada, ne mudruje, ne žuri se na svoje. Ne može se sjetiti kad je zadnji put netko tako slušao njen glas.
Treći dan je iz zakutka pronašla maleno ogledalo koje je maknula prije puno godina, jer je Goran rekao da je “višak”. Vratila ga je. Pogledala svoje lice raščupana kosa, stari pulover. Iz torbe izvadila ruž koji ovdje nikad nije koristila i namazala usne, eto, jer je htjela.
Te večeri Viktor reče:
– Danas lijepo izgledate.
– To je samo ruž.
– Ne, odgovorio je. Nije samo to.
Nije raspravljala. Dosula je čaj.
Kad se spremala vratiti za Zagreb, izašao je pred nju.
– Kada opet dolazite?
– Za dva tjedna. Možda i prije.
– Bit ću tu. Planiram ostati duže.
Katarina je kimnula, ušla u auto, a odmah zatim okrenula još jednom:
– Hvala vam za ove dane, Viktor.
– I meni su bili dobri. Vozite pažljivo.
Kad je vozila natrag, upalila je radio. Svirala je stara pjesma iz sedamdesetih, i prvi put u godinama počela je pjevati, polako, sama sebi u bradu. Nije pjevala godinama.
U Zagrebu je život tekao ustaljeno: posao, trgovina, kuhanje, čišćenje. Goran navečer stiže, jede, gleda televiziju, ponekad ode negdje. Katarina nije pitala gdje. Tako je bilo godinama: ona ne pita, on ne odgovara to zovu brakom.
Ali nešto se u njoj promijenilo, nevidljivo, kao svjetlost u jesen. Izvukla je sa ormarića sintisajzer, stari “Cremona” iz devedeset treće, obrisala prašinu, upalila. Prsti na tipkama, prvo ljestvica, još jedna. Početak Chopina, noćnog šaptanja kojeg je davno učila.
Goran uđe iz dnevne.
– Jesi li to počela svirat?
– Jesam.
– Zašto sad, navečer, susjedi…
– Kroz tri zida, ništa ne čuju.
– Opet ti… izvukao se.
Svirala je još pola sata. Onda uredila instrument, ali ovaj put jer je to željela, ne zbog njega.
Sljedeće subote ustane ranije, složi si frizuru, stavi haljinu koju je kupila prije dvije godine, a nikad nosila: tamnoplava, s malenim ovratnikom. Ušla u kuhinju.
Goran je bacio pogled, zbunjen.
– Kam’ ideš tako?
– Nigdje. Samo tako.
Slegnuo ramenima, zabio lice u mobitel. Katarina skuha kavu, otvori prozor, pije. Kava je već poznata, dvorište je isto, ali danas joj je bolja.
Pisala joj prijateljica Maja: “Kata, jesi ti to pomlađena? Vidjela sam te na Facebooku, nova ti je slika baš svježa. Jel’ se dogodilo nešto lijepo?”
Pogleda snimku koju je stavila dan prije ona na verandi, u plavoj haljini s šalicom kave. Viktor je slikao. Rekao jednostavno: “Vidi kako sunce pada”. Niti pomišljala nije da će biti tako dobro.
“Ma ništa posebno,” odpiše Maji, “napokon sam se naspavala.”
Stigne osmijeh.
Dva tjedna kasnije, Katarina ode sama, bez ičijeg naputka. Spakira stvari u petak navečer, rano u subotu krene. S njom sintisajzer, lagan, stane u auto.
Viktor je bio na parceli, uoči njen dolazak odmah dođe do ograde.
– Dobro jutro.
– Jutro. Niste otišli.
– Rekao sam da ostajem. Pogleda auto. Što vozite?
– Sintisajzer. Želim opet malo svirati.
Nasmišio se. Rijetko se smije otvoreno, ali vidi se kad se nasmiješi.
– Lijepa ideja. Mogu vam pomoći unijeti?
