Slučajni ugovor
Ljubica, shvati, nismo neprijatelji rekao je Zoran, tim tihim glasom kao da objašnjava djetetu nešto jednostavno a nerazumljivo. Jednostavno, stan je kupljen u braku. To je činjenica.
Ljubica Stjepanović stajala je uz prozor i gledala na dvorište. Tamo se njišila stara jablana, koju je sama posadila prije dvanaest godina, kad su se tek uselili. Mali sadnic, donesen iz Zagorja u plastičnoj vrećici.
U braku, tihim je glasom ponovila.
Pa da. Znači, po zakonu pola je moje.
Ljubica se okrenula. Zoranu su bile pedeset i dvije, uvijek uredno počešljan, u istoj onoj sivoj košulji koju mu je kupila za rođendan prije tri godine. Stajao je usred njezine kuhinje i govorio o polovici njezinog stana mirno, kao da govori o vremenskoj prognozi.
Sjećaš li se čijim je novcem kupljen ovaj stan? upitala je Ljubica.
Novci su bili različiti.
Zorane. Ja sam prodala bakinu kuću. Sav novac bio je moj. Ti si tada sam rekao: Ljubice, to su tvoji novci, ti odluči.
Ne sjećam se da sam to rekao.
Osjetio sam težinu, nešto tupo i teško pod rebrima. Nije to bila ljutnja. Nešto drugo.
Dobro rekla je Ljubica. Idi.
Ljubice, nije osobno. Takav je zakon.
Rekla sam idi.
Zoran je otišao. Vrata su se zatvorila tiho, gotovo nježno. Ljubica je ostala sama u kuhinji, gdje je mirisalo na kavu i nešto gorko, za što nije imala ime.
Imala je pedeset i osam godina. Dvadeset tri godine provela je sa Zoranom Stjepanovićem. Cijelo to vrijeme bila je uz njih i Viktorija, njegova majka. Prvo u susjednoj zgradi, kasnije u drugoj ulici. Uvijek blizu.
Natočila si je vode, popila do kraja i otišla u dnevnu sobu. Ondje je na kauču ležala mačka Ružica, narančasta i potpuno nezainteresirana za svađu. Ljubica je sjela, spustila ruku na topli mačji trbuh.
Kroz prozor se njihala jablana.
Razvod su pokrenuli u veljači. Ljubica je sama podnijela zahtjev, više nije htjela ni mogla čekati. Kad je na jesen doznala da Zoran već pola godine šalje novac majci bez riječi, nešto je u njoj puklo. Nije bilo stvar u novcu već u tome kako ju je gledao kad ga je pitala. Mirno. Pomalo dosadno.
Nisu vikali. Zapravo, zadnje dvije godine gotovo nisu ni razgovarali. Zoran je bio tu dolazio, odlazio, jeo, gledao televiziju. No onaj stvarni, pravi Zoran više nije bio uz nju. Tako sam i ja shvaćao ne odjednom, već kao kad s godinama shvatiš da slabije vidiš. Samo jednog dana primijetiš da ne vidiš više jasno.
Zahtjev za razvod dala je u petak. U ponedjeljak ju je nazvala Viktorija.
Ljubice, moramo razgovarati bio je to onaj isti odlučni glas, kakav je imao prije dvadeset tri godine.
O čemu, Viktorija?
O stanu. O tome što namjeravaš s našim Zoranom.
“Our Zoran”. Zoran je imao pedeset i dvije.
Nemamo o čemu razgovarati, rekla je Ljubica.
Ja sam te uvijek poštovala.
Nije to bila istina, ali Ljubica nije htjela raspravljati. Samo se oprostila i spustila slušalicu. Poslije je sjedila i razmišljala što Viktorija smatra “poštovanjem” vjerojatno misli na onih dvadeset godina kad je dolazila bez kucanja, pomicala stvari po njihovoj kuhinji, određivala gdje će Zoran provesti Novu godinu i zašto Ljubica pogrešno kuha grah.
Ljubičina prijateljica, Mirjana Kovačević, radila je kao knjigovotkinja u jednoj maloj firmi, živjela je u zgradi preko puta i znala Ljubicu trideset godina. Došla je iste večeri, donijela savijaču od jabuka i odmah pitala:
Što je htjela?
Stan, jednostavno je rekla Ljubica.
