Krhka sreća
Koji balon da ti kupim, Ančice? Ovaj? Ili možda onaj tamo? tata pokazuje rukom prvo na jedan, pa na drugi šareni balon, a oko štanda ih je čitavo bogatstvo. Vjetar ih nosi, raznosi klikereći špagicama, igra se njima kao da su šuškanje proljetnog lišća.
Baš bi bilo divno raditi kao prodavač balona. To je najbolji posao na svijetu!
Taj, tata. Hoću s konjićem, napokon izabere Anica, pokazuje svojom malenom rukicom baš na onaj svijetloplavi balon, pa pogleda oca odozdo prema gore. Jer on je tako visok, kao da suncu pravi sjenu. Najviše voli gledati ga s poluskupljenim očima. Čini joj se da tata ima svjetlo oko glave, baš kako je nacrtano na ikonama kod bake Zore u sobi. Baka kaže da su to sveci. Možda je i tata svet, kad je tako tužan kao ljudi na bakinoj slici
Ali ne, tata nije svetac otišao je od Anice i mame
“Kako takve zemlja nosi?! Vlastito dijete, ženu ostavi! ljuti se baka Zora, pljucne sa strane. Đubre jedno, nije muž, neg kukavelj!”
Mama i baka nikad ne biraju riječi kad pričaju o Marinu ispred Anice. Dete treba znati tko je dobar, a tko loš.
Isprva je, kažu, sve bilo kao bajka. Marina je bila sretna, blistala, mazila se s mužem, laska mu kao mačka. Ali kad je promijenila posao, odjednom joj sve postalo nedovoljno. Malo novca, malo mjesta, uvijek nešto fali a človjek je svoje ljete provodio na moru s obitelji, dok je sam radio bez godišnjeg. Fali joj garderobe, po njenom, žive kao siromašni, eto, dijete u vrtić, ona radi, okreće se, a druge žene vode kućanstvo, brinu se za djecu i sebe, dok muževi rade. “To je normalno!”
Marin nije bio “šef”. Da, išao je na posao, nešto kopao, ali nije bio vođa, nije zapovijedao, nego slušao, ništa, kaže baka Zora, nije postigao. Niti je “snalazio se po domaće”, kao muževi Marininih kolegica. Kod njih to nije bilo “krađa”, nego “snalazaštvo”.
Žene su se hvalile: “Moj je našparal, sad ćemo sjenicu sagradit na vikendici!” Svima osmijeh, a Marina sjedi mrzovoljna. Marin nije znao “sparati” ništa.
Njezino nezadovoljstvo raslo je sve više, do prvog velikog svađanja. Marina je izgovarala tužne rečenice, žalila se, prigovarala što se udala, bojala da više nikome neće biti zanimljiva. Prevarila se O, kako se prevarila
On je samo šutio, sve jače stežući šake. Ne, nije htio udariti ženu, ali nekako je morao ostati pribran.
Ali kad je spomenula svekrvu, njezine zube koje hoće popraviti u skupoj privatnoj poliklinici, a on nema za to, to mu dođe preko glave.
Malo vam je svega? Koliko trebate?! Reci, prodat ću bubreg samo da vi imate dovoljno! poviče, skoči, počne hodati po kuhinji.
Marina je planula, uplašeno odstupila, ali kad je shvatila da je ne bi udario, tiho je rekla:
Ti si, Marine, papak, nisi muško. I znaš, bolje svima da odeš. Stvarno! Koliko još misliš meni živce kidati!
Istina, smetao joj je. Jedva je podnosila kako glasno jede, pije, hrka po noći, kako se po povratku s posla najprije baci Anici u zagrljaj, a nju kao da ne vidi, niti pita kako je radni dan prošao. I stalno te njegove glupe zabave, kućice od šibica na polici budala!
Sagradio je od šibica dvoetažnu kuću s trijemom i okruglim potkrovnim prozorom. Takvu bi on imao za svoje cure. Ali gdje su te hacijende? Šibice i ništa više.
Jednim pokretom Marina je srušila sve kućice na pod i počela ih gaziti. “Nenasitna”? Pa eto ti!
