Zmija
Marina, zašto Ivica ne diže slušalicu, a onda se javiš ti?! Hoću čuti svog sina!
U glasu svekrve, Milke, odzvanjao je takav led da se Marina nehotice stresla.
On je u garaži, Milka. Zaboravio je mobitel u kući.
Odnesi mu telefon! Je li teško to shvatiti?! Ivica mi treba! I to odmah!
Marina više nije slušala. Spustila je mobitel i krenula prema garaži, gdje je muž nešto radio oko motora.
Mama, kratko je dobacila, pruživši mobitel Ivici.
Ljutita je?
A što si mislio?! nasmijala se Marina. Jesi zaboravio? Merkur nam je retrogradan. Jučer ti se žalila! Hoćeš li odgovoriti ili ćemo se praviti da veze nema?
Ivica se kiselo nasmijao i ispružio ruku:
Možda da odmah odselimo na Velebit! Tamo nas neće pronaći
Marina mu je dobacila mobitel i tiho izašla iz garaže.
Ništa se ne mijenja. U očima svoje svekrve oduvijek je bila razaračica obitelji, i to se nije promijenilo čak ni nakon gotovo deset godina zajedničkog života s Ivicom i odgajanja njegove kćeri iz prvog braka. Anamarija zove Marinu mama jer pravu majku, koja joj je okrenula leđa radi nove ljubavi, gotovo i ne pamti. Tek nekoliko susreta kroz godine s ženom kojoj su obveze bile nepotrebne; Dubravka nije planirala vraćati svoju kćer. U novom je braku dobila još dvoje djece, a s Anamarijom je kontaktirala samo zbog pritiska bivšeg muža. Ivica je smatrao da dijete mora znati tko je njezina majka, kako kasnije ne bi bilo nejasnoća.
Milka, međutim, nikad nije računala ni izdaju Dubravke koja je bila glavna krivnja razvoda ni činjenicu da se Marina pojavila kada je Anamarija već imala dvije godine. Ipak, upravo na proslavi njezina rođendana su se i upoznali. Marina je tada bila fotografkinja koju je Milka angažirala da ovjekovječi slavlje svoje unuke.
Zmija! Uvalila se u obitelj i sad je zadovoljna! bijesnila je Milka na vjenčanju Ivice i Marine, godinu dana nakon njihova upoznavanja. I osvojila dijete! Kad već ne može imati svoju, neka se zabavlja s tuđim!
Odakle je znala za Marinine probleme sa zdravljem, ostalo je misterij. Liječnici nisu ništa mogli obećati, ali Marina se nadala da će jednom ipak postati majka. Anamariju je smatrala darom s neba. Od onog dana kad je ta mala, u čipkastoj haljinici i s vrhnjem od torte na licu, došla do Marine i primila je za ruku, sve je bilo odlučeno. Marina se znala šaliti da se za Ivu udala samo zahvaljujući Anamariji.
Ivica bi se šalio na svoj račun. Smatrao je Marinu darom sudbine, ni vlastitu majku nije htio slušati kada je tvrdila da će se Marina tek pokazati kakva jest.
Razaračica! kukala bi Milka susjedama. Što drugo reći za ženu koja se uplela u tuđu obitelj?!
Milka, kakvu obitelj? Već dugo su razdvojeni! Ivica je sam bio više od godine! Nema tu uplitanja. A bila li Dubravka bolja?
Ne znam. Ona mi je barem rodila unuku! A ova?! Koga će ona roditi?!
Vrijeme će pokazati.
Ne želim da mi vrijeme išta pokazuje. Ne od nje! Vi ne znate kakva je ona!
Odnos Milke prema Marini bio je začinjen mnogobrojnim osobnim procjenama. Prva je bila to što je Marina odrasla s majkom. Oca više nije bilo kada je bila sasvim mala i majci je bilo teško bez ičije pomoći. Samo starija tetka, koja bi je častila slatkišima za blagdane, i susjeda koja bi je pokupila iz vrtića kad bi se majka zaglibila na poslu, pomagale su koliko su mogle.
Što može izrasti od cure koja nije imala pravu obitelj?! Što ona zna o odnosima?! znala je Milka podijeliti s prijateljicama svoju bol. Zamislite, tjera Ivu da svaku večer pere suđe!
Milka, pa što onda? Muž pomaže ženi. To je lijepo! prijateljice bi se nasmijale, poznavajući Milkin karakter.
Muškarac nema što tražiti po kuhinji! oštro bi Milka. Takvo ponašanje vodi samo u propast!
Nikad nije objašnjavala kakvu.
Njena je obitelj uvijek imala jasnu hijerarhiju. Žene su uređivale dom, a muškarci su išli u ribolov, donosili novac i tolerirali nestabilno raspoloženje Milke.