Mirjana je stavila savijaču na stol, pogledala Ljubicu pažljivo i pitala:
Jesi li bila kod odvjetnice?
Nisam još.
Ljubice. Idi. Odmah sutra.
Znam da moram, ali nemam snage.
Znam, ali prvo odvjetnica, pa onda ostalo.
Kod odvjetnice se naručila dva dana kasnije. Odvjetnica se zvala Kristina Novak, bila je u četrdesetima, radila u malom uredu na drugom katu, tamo je sve mirisalo na kavu i papir. Na stolu je imao mali kaktus s natpisom: “Preživjet ću”.
Ispričajte sve od početka, rekla je Kristina i otvorila bilježnicu.
Ljubica je pričala. O bakinoj kući kod Krapine, koju je prodala 2012. Nasljedstvo je bilo samo njezino, dokumenti su sačuvani. Kako su birali stan, ona plaćala, Zoran stajao pokraj i klimao. Stan je prepisan na oboje jer su bili u braku, nije joj tada palo na pamet da bi to moglo biti važno.
Kristina je slušala, povremeno klimala, nešto zapisivala.
Imate li dokaze o porijeklu novca?
Imam. Ugovor o kupoprodaji bakine kuće, izvadak s računa. Sve sam našla.
To je dobro. Sud uzima više faktora u obzir. Vlastiti novac je važan, ali ne uvijek presudan. Pogotovo ako druga strana tvrdi da su korišteni i zajednički novci.
On nije ništa ulagao. Tada skoro nije ni radio.
I to treba dokazati. Imate li njegove platne liste iz tog razdoblja?
Ljubica je razmislila.
Moći ću naći. Potvrde, izvatke.
Skupite što više nađete.
Razgovarali su četrdesetak minuta. Kristina joj je mirno objasnila da je podjela imovine često dug proces, da je druga strana vjerojatno već našla odvjetnika, da se pripremi na sud i da ne očekuje brza rješenja.
Ljubica je slušala i osjećala kako se nešto steže u njoj. Ne strah više umor. Kao da završetak te duge priče vodi samo u nov početak.
Jednu stvar odmah dodala je Kristina na kraju obavezno prekopajte sve stare papire. Bračni ugovor, ako ga imate, ili bilo kakve ugovore ili potvrde o imovini. Ponekad papiri promijene cijelu situaciju.
Ljubica je klimnula. Nisu nikada imali bračni ugovor, nije ni razmišljala o tome.
Kući se vratila oko šest. Mirjana ju je čekala na klupi ispred zgrade.
Kakva je situacija?
Bit će teško, rekla je Ljubica. Ali nije bez nade.
Gdje su ti papiri?
Dio u mapi u ormaru. Dio vjerojatno u onoj ladici godinama neotvorenoj.
Sutra ćemo to pretražiti, odlučila je Mirjana.
Sljedećeg dana sve su prekopale veliki ormar. Ljubica dolje nije otvorila donju ladicu godinama. Tamo su bile stare slike, pisma, računi, razne potvrde s pečatima iz socijalizma, istekla putovnica i nekoliko omotnica, povezane špagom.
Što ti je ovo? pitala je Mirjana, pokazujući na omotnice.
Ne znam. Nešto staro.
Prekopavale su dugo. Mirjana je stavljala važno na jednu, nevažno na drugu hrpu. Ljubica je gledala stare slike i trudila se ne misliti koliko je na polovici njih i Zoran.
U jednoj od špagom vezanih omotnica našle su dokumente. Ljubica je razvezala, izvukla. Stari račun, pismo rođakinje, i još jedan papir, presavijen na pola, debeo, s pečatom javnog bilježnika.
Ljubica je razmotala.
Pročitala prvu rečenicu. Pa drugu.
Mirjana, rekla je.
Što je bilo?
Ljubica nije odgovorila. Pročitala je do kraja, pa opet ispočetka, polako, svaku riječ.
Ljubice, što ti je? Mirjana se nagnula nad papir. Što piše?
Bračni ugovor, rekla je, kao izdaleka čuvši vlastiti glas.
Mirjana je pogledala u papir.
Kada je potpisano?
2018. ožujak, pročitala je Ljubica.
I što tamo piše?
Piše da stan u Ulici Radićeva 12 prelazi u moju samostalnu vlasnost. Potpuno. Bez obzira što bude bilo dalje.