Marin je otišao. Marina je ostala šokirana kad se vrata zalupiše. Tako jednostavno? Otišao bez da se ispriča, bez da pokuša sačuvati obitelj?!
Mama! Otišao je! Samo tako! Ja sam mu malo vikala, ali to je ništa! Što sad, mama?! plakala je Marina, a baka Zora samo kaže da se ne živcira, zbog bora i glavobolje.
Preći ću k vama, čuješ, dijete, da ti pomognem! A toga Marina ćemo mi stisnuti! Nije on prvi takav, zna ja kako sa takvima! Piši prijavu, Marina, otišao, ne daje pare, ne brine o djetetu. Ja ću početi stvari pakirat.
Tako je baka brzo preselila u Aničinu sobu.
Zora je hrkala, a Anica se bojala, pa bi se pokrivala preko glave pokrivačem; kad bi baka to vidjela, odmah bi je otkrivala i govorila: “Treba se kaliti.” Onda bi još širom otvorila prozor, “da bude svježe”. Anica bi bježala majci pod pokrivač, ali mama voli spavati prostrano, Anica joj smeta.
Nekad, kad bi Anica plakala u snu, Marin bi ustajao, grlio je po glavi, tješio je, pričao priče, pjevao pjesmice. Marina bi ga ismijavala, kao “ženturača postao”. Sad je tješila baka Zora.
Nije znala, ni mogla samo bi zarežala na djevojčicu, opet je otkrila. Anica bi sklupčana ležala i trudila se šutjeti da ne naljuti baku.
Što je, Ančice, tužna si? ujutro baka stavlja pred nju tanjur žitne kaše, kao da sažaljeva. I vruća si… Ohladnila si? Opet mama mora na bolovanje? Tata je otišao, njega ne briga, a novci trebaju… Marina! Marina, ustaj, Anica je bolesna!
Mama i baka brinu, hrane je lijekovima, ali svejedno Marina vodi Anicu u vrtić.
“Možda i ne skuže, samo ti ne kiši tamo, Anice!” savjetovala bi baka i gurnula joj maramicu u džep. “Ja bih te čuvala, znaš, ali imam put, autobusna ekskurzija. Platila sam, sad ne mogu natrag!”
Tako Anica sjedi u vrtiću tiha, zbijena kao ptičica, i odmah zaspi na popodnevnom odmoru dok ostala djeca šuškaju i smiju se…
Što, opet Ferenčina donijela bolesnu malu? pitale bi tete. A što hoćete? Otac otišao, majka se okreće kako zna, još baka uza se, jadne. Baš ima izroda na ovom svijetu! Ostavio je, a Anica ga je gledala k’o u Boga trčala mu svaki put kad je došao po nju.
A dolazi li sad po nju? Ili je zaboravio put?
Ni jednom. Razveo se, što bi se sad opterećivao?
Da, to ti je. Samo ćeš nešto alimentacije vidjeti…
Tete međusobno kimaju. Koliko su toga već vidjele i čule…
Marin više nikad nije došao po Anicu u vrtić. Marina je zabranila. “Dijete je moje, Marin je sad samo ukras kad ja hoću, može, kad neću, ne može.”
Marina, nemoj dijete u to uvlačit! Ne voliš me više, okej. Ali Anica je i moja kći! pokušavao je Marin navečer nazvati bivšu ženu.
Na što imaš pravo?! odgovori Marina i spusti slušalicu, pa izađe pušiti.
Baka Zora joj potura pepeljaru i tješi: “Ma daj, svijeta ima bez Marina. Ima muškaraca na bacanje!”
Onda je Marina krenula u “lov”. I tijelo, i duša vapile su za muškom blizinom. Toliko, da je ubrzo u stan Ferenčinih došao neki Goran. Velik, prodornog pogleda, tetovaže po prstima.
Marina ga je dočekala kao domaćina, posjela za stol, prionula kuhanju. Goran je, međutim, sumnjičavo promatrao stan, kao majstor pred renoviranje, i nju, u tankom ogrtaču.
