Ivanka je pjevušila od sreće, kako i ne bi! Ima svoj stan, baš svoj, bez zle gazdarice koja bi gasila svjetlo točno u jedanaest, stajala iznad glave i gasila plin ispod kipuće lonca. Nije dopuštala korištenje fena ni pegle za kosu, “da se ne zapetlja”. Kadu nije dopuštala, samo tuš jednom dnevno biraj, ujutro ili navečer, svejedno bi gospođa Marija uvijek stajala pred vratima i kucala da smanji vodu.
Godinu dana je Ivanka provela pod strogim nadzorom Marije koja je umislila da je njezin mentor. Čim je napunila osamnaest, izmolila je roditelje da živi u studentskom domu. Ni tamo nije bilo lako: stjenice i žohari su ništa, ali kad ti netko ukrade kuhalo s krumpirom dok se okreneš, to je druga priča. Cimerice su stalno dovodile dečke, e to je tek bio izazov. Izdržala je godinu dana, a onda, nakon što je otac došao s posla i vidio katastrofu u domu, naravno da joj nisu više ni dana dopustili da ostane. Tako je sljedećih pet godina živjela kod bake Bare. Dobra bakica, malo čudna ali srca velika.
Nakon fakulteta Ivanka je našla posao, živjela i dalje kod bake, štedjela svaku kunu za početni ulog sanjala je o vlastitom stanu, makar malenom. Dok su druge cure trčale na spojeve i trošile plaću na krpice i torbice, Ivanka bi radila i stavljala novce na stranu. Čak joj je baka Bara govorila da malo predahne, ali Ivanka je tvrdoglavo išla za svojim snom.
Jednog dana stigli su roditelji. Otac, sav uzrujan, reče da su odlučili pomoći, i on i mama, te baka Ljubica. Baka Ljubica je očev dalji rod; nikad se nije udavala, radila je kao učiteljica sve do 85-te, prilično stroga, s većinom rodbine se posvadila. Jedini kojem je koliko-toliko vjerovala bio je Ivankin otac, a majku je iskreno voljela jer je i ona bila učiteljica.
Jednom je baka Ljubica zamolila oca da joj pokaže dom za starije kad su donijeli namirnice, ali otac i majka nisu rekli ništa radije su joj sredili sobu kod sebe. Ionako im je kći živjela u drugom gradu. Unatoč godinama, baka je bila bistra pa je rekla nećaku nek ne grize savjest, zna ona da zna biti teška i da ne želi pokvariti dobar dojam koji ostavlja. Ali roditelji su bili uporni tako će im biti mirnije, mačku i papigu uvijek netko treba čuvati kad negdje idu.
Baka Ljubica, konačno, pristane, iako je naglašavala kako joj je drago što ipak nije sama na ovom svijetu. Uživaše nekoliko godina s dragima, napunila se ljubavlju i naposljetku mirno otišla, sve ostavivši Ivankinom ocu. Ivanki je osobno predala dragu staru ogrlicu, dragocjenost od prabake, koju nikad nisu prodali, ni u najtežim vremenima.
Ivanka je s nježnošću prihvatila ogrlicu i često ju gledala, prisjećajući se dobre bake. Otac je predložio da prodaju bakin stan i kupe Ivanki stan u Rijeci, gdje se i zaposlila i svidio joj se novi grad. Tako je Ivanka postala vlasnica svojega dvosobnog stana. Gđa. koja je tamo živjela rekla je da ostavlja dobru energiju, a Ivanka je veselo prionula preuređenju, roditelji su joj puno pomagali. Novi namještaj, sve po Ivankinim zamislima otac je strpljivo ostvarivao njezine ideje, sve dok stan nije zasjao. Mama je, vidjevši to, poželjela i kod kuće sve obnoviti, a Ivanka joj je obećala osmisliti novi dizajn.
Tako se Ivanka navikla na, isprva, strani grad i zavoljela ga. Na poslu je upoznala Ančicu, s kojom se brzo sprijateljila, i često su se posjećivale. Jednom prilikom, Ivanka joj ispriča kako je kao mala s prijateljicom Milicom znala pobjeći na krov sedmerokatnice i tamo se sunčati. “Baš fora”, kaže Ančica. “Možda da…” Pogledi im se susreli, obje su se nasmijale. “Samo da nas ne zaključa domar. Nama se jednom to desilo; imali smo tad domara Peru, slabije je čuo i samo je zaključao vrata, a mi smo kričale koliko smo mogle. Sva sreća tata je ranije došao i pustio nas. Uh, kako smo se tad prepale!”
– “Jesi li dobila po ušima?” upita zabrinuto Ančica.
– “Ma ne, tata me uvijek mazio, mama je bila stroga pa me tata štitio, za moje nestašluke mama ni dan danas ne zna.”
– “Lijepo! A mene bi kaznili, i ja sam bila svojevoljna. Ali možda bismo mogle dozvolu uzeti od domara i mirno se sunčati?”
– “Ajmo probat!”
Domar je na početku negodovao, ako netko sazna, njega će kazniti, a i sigurnost, što ako padnu? “Ali, odrasle smo, samo ćemo malo sunčati i tiho sići, nitko neće ni znati.” “Dobro, ali bez gluposti”, pristao je na kraju dobri domar Franjo.
