A zašto si ti došla k meni, mama? Cijeli si život pomagala Anici, e pa sad idi k njoj po pomoć! odrješito je rekao moj sin. Krešimir me nije čak ni pozvao da uđem, stajao je na pragu, hladnih riječi i tuđeg pogleda.
Sine, zar ćeš vlastitu majku ostaviti pred vratima? nisam mogla suspregnuti suze, suze su mi nekontrolirano navrle.
Mama, stvarno ne shvaćam čemu sad ove tvoje emocije. Zauzet sam, nemam vremena za prazne priče, već je zatvarao vrata pred mojim nosom kad se iz hodnika začuo glas snahe.
Krešo, s kime to razgovaraš? upitala je Ivona izlazeći iz hodnika.
Mama? iznenađeno je pitala. Pa što stojite vani na hladnoći, uđite unutra!
Krešimir je šutke odmahnuo rukom, okrenuo se i otišao, a ja sam s olakšanjem ušla i krenula skidati cipele, istinski zahvalna što me Ivona ipak pozvala u kuću imala sam bitan razgovor.
Prema sinu sam zaista bila nepravedna, a svoju sam pogrešku uvidjela tek sad. Dvoje imam djece: sina Krešimira i kćer Anicu. Tako se dogodilo da sam cijeli život najviše pazila na kćer, a sina sam zanemarila.
Mislila sam da mu moja pomoć nije potrebna, snalazio se sam, barem mi se tako činilo. No, ispalo je drugačije to što je danas uspio, dijelom je bilo iz inata, da mi dokaže kako se može snaći bez mene i bez moje kune.
Novaca sam imala, već dvadeset godina sam radila vani po Njemačkoj, ali slala sam ih isključivo Anici. Sad mi je zbog toga neizmjerno žao, pogotovo zato što na kraju ni ona to nije znala cijeniti, čak se okrenula od mene kad mi je najviše trebala.
Otišla sam raditi u Njemačku kada je Krešimir imao osamnaest, a Anica šesnaest godina. Djecu je čuvala moja mama; muža nisam imala, ostavio nas je davno. Živjeli smo skromno, i rad u tuđini mi je bio jedina slamka spasa.
Od prvih zarađenih eura počela sam sređivati kuću u našem selu kraj Osijeka, i dovela vodu i kupaonicu mama se veselila kao malo dijete što je napokon civilizacija stigla i do nas.
Tad mi je Anica objavila da se udaje. Mislila sam da je sa devetnaest još mlada, ali nisam je odgovarala. Njezin je muž bio iz istog sela, došli su živjeti k nama.
Sin se sa zetom odmah nije slagao, pa je i Krešo ubrzo našao curu i otišao. Moja snaha, Ivona, odrasla je u domu za djecu, sirota, država joj je dodijelila sobicu u studentskom domu u Zagrebu i tamo su zajedno započeli.
Anica je u startu odlučila: Mama, ja sam ostala doma, normalno da sve treba pripasti meni! Po tom principu je sve odlučivala i dobivala.
Sin se nikad nije tužio niti tražio novce, a meni je tako bilo lakše sve zarađene eure slala sam kćeri, ona ih je upravljala kako je htjela. Krešimir se sam snalazio za svoju obitelj.
Onda je uslijedilo najteže. Prvo je umrla moja mama, a ubrzo nakon toga Anica je ostavila muža. Uvijek je imala jak, prkosan karakter što zamisli, to mora biti.
I što ćeš sad? upitala sam je.
S tobom idem u Njemačku odgovorila je iznenada.
I tako smo obje otišle. Teže poslove Anica nije htjela uzimati, radila je povremeno čišćenja, a sve zaradila potrošila bi na stanarinu i hranu. Ja sam radila kod starice, imala smještaj i hranu, pa mi je sva tisuća eura mjesečno u komadu odlazila Anici ubrzo je dobila fiks-ideju da moramo kupiti stan u Njemačkoj.
Nagovorila me da prodamo kuću u Slavoniji, jer se više nije imala namjeru vraćati. Tako smo skupile još nešto kuna, a na nedostatak bi uzele kredit. No, onda je iznenada upoznala drugog čovjeka, on je nadoplatio razliku, i preselili su u mali stan.
Ja za to vrijeme o situaciji nisam pretjerano razmišljala dokle god sam imala posao. Onda sam naglo oboljela, raditi više nisam mogla. Tada sam tražila kćer smještaj, onako kako smo i dogovorile; ona je samo odmahivala: “Nema mjesta, snađi se, traži posao kad se oporaviš!”
Nisam je više htjela slušati, vratila sam se u Hrvatsku. Ali kuća je prodana, od svega imam samo veliku parcelu pokraj sela skoro hektar zemlje, neobradive i prazne. Ili ću to prodati, ili graditi, ali od kud mi novac?
Skupila sam hrabrost obratiti se sinu, barem da mi on pomogne prodati zemlju, a za dalje nisam znala.
Sin je toliko povrijeđen da nije ni želio razgovarati, ali snaha mi je otvorila srce i vrata.
Mama, baš tražimo zemlju za gradnju kuće. Ako nam dozvolite, počinjemo graditi! Kad završimo, bit ćete s nama ljubazno je predložila Ivona.
Krešimir je prvo gunđao, ali ubrzo mu se svidjela suprugina ideja, i do kraja večeri zaboravio je na ljutnju.
Snaha me više nije pustila van ponudila mi topli objed, složila krevet; ujutro idemo doktorima da se pregledam.
Zašto sve to radiš za mene? drhtavim sam glasom pitala Ivonu.
Jer ja svoju majku nikad nisam imala. Sada sam napokon dobila jednu nasmiješila se nježno.
Tako ispalo rodila sam Anicu, ali me odbacila. Prihvatila me žena koja mi je snaha.