Srela je njegov pogled takvog je i htjela. Snažni, dominantni muškarac, uzima što poželi, “snalazi se”, prisvaja. Tko ne sluša, više ga nema.
Marina je voljela biti podložna snazi. Ni kad je Goran nakon par mjeseci zamolio baku Zoru da iseli, Marina se nije bunila.
Ma što, mama! Ima pravo, sad smo obitelj. Nemoj smetati, jako volim Gorana Marina je već spakirala stvari, naručila taksi. Čekaj, četkicu sam zaboravila! Evo, Goran ti je dao novce. Lijepa svota, vidiš kako misli na sve!
Zora je spakirala kunske novčanice, kimnula. Lijepo, sreća kod kćeri
Ma sreća, dijete, to ti je velesajam muškaraca: kad ne žuriš, izabereš nešto valjano.
Baka Zora i sama se žurila, ali hvala Bogu na vrijeme se razvela. Marin otac se propio, pokopali ga prije pet godina. Niti kći, niti bivša žena nisu bile na sprovodu, ni grob nisu uredile nije zaslužio.
Goran je bio glasan i neuredan, mirisao na znoj. Anica ga se bojala, mami više po noći nije išla. Jednom je Anica popiškila krevet iz straha od lošeg sna, Goran joj se narugao. Marina se smijala. “Goran je šaljivac, što se dijete ljuti kad je zapravo smiješno?”
Kud si ti to opet napravila? Pamti oca svog. Marš iz kuhinje, smrdiš! udari Goran šakom po stolu, pričeka dok Anica pobjegne, a onda zagrlio Marinu na stolici, počeo ljubiti. Ma daj, rodimo mi sebi još koje dijete! Voljet ću vas najviše! Sve ću napravit za vas! šaptao joj, gnječio je, a ona bila presretna. Goran je tigar, ona plijen. Tigrovi su grubi, to je normalno
Marina ubrzo zatrudnjela, sve je slabija, muči je mučnina, a Anica se vrzma.
Odlazi! Rekla sam u svoju sobu, jasno? I budi tamo! vikala je Marina i opet odjurila u kupaonu. Anica je slušala kako mama voli hrapavo i plašljivo se zavukla pod stol.
Nadala se vikendu tata će je povesti k sebi. Kod njega je tiho, sunčano, baka laže, tata nije “đavo”, dobar je! Napravio je Anici čitavo selo od šibica i igračke životinje. Tati nikad nije digao ruku na Anicu, a mama s tim strašnim barba ponekad i zamahne…
Svaki dan bi Goran došao s posla, uhvatio Marinu, ljubi, pije dim cigarete. Više nije bio tigar, nego hladni grabežljivac. Marini je postalo teško…
Mama! Više ne mogu! On je užasan, a ja trudna, kako ne vidi?! plakala je Marina majci na telefon. Zora je slabo čula, bila je u vlaku. Goran joj je sredio boravak za umirovljenike, “počastio”.
Marina, izdrži! Sad je tako, bit će opet dobro! Ne čujem te, šumi nešto u slušalici. Javit ću ti se kad stignem! vikala je baka Zora i ugasila telefon. Marina joj je išla na živce, stalno kuka…
…Danas je Marinu dopustila da Marin odvede Anicu na igranje. Njoj je tako bilo lakše.
Šetali su satima po Maksimiru, tražili slona, gledali majmune, a onda dugo uživali gledajući kako slon polijeva vodom svoje uši. Sjeli su na klupicu, Anica je jela vruće krafne s cukrom. I ruke su joj bile slatke, pa je tata vodio umiti je.
Potom su odlučili da Anici kupe suvenir. Balon s konjićem bio je stvarno prekrasan. Marin je dao prodavaču novac, on odvezao svijetloplavi balon, pružio ga Anici. Držala ga je čvrsto i sretno pojurila naprijed novim cipelama po asfaltu. Takav balon joj tata kupio, svi gledaju kakav je!
Anici je danas bio dan kao rođendan: sve je bilo novo haljinica, bijele čarape, cipelice s malim trešnjama, novi uvojci u kosi i taj balon.
