Dnevnik: Lekcija o Izdaji
Kad sam pažljivo okrenuo muškarca koji je ležao nasred ceste i ugledao mu lice, na trenutak me preplavilo iznenađenje. Ne, nije moguće! Pa to je
U tom trenu beskućnik je otvorio oči i shvatio sam da se nisam prevario.
*****
Prvi dan zime bio je nevjerojatno lijep. Snijeg je pokrio sve, sunce je obasjavalo dvorišta.
Poželio sam izletjeti na balkon i viknuti preko ulice: Prava divota!.
Nisam vikao, ipak sam se u ovaj kvart preselio tek nedavno. Bio sam nov, i nije mi se dalo da me bake iz zgrade šapućući prozivaju ili da ljudi prelaze cestu kad me sretnu.
Tako sam samo stajao na balkonu, širom otvorenih prozora, upijao oštar, svjež zrak.
Toliko sam uživao da sam zaboravio na kavu koja me usamljeno čekala u kuhinji.
Onda mi je proletjela kroz glavu suluda misao: Zašto ne popiti kavu vani?
Djetinjstvo kod bake u selu Često bih pio čaj pred kućom i dočekivao sunce, radovao se svakom novom danu.
– Mogao bih to opet, kao kad sam bio dijete.
Stavio sam kavu u termosicu, zalio vrelom vodom, dobro zatvorio i krenuo se oblačiti.
*****
Izašao sam iz zgrade, pogledom potražio park i krenuo lijevo.
Klizavo, korak po korak, oprezno sam se probijao. Prošavši kraj dvije bake ispred zgrade s crnim vrećicama za smeće, čuo sam razgovor:
– Vidi njega, Jadranka šapnula je jedna ogorčeno. Opet te beskućnike puštaju po našem kvartu!
– Je, kao da nemaju kuda drugdje.
– Pogledaj samo; rasprostro se nasred ceste kao da je na rivi, mrmljala je dalje. Pa to je ipak javna cesta…
– Javna, da.
– Treba hodati ovuda, a on se rastegao ko na plaži. Što ćemo, Jadranka?
– Zvala bih policiju. Nek ga pokupe, nek ga odvedu
– U stanici za triježnjenje možda?
– Upravo tamo.
– Misliš da nije samo beskućnik, nego i pijanac?! Bože! Pa kako ćemo sad smeće baciti?
– Valjda spava.
– Ma spava! A šta ako zgrabi za nogu i odvuče nas kud ne treba? Opasniji je nego lutalice!
– Eh, opasniji svakako. Dobri ljudi ne spavaju po cesti.
Zaintrigiran, pogledao sam prema kontejnerima.
Zaista, usred puta ležao čovjek u trenirci s kožnim cipelama. Nešto neobično, ruku na srce.
Kraj njega velika crna vreća, po svemu sudeći građevinski otpad, a pokraj svega pas.
Mali pas s ogrlicom, bez povodnika, tužan, liže mu lice i cvili (možda jer je čovjek bio u nesvijesti), i povremeno laje, glasno i uporno.
Nije mi bilo jasno zašto su bake uopće misli da je beskućnik meni je izgledao kao nečiji susjed.
Pas me spazio, te zalajao još glasnije, pozivajući da mu priđem.
Pametan pas, pomislih. Ne zove bez razloga, treba provjeriti.
Bake, naravno, ni da okrenu glavu prema meni, samo su i dalje mrmorile.
– I pas je tu, tko zna odakle… Kako ćemo sad sa smećem?
– Ja ću pogledati o čemu se radi prekinuo sam ih. Hajde, ne brinite, ja ću to riješiti.
– A tko si ti? Nismo te još vidjele ovdje! gledale su me sumnjičavo. Nisi valjda njegov prijatelj?
– Nisam, doselio sam prošli tjedan, iz zadnjeg ulaza.
– Aa, dakle naš si. ozarena će Jadranka.
– Naravno, naš. Pošteno obučen blagonaklono druga dobaci.
– Dame, nemojte još zvati policiju, prvo vidimo što se dogodilo.
– Dobro, ali moramo riješiti ovo, pa i psa, progundala prva.
– Riješit ćemo.
– Onda ajde, budi dobri, baci i naše smeće, noge nam više nisu kao prije.
Nasmijao sam se, pokupio vrećice i otišao prema kontejnerima.
Kad sam stigao do čovjeka i oprezno ga okrenuo zaledio sam se. Ne, nije moguće! Pa to je
U tom trenu beskućnik je otvorio oči i shvatio sam da se nisam prevario.
– Dario?! Što radiš ovdje?
– Hrvoje?! Marković? Kakav slučajni susret… Ajde pomozi mi, noge me ne služe.