Obje su šutjele. Vani su zujali automobili. Ružica je skočila s kauča, protrljala Ljubici o noge i otišla u kuhinju.
Ljubica se slabo sjećala 2018. godine. Bilo je teško, majka joj je bila bolesna, često je putovala u Varaždin. Zoran je tih mjeseci bio stalno u nekim poslovima, uzrujan, nespavao, satima telefonirao zaključan u sobi. Pitala je: što je bilo? On bi rekao: ništa, radne stvari.
Nakon nekoliko mjeseci Zoran je ležerno rekao: sjećaš se, kod javnog bilježnika smo nešto potpisivali? Mama je inzistirala, trebalo je nešto s papirologijom oko stana. I ti si potpisala.
Ja? iznenadila se Ljubica tada.
Pa da, bila si tamo. Ne sjećaš se?
Nije se sjećala. Glava joj je bila kod majke. Očito je nešto potpisala, ne gledajući što.
Sada je gledala papir i shvatila što je potpisala.
Ljubice, polako je rekla Mirjana znaš što to znači?
Znam.
Ovo sve mijenja.
Svjesna sam.
Sutra odmah kod odvjetnice. S ovim.
Pažljivo je vratila papir u mapu i stavila na stol. Osjetio sam čudnu mješavinu. Ne radost. Ne olakšanje. Nešto tiho i teško objasnivo.
Sjetila se komadića 2018.-te. Zoran je tada upao u neke dugove s partnerom, nešto pošlo po zlu. Majka Viktorija tada je nenajavljeno došla, ujutro, uznemirena, dugo je s njim pričala u kuhinji, dok je Ljubica razgovarala telefonom s bolesnom svojom majkom.
Potom je Viktorija rekla: Ljubice, moramo nešto brzo potpisati, zbog zaštite stana. Da ga nitko ne dira. Ljubica je, poluodsutna, potpisala kod javnog bilježnika. Zapamtila je samo ženu sa kratkom frizurom i svježi miris boje u uredu.
Viktorija je, zapravo, sve tada isplanirala. Time je imovina prebačena na Ljubicu, da vjerovnici ne mogu ništa. Privremeno, dok se ne riješi.
Prošlo je, nitko nije ni spomenuo više. Zoran je zaboravio. Ili prolazio dalje. I Viktorija je zaboravila. A dokument je ležao u dnu ormara.
Kad je Ljubica donijela ugovor Kristini, odvjetnica ga je pažljivo pregledala, digla pogled.
Ovo je original, ovjeren od javnog bilježnika?
Je. Sa svim potpisima.
Kristina je tiho kimnula.
To je ozbiljan dokument. Ako je sve u redu s formom a izgleda da je stan je po tom ugovoru vaša isključiva imovina.
Što to znači za sud?
Druga strana mora dokazivati ništavnost samog ugovora, što je posebno teško. Trebaju dokazati da nije bio potpisan slobodno, ili da je netko bio prevaren.
Nije bilo prisile. Svašta, sama Viktorija je sve nagovorila.
To je važno.
Ona je sad, izgleda, sve zaboravila.
Kristina se blago nasmiješila.
Zna se to dogoditi.
Dogovorile su slijedeće korake. Kristina je trebala provjeriti detalje, a Ljubica prikupiti još dokumentacije.
Izlazeći iz ureda, u hodniku se mimoišla s neznancem. Zastali su, naklonili se jedan drugome. Običan, slučajan susret. Ostao mi je u sjećanju jer je to bio prvi čovjek tog dana koji me pogledao bez viška ičega.
Tjedan dana kasnije nazvao je Zoran. Večer, glas mu tiši nego inače.
Ljubice, da se nađemo, porazgovaramo normalno.
O čemu?
Pa, o svemu. O stanu. Možda nađemo neko rješenje.
Zorane, imam odvjetnicu. Sve oko stana ide preko nje.
Ljubice, pa mi smo… Zašto odvjetnici?
Zato što si ti prvi zvao odvjetnika.
Pauza.
To je bila maminina ideja.
Pomislio sam: u tome je sve. Dvadeset tri godine sve je bila tuđa ideja. Nikad Zoranova.
Ne želim razgovarati. Ako imaš nešto važno, tvoj odvjetnik neka javi mojoj.
Mama je jako povrijeđena.
Čujem.
Ljubice…
Doviđenja, Zorane.