Osjećala je da joj kuća mora biti utvrda, i to joj je uspijevalo dok se nije pojavila Marina.
Prvu ženu Ivice, Dubravku, poznavala je godinama. Bila je prijateljica s Dubravkinom majkom i smatrala ju curkom iz dobre kuće, koja će biti dobra za njenog sina.
Dubravka je stvarno bila iz pristojne obitelji. Otac profesor na fakultetu, majka domaćica kao i Milka, uvjerena da joj dijete mora hodati njenim stopama. Dubravka se na jedvite jade probila kroz srednju, upisala kod oca na faks, ali ubrzo odustala. Udala se za Ivu i rodila Anamariju.
A onda je stigla ljubav
Ivice, oprosti! Ne mogu drukčije! Volim njega!
A mene? A Anamariju? Nas? Ivica nije znao što bi, dok je gledao ženu kako pakira kofere, ne okrenuvši se ni prema dječjem krevetiću.
Voljela sam, naravno! Ali ovo je drugačije! Glavom bez obzira zbog njega! Ne mogu o ničem drugom misliti!
O meni i ne moraš. O Anamariji razmisli! Ivica je snimio pogled težak kao kamen, Dubravka ga nije skrenula.
Znam kakva sam. Bilo bi gore da ostanem. Pojela bih vas. Ne mogu tako! I neću! Zbogom!
Kad je Milka saznala za ovo, samo je raširila ruke.
Ivice! Kako si mogao? Pustiti je tek tako! Je li to muški?!
Mama, trebao sam je vezati za radijator? Ili u kut? gorko se nasmijao Ivica, ljuljajući Anamariju. Možeš li mi pomoći s Anamarijom?
Naravno! Koliko mogu. Tata ne voli kad napuštam kuću. Možda da se prebacite k nama? Zašto bi bio sam kad te Dubravka ostavila?
Ne, mama. Ostat ćemo u svojoj kući! bio je odlučan, znajući kakav bi život s roditeljima imao. Ali ako možeš pomoći naći dadilju, zahvalan bih bio.
Nema dadilje! planula je Milka. Dijete povjeriti bilo kome? Nikada!
Neko je vrijeme Ivica sam snalazio, ali je morao tražiti pomoć. Kad je nazvao Dubravkinu majku, rasplakala se i pristala pomoći s unukom.
Nažalost, to nije dugo trajalo. Srce je izdalo, a nije htjela zabrinjavati obitelj. Ivica se jednog dana vratio s posla i zatekao uplakanu Anamariju kako ne može otvoriti vrata nakon popodnevnog sna.
Gdje ti je baka? uzeo je kćer u naručje, već sluteći najgore.
Majka Dubravke nikad je ne bi ostavila samu.
Ležala je na kauču u dnevnom boravku i Ivica je na trenutak pomislio da spava. No hitna samo je zavrtjela glavom.
Infarkt, najvjerojatnije. Šteta, bila je mlada…
Milka je stigla čim je sin nazvao.
O, jadna Anamarija! Što je sve pretrpjela!
Mama, ništa nije vidjela. Možeš ostati s njom? Moram kod Dubravkina oca.
Kakve opcije imam? Moram.
Anamarija je tiho cvilila kad ju je baka uzela u naručje, a Milki je nešto omekšalo u grudima. Nije to osjetila s Dubravkom u rodilištu. Ni kad je čula kako Anamarija plače za majkom. Ni dok je povremeno, kad bi sin navalio, čuvala unuku umjesto Dubravkine majke. No tog dana kad se djevojčica, uplakana i još preplašena, skupila uz nju, Milka je prvi puta na istinski način osjetila što znači biti baka.
Ma nemoj plakati, dušo moja! Tu sam, sve će biti u redu!
Od tada, nije više trebalo nagovarati Milku da ostane s unukom. Dolazila je svako jutro, ostajala do večeri, izvodeći malu u šetnje, odijevajući ju, hvaleći se susjedima:
Imamo novi zubić! Cijelu je noć ne dala tati spavati, vragolanka! Ali sada je prava ljepotica! A kako gricka! Prava mala vila!
Pojava Marine u Ivicinom životu prekinula je tu idilu. Milka je bila sve samo ne sretna zbog toga. Marina je nekako tiho preuzela kuću, dijete, i sve ono što je Ivica prije dijelio s majkom.
To Milki nije odgovaralo. Tražila je pogrešku i nije je nalazila.
Marina je bila sposobna. Djevojčica se privila uz nju, iako Marina nije razmazila posvoju kćer. Ponašala se s njom kao što je i njezina majka s njom nekada dovoljno strogo, ali uvijek s nježnošću, dajući do znanja da Anamariju voli. Djevojčica je ubrzo shvatila gdje pripada i uskoro je Marina ponosno nosila titulu mama.