Stavili su instrument u kut na verandi. Katarina upalila, namjestila stolicu. Otpirala nekoliko tonova.
– Nisam dugo čuo “živu” glazbu kaže Viktor. Smijem slušati?
– Samo nemojte zamjeriti na tehnikalijama, nisam dugo svirala, prsti su kruti.
– Nije mi potrebno da bude savršeno. Važno je da je živo.
Klimnula je, počela svirati. Prvo nesigurno, onda smirenije. Ruke se sjećaju. Chopinovo šaptanje, još uvijek malo nespretno, ali toplo.
Viktor sjedi uz zid, sluša. Ne komentira. Samo upija.
Kasnije, uz čaj, donese i kvalitetnu tamnu čokoladu.
– Znate, reče Katarina, lomeći red čokolade, shvatila sam da nisam svirala jer nisam htjela buku. Kad dugo živiš kraj čovjeka koji ne voli svirku, počneš misliti da je to suvišno.
– Nije suvišno.
– Nije, potvrdi ona. Upravo je potrebno.
Šutio je neko vrijeme, pa ispričao:
– Kad sam otišao u mirovinu, žena mi veli: “Sad ćeš stalno biti doma.” Rekla je to s užasom. Shvatio sam, to je za nju bila horror, godinama je bila navikla da sam uglavnom odsutan. Živjeli smo još godinu. Onda smo mirno razišli. Ona ostala u Zagrebu, ja otišao na selo.
– Žalite li?
– Zbog čega?
– Kako je ispalo.
– Žalim što nisam ranije shvatio, što sam predugo ignorirao očito. Ali, kad napraviš što treba, nema žaljenja.
Katarina gleda u šalicu.
– Teško je povući crtu, gdje strpljenje prestaje, a počinje navika. Kad više ne trpiš, nego ni ne primjećuješ.
– Teško pitanje. Da, ali nema jednostavnog odgovora.
Jesen na selu bila je duga i blaga. Katarina je dolazila svaki drugi vikend, ponekad tjedan dana kad bi uzela slobodno. U školi je sve teklo, razred peti B dobar, djeca zainteresirana.
Svaki put bi nešto donijela jednom stare ploče, patofon, Viktor popravlja iglu, slušaju Zdenku Kovačiček i Olivera u kišno popodne pod strehe verande.
– Moja mama je ovo slušala, reče on.
– I moja. Katarina na sekund zatvori oči. Sjećam se mirisa tih ploča, u papirnatim koricama, kraj vitrinke.
– Lijepa sjećanja.
– Da. Ponekad smetaju.
– Zašto?
– Sjetiš se koliko je moglo biti lijepo, pa vidiš kako je sada. Nije ugodno znanje.
Viktor stavi novu ploču.
– Ali je pošteno.
Zašute, slušaju glazbu. Vani kiša, a unutra toplo.
U kasnu jesen Goran se čudno ponašao. Kasno dolazio, ponekad bez riječi. Dvaput ga je vidjela da skriva mobitel. Jednom ga je kroz zid čula kako šapuće “Ne mogu doći, žena mi je doma.”
Nije pravila scene, nije plakala. Razmislila je, mirno, kao da rješava matematički zadatak što ga već naslućuje.
Imala je 56 godina. Učiteljica glazbe, živa i pomalo umorna žena s kestenjastom kosom i starim sintisajzerom na verandi, znala je skuhati domaći džem, svirati Chopina i pričati tako da čovjek osjeća svu životnu toplinu. Nije bila baba. Bila je Katarina Petrović. I prvi puta u životu toga je bila potpuno svjesna.
O gradu i Goranu nije Viktoru pričala. To je bilo njeno, nije željela miješati.
Jednoga dana pitao je izravno:
– Katarina, jeste dobro?
Sjedi kod njega, on prži omlet s lukom na štednjaku, miriše lijepo.
– Zašto pitate?
– Danas ste zamišljeni.
