Na udaljenoj stanici izlazim…
“Na zadnjoj stanici izlazim, trava mi do pojasa!” pjevao je moj suputnik, zavaljen na tvrdo sjedalo kupea, blaženo trljajući trbuh koji se napinjao ispod košulje. Dugmad na njegovu pojasu jedva su izdržavala, kao da će svake sekunde popucati i prosuti se po podu.
Žličice su nježno zveckale, a vrući čaj u čašama s metalnim držačima ostavljao je sladak miris limuna u toplom i pomalo zagušljivom zraku kupea. Prozor nam je bio zamagljen, a iza njega su se u jesenjem vjetru pružala prostranstva slavonskih polja, zabačene kuće stisnute jedna pored druge, kao žene sklupčane na bunaru, siromašna sela ili usamidelećenji domovi, prkosno stojeći usred listopadskog sivila, dokazujući da ih ništa ne može slomiti ni zatrti.
Trudio sam se ne slušati tog njegovog “trava mi do pojasa”, okrenuo sam leđa, ali njegove riječi punile su mi uši. Vjerojatno sam se namrštio, jer je muškarac upitao:
Službeno putovanje?
Kimnuo sam samo. Nisam imao volje za razgovorima po vagonima i nikad nisam vjerovao onome “dušu istresti nepoznatome”.
Ja idem kući. Posao, posao Već sam se izmučio, bio po Zagrebu, rješavao sve i ništa… produžio je suputnik, prstima prošao kroz kosu, pogledao me unutra. Zovem se Andrija. Ivo Andrija. i pruži mi istu ruku, kojom je čas ranije milovao glavu.
Borna rekao sam i mlitavo prihvatio prste.
Lijepo je… klimne Andrija kroz prozor. Svaki put kad se vraćam, gledam, ne mogu se nagledati. Bolje nego televizija! Bio sam po svijetu, ali svoje je svoje. Zar ne, Borna?
Iznenadilo me što je prešao na “Vi”. Taj Andrija mi je djelovao kao neki domaći šerif, poslovnjak s tržnice s rajčicama u prtljažniku. Takvi se obično brzo sprijatelje, izvuku iz torbe rakiju i traže društvo. No ovaj?…
Ljepo je promatrati promrmljao sam.
Samo promatrati? Ma dajte! Dođite na proljeće! Ovdje svako polje prepuno maka I konji Slobodni, plemeniti, život sama I ništa ljepše nema, osim žene! namigne mi. A nebo! Danas je sivo, isprano. A na proljeće tirkizno. Vjerujete?
Vjerujem slegnuo sam ramenima.
Ma ne vjerujete vi Kad ti je teško, ništa ne primjećuješ. Naučio sam gledati oko sebe i kad je sve crno. Treba! Sad izgleda gadno, ali kroz prozor barem malo olakša. Kad sam bio mlađi, šetao sam sa sinom, i on viče: “Tata, vidi leptira!”, a meni svejedno, ni leptiri, ni ljeto ni vinograd I jutra kao razlivena boja. Moja majka govorila je da neko trči nebom sa slikarskom paletom, pa se spotaknuo i prosuo boje, a Medvjed ih nogom razmuljao i eto ti čuda.
Maštovita vam je majka nasmiješio sam se.
Andrija nastavi:
Zimi sve drugačije hladni sutoni, bijeli snijeg ubode oči, a na horizontu prelazi u plavu Surova ljepota, ne možeš joj ništa. Samo u kućama svijetli, dim se vije, pa znaš da tu ljudi dišu.
Poslije te tirade, ušutjeli smo. Andrija kao da je zadrijemao, prstiju sklopljenih na svom trbuhu, dok sam ja, oslonjen glavom o ruku, gledao van.
Posao. Osim papira i nacrta u torbi, pred sobom ništa. Umoran, svejedno mi je gdje sam, što jedem, je li krevet mekan. Nije me briga ni za tvornicu svijeća koju valjda idem zatvoriti ili spasavati. Svejedno. Prešao sam neku zamišljenu crtu samo dišem, hodam, govorim što treba. Sve isto.
Ove godine propustio sam procvat trešnje u dvorištu, nisam udahnuo miris bazge, nisam ubrao jorgovan, nisam zgazio maslačke šećući svog psa Maksu. Ženu Maksu šeta, ona gazi maslačke, kiše na bazgu i živi u stanu koji smo kupili prije četiri godine. Ja radim. Zaboravio sam na izlete, filmove i gemište iz bačve. To je neka prošla priča.
Do koje stanice? začujem Andrijin glas i prenem se.
U Andrijevce. Tvornica procijedim, protrljam lice, zavrnem čaj. Niti se osjeti okus.