Djevojčica ponosno nosi tatin poklon.
Pokazat ću ga mami. Ona je često tužna, možda će je balon razveseliti, otkrila je tati.
Zašto je mama tužna?
Ne znam, ali barba Goran je stalno ljuti. A mama ima nešto u trbuhu, Goran kaže da ju je nabijio. Što to znači, tata?
Marin se namrštio. Znao je da ima drugi muškarac, ali ne i za dijete…
Tata, što znači to? povuče ga Anica za rukav.
To je gruba riječ, Anice, nemoj je koristiti. Uskoro će se tebi roditi braco ili seka. Eto kaže nježno. Hoćemo li gledati orlove?
Divili su se plemenitim pticama, pa se Anica umorila. Marina je rekla da je vrati kući do pet.
Da, baš tako, kao da Anica nije čovjek, nego stvar koju treba vratiti na vrijeme. Kao lutka! I marin može kad hoće, kad ne, ne može. Čija je? Odluka je mamine!
Marin smjesti Anicu u auto, pažljivo stavi i balon pored nje.
U prometnoj gužvi Anica zadrijema…
Ančice, stigli smo, ljubavi! Pazi na balon! nježno je probudi Marin, odpase pojas i pomogne joj iz auta.
Marin više nema ključeve stana. Nije njihovo… Dugo zvoni, nitko ne otvara. Napokon Marina otključa.
Blijeda, mršava, s podočnjacima, kao da je ostarela deset godina, kosa upletena, nekad uvijek uredna…
Došli ste? Goran, Anicu su doveli. Odmah sam tu! vikne Marina u stan. Skini cipele i odmah u sobu, veli Anici.
Mama! Vidi kako mi je tata kupio balon! Sama sam ga izabrala i čuvala cijelo vrijeme. Vidi, ima konjića. Sviđa ti se?
Djevojčica uporno gura igračku majci, ali Marina je samo odgurne.
Vidim, makni to. Idi… ne guraj mi ga pod nos! Marina htjede udariti balon, ali promaši, pogodi Anicu po glavi.
Anica zaplaka.
Maro, što radiš?! Zašto tako? Anica te htjela razveseliti! Marina! zaštiti dijete Marin.
Ali Marina više ništa ne sluša, plače, viče nek svi odu, balon joj smrdi na gumu i smeće. I svi smrde. I Marin neka odmah ode.
Goran izviri iz sobe, navuče trenirku, stisne usne, polako dođe, pa jednim potezom tako zgrabi balon da pukne, prasne i raspe se po podu.
Anica zaplače koliko može, grli očevu nogu.
Što misliš da si ti? Marin inače ne zna tući, ali sad je zaboravio na sve i nasrne na Gorana. Zašto mučiš Anicu?! Brzo se ispričaj!
Goran digne ruku, ali stane: ispred njega stoji mala Anica, u novoj haljinici i s bijelim mašnicama.
Zatvorila je oči, skupila se, ali ih onda raširi, raširi ruke i tiho šapne da tata ne smije biti tužen.
Goran pljune, reče Marinu i Anici da nestanu.
Marina, ajde, ugrij večeru. Gladan sam. Sutra ćeš otići odjaviti ovu kujicu neka sad on, pokaže na Marina, neka se bavi s njom. Reko sam!
Marina se stisla, oči joj pune suza.
Maro! Maro, dušo, ja sam njemu stan prepisala, shvaćaš? Rekao je da je tako bolje, da on sve plaća, treba on biti vlasnik… Uzmi Anicu, molim te, bojim se…
Anica je prijavljena kod bake na adresi, na Marininoj ne može imati pravo. Goran je sve organizirao.
Marina, što si to napravila! Zovi policiju, neka on ide! Tjera ti dijete, a ti šutiš?! On ti nije ništa! Marina! Marin trese bivšu ženu za ramena.
Vjenčali smo se prije dva mjeseca I čekamo dijete. Maro, uzmi Anicu zasad. Možda se još sredi… Marina iznosi vrećicu s Aničinim stvarima, a otac i kći čekaju u autu.