Gledala je kroz prozor.
– Doma nije baš najbolje. To se događa.
– Znam. samo toliko. Više nije pitao.
Više joj je značila ta šutnja nego bilo kakve riječi.
U studenom je Viktor pokazao vodenicu. Pješice pet kilometra kroz šumu, mraza već u zemlji. Vodenica na potoku, gotovo netaknuta, crna od kiše i stara. Samo su žrvnjevi propali.
– Lijepa je, kaže Katarina.
– Ovdje je još od 18. stoljeća
Gledala je vodu pod sivim nebom.
– Vrlo čudno, kad nakon pedeset pete godine shvatiš da život može početi ponovno.
– Ja to nisam nikad zvao ponovno, odgovori on. Samo dalje. Sve prije bilo je svoje, sad je nešto drugo. I to je dobro.
Šutjela je.
– Bojite li se nečega?
– Usamljenosti, valjda. Iako sam već sada sama. Čudno se bojati onoga što već imaš.
– Postoji biti sam kraj čovjeka i biti sam sa sobom, kaže on. Puno je gore ovo prvo.
Vratili su se natrag. Katarina je osjećala kako diše lakše, slobodnije.
Goran je u Zagrebu proživljavao svoje male krize. Imao je kolegicu Lidiju, 43 godine, iz njihove firme, administracija. Pozvao ju je na kavu, otišla s njim, ali brzo je shvatila da je njegova košulja izlizana, stan prazan, a jela nema jer je Katarina bila na selu. Zaboravio je nazvati Lidiju ona se naljutila, a druženje stalo. Pokušao je sam skuhati ručak zagorio je krumpir. Popeglati košulju spalio rukav. Za servis auta nije znao gdje ići Katarina je sve to rješavala.
Zvao ju je koji put:
– Kata, gdje stoji sredstvo za kadu?
– Ispod sudopera, dolje lijevo.
– Kako peglati košulje?
– Srednje, para.
– U kojem servisu radimo auto?
– Kod Romana, Samoborska 23.
Odgovorila bi mirno, bez ljutnje. Malo se u njoj ohladilo, ali nije bila hladna iz zlobe, nego iz jasnoće.
U studenom Ruža, nezaustavljiva kroničarka, napiše u WhatsApp grupi sela: “Koja mi je to dečka došla na parcelu Petrovićke, zajedno piju kavu, baš krasni!”
Prikačila fotku: Katarina u plavoj haljini, Viktor sa šalicom, smiju se. Ruža slikala izdaleka. Goran je to vidio. Pogledao dugo.
Nazvao ju nakon dvadeset minuta.
– Tko ti je to?
Katarina pogleda fotografiju, pa Viktora. On sjedi na klupi, čita knjigu, ništa ne čuje.
– Novi susjed, rekla sam ti. Kupio je Perkovićev vrt.
– Što sjediš s njim?
– Pijem kavu. Prijatan je čovjek.
– Doći ću.
– Dođi.
Viktor dignuo pogled dok je razgovarala.
– Muž?
– Da. Dolazi sutra.
– Da pobjegnem k sebi?
– Ne, ostanite.
Nasmiješio se, okrenuo na drugu stranicu knjige.
Goran došao sutradan prije podne. Ušao žustro, vidio ih na verandi Katarina s kavom, Viktor pored nje, vode razgovor o knjigama.
Katarina ga pogleda.
– Zdravo.
– Zdravo… Tko je to?
– Viktor Andrić, susjed. pokaza rukom. Ovo mi je muž, Goran.
Viktor ustane, kimne glavom.
– Poštovanje.
Goran ne odgovara, pogleda šalicu, knjigu.
– Treba razgovarati reče Katarini.
– Reci ovdje.
– Nasamo.
– Viktor ovdje ne smeta. Pričaj slobodno.
Goran je nakratko utihnuo.
– Što ti misliš raditi? Sve se selo smije!