Tako su cure provele pola nedjelje na krovu. Još su nekoliko puta tražile ključ od Franje. Jednog dana, dok su silazile, čule su škripu vrata pa ništa, kad ono na kraju vide stariju ženu, čisto odjevenu i počešljanu, sjedila je uz dimnjak i mirno jela sendvič.
– “Tko ste vi?” poviču uglas.
– “Ja? Ja sam Marija Boras”, odgovori žena, zbunjeno, pa proguta zalogaj.
Ivanki se učinilo poznato lice.
– “Vi… vi ste bivša vlasnica mog stana?” pita začuđena.
– “Da, vi ste ona draga djevojka koja je kupila moj stan”, potvrdi žena i pocrveni. “Znate, djevojke…”
U tom trenutku starica zaplače i povjeri im svoju priču: “Sama sam odgajala sina Josipa. Muž me ostavio zbog druge. Sin mi je uvijek bio boležljiv, nisam se više udavala, sve sam mu dala. Učio je, završio fakultet, radio i bio cijenjen. Ali nije imao sreće s curama. Prije pet godina počeo se duže zadržavati na poslu, a onda me upoznao s Danijelom. Cura zlatna, odmah zagrijala za kuću, čisti, pere, kuha, pazi na mog Josipa kao majka. Pomislila sam: napokon mogu za sebe živjeti. Josip je već imao veliki stan, ali je stanovao sa mnom bilo mu je jednostavnije. Onda su se mladenci preselili, a ja sam ostala sama sa svojim navikama.
Mir je trajao kratko. Danijela je rodila malog Marka dušu bih dala za unuka, sljedeće godine rodila se Renata, a treće godine mala Sunčica. Tada su mi rekli da prodam svoj stan, pa što će mi, kad ionako živim s njima i pomažem. Tako vam ja završim u malom paklu.
Danijela je pošla raditi, a ja trebala čuvati sve troje djece. Najednom sam se razboljela, tlak mi skočio do neba. Liječnici rekoše: mir i tišina, ali gdje to naći s troje nemirne djece? Danijela bi sve sama odgajala, a ja bih samo kuhala, presvlačila, hranila, čitala bajke, šetala i spremala. Nikakva odgoja samo služinčarenje. Navečer sam, poslije hrane i priče za laku noć, imala nešto svojega vremena.
‘Kretanje je život’, govorio mi Josip kad bih se požalila: ‘Mama, sve ti super radiš, obožavamo tvoju kuhinju, djeca su pod tvojim okom, mi možemo više zaraditi.’ A onda je stiglo ljeto; mladi na more, a ja s unucima cijeli mjesec. Djecu volim, ali sam bila na izmaku snaga. Pa sam izmislila priču da idem na vikend kod prijateljice, a zapravo sam lutala gradom i uživala u muzeju ili šetnji uz Rječinu.
– “A gdje spavate, gdje noćite?” upitaše one, a žena se toplo nasmije.
– “Ne spavam, ljeto je, sjednem na klupu kraj rijeke i gledam svjetla. Danas sam došla svom, a sad više ne svom domu, popela se na tavan znate, tamo se Josip uvijek volio sakriti i poželjela provesti noć. Samo biti malo svoja.
– “Kakav užas!” uzviknu cure.
Na kraju, Ivanka i Ančica pozovu Mariju kod sebe na kavu. Ajme, kako ste to lijepo uredili, Ivanka! Baš mi je drago!” Marija tužno doda: “Da sam barem slušala sebe, a ne Josipa i Danijelu…”
– “Znate što? Dođite k meni kad god hoćete!” predloži Ivanka.
– “Ma ne bih, nije mi zgodno…”
– “Nema tu neugode!
– “Čekajte”, doda Ančica, “a što je s novcem od prodaje stana?”
– “Sve sam djeci prepustila”, reče Marija, “Josip je obećao polovicu oročiti za mene, ali nisam ništa vidjela.”
– “Znate, mogli biste za te novce kupiti manjii stan”, kaže Ančica zamišljeno.
– “Mi ćemo pomoći i s renovacijom!” veselo uskoči Ivanka.
– “Ali… kako?”
– “Prepustite sve meni. Ne brinite!”
I doista, već kroz mjesec dana Marija Boras uselila je u novi jednosobni stan, odmah u svojoj staroj zgradi. Što je Ančica rekla Josipu na poslu, nitko ne zna, ali nakon toga je oklijevao, pokušavao se pravdati, a Danijela je prvo frknula, pa se i naljutila. Unuci su redali dolaske kod bake, a vremenom i snaha je popustila, upisali su djecu u vrtić, gdje su bili sretni. Marija je s Ivankom išla na izložbe i u goste jedno drugoj.
– “Ne, čuj”, smije se Ančica, “kad ostarim, samo ću u svom stanu, ničije nagovaranje! Ne mogu ja lutati po klupama i penjati se na tavane!”
– “U pravu si”, slaže se Ivanka.
Dobro jutro, dragi moji! Hvala što ste sa mnom, zagrljam vas jako!