Ma da?! Hoćete, da izađemo ranije kod mene? Banju ćemo se, upoznat ćete moju mater, naspavat se, a ujutro vas vozim ravno na tvornicu. Nemojte biti sami po studenim sobama. I tako vas nitko ne čeka večerom! Kod nas su uvijek kruh i sol. Andrija se ozari već ga vidim za stolom, kako dijeli domaće delicije, i njegova majka, s podbradkom podvezanim maramom, nudi mi friško kiselu repu.
Ne, sve je sređeno, čekaju me slažem. Zar stvarno? Tko odlazi u kuću neznanca s vlaka? Hvala, nije potrebno.
Ajde, zbilja? Hoteli su puni, nema kreveta za dva tjedna. Svi dolaze na naše svijeće, takve su da nigdje nema boljih, ručni rad, svaka za poklon! Županija živi od njih. Vi ste valjda mislili prespavati na kolodvoru, ha? To je loše za leđa, znate li vi to? Volite banju?
Ne volim banju i ne želim s vama. Vi ste mi nitko! Putujte svojim putem, ja ću svojim! Ustanem, udarim glavom o gornji ležaj, opsujem: Jebemu…
Mobilni zazvoni iz džepa. Nego!
Odgovorite! Poslije neće biti signala u babogredskim močvarama! Tamo su naši repetitori, možda još ulovite kima glavom.
Vaši? nasmijem se. Vi ste šef cijele Slavonije?
Pa na neki način Pardon, već su vas prestali zvati, šteta
Ali meni ne bi žao. Opet zove Nina, moja žena. Znam što bi rekla: da joj je žao, da čeka da se vratim, da se pokaje zbog svađe i nada se oprostu. Ma briga me! Njoj nikad ništa nije dobro, čim podignem glas, suze i hormoni! Sreća pa sam na ovom kraju Hrvatske, bit će mira. Idem u tvornicu svijeća jer zemlja na kojoj leži vrijedi zlata mojim poslodavcima ili ćemo srušiti pa graditi drugo. Na kraju će nekako biti. A direktor, navodno, tvrdoglav ne da ni ekser. Njegov problem! Ako bude trebalo, i bez suglasnosti rušit ćemo i gotovo.
Rumen sam od tih misli, stisnuo šake. Sami? Baš me briga! Mojom ovdje nije posljednja, ali je važna. Za tvornicu i svijeće, svejedno. Kad je doma rasulo, i u glavi je isto to Srušit ću cijelu tvornicu, nije meni do fiš paprikaša i banja! Andrija, s druge strane, djeluje lijeno, samo priroda i uspomene. Sad će iz torbe izvaditi piletinu u foliji, jesti i brisati ruke. Viđao sam takvih!
Vanjska svjetla već su se gasila. Andrija upali lampu, uzme časopis, lista i gleda me preko njega.
Hoćete večerati? Restoran je dosta dobar, upita, pa prošapće: “E, što je dobra” i baci časopis na stol.
Ne gladujem, odrežem i razmišljam zašto je Nina zvala, što joj je?
Kako hoćete, ni ja ne idem. I meni se ne jede. Recite mi, Borna, što vas vodi na put?
Tvornicu idem zatvoriti. Ruše je iduće godine, poslije će skladište ili ništa. Kome više treba ta tvornica? zlobno odbrusim.
Kome? Ljudima! Cijeli su život dali za to. To nije samo tvornica, to je umjetnost, izvor nadarenosti!
Nemojte mi takve priče. Nisu mi novo da tamo netko radi, da ne treba uništavat domaću umjetnost…
Ali stvarno je to tako! Te se svijeće prodaju cijelom zemljom i van za poklone! A vi, izgleda, ne poštujete vosak. Eh, idemo večerat.
Andrija navuče sako, zalupi vratima i nestane. A ja, gledam u pocrnjeli prozor. Zašto na putu tako brzo padne mrak? Prije su kroz staklo prolazili slavonski pejzaži, sad ih je mrak progutao. Kao da vlak sav namjerno uranja u crnu vatu, da nas natjera na promišljanje.
