Sa 51 godinu uselila sam se s 55-godišnjim udovcem. Bilo je idealno sve dok moj unuk nije zakasljao
Goran se pojavio u mom životu u ožujku. Onaj dosadni prijelaz iz zime u proljeće, kad slana kiša i blato razvodnjuju Zagreb do neprepoznatljivosti, a nebo vise nad glavom sive boje kao izlizani džemper. Stajala sam na blagajni u Konzumu i panično kopala po torbi tražeći onu karticu za popuste. Red iza mene već lagano ispušta kolektivni uzdah. Ljudi se premještaju s noge na nogu, a jedna gospođa teatralno gleda na sat.
On je stajao drugi u redu i mirno rekao:
Ne žurite, sve će stići na red.
Samo je rekao. Bez nervoze, bez one uporne gorčine koju svi dobro znamo kad nešto zapne u dućanu.
Okrenula sam se. Muškarac, nešto više od pet banki, u tamnom kaputu. Lice normalno, gotovo anonimno. Ali smiješak živ, iskren, onako pravi. Ne standardni, pristojni.
Do kraja blagajničkog traka već smo zapričali o glupostima. Ispalo da stanuje odmah tu kraj, u susjednoj zgradi. On tužan udovac već tri godine, ja osam godina razvedena.
Tjedan dana kasnije zove on mene na izložbu.
Pričam to prijateljici Sanji, a ona odmah, ko iz topa:
Ima li stan na svoje ime?
Sanja je kako kaže, realist. Stvarno praktična žena.
Ima stan, ima auto, ima posao nešto s izvođačima radova, nisam ni skužila detalje meni to tad stvarno nije bilo važno. Glavno mi je bilo nešto sasvim drugo zna slušati. Ne samo kimati glavom, nego zaista čuti što govoriš.
Pamti sitnice.
Jednom sam usput spomenula da volim štrudlu s višnjama, a ne s jabukama. Za mene pitanje principa jabuka mi je nekako depresivna, višnja proživljena. Bacila sam spiku usput, jednom.
Na iduće viđenje Goran donese štrudlu s višnjama. Kupio baš u onoj maloj pekari u Branimirovoj koju sam jedva usput natukla.
E to me i slomilo. Uvijek me ovakve sitnice osvoje. Na sitnicama sve i pada.
U svibnju on predlaže idemo zajedno živjeti.
Dva mjeseca sveukupnog hodanja. Nisam ni stigla razmisliti sviđa li mi se njegov miris.
Maja, nama su prošli dvadeseti. Zašto komplicirati? mirno on.
Logika za medalju. Ja samo klimnula.
Kasnije, doma, mislim: pa čekaj malo, čovječe, dva mjeseca je ništa.
Ali ipak navečer zovem mobitel i kažem:
Ajde, probajmo.
Na kraju se on doselio kod mene. U njegovom stanu tad je bio neki rođak što ga sada tjerati kad su se tek tamo ugnijezdili. Nisam ulazila u raspravu. Moja je stančina s tri sobe, neka ih.
Prva dva tjedna kao u filmu. On nedjeljom kuha. Bez stresa, s uživanjem, prvi put u životu gledam muškog kako po kuhinji pentra satima, miran, opušten, uživa.
Boljši gulaš od mog priznajem bez srama.
Onda su došli detalji.
Prvo zove njegov sin. Deset navečer, Goran se skloni na kuhinju, priča pola sata, vrati se malo ukočen i onako s marginom pita: Možeš li mi posuditi do iduće srijede? Borisu opet neki kvar na autu.
Bilo sitno, nisam ni pitala dodatno.
Za tjedan opet Boris. Opet lova. Drugi problemi.
Ne pišem iznose, ali sam počela brojati u glavi.
Moja kći Ivana živi u Velikoj Gorici, dolazi otprilike jednom mjesečno, dovodi mog Matka. Matko ima šest godina, zove me baka Maja i inzistira da palačinke budu s rupicama sve ostalo ne priznaje.
Prvi put nakon što se Goran uselio, Ivana i Matko došli su u posjet.
Matko odmah pridolazi Goranu, njemu djeca nisu niša to je na Ivanu povukao. Popeo se pored njega na kauč, pokazuje autiće.
Goran ga gleda pa, čudno. Ne grubo, ne hladno, više kao stolicu koju ne znaš di staviti pa stoji dok se ne makne.
Kasnije, Ivana tiho u kuhinji:
Mama, voli li on djecu?
Ja kažem:
Nije navikao, valjda. Boris je već odrasli.
Ivana samo kimala. Fina je cura.
Ali prava drama se dogodila u srpnju.