Nismo bili prijatelji, išli smo skupa u razred. Naravno, izvukao sam Darija na noge. Brzo se pribrao, naglo me zagrlio pa još više šokirao bake što su nas promatrale iza ćoška.
– Hvala ti, prijatelju!
– Ma nema na čemu.
– Ja bih rekao da ima. Ovdje su ljudi čudni vidiš ove bake, bulje i ne pomažu, samo ogovaraju.
– Vidim, rekoh, ne okrećući se.
– Umjesto da pitaju što je bilo samo šute. Rebra me baš bole od ležanja.
– Pa to je zbog pada, Dario, a ne od njihovih priča.
– Ma, možda Ali mogli su barem pitati.
– Mislile su da si pijanac i beskućnik, zato nisu prišle.
– Eto, odma etikete. A ja samo pao, skliznuo, izgubio svijest u sekundi.
– I psa su se bojale. Pas ti je zvao pomoć, znaš. Kako mu je ime?
– Vjeran, promrmlja Dario i zastade.
– Bravo, Vjerane! Nisi ga ostavio, dobar si pas pažljivo sam ga pomazio. Pas nije skidao pogled s gazde, kao da ga deset godina nije vidio.
– Da, dobar Zbog njega sam i pao. Skočio mi odostraga, nisam se snašao i tresnuo.
Nasmiješio sam se.
– Pa dobro, nisi mu baš zahvalan, ali spasio te, iskupio se. Sada što s ovim smećem?
Sjetio sam se vrećica od baka, i krenuo ih baciti.
– Ubaci i moj, ne mogu na noge od bolova…
– Dario, u jednoj ruci je smeće, u drugoj termosica. Što sam ja, poslužno osoblje?
Ma zapravo, samo sam htio popiti kavu vani, udahnuti zrak, prisjetiti se djetinjstva
– Daj, Hrvoje, daj mi termosicu, pa ti baci sve. Tako je to, malo ti meni, malo ja tebi.
Uvijek je izvodio te fore; jednom sam mu omogućio prepisivanje testa, a on trebalo je da mi pomogne s dečkima iz drugog razreda naravno, nije se pojavio, kao i sad, vječna njegova uzajamna pomoć.
Kad sam izbacio vreće i vratio se, sjeo je na klupu i žeđao kavu iz termosice. Pio je, iako mu je vruće.
– Nadam se da ti ne smeta? Smrzao sam se dok sam ležao.
– Pij, kad već piješ. Ne primaju te doma, pa moraš tuđom kavom grijati ruke?
– Ma ne da mi se doma. Moja djevojka, Marina, poludjela je za ovim renoviranjem. Ni vikendom ne da mira, sve do Nove godine mora biti gotovo, kao da život poslije ne postoji.
– Pričaj mi, što se s tobom dešava? Htio si na građevinski fakultet?
– Htio sam, al nisam prošao. Matematiku pao.
– Pa što sad radiš?
– Završio sam na baušteli, naučili me zanatu. Bez diplome se isto može živjeti.
– A s Marinom, ozbiljno? Brak ili samo stanovanje?
– Planiram, znaš ti kakva je ona? Ima pa, ono
– Dobro, shvatio sam, nasmijao sam se, prepoznajući starog znanca.
– Ona je super, ali s tim renoviranjem me dovodi do ludila. U pet ujutro me budi zbog tapetiranja. Ne pomaže, samo naređuje. Al što ćeš, to joj se prašta.
I baš tad zazvoni mu mobitel. Ja pomazim Vjerana, pas i dalje kraj njega, vjeran i tih.
– Da, Marina! Ne, nisam nestao, samo srećem starog znanca. Evo, idem, idem
– Djevojka te zove?
– A-ha. Poludjela s tim renoviranjem. Odlazim, drago mi je što smo se vidjeli.
Dario ode, prema svom ulazu.
Sretan što ne stanujemo u istoj zgradi, ostavio mi je gorak osjećaj. Nešto me stegnulo u prsima, kao da je zrak postao težak.
– Dario, a psa?
Stane, pogleda me, kao da sam pitao gdje pronaći milijun eura.
– Kakvog psa?
– Zar ne vodiš Vjerana doma? Zima je.
– Ma ne… Još prije mjesec sam ga izbacio. Marina to tražila. Duga priča, nemam vremena.
– Možeš li lijepo reći što se dogodilo?
– Pa živio sam sam, onda je Marina rekla da pređem k njoj, veći stan i to Ali sve treba renovirati, sav novac ide na to. Svoju garsonjeru iznajmili, a, Marina, ne voli pse.