Spustila je slušalicu i krenula kuhati čaj. Ruke nisu drhtale. Unutra nije bilo ni ljutnje ni žaljenja. Samo nešto tiho, kao nakon dugog puta, kad vidiš svjetlo doma.
Mirjana je nazvala za pola sata.
Kako si?
Dobro.
Je li on zvao?
Kako znaš?
Pogodila sam, nasmijala se Mirjana. Što je rekao?
Da je mama tužna.
Mirjana je šutjela trenutak.
Ljubice, kad si zapravo shvatila da nešto ne valja? Ne kad si odlučila na razvod, nego… iznutra?
Razmišljao sam.
Prije sedam godina. Planirali smo more. Izabrala sam i skoro platila apartman. Onda njegova mama reče: pa svake godine idemo kod tetke u Vodice. Zoran dođe i kaže Ljubice, hoćemo drugi put? Otkazala sam rezervaciju. U Vodice smo otišli.
I?
I to je to. Nikad više nismo nigdje putovali. Svako ljeto Vodice, tetka, komentari za stolom o mojoj kuhinji.
Mirjana šuti.
Prije sedam godina. A živjela si još sedam.
Da. Mislila: možda sam ja. Možda umišljam. Ljudi žive…
Ljudi žive svakako.
Znam. Sad znam.
Sljedeći tjedan odvjetnik od Zorana tražio je sastanak. Ne preko suda, samo da popričaju. Kristina isprva nije htjela.
Takvi razgovori rijetko donesu rezultat rekla je. Najčešće samo žele doznati što vi znate.
Želim ipak otići.
Zašto?
Želim mu vidjeti lice kad vidi ugovor.
Kristina reče dobro. Išla je sa mnom.
Sastanak je bio u istoj odvjetničkoj firmi gdje Kristina radi. Zoranov odvjetnik zvao se Tomislav Jurković, viših godina, krupan, s brkovima i stavom čovjeka koji obavezno pobjeđuje.
Zoran je došao. U hodniku je gledao u mobitel. Kad sam ušao, podigao je pogled i vidio sam nervozan je. Malo, ali jest.
Sjeli smo za stol. Jurković je složio papire.
Željeli bismo razmotriti mogućnost nagodbe, počeo je. Podjela imovine je duga i skupa. Svi bismo lakše…
Na što mislite? pitala je Kristina.
Recimo, moj klijent spreman je na novčanu kompenzaciju umjesto dijela stana.
Koliko točno?
Jurković je rekao cifru. Ljubica nije ni trepnula. Bilo je to bitno manje od pola vrijednosti stana ali to je već bila nova igra.
Prije bilo kojih cifara, reče Kristina mirno, imamo dokument koji mnogo toga mijenja.
Izvadila je ugovor i stavila na stol.
Jurković ga uzme, pročita. Ljubica je gledala Zorana. On gleda papir. Pogled mu se mijenjao najprije nesigurnost, čak dječja zbunjenost.
Što je to?
Bračni ugovor koji ste potpisali ožujka 2018., reče Kristina. Ovjeren kod javnog bilježnika. Stan u Radićevoj netko upisan kao isključivo Ljubicin.
Zoran gleda odvjetnika. On opet čita. Lice mu mirno, ali prsti usporavaju.
Pregledat ćemo dokument, reče.
Naravno. Možemo dati i kopiju.
Šutnja.
Zorane, reče tada Ljubica. Sjećaš li se zašto smo tada potpisivali?
Zoran šuti.
To je ideja tvoje majke. Bojala se dugova. Željela je spasiti stan.
Zoran gleda u stol.
Sjećam se napokon tiho reče. Sjećam se tog dana.
Ja nisam. Pronašla sam dokument slučajno.
Tišina.
Dobro, reče Jurković ustajući. Treba nam vremena.
Otišli su. Kristina i ja ostali sami.
Dobro ste izdržali rekla je.
Samo sam umorna odgovorio sam. Kad umoriš, više se ne bojiš.
Navečer je nazvala Viktorija. Pogled na njezino ime na ekranu gotovo mi ništa nije izazvao.
Ljubice, zvučala je slomljeno Zoran mi je rekao za papir.
Da.
To je bilo privremeno. Znaš. Samo da spasimo stan. Nitko nije mislio zauvijek.
Viktorija, kod bilježnika se ne potpisuju privremeni papiri. To je bio službeni ugovor.