Matko se prehladio. Ništa strašno, temperatura malo skočila, obična dječja prehlada. Ivana gotovo u panici zove, ona gora, muž baš tada na terenu.
Mama, možeš doći?
Za petnaest minuta već oblačim jaknu. Mi smo tu večer s Goranom dogovorili večeru u onom restoranu na jarunskoj obali, gdje se mjesecima pokušavamo ugurati.
Ja mu kažem:
Ivana ne može hendlati, Matko bolestan, idem tamo.
On me pogleda, ne ljutito, više iznenađeno, kao da sam rekla nešto totalno besmisleno.
A nema nitko drugi?
Nema.
Pa, zvat će doktora, snaći će se.
Već sam stezala jaknu, tražim ključeve.
Maja, rezervirao sam stol.
Odgodi, ili odi sam. kažem ja i izletim.
Kod Ivane ostala tri dana. Matko ozdravlja polako najprije pala temperatura, onda je prouzimao sendviče, na kraju ponovo skače po krevetu i traži crtani. Kuvam mu kompot od sušenog voća on ga zove smeđi čaj i obožava.
Za to vrijeme Goran šalje samo jednu poruku: Kako je?
Odgovorim kratko: Bolje je.
I ništa više.
Vratim se doma, Goran na mjestu, normalan doček, poljubac, pita za Matka. Korektno, uljudno, ništa posebno.
Navečer, pijemo čaj u kuhinji. Kaže on:
Maja, kužim ja da ti je unuk važan. Ali i mi bismo trebali imati svoje vrijeme. Tek smo sad krenuli živjeti skupa.
Gledam ga, pokupim svaku riječ i mislim što si zapravo trebao? Da ne odem? Da ostavim bolesnog malca?
Ništa mu ne pitam, samo šutim.
Počinjem se prisjećati stvari.
Nikad nije pitao hoćeš da ti pomognem, niti za Ivanu, ni kad je mojoj mami (ima 82) trebala pomoć. Uvijek sama vozim. On uvijek zauzet ili umoran do bola.
Ali kad Boris zove sve je drukčije. Ponoć, Boris zove, treba negdje do Dubrave, Goran diže se odmah, vozi bez pitanja.
Nisam ljubomorna na sina, stvarno nisam. Jasno mi je to mu je dijete.
Ali sjetim se jednog od naših prvih razgovora u onom malom kafiću. Goran prepričava teške trenutke iza suprugine smrti, kako je sve izgubilo okus i boju.
Tada reče:
Hoću ponovo osjećati da je netko tu, stvarno uz mene.
Ja slušam i pomislim: evo, TO je to.
Kasnije, skužim nije govorio o zajedništvu. Govorio je da NETKO bude NJEMU tu. Baš njemu.
Razgovor koji je sve postavio na svoje, dogodio se u kolovozu. Ja dici:
Gorane, želim znati je li ti Ivana strankinja?
On gleda iznenađeno:
Zašto strankinja? Dobra je cura. Ja sam korektan prema njoj.
A Matko?
Klinac ko klinac.
Kad je bio bolestan, pitao si Tko će ako ne ja?.
Goran uzdaho, spusti šalicu.
Majo, pa ne moram To je tvoje. Nemam ništa protiv što dolaze. Ali ne mogu glumiti da su i meni obitelj. Četiri mjeseca smo zajedno.
Kimnem polako.
Boris je tvoja obitelj.
Boris je moje dijete.
Da. Jasno mi je.
Oprala sam šalicu, stavila je na ocjeđivač.
Gorane, mislim da sam te tvojih prvih riječi krivo shvatila. Mislila sam, hoćeš zajedništvo. A zapravo, hoćeš nekoga pokraj sebe za sebe.
Ništa nije rekao.
Otišla sam u sobu. Nije došao za mnom.
Za dva tjedna Goran se iselio. Sve glatko, bez srkanja, stvarno odraslo. Spakirao stvari pomno, čak i šalica s jelenom otišla.
Kad je odlazio, reče:
Ti si dobra žena, Maja. Samo gledamo život drugim naočalama.
Pristala sam.
Nakon toga Sanja me pita:
Žališ li?
Razmislim kratko:
Za što točno?
Pa, što ste brzo uskočili u zajednički život.
Ne kažem. Bolje saznati za četiri mjeseca nego za četiri godine.
Sanja klimne. Rekla sam vam da je praktična.
Prošli tjedan je opet bio Matko. Sjedio na kuhinji, jeo moje palačinke s rupicama i zamršeno prepričavao priču o tetama u vrtiću. Nekakva kornjača je bila glavni lik, ali što je poanta, nisam shvatila ni iz trećeg pokušaja.
Slušala sam ga i pomislila: E, to je biti uz nekoga. Stvarno, pravo uz baš to.
