Nedostupan korisnik
Ivana, nisi slučajno vidjela moj punjač za mobitel? Marko je uletio u sobu i pogledao me s nadom u očima. Moram već ići na kolodvor, a ne mogu ga nigdje pronaći.
Naravno da ga ne možeš naći, pomislila sam. Treba stvari ostavljati na mjesto, a ne razbacivati ih po cijelom stanu!
Nisam vidjela… odgovorila sam bez trunke nervoze.
Slagala sam i nisam ni trepnula.
Naravno da sam znala gdje je njegov punjač. Ali nisam mu rekla. Prvi put sam poželjela naučiti Marka pameti.
Bilo mi je dosta svega. Dosadili su mi njegovi nemar i rastresenost u zadnje vrijeme. Ima samo trideset godina, a ponaša se kao da mu je sedamdeset. Možda i više.
Moj djed je u sedamdesetoj imao bolju memoriju i uvijek je znao gdje mu je što.
Prije me to nije smetalo, ali sada… sad me baš ljuti! Zaista.
Čas ostavi prljavu šalicu na prozoru, čas zaboravi naočale u kupaonici, čas ne može pronaći papuče.
Onda dođe k meni s onim tužnim pogledom pa pita: Ivana, draga moja, jesi slučajno vidjela moje… Pa kreni redom naočale, papuče, ključevi.
I još me muči to što je Marko zadnjih mjeseci toliko zaokupljen poslom da me gotovo niti ne primjećuje. Zapravo, uopće me ne primjećuje.
Odlazi rano, vraća se kasno.
Večeramo odvojeno.
Ja pazim na liniju i poslije sedam navečer ne jedem, a on jede kad stigne.
Jedva da više i razgovaramo.
A kad razgovaramo, to je samo o njegovom poslu i ničem drugom.
Ivana, direktor planira otvoriti urede u još četiri grada i sve bih ja trebao nadzirati, shvaćaš? Velika odgovornost! Ali i plaću će mi dignuti. Možda uskoro napokon kupimo auto. Dosta mi je više tramvaja i autobusa po gradu. A i službeno putovanje je lakše s autom, ne s autobusom. Osjećam da me čekaju mnoge.
Marko napravio stanku i pogledao me traži reakciju.
Kasnije ćemo štedjeti za novu stan. Eh, živjet ćemo, Ivana, bit će dobro nama!
Opet samo priča o novcu… uzdahnula sam. Nema drugih tema? Auto, stan… Sve je to lijepo. Ali zar stvarno ne shvaća da nam se brak raspada?
Kod nas već dulje vrijeme ne štima. Svađamo se sve češće.
A prije samo dvije godine Marko i ja nismo se mogli nagovoriti niti nadisati jedno drugoga.
Ludili smo jedno za drugim.
Za Marka sam se i udala jer sam bila uvjerena to je moj čovjek.
Samo s njim ću biti istinski sretna.
Ali tri i pol godine kasnije naša je veza zapela. Čitala sam o krizama brakova, ali nisam mislila da će tako brzo doći do naše.
Što mi je činiti nisam znala. Nije da ništa nisam pokušala. Voljela sam ga.
Predlagala sam da odemo zajedno kod bračnog savjetnika, čak sam tri puta dogovarala termin.
Ali Marko nikako nije stigao uvijek je imao previše posla.
Poslije sam svaki put ispričavala se psihologinji gospođi Jasni.
Možda sljedeći put uspijete doći? oprezno bi me pitala.
Možda… Javim vam se.
Nikad joj nisam javila.
Shvatila sam da nema smisla. Razgovarati s Markom o tome da mi treba više pažnje ili da malo manje radi nemoguće.
Predlagala sam mu i da zajedno otvorimo mali obiteljski biznis možda neku kavanu ili cvjećarnicu, provodili bismo više vremena skupa.
Ali nije ga zanimalo.
Marko je tvrdio da ne može iznevjeriti direktora i da sve što radi, radi za nas.
A poduzetništvo to su veliki rizici. Zašto riskirati kad nam je financijski dobro?
Kužiš? uvijek bi me pitao, kao da ni sam nije siguran što zapravo razumije.
Da… klimnula bih mu. Razumijem… Naravno da razumijem.
On se smiješio, zadovoljan što mi je uspio objasniti, a meni se stezalo u grlu.
Jer…
Što više smo si mogli priuštiti (novi mobitel, laptop, kavu iz aparata), to su nam važne stvari sve više nestajale iz života.
Da, Marko puno radi i bolje zarađuje od mene. I to je… super.
Renovirali smo stan, kupili sve potrebne aparate.
Ne samo klasiku mikrovalnu, frižider i perilicu već i ono bez čega se može živjeti: perilicu suđa, aparat za kavu, robotski usisavač.
Ali… je li to sreća?
Zaboravila sam kad smo zadnji put zajedno gledali televiziju, šetali Maksimirom, išli u šoping.
To mi je počelo sve više nedostajati.
I još više sam Marko. Bole me oči gledajući kako nam se sretno obiteljsko gnijezdo raspada pred očima. Kao kula od karata.