I mislio sam o Nini, kako me umara, što joj ništa nije dosta, ne znam što da napravim da bude “pravo”. Kaže, ne zatvaraj prozor, ali očekuje da ga zatvorim, no sam moram shvatit. Kaže da joj ništa ne treba u dućanu, ali gleda šal koji moram sam primijetiti i kupiti. Šalje signale za poljubac, a ja ne shvaćam Kako ljudi dočekaju zlatne svadbe? Jednom smo prijatelj i ja sjedili u restoranu, a pokraj slavili pedesetu godišnjicu braka. On i ona, smiješe se jedno drugom, naizgled sretni. Ona njega grdi zbog rukava u salatu i vina, a on mazi joj ruku, ko mačak. Koliko je soli trebalo pojesti da tako voliš, praštaš? Možda nisam za obitelj? Ljubiti, zabavljati se mogu, ali živjeti to ne znam. I Nina, zapravo, nije htjela da idem, mogla je reći, ali “Idi, ako moraš…” i uzdahne. Tek kasnije objasni da je to bilo s razlogom. I stvarno sam zaboravio kako smo planirali vikend kod njene prijateljice Marije baš ovaj tjedan. Nit pamtim, imam milijun briga auto, baterije za grijanje, majka uskoro ide u toplice, treba je ispratit, porez za vikendicu nisam platio Drvo i panj. A drvetu mozak ne treba.
Kas, što dulje slušam kotače, mislim treba nam dijete, kao svim jakim parovima. Obično dvoje. Je li to uzrok ili posljedica? Ali kakvo dijete kad ni sebe ne možemo složiti
Splasnuo sam, htio sam zapaliti, ali sam prestao. Već dva mjeseca, tjedan i dva dana, kunem se! Nini ne paše dim, ima krhka pluća
Mobitel na stolu opet zvoni. Na ekranu piše: “Nina”. I fotografija nje, smiješi se zakopana u buket tratinčica.
Srdito gurnem mobitel, sklizne s plastičnog stola, skoro padne.
Ljut sam i nemoćan. Jesmo li uopće trebali biti skupa? A htjeli smo biti obitelj…
Nina uporno zove i zove. Prokleta upornost. Pustim, javim se.
Halo! U vlaku sam, veza slaba!
Borna oprosti, znam da smetam Ja Nina je uvijek mucala kad se morala ispričati. I to je nešto značilo…
Da, ajde, kaži. Hladan sam ko stijena. Macho!
Borna Mislim, nismo sigurni, ali možda ćemo uskoro postati roditelji.
Otvorim usta, ali samo ispuštam neki zvuk, a Nina nastavlja:
Čekaj! Nisam bila u pravu, puno ružnoga sam rekla, sram me je. Laž je sve. Ti si najbolji. To nije zato što se bojim biti sama s djetetom. Njega skoro pa i nema. Ako želiš razvod, neću se protiviti. Samo mi je odjednom postalo strašno, hormoni, znaš? Nisam te ni poljubila prije polaska. Nisam ti spakirala hranu. Jesi jeo? Pazi što jedeš! Nemoj kupovat bureke, Borna! Jedi normalno, to je važno! Halo! Čuješ me?
Ona viče, a ja glupo se smijem svojem odrazu u crnom prozoru. Što je sad ovo: još jedan krivi korak ili novi čvor koji nas veže?
Sad više nema dileme treba li dijete ili ne. Već je tu.
Nino promuklo rekoh. Odjednom mi je trebalo da mati bude tu, tu kraj mene, da diše mi za vrat, srce mi pretrne na toplinu njenog daha… Kemija. Ljubav je čista kemija, ali čarobna. Nekad je eksplozija, nekad žar, nekad skoro ugasi, pa opet bukne, dovoljno je puhnuti. Nekad netko sam drži vatru, drugome daje da se grije kraj nje Nadam se da smo mi takvi. Zajedno. Nikad nisam spavao na kauču nakon svađe. I noću me Nina privine uz sebe. Nije baš najudobnije, ali ne mogu zaspati bez njezina zagrljaja.
Borna! Ne čujem te! vikne na kraju Nina, i protrese me.
Sve je super kod nas, čuješ? Brzo ću sve završiti i doći. I ti pazi na sebe, ne izlazi bez kape i ne pij kave previše! strogo rekoh i zavirih prema vratima, da ne uđe Andrija, pa šapnem:
Volim te.
Upravo tada vrata odlete u stranu i Andrija upada, sav pretrpan vrećicama.
Evo, ponio sam vam za večeru! Ne ljutite se, Borna! Počeo vaditi sira, dimljene ribe, kruha, vezica peršina, pečeni krumpir i pileća krilca. Kad već nećete u banju, barem ćemo ovako!
Vi mene častite? zbunim se. Zašto? Ne morate! I pjevajte koliko hoćete, ne smeta me!
Znaš, ja sam direktor tog tvornice koju želite zatvoriti, Nikić. Loše pjevam, žena mi i to govori. Pjevam kad sam nervozan. Čuo sam da s vama putujem, došao vidjeti kakav ste čovjek sjeda, uzdahne.
