Jednog davnog ljeta, čovjek iz okolice Ogulina odveo je svog psa duboko u šumu Gorskog kotara i ostavio ga zavezanog za deblo, misleći kako će se tako riješiti brige. Nitko tada nije slutio što će pas doživjeti te noći od vuka ni on sam, ni ljudi u selu.
Taj pas, Kujica po imenu Ljubica, bila je u početku sve tom čovjeku. Izabrao je još kao štene na sajmu u Karlovcu, sam ju naučio prvim zapovijedima, veselio se dok je trčala k njemu livadama s repom ushićeno podignutim. Lutali su zajedno kroz šumarke, zajedno odlazili u lov, a ona je svaku noć spavala uz njegova vrata. Zvao ju je svojim ponosom.
S vremenom su se stvari promijenile. Shvatio je da može zarađivati na štencima. Isprva mu se to činilo bezazleno, no potom su porod za porodom dolazili prečesto. Ljubica je sve više kopnjela, umorna od života, povučena u kut, dah joj je bio sve teži. Veterinar iz Plitvica rekao mu je jasno: ako tako nastavi, kujica neće još dugo.
Te riječi nisu mu godile uhu. Umjesto da se zamisli i stane, postao je samo još razdraženiji. Kujica mu više nije bila izvor radosti, već samo teret. A navikao je probleme rješavati na brzinu.
Nakon jednog osobito tmurnog dana, odveo je Ljubicu duboko u šumu, bez riječi. Pas se veselio izlasku ni ne shvaćajući što je čeka. Kad ju je privezao za staru bukvu i udaljio se ne osvrćući, kujica je pomislila da se igraju. Čekala je. Kad se nije vraćao, počela je navlačiti povodac, zatim cviliti.
S padom mraka, zavijala je očajnički, dozivala ga, borila se tako jako da joj se lanac usekao u vrat. Šuštali su listovi, hladila se noć, šuma je postajala prijeteće tamna. Nitko nije dolazio.
Kad je sunce zašlo iza brijega, šumom se zaputila vitka prilika šumski vuk, siv kao praskozorje. Prišao je polako, oprezno, zastao nekoliko koraka ispred Ljubice i gledao je. Nije režao, niti pokazivao zube. Samo je šutke promatrao.
Ljubica se skamenila, očekujući napad. Već je prošla najgore, više se ničeg nije bojala.
Ali umjesto napada, vuk je nehajno obišao oko nje, pomirisao zrak, proučio lanac i deblo. Zatim je legao ispod obližnjeg grma, budno na oku držeći kujicu.
Brzo je pala noć. Šuma je brujala od života, a iz daljine su odjekivali zovovi ostalih vukova. Prišuljavale su se lisice i jazavci, još poneka štetočina, privučeni mirisom iznemogle kujice.
Ali kad su prilazili, vuk bi ustao, postavljao se između Ljubice i ostalih i tihim, jedva čujnim režanjem tjerao ih natrag. Dovoljno da svatko odustane od namjere.
Vuk nije prilazio, nije se previše približavao. Bio je samo tu. Ljubica je te noći prestala zavijati. Umorno je ležala, katkada podigla glavu da provjeri je li još ondje. Vuk ju je čuvao do jutra.
U zoru, kroz šumu su prošli seljani tražeći trag divljači. Tada su čuli slabašan lavež. Prišavši, dočekala ih je neobična scena: iznemogla kujica privezana za deblo, a ispred nje vuk, što stoji poput straže.
Ljudi su se ukočili od prizora. Vuk ih je pogledao ravno u oči, bez straha, pa polako zakoračio natrag i nestao u zelenilu Gorskog kotara.
Razvezali su kujicu. Živa je ostala te noći samo zato što ju je netko, za razliku od njenog vlasnika, odlučio ne biti zvijer.
Katkad, oni kojima najviše sude, pokažu više ljudskosti od nas samih.