Valjda zato me sve više nerviraju njegove nabadajuće navike.
Ostavljene šalice na prozoru, zaboravljene naočale na vodokotliću, izgubljene čarape, nestale papuče…
Naizgled sitnice, ali iz dana u dan ih je sve teže gutati.
Razdraženost je rasla. Ozbiljno sam počela razmišljati o rastavi. Više ne mogu ovako. Sve me živcira!
I sad: Marko jurca po stanu, traži punjač koji je sinoć ostavio u predsoblju (izvadio ga iz džepa na komodu, a kao i obično zaboravio odnijeti u spavaću), a mene iznutra izgriza bijes. Zato sam i prešutjela gdje mu je punjač.
Nisi vidjela, dakle… promucao je, očima pretražujući kutove. Čudno. Siguran sam da sam ga sinoć donio s posla…
Ja na tvom mjestu ne bih bila baš tako sigurna.
U čemu?
Da si siguran da nešto pamtiš. Oprosti, ali sjećanje ti baš ne funkcionira najbolje.
Nije to do mene nasmiješio se Marko previše posla zadnjih dana, zato i zaboravljam.
Ništa drugo se nije promijenilo kod tebe? podbadala sam ga. Sjećaš li se da imaš ženu, Marko?
Ivana, opet isto… namrštio se. Nije volio te razgovore. Znaš da sam pod ogromnim pritiskom, ne mogu iznevjeriti šefa. Uostalom, sve radim radi nas. Da nam ništa ne fali. Zašto uvijek dižeš paniku? Moram na kolodvor, a ti…
Znači, ti si super, ja sam kriva za sve? Lako ti je tako!
I eto ti svađe opet. Ovaj put baš žestoke.
Čak je i susjeda, gospođa Mirjana, par puta lupala po zidu da se stišamo.
Marko je otišao na kolodvor bez punjača i sav mrzovoljan.
A kako i ne bi rekla sam mu da ako sad ode na put, možda se i ne mora više vraćati.
Kad je zbrisao iz stana, spustio se niz stepenice, a ja sam zalupila vrata, naslonila se na njih i…
…zaplakala.
Obećala sam si da ću ostati smirena. Opet sam popustila.
Bila sam užasno ljuta na njega.
Što me opet ostavlja samu.
I što ne pomišlja na promjenu njemu je sve super!
On, hranitelj, a što mu je žena usamljena nije ga briga.
O djeci niti ne razmišljamo jer je Marko stalno zauzet. Ležimo zajedno u krevetu, ali svatko okrenut svojim leđima…
I više ne želim tako odnosno, ne mogu. Iscrpljena sam.
Znam da bolje neće biti. Sad me živciraju njegove navike, sutra će me živcirati on. Ne, ne želim toliko čekati.
Najbolje je sada staviti točku. Pravu, debelu točku.
Smirila sam se, dovela u red, sjela za laptop i počela tražiti što mi sve treba od papira za rastavu.
Kad se vrati iz puta, sve ću mu reći, razmišljala sam dok sam tipkala u tražilicu.
Bit će bolje da se jednostavno rastanemo i svatko počne ispočetka. To je za nas oboje fer. Ja neću više živjeti na čekanju, a Marko može mirno graditi karijeru.
Te večeri sam dugo proučavala forume, čitala tužne priče, gledala video-spotove o ljubavi i zaspala za laptopom.
*****
Probudila sam se rano. Raspoloženje katastrofa. Stanje još gore. Da se malo razbudim, uključila sam radio.
Dok je išla pjesma Oprosti mi, pape, ja sam stajala na prozoru i pila kavu.
I mislila…
Na Marka, na nas, na rastavu na koju sam se odlučila. Glava mi je bila puna misli, kao da nemaju gdje stati.
Iskreno nisam bila sigurna da radim pravu stvar.
Da, umorna sam, dosta mi je svega, ali volim ga. I on sigurno voli mene.
Kako je rekao klasik:
Sve sretne obitelji sretne su na isti način, a nesretne su svaka na svoj način.
Možda je bio u pravu?
Možda sam prerano dišla ruke? Možda bih trebala još pokušati spasiti nas?
Poželjela sam nazvati Marka.
I nazvala sam ga. Ali umjesto njega, javio se automatski odgovor: Korisnik je isključen ili izvan područja pokrivenosti.
Čudno promrmljala sam.
Nazvala još jednom. Opet isto Korisnik nije dostupan.
Tad su na radiju krenule vijesti. Nisam ih mislila slušati, htjela sam otići, ali prve rečenice voditelja su me zaledile.
Dobro jutro, dragi slušatelji. Nažalost, za neke ovo i nije dobro jutro. Imamo nove informacije o jučerašnjoj tragediji tridesetak kilometara od Zagreba. Vozač autobusa za Varaždinske Toplice je zbog skliske ceste izgubio kontrolu i autobus je izletio na suprotni trak… Nažalost, nitko nije preživio. Izražavamo duboku sućut obiteljima.
Kakav užas… pomislila sam. Nitko nije preživio… Kako mi je žao tih ljudi.