– Zbog kave i razgovora? Ruža je rekla, ništa više.
– Daj prestani. Što je ovo, haljina, kava, svirku si dovukla, sad još muškarac u dvorištu. Koliko ti je godina, pobogu?
Katarina spusti šalicu na stol. Gleda ga pravo u lice.
– Pedeset i šest, Gorane. Htio si reći “baba”, ali pred gostom te sram.
Goran pocrvenio.
– Nisam to mislio…
– Točno to si mislio. Onaj dan kad si me poslao kopati krumpir, na obljetnicu. Jesi li zaboravio?
– Dosta više.
– Ne, nije dosta. Tada sam šutila. Sad neću.
Goran se približi stolu.
– Nemoj pred strancem…
– Viktor nije stranac. Pomogao mi je, razgovara sa mnom kao s osobom, a nije me nazvao babom.
Goran pogleda Viktora. On mirno stoji, ni prijetnje ni smijeha.
– Izašli biste?
– Ja sam po pozivu vlasnice. Izaći ću ako mi ona kaže.
– Ostajete, Katarina mirno.
Goran šuti.
– Stvarno to misliš? Što mi radiš?
– Ništa ne radim. Samo prvi put ne šutim.
– Bila si uvijek normalna žena, Kata. Što se tebi dogodilo?
– Upravo to, vrlo mirno. Bila sam normalna. Prala, kuhala, išla na selo kad si rekao, iskopala krumpir na obljetnicu. Normalna, uvijek.
– I sad?
– Sad slušam svoju glazbu. Pijem kavu u haljini. Pričam s ljudima koji me slušaju. I sviđa mi se. Znaš što sviđa mi se.
Goran je samo gledao. Lice mu je promijenilo izraz, ne bijes, nego zbunjenost. Ili prepoznavanje neke stare stvari.
– Kata, ajmo doma razgovarati. Molim te.
– Zašto?
– Pa… doma.
– Ja sam doma. I ovdje i tamo.
– Ne razumijem te više…
– Znam. Katarina ustane. Već dugo ne pokušavaš razumjeti.
Ode do prozora, gleda vrt iskopan, pospremljen, pripremljen za zimu. U ruci prevrne prsten, skine ga polako, položi uz šalicu.
Goran pogleda prsten.
– Što je to?
– Prsten, Gorane.
– Vidim. Ali…?
– Ostavit ću ga ovdje. Ti uzmi kuću krumpir je u šupi, alati stoje, lopata naoštrena. Sve imaš.
– Katarina
– Ja idem prošetati. Viktor, smeta li vam?
– Ne, nikako.
Katarina prođe iza kuće, van na polje. Jesenski zrak hladan, stvaran. Viktor ide uz nju samo tako, bez nametanja. Prolaze uz polja, prema šumarku.
– Kako ste? pita on nakon nekoliko minuta.
Razmišljala.
– Dobro. Čudno mi je to reći, ali dobro.
– Žalite li?
Ponovno razmisli.
– Ne znam. Trideset godina nije malo. Bilo je lijepih dana. Pamtim ih.
– Dobro je da ih pamtite.
– Što će biti dalje, to ne znam. Uopće ne znam.
– Nitko ne zna, kaže Viktor. To vam je posve normalno.
Hodali su dalje uz kukuruz i prazna polja, prema tihoj šumi. Katarina je shvatila da život poslije pedeset i pete nije nikakav ostatak, nego može biti pun, živ, neuredan, nepredvidljiv, možda pomalo strašan, ali živ.
Što će na povratku reći Goran, nije znala. Ni sama sebi. Nije znala ime ni oblik onoga što počinje.
A uz nju je hodao čovjek koji ne vidi starost, nije je zvao babom, nije je stavio uza špaher. Bio je to put, ili predah, ili nešto treće.
Na kraju polja počinje šuma. Hodali su dalje prema svom, možda novom, životu.