Milka nije imala izbora nego privremeno odustati od planova. Jasno je dala Marini do znanja da je ne odobrava, ali nije išla u otvoreni sukob, čekala je.
Trebala joj je Marinina greška. Pa makar i najmanja, samo da ima za što prikvačiti, a ne nagađati na prazno. Poslije Dubravkinog odlaska, Milka je bila sigurna da je za Ivu bolje da ostane sam nego opet prođe istu bol koju je doživio sa svojom prvom ženom.
Kada bi došla u kuću sina, trudila se biti pristojna, ali jedva je izdržavala. Marina se nije posebno trudila svidjeti joj se. Bila je dovoljno pametna da zna majka je majka, a pokušaji naguravanja između muža i njegove majke završavaju samo s gorčinom. A to nije htjela. Ne zbog sebe najviše zbog Anamarije. Smatrala je da djetetu treba dom i mir, bez obzira na sve odnose.
Marina nije imala što dijeliti sa svekrvom. Ivicu je voljela, Anamariju obožavala, a na iritacije i sitne provokacije nije obraćala pažnju, shvaćajući ih kao izraz zabrinutosti majke za sina.
Ali, crna je mačka pretrčala među njima onog dana kad je Milka došla s velikom tortom.
Milka, Anamarija ne smije slatko. Liječnik je zabranio.
Kakve su to gluposti?!
Ima alergiju na nešto. Još ne znamo što točno. Na dijeti je.
Ma daj, nemoj izmišljati! U moje vrijeme nije bilo alergija! Anamarija, baka dopušta! Ti ćeš jesti tortu!
Marina nije ni raspravljala. Kimnula je glavom, a djevojčica je poljubila baku, odskakutala u svoju sobu, a oluju je preuzeo Ivica.
Mama, Anamarija ne smije tortu. Ali nama može! Idemo na čaj? pokušao je zagladiti konflikt, ali Milku nije mogao zaustaviti.
Bez mene! Kupila sam tortu za dijete, a ne da je jede ta zmija!
Uvreda joj je izletjela tako lako, i Milka sama sebe iznenadi… Koliko toga je u sebi nakupljala i sada joj je, kad je to izgovorila, bilo lakše? Toliko da su se i Ivica i Marina, čuvši taj epitet, trzli?
Ivica nije trošio riječi. Milka je u sekundi shvatila da je pretjerala, osobito nakon njegova kratkog i teškog:
Mama!
Vrijeme mi je! Milka je ponosno otišla prema vratima, ne sjetivši se ni ispričati.
Marina ga je povukla za rukav i pogledom molila da ne zaustavlja svoju majku.
Nemoj! prošaptala je.
Milka nije ni pogledala sina. Sjela je u auto i otišla, a Marina, spremivši tortu, odjednom se nasmijala.
Što ti je? začudio se Ivica.
Samo pomisli koliko je dugo tvoja mama to nosila u sebi! Gledala me, patila i nije znala izgovoriti koliko me ne voli. A sada sve van! I lakše joj je! Jesi vidio kako je otišla s osmijehom?
Nije ti žao? pitao je Ivica.
Naravno da mi je žao. Ali još više mi je smiješno. I malo žalim tvoju mamu. Zamisli kako je teško tako živjeti, stalno biti ljut na nekoga, bez odmor i ljubavi. Još toga ni ne shvaća, koliko si time štete radi. A evo, nije ni razmislila da Anamariji rođendan dolazi. Morat će doći.
Bit će skandal?
Neće. Anamarija je nevina. I dalje ćeš proslaviti, doći će prijateljice, naručila sam tortu od voća doktor je rekao da malo može. Bez kreme!
Bit će skandal, Ivica je uzdahnuo. Mama će misliti da je to protiv nje.
O, Ivica, ma što nas briga što ona misli? Nama je jedino važno da je Anamarija sretna. Ako moram prišutjeti učinit ću to.
Ivica je šutke poljubio ženu u sljepoočnicu, a sutradan je posjetio roditelje.
Mama, morat ćeš se ispričati.
Ja? Milka je zabezeknula. Zašto?
Znaš ti dobro.
Sine, zašto tako razgovaraš? Nisam ti valjda strankinja?
Ako ne prestaneš, bit ćeš. Ja sam sretan, mama. Imam ženu koju volim. Prigrlila je i moju kćer, i Anamariji je sjajna mama. S tim se ne možeš raspravljati.
Zašto?
Jer si i ti majka i znaš što znači voljeti svoje dijete. Mene si voljela. Sad više ne.
Kako tako možeš?!