Ali onda sam zamrznula misli na Varaždinske Toplice.
Bože dragi! shvatila sam da je Marko trebao biti baš u tom autobusu. Ne, to nije moguće!
Drhtavim rukama uzela sam mobitel i opet ga nazvala. Deset puta, možda više. Ništa osim automatske poruke.
Nisam mogla povjerovati da Marka više nema. Nisam bila spremna izgubiti ga zauvijek.
U glavi su mi odzvanjali stihovi:
Oprosti mi, pape, oprosti mi, majko…
Ne, to ne može biti… Bože, molim te, vrati mi Marka! molila sam.
Znala sam da se čuda ne događaju, ali ipak sam se nadala. Jer tako je bilo lakše.
Lakše je misliti da je još živ i da će se vratiti. Za sve bih pristala, samo da je živ.
Neka i dalje ostavlja šalicu gdje ne treba, neka kasno dolazi, neka ide na službeni put samo da ga ne izgubim zauvijek.
Molim te, Bože! plakala sam gotovo na sav glas. Vrati mi muža!
Suze su mi lile niz lice, dok nisu kapale na pod.
Skupljala sam hrabrost da nazovem najbolju prijateljicu Mirjanu i priznam što se dogodilo, kad sam…
…čula da se otvaraju ulazna vrata. Istrčala sam iz kuhinje, a na pragu stoji Marko. U rukama maleni mačić. Zbunjeno sam se ukočila.
Ej, Ivana. Donio sam ti poklon. Je l smijemo udomiti ovog mačka? Neka Miki bude s nama.
Marko… kako… ti si tu? Pa ti si…
Ma to ti je cijela priča nasmije se. Zamisli, pet minuta prije polaska autobusa…
Marko ispriča kako je mali promrzli mačić pokušao ući u kolodvor, a zaštitari ga tjerali. Putnici su ga nagazili i vikali jer im je smetao ispod nogu.
Mačić je s užasom potrčao na cestu, a Marko ga nije mogao ostaviti. Nije bilo puno auta, ali netko bi ga mogao ne primijetiti.
Nije razmišljao dugo, bacio se i spasio mačića. Nije bilo lako, ali uspio ga je zgrabiti. Vratio se na peron autobus za Toplice već je otišao.
Ma neka ga! nasmiješio se Marko gledajući Mikića. Nije mi bilo suđeno na taj put.
Nazvao je šefa, objasnio situaciju, ovaj se izderao na njega.
Kao, neodgovoran je, ima ga čekati gomila posla, a on još ni ne putuje.
Neugodan poziv. I još mu se telefon ugasio usred razgovora.
Šef je zaključio da ga je Marko spustio namjerno. I znate kako to kod nas ide…
Šef je odlučio da Marko više neće raditi u firmi, unatoč godinama iskustva.
Stavio torbu u garderobu i šetao cijelu noć po Zagrebu. Razmišljao o životu i svemu što se događa. O tome je li Ivana možda u pravu. Da je zaista skroz zanemario suprugu.
Ima stvarno razloga posao. Zarađuje. Ali posao je posao, a život je nešto drugo. To je Marko te noći shvatio.
Mačić mu je grijao džep i srce. Zato možda i nije osjećao zimu. Ni trunku.
Ujutro, kad je prikupio misli otišao je doma. Htio je krenuti ispočetka.
I evo ga sad, stoji na vratima, priča zašto nije otišao u Toplice, i gleda me zabezeknuto jer ne zna zašto ga takvo gledam.
A ja sam pomiješanih osjećaja koga da najprije poljubim? Muža koji je živ, ili…
…mačića, zahvaljujući kojem Marko nije bio u onom autobusu.
Na kraju sam ih zagrlila obojicu. I muža i malog Mikića.
Zbrkano sam mu ispričala što je bilo s autobusom.
Znači, Miki mi spasio život?
Izgleda da je nasmiješila sam se. Ti si spasio njega, on spasio tebe. Čudo pravo. Pravo malo čudo. Daj da ga opet zagrlim. Da nije njega…
Onda je Marko, sjedeći za stolom, pričao kako je jurio za Mikijem, a ja sam konačno opet smijala njegovim pričama.
Kako sam samo to propuštala… Možda nam je život pružio drugu priliku?
Kasnije je šef nazvao.
Kad je čuo vijesti o nesreći, odustao je od otkaza. Čak mu je ponudio auto s vozačem. Ali Marko je ipak napisao otkaz sad su mu drugi prioriteti. Na prvom mjestu ja.
Poslije smo zaista otvorili malu kavanu.
Istina, nije donisila čudo zarade, ali bili smo cijeli dan zajedno. I naravno Miki s nama.
Mnogi su dolazili na kavu, ali i da se igraju s našim Mikijem. Bilo im je veselje, toliko da su ozbiljno razmišljali da i oni udome mačku s ceste ili iz azila.
Eto, takva je to priča.
O čemu? O svemu i svačemu…
O ljubavi, obitelji, izborima, ponekad teškim, o dobroti i čovječnosti. I o tome da treba vjerovati u čuda. Dogode se. Zbilja se dogode.