Ali mi smo bili… dogovorili se…
Mi ništa nismo dogovarali. Bojali ste se, ja sam potpisala jer ste me zamolili. Nisam čitala. Vjerovala sam.
Pauza.
Uvijek sam te smatrala pametnom ženom.
I jesam pametna. Zato ostavljam sve kako jest.
Ostavljaš nas bez ičega.
Vas? Ti imaš svoj stan. Zoran je odrastao. Naći će rješenje.
Bešćutna si.
Toj riječi bi se nekad povrijedila. Sad je jednostavno prošla kraj mene.
Doviđenja, Viktorija.
Skuhao sam čaj, jak s mentom kako volim. Metvica mi raste u tegli na prozoru već dvije godine. Posadio sam kad sam shvatio da Zoranu nije važno ima li živog u kući ili nema.
Naredni tjedni prošli su u papirima, telefonskim pozivima, sastancima. Kristina je upozorila: Zoran bi mogao pokušati rušiti ugovor treba biti spremna. Ljubica je sakupljala papire, odgovarala, išla kod javnog bilježnika, na sud, pa opet kući. Mirjana je nekad išla s njom, tek tako.
Jedne večeri, dok smo sjedili kod Ljubice, upitala je:
Misliš li da je znao? Zoran, mislim. Za ugovor?
Ne znam. Što ti misliš?
Mislim da je zaboravio. Iskreno, samo zaboravio. Prošlo je sedam godina, bila je to mamina ideja, kao i uvijek.
I?
To je najgore. Ne da je pamtio pa skrivao. Nego da mu nije ni važno bilo.
Mirjana je šutjela.
Dvadeset tri godine. Nije zapamtio ni da je stan mojim novcem kupljen. Ni što je potpisao. A vjerojatno ni puno drugog. Ne jer je loš nego jer nije ni primjećivao.
Možda nije ni tebe primjećivao.
Upravo tako.
Bez gorčine. Samo kao činjenica koju sam znao odavno, sad i izrekao.
Prošlo je još malo vremena. Zoranov odvjetnik nije pokušao oboriti ugovor. Kristina mi je objasnila: za to treba stvaran razlog a njih nije bilo. Obje strane bile su prisutne, potpis slobodan i ovjeren.
Podjela je na kraju bila samo oko auta, nekoliko računa i namještaja. Auto je uzeo Zoran, novce s jednog računa Ljubica, namještaj podijelili. Gotovo bez svađe.
Razvod su zaključili u travnju. Ljubica Stjepanović postala je opet Ljubica Petrović vratila je djevojačko prezime. Odlučila to još u veljači, ničiji savjet nije tražila.
Kad je sve bilo gotovo, izašao sam iz suda, stao na stepenice i čekao. Kristina je izašla, rekla nešto o papirima i sljedećim koracima. Samo sam klimao glavom.
Kad je otišla, ostao sam sam. Van je bilo toplo, travanjsko sunce grijalo je lice. Gledao sam ljude kako prolaze, svatko za svojim.
Nazvao sam sina. Sin, Ivan, živio je u Rijeci, nismo se često viđali, ali smo tjedno pričali. Znao je za razvod, ne sve detalje. Nisam htio zamarati ga. On se inače uzrujavao, a meni nije trebalo da ga bezveze zabrinjavam.
Nazvao sam njegov broj.
Mama? Kako je? javio se odmah.
Sve gotovo. Službeno razvedeni.
Mama. Jesi dobro?
Dobro sam, Ivane. Stvarno. Nemoj pitati kao da bih trebala plakati.
Ne mislim da moraš.
Dobro sam, stvarno.
A stan?
Stan je moj. Potpuno.
Pauza.
Kako to?
Našao se papir. Stari. Bračni ugovor. Nisam znala za njega.
Ajme, mama. I?
Po ugovoru sve na mene. Ništa nisu mogli učiniti.
Ivan šuti.
Jesi dobro?
Jesam.
Mislim, uopće. Ne o stanu.
Razmislio sam.
Znaš, Ivane čudno je reći, ali prvi put u dugo vremena stvarno sam dobro. Ne da je sve savršeno nego osjećam da stojim na vlastitom tlu.
Dobro je to, mama.
Valjda.
Doći ću sljedeći tjedan.
Ne moraš radi mene. Ako želiš.
Želim.
Onda dođi. Skuhat ću grah.
Dogovoreno.