Jer ne vidiš dokle ideš, mama. Razaraš moju obitelj ni zbog čega! I ja imam emocije. Ali neću dopustiti da obitelj propadne radi tog. Razmisli o tome.
Ništa više nije rekao. Rukovao se s ocem, koji se nije želio miješati, i otišao.
Na Anamarijin rođendan Milka nije došla; izgovorila se bolesnom. Onda još godinu, pa još jednu…
Ognjište tuge rasplamsavalo se. Milka je zaboravila da je ona bila kriva. Mislila je da je Marina uvrijedila nju, samim postojanjem oduzela joj drage osobe.
S unukom je sad razgovarala samo telefonom. Suprug ju je molio da prestane.
Ostati ćeš sama.
Glupost! Imam tebe.
Nisam vječan, Milka. Ali kako znaš… Onda se nemoj čuditi ako te Anamarija zaboravi!
Sinu se javljala samo poslovno. I ljutila kad bi istu slušalicu podignula Marina.
Ivica, zašto ti mobitel opet ima ona?
Nije ona, mama, nego Marina.
Ma dobro, Marina. Nema veze.
Zaboravio sam u kuhinji kad sam pio čaj. Što trebaš?
Otac je opet nešto s nogom, ne dopušta da mu priđem. Trebaš mu ti.
Evo me odmah.
Ivica je tražio ključeve, pa odustao i sjeo na motor. Do roditelja nije daleko.
Marina je s Anamarijom rješavala zadatak.
Koliko si dobila?
Šesnaest. A ti?
Dvadeset i sedam.
Kako si to riješila, mama?
Daj, pokazat ću ti! Marina posegne za olovkom kad vani zareži kočnica i tupi udarac.
Pogled joj se zamuti. Anamarija uspaničeno vrisne kad se Marina uhvati za stol, pokušavajući se ne srušiti, a onda obitelji prekrije panika.
Ivica nije jurio. Skretao je u ulicu kad je na njega naletio kamion. Motor je bačen na rub ceste, a Ivica je glavom udario u nečiju ogradu.
Probudio se u bolnici. Bila je noć. Ruke su mu bile nepomične, glava teška. Sjedeći uz krevet i naslonivši glavu na rub, Marina je drijemala.
Marina, srce… Živ sam…
Trgnula se, pritisnula ruku uz usta da suzbije jecaj, pa ga nježno zagrlila pazeći na zavoje.
Živ si… O, Ivica! Kako si me samo uplašio…
Ivica se namrštio.
Marina, jesi li dobro? Ne smiješ se uzrujavati!
Dobro sam! Smiri se!
Ivin uzdah olakšanja rekao je Marini sve što je trebala znati.
Anamarija? Ivica opet zabrinuto.
S tvojom majkom je. Zamolila sam Milku da ostane s njom dok se ne razbudiš. Čekaj, idem je zvati.
Možda ujutro? Kasno je…
Ivica! strogo ga pogleda. Jesi li ti normalan? Znaš koliko se brine?
Samo ne želim da se sada opterećuješ. Sve te tenzije…
Dragi, ne brini! nasmijala se Marina lukavo. Sad više neće biti svađa s mamom. Brzo je shvatila da sam trudna.
I što onda?
Više nisam zmija, Ivica. Sada sam Marina, njezino zlato!
Marinin tihi smijeh izmami i Ivici osmijeh.
Tako jednostavno?
Što tu ima komplicirano, dragi? Mislio si da je lako stalno biti ljut, bez nade? Trebao si vidjeti kako se preplašila kad su ti javili što se dogodilo! Nije ni gledala mene, samo je plakala i tražila oprost. I mislim, sama nije znala za što jednostavno je odlučila sve oprostiti. Za svaki slučaj i unaprijed.
I ti si oprostila?
Ivica, koga je briga za ono što je bilo! Bitno je ono što će biti! Želim da moja djeca imaju baku. Neka im nosi torte i razmazi ih! Alergiju ćemo izliječiti, naučiti je ne ljutiti se zbog sitnica, a ostalo će vrijeme pokazati!
Marina je uzdahnula odbacujući stari teret.
Znaš, Ivo, razmišljala sam, ime Mario je baš lijepo. Može i za dječaka i djevojčicu.
Ante! Ili, ako bude curica Iva!
Tvoja mama je rekla da je Mario divno ime!
Stvarno? začuđeno podiže obrve Ivica, pitajući se je li sve ovo san ili stvarnost. Ma, razmislit ćemo još. Znaš da te volim?
Znam! Spavaj sad. Idem nazvati mamu, umiriti je. Inače, neće oka sklopiti.
Reci joj da i nju volim.
Kao da to ne zna! osmjehne se Marina. Svejedno ću reći. Tih riječi nikad nije previše to sigurno znam. Spavaj.