– Znači, prvu si ga izbacio kad je ona tražila?
– Ma da, pojeo joj svilene čizme, zato je poludjela. Vozio sam ga na selo, ali on se vratio.
Jedva da sam se suzdržao da ga ne pogodim termosicom.
– A i kad bi trebao van s njim, nije bilo kada. Renoviranje traje. Idem, Hrvoje, sretno!
Vjeran je samo letimično pogledao za Dario, ali nije požurio za njim. Shvatio je valjda da ga više ne treba.
Dugo sam gledao kako nestaje za uglom, i zrak oko mene postao je hladniji. Netko koga voliš, tko bi život za tebe dao, tako ga pogaziti! Da mi je netko prepričao ovo, ne bih vjerovao, ali čuo sam izravno od njega.
I još sam ga napojio kavom, izbacio smeće za njim!? Njega sam trebao ostaviti kraj kontejnera!
Bijes me prožeo, ali kasno
Vjeran me pogledao s povjerenjem i njušku mi naslonio na dlan. Pomilovao sam ga i nasmijao se.
– Znaš, sanjao sam imati psa! Stan mi je velik, bit će nam mjesta. Što kažeš, prijatelju?
Vjeran me pogledao ravno u oči, pomalo mahao repom. Kao da je čitao moje misli, ali borio se s odlukom.
– Znam, voliš ti svog gazdu. Ali on ne voli tebe. Dario nikad nije bio pametan, ali ovo je vrhunac. Izbaciti psa radi cure? Tko to može razumjeti?
Vjeran se stisnuo uz mene i mahnuo repom još jače, osjetio je nešto toplo i blisko u meni.
– Pa, idemo onda zajedno?
– Vau!
– Shvaćam to kao da?
– Vau!
– Onda idemo! Idemo doručkovati, a onda ćemo u park. Zajedno.
Tako sam pronašao pravog prijatelja.
Prijatelja koji me nikada neće izdati, s kojim mogu ujutro šetati, udisati zrak, veseliti se životu.
*****
Tri dana prije Nove godine, rano ujutro, šetam s Vjeranom blizu zgrade i vidim Darija kako izlazi iz drugog ulaza s dvije torbe i pognute glave. Skužio sam da nešto nije u redu.
Nije mi se prilazilo, ali ipak sam prišao.
– Što je bilo?
– Ah, ti si, Hrvoje! Vidim, Vjeran ti je sada prijatelj. Dobro si postupio, bolje nego ja
– Hoćeš reći što se dogodilo?
– Ma ništa posebno Završio sam renoviranje. Marina mi kaže da izlazim. Više me ne treba. Pitao sam je, kako to misli, pa trebali smo se vjenčati? A ona kaže, nitko normalan s takvim ko ja ne bi ni živio.
– I samo si otišao?
– Pa nisam htio, ali pozvala je policiju i izbacili su me s torbama. Gdje ću sad?
– Pa imaš svoj stan.
– Iznajmljujem ga, novac sam već potrošio za renoviranje. Prije Nove godine ne mogu izbaciti stanare. Sad sam, eto, beskućnik
– Nisam ti na tome zavidan.
– Molim te, možeš li me primiti na par dana?
– Žao mi je, ne mogu.
– Dobro, idem tražiti sreću kod poznanika. Možda netko primi do Nove godine.
– Pokušaj, ali neću ti poželjeti sreću. Nisi je zaslužio A za psa neka ti Bog sudi. Iako, kazna ti je već stigla.
Dario je otišao, nije pogledao ni Vjerana.
A ja, s Vjeranom, nastavio sam dalje šetati ovaj put bez da se okrenem.
*****
Na Staru godinu opet šetamo dvorištem i svjedočimo novoj obiteljskoj melodrami. Pred ulazom gdje je živio Dario, dvije žene starija i mlađa.
– Mama! Kako možeš?! Renovirala sam ti stan, a ti me izbacuješ?!
– Moj je stan, Marina! Što želim, to i napravim! Ako ne prestaneš, zvat ću policiju!
Mlađa žena uzme torbu i ode.
Starija nazove nekoga, pojavi se bradati muškarac, prime se za ruke i nestanu unutra.
Pogledam Vjerana i nasmiješim se:
– Vidiš, prijatelju, sve se vraća u životu Sretni smo što nas nitko neće izbaciti na ulicu prije Nove godine.
– Vau!
– Usput, zaboravili smo po bor. Idemo na tržnicu, što kažeš?
Stavio sam povodac na Vjerana, a zajedno smo, veseli, krenuli po bor, smijući se suncu, snijegu i svježem zraku.
Zaista je ljepši kad ga više ne kvare Marina i Dario.