Djevojčica šuti. Strah je, jer mama je baca. Prvo je izbacila tatu, sad i nju…
Otad Anicu u vrtić vodi otac. Tete ga gledaju s poštovanjem, pričaju mu kakva mu je kći pametna i dobra. Za mater ne pitaju koga briga!
Doma Anica pomaže tati s izradom za vrtić: grade zoološki vrt od šibica. Anica pažljivo slaže šibice, predivno izgleda!
Cijeli Marinov život kao da je bio od šibica: nepažnja i sve plane, nestane u prah. On ga je gradio, trudio se, a ono, Marina je zapalila, nestalo. Ostala mu je sad nova, nepotpuna, ali bolja s Anicom, i trudi se. Čini se da ide.
Ali vatra… može opet doći. Možda Marina uzme Anicu, ili Marin ostane bez posla ni za život, ili Anica oboli ili samo prestane voljeti tatu. Marina je prestala. Nema kupole da štiti od nevolje. Preostaje samo nadati se i čuvati što se ima.
S vremena na vrijeme Marina im dođe u goste, donese Anici poklone, šepuri se po hodniku, a Marin je pozove za stol. Prošle su mučnine, sad rado i puno jede. Marin kuha jednostavno, ali fino.
Kod vas je lijepo, kaže Marina kad treba otići.
Čeka da je Marin zamoli da ostane, ali on to ne čini.
Oslanja se jedva na stol, diže se, pridržava trbuh, polako odlazi. Marin joj pomogne obuti cipele, navući kaput i isprati je do taksija.
Zar ne razumiješ, Maro?! Moraš me spasiti! To bi svaki muškarac napravio! Što šutiš?! Hoćeš da se ispričam? Oprosti. Jesi čuo? Oprosti. Uzmi me k sebi, hoću opet biti s tobom i Anicom. Moraš… Pritiska se uz njega, stisne ga rukama, misli da će, ako ga poljubi, on odmah popustiti kao nekad, ali…
Više ti nisam ništa dužan, Marina. Odrasli smo. Anica, čini se, ostaje sa mnom. Ne uklapa se u tvoju novu obitelj. Pozdravi Zoru. Oprosti, Anica je sama moram ići!
Marin pomogne Marini sjesti u taksi, mahne i ode. Različiti domići od šibica.
…Iz rodilišta Marinu je ipak pokupio Marin. Pažljiv, zabrinut, vodi je pod ruku.
Goran nije stigao doći.
Maro, hoćeš li ostati? tiho pita Marina kad su doma, a baka Zora uzme bebu i mazi ga. Maro, molim te
Marinu je žao, ali ne voli je više. Doma ga čeka Anica i Rita, gospođa Margareta Pavelić. Upoznali su se u dječjem kazalištu, Rita radi na blagajni, a Marin nije znao koje karte da uzme za kćer.
Uzmite za “Pepeljugu”. Dobar komad. Mojoj nećakinji se svidjelo, Rita predloži.
Kako znate da imam kćer? iznenadi se Marin.
U vrećici su vam cipelice i ukosnice. Ples? Gimnastika? osmjehne se Rita.
Ples. Cipele su prevelike, nosim vraćati. Dakle “Pepeljuga”? Neka bude. Na peti. Tada joj je rođendan.
Taj rođendan bio je poseban s tortom, igrama i prskalicama. Marina je zvala, čestitala, Anica ju pozvala, ali Marina nije mogla. Nema kome prepustiti sina… Goran sad često nestaje noću, kaže da mu je dosta Marine. Zora je opet u domu za starije, s tretmanima i dijetom. Goran joj je našao dobar. Njezin stan iznajmljuje, sve neka korist…
Ali, nevolja: protiv Gorana otvaraju slučaj. U Marini su bili kriminalisti, pitali za muža. Slegnula je ramenima odavno ga nije vidjela, barem je ostavio novce.
Marinin šibeni dom već gori, vrijeme je za bijeg. Ali nema kamo. Ima sve, a nema ništa, samo malog Olivera. I to je možda neki novi početak…