I kakav sam?
Normalan. Činovnik. Možda ste u pravu, možda je vrijeme za nešto novo, a staro neka nestane Ali vi jedite, hladno će. Ovo nije mito, naprosto želim nekoga počastiti, široko, znate kako
Znam. Hajmo onda nešto od Olivera Dragojevića zapjevati, a? Ili Tomislava Ivčića “Tamo gdje sam rođen”? izvalim ja u šali.
Je li vam se nešto dogodilo? tiho, s nadom upita Andrija. Nešto lijepo?
Da, možda. Dogodilo se ili će uskoro nasmiješim se, pogledam u mobitel i kao da je Nina još uvijek tamo.
Drago mi je. Zbilja, na putu se rješavaju mnoge stvari, iznenadiš i sam sebe! Kad nemaš što drugo, počneš misliti o svemu što odgađaš…
Nisam ga pustio do kraja. Izvukao sam nacrte iz torbe, razvio ih na ležaj.
Kad ste direktor, hajmo planirati. Vaša tvornica, vaša skladišta, ured, istovar pokazujem brzo olovkom po papirima.
Daida Andrija sjeda do mene, odmakne krumpir i ribu, gleda nacrte. Ugodno miriši na kolonju.
Haj’mo onda razmisliti kako ovdje promijeniti sve. Spasit ćemo tvornicu, što kažete?
Ne znam Nije lako. Borio sam se, čak i pokušavao podmititi, ništa Ali svijeće su stvarno umjetnost…
Treba modernizirati, sve novo, zaposliti stručnjake, staroj ekipi predložiti naše projekte. Možemo? zanosno kažem. I počnem vjerovati da može. Proširit ćemo prodaju, reklamu…
Misli mi lete, gradi gradove na pijesku, svaki put sve dalje. Te noći smo izračunavali, crtali, raspravljali, pljeskali po koljenima.
I zapjevali na kraju.
Kondukterka pomisli da smo pijani, nađe se, sjedne s nama, pridruži se pjesmi: “Vjeruj u ljubav, jer ljubav je bit”
Bože, tog puta bilo mi je toplo oko srca. Miris peršina i krumpira, Ninin SMS: “Volim te!”, Andrijin smijeh, njegov novi san prostranih hala tvornice, pošiljke svijeća u sve krajeve svijeta…
Kako nam je dobro bilo, a ne popismo ni kap! Zaspali smo oko tri, a probudio sam se sam.
Andrija Ivo je izašao ranije, kako je rekao. Nisam mu ni zahvalio. Zašto? Samo tako.
Vidjeli smo se opet na tvornici radili smo planove…
Tamo su mi darovali svijeću u obliku djevojke sa suncobranom. Nini se oduševila. I danas stoji kod nas, prijatelji pitaju gdje smo kupili, hvale je.
Puno smo planirali, ali…
Nisu nam dali ni početi. Moje projekte su “zgužvali” odmah, tvornicu zatvorili, ali rušenje se odgađa. Sada tamo stoji skladište starog željeza i predaja boca. Eto nam novih vremena.
Andrija Nikić se nije predao, odvukao radnike u drugo mjesto, zaposlio ih kako je znao. Nina i ja često ih posjećujemo, s Klaudijom Radoslavom, njegovom ženom. Konačno smo se pošteno isprali u banji, gledali slavonske oblake i slikali nebo bojalicom. Svaki put kod njih pjevamo, ali tiho, da naša malena Lara ne zaplače…
A dobro je da sve to polja, šume, gnijezdo rode na krovu, slikar što rasipa boje po zalasku ostaje iza nas. Radujem se. Neka i Lara sve to vidi. To nitko neće oduzeti, srušiti, prepraviti. To je jače od ljudi.
Šteta je za tvornicu, vjerovao sam da ćemo je spasiti… Te noći povjerovao da mogu sve, i premještati brda. A krenuo u vlak s tisuću suprotnih misli. Kakvu moć daje osjećaj sreće, svjetli u nama ono najbolje i pojača ga tisuću puta.
Pokušali smo barem. Imamo što pamtiti! I mali prosvjed pred općinom i objave po Facebooku i rasprodaju svijeća kad su nam rekli da smo “gotovi”. Tvornica je otišla dostojanstveno, uz čaj iz pravog starog samovara, slavlje, pite i pjesmu. Svi su znali za nas.
A ja i dalje vozim, stariji i pognut, dok iza prozora gasi se nebo, čudni večer posipa zvijezde da mi imamo što gledati. Ispada da nebo nije crno. To je pliš izrezan, prepun dijamanata. I to zauvijek ostaje. Dobro je.