Spustio sam mobitel i pomislio na grah. Grah sam dobro kuhao, to sam znao. Viktorija je godinama govorila da pogrešno kuham, ali Zoran bi pojeo dvije porcije. To me nasmijalo, bez posebnog razloga.
Došla je Mirjana, ogrnuta kaputom, s vrećicom u ruci.
Što nosiš? pitao sam.
Kolač. S višnjama. Treba nam kolač.
Kolač nam uvijek treba.
Krenuli smo iz grada. Mirjana je vozila, ja gledao u prozor. Grad je prolazio pokraj, poznat i nekako novi. Ili sam ja bio drugi.
Mirjana, rekao sam.
Da?
Sjećaš se kad smo se upoznali?
Naravno. 1994. Tek si se uselila. Došla si kod susjede posuditi sol, ja sam tada bila tamo.
Sjećam se. Imala si luckastu frizuru.
Imam je i sada smijala se Mirjana.
Sad ti je sasvim normalna.
Ušli smo u dvorište, ugledao sam jablan. Već je zelenjela, prvi mali listići, sjajni i svježi. Gledao sam je i mislio: narast će do neba, samo joj treba vremena.
Ušli smo u stan. Otvorio sam svoja vrata, prošao hodnikom, kuhinjom, stao uz prozor.
Mirjana je stavljala čaj, rezala kolač, glasanjem šalice.
Sjedni, dosta stajanja, rekla je.
Gledam jablan.
Neće pobjeći.
Znam.
Sjeo sam za stol. Ružica je odmah skočila meni u krilo, stavio sam ruku na njezina leđa.
Slušaj počela je Mirjana režući kolač što sad? Mislim, što dalje?
Ne znam, iskreno sam rekao. Prvi put dugo ne znam. I znaš što to mi je skoro drago.
Skoro?
Malo me strah. Ali više drago.
Mirjana je natočila čaj, stavila šalice. Sjedili smo. Vani se ljuljala jablana, djeca su se smijala iz dvorišta. Ružica je prela.
Znaš što mislim? upitala je Mirjana.
Što?
Da onda, da Viktorija 2018. nije toliko paničarila i forsirala ugovor, ti bi sad bila bez stana.
Ljubica je šutjela.
Da. Vjerojatno.
Život je čudna stvar.
Čudna je. Ali ponekad ipak radi.
Pili smo čaj, pričali o poslu, Mirjana o novom šefu što stalno griješi iznose. Slušao sam, smijao se, ponekad samo klimao. Ružica se prebacila na prozorsku dasku, gledala kroz staklo.
Mobitel je zazujao. Poruka. Zoran. “Ljubice, žao mi je. Ne znam ti je li to važno.” Ništa više.
Mirjana me upitno pogledala. Pokazao sam joj poruku.
I? pita.
Ništa, rekao sam. Možda i je važno. Možda nije.
Okrenuo sam mobitel, uzeo šalicu. Čaj je bio vruć, s metvicom, kako volim.
Mirjana, rekao sam.
Da?
Natoči mi još.
Natočila je. Sjedili smo još, sunce je lagano padalo, kuhinja je postajala tiha i mračna, to je bio samo travanjski večer u Radićevoj 12. U Ljubičinom stanu.
Pred večer Mirjana je krenula. Navukla je kaput, tražila ključeve.
Ljubice, rekla je s vrata.
Da?
Jesi sigurna da si dobro?
Jesam.
Mirjana me duže pogledala.
Vjerujem ti, napokon rekla.
Dobro.
Sutra zovi.
Zvat ću.
Vrata su se zatvorila. Ostao sam sam. Prošao u sobu, sjeo na kauč. Ružica se odmah sklupčala pokraj. Kroz prozor su padali posljednji odsjaji, dvorište je u sumraku posivjelo, jablana postala nejasna.
Podigao sam mobitel. Pogledao još jednom poruku Zorana. “Žao mi je. Ne znam ti je li važno.” Držao sam mobitel i razmišljao što odgovoriti? Ili ne odgovoriti? Ili ne reći ništa?
Još ne znam. Nek’ to ostane pitanje bez žurbe na odgovor.
Odložio sam mobitel, naslonio se i zatvorio oči. Ružica je bila topla i tiha. U stanu je bila tišina. Moja tišina. Moji zidovi. Moja jablana u dvorištu.
Sve ostalo može čekati do sutra.
