Kad je Iva imala dvije godine, živjela je u domu za nezbrinutu djecu. Ja sam tada došla snimati djecu, a dali su mi one najteže za udomljavanje. Ulazim u njezinu grupu i vidim curicu s ozbiljnim, kao izobličenim i puno starijim licem nego što joj pripada. Pomislim: Ma vidi ti ovog ne baš zgodnog djeteta. Ali onda sam je krenula fotografirati. I tada sam JE ugledala. Kroz tu nepomičnu, tugaljivu masku. Kao da je oživjela.
Teško je uloviti pogled djeteta koje je prošlo kroz deprivaciju. Ipak, ta čudna djevojčica gledala je ravno u objektiv. Bez skretanja pogleda.
Iznenada, kao da sam ugledala njenu dušu. Sama, nevjerojatno sama. Puna boli. I čak ne ni nadu, nego tek prvi put u životu trenutak kad je netko primjećuje. Primjećuje ono unutra odbačeno, sve shvaćajuće. Kao da je ista duša kao i moja. Onda je odvratila pogled, i oči su joj se napunile suzama.
Zamolim odgajateljicu: Možete li mi nešto ispričati o Ivi? Moram napisati tekst. A ona kaže: Ma što da vam kažem? Što zna? Što govori? Ma ništa ona ne zna. I ništa ne govori. Samo sjedi u špagi i njiše se do poda. I kad se njiše, cvili. O njoj nema što pričati. Ona je nikakva.
Dva mjeseca prije tog susreta, izgubili smo svoju najmlađu kćer.
Naš predivan život doslovno je punom brzinom udario u kamen zid i prestao postojati. A mi nismo. Nastavili smo živjeti nekakav drugi život. Život POSLIJE. Hodali, pričali, jeli, trudili se pred djecom sakriti očaj, da ih ne uplašimo. Da im damo nadu koju sami više skoro ni nemamo. Razmišljala sam: Hoće li me uopće ikad išta usrećiti? Vozila sam se tako na snimanja i plakala u autu. Onda bih izašla, obrisala lice snijegom i glumila normalnu, običnu ženu. Pričala sam normalnim glasom, smiješila se. Sve je bilo izmišljeno.
Nisam htjela drugo dijete umjesto izgubljene. Samo sam nekako htjela preživjeti. I tako, baš Iva, s njenom usamljenošću i očajem! Kao da nisam kroz ovaj projekt vidjela sto tisuća dječjih samoća Ali ova je nekako odmah pronašla put do mog srca.
Kod kuće sam mužu Zlati rekla: Ne znam kako da ti pričam o ovome, ni što je to točno Snimala sam jednu djevojčicu, stvarno sve razumijem, fakat, ali ne mogu je izbaciti iz glave… Vidi, možda ipak trebamo razmisliti o njoj? A on meni: Jesi ti svjesna da si potpuno izvan sebe? Kakva djeca, mi jedva dišemo!
Da, znam da sam izvan sebe. I vjerojatno više nikada neću biti ista. Moram si naučiti živjeti ovako.
Otišli smo u dom pogledati Ivu. Dovela ju je teta. Bila je skroz sitna, isto to izobličeno lice, jedva je teturala kao mali rak. Ispod nosa joj je visio zeleni šmrklj. Bože moj, kakva je ružnjikava, pomislila sam. Kao kakav izdanak čovjeka. Neuspjeli prototip. Bože, što sam vidjela u njoj??
Iva takne igračku koju smo donijeli, padne na guzu, raširi noge i krene se njišati, brzo i energično, glavom skoro do poda.
A glavna doktorica, dok se ona njiše, govori:
Gospođo Lada, ovo dijete nije ni s blagom mentalnom retardacijom! Vrlo duboka zaostalost! Nema nikakvih izgleda. Mi ćemo je prebaciti na socijalnu skrb, shvaćate? To je teško mentalno zaostalo dijete, neobučivo. Jako poštujem Vas i Vašeg muža, ali ovo je socijalna skrb! Imamo sedam odbijenica za nju. Ona NIŠTA ne zna niti radi kako bi trebala za svoju dob. Samo sjedi u špagi i njihuje se. Zovemo je Vrdoljak
I tada moj muž, kojem nisam smjela ni pogled dati, kaže: Znate što? Nama se ova djevojčica sviđa. Mi ćemo je uzeti.
Onda ga pitam kasnije: Zašto si to rekao? Pa nisi htio? On meni: Shvatio sam da je treba spasiti. I da joj nitko neće pomoći osim nas.
Udomili smo Ivu, a doma za djecu smo ostavili u blagu nevjerici.
Iva je bila u teškoj depresiji. Nije vjerovala svijetu. Svijet joj je bio opasan, izdajnički. Nitko je nije primjećivao i volio te dvije godine. U te dvije godine ona apsolutno ništa nije mogla utjecati na taj svijet. Nije znala tražiti. Nije znala igrati se. Sve je trgala i razbijala. Bojala se svega, pucala po šavovima i njihala. Znala bi upasti u takvu histeriju da prestane disati. Jela je samo kašicu. Jedva je hodala, bojala se vode, kahlice, tate, lifta, vjetra, auta
Unutra sam urlala od tuge. Vani je urlala Iva. Znam sad zašto nikad ne preporučuju uzeti dijete preduboko u vlastitom gubitku. Jer, jednostavno, nemaš snage. Sve odlazi samo na to da se sam ne raspadneš na komadiće. A za dijete ti zapravo treba još puno, puno više snage. Moraš ju negdje pronaći. Ja sam ju crpila iz naše nesreće.
Govorila sam si: Koliko je tvoje nesreće malo naspram ove djetetove. Ti si izgubila kćer. Ali imaš sina i kćer, muža, mamu, prijatelje, posao koji voliš i dom. Iva nikad nije imala ništa. Ništa. Njoj je neusporedivo teže.
Znaš li tko se pokazao iza tog neuglednog, stalno cvilećeg, slomljenog i depresivnog bića kojeg smo uzeli kući, jedva svjesni što radimo?
Pokazalo se da je to naša čudesna kćerkica Iva. Bajka se brzo ispriča, ali posao ide polako prošlo je devet godina otkada je s nama.
Iva je postala ona kakvu ju je Bog i zamislio vedra i vesela, koketna i blaga, nježna, osjetljiva i jako tolerantna, prava ljepošica. Ide u običnu školu, u logopedski razred. Bavi se ronjenjem. Ronjenjem!
Kaže mi: Mama, ovaj put sam odmah mogla disati i promijeniti disalicu pod vodom Tu obavezno zaplačem.
Sad je Iva u ronilačkom kampu na Visu. Otišla je tamo avionom. Ima 11 godina. Nazove me i veselo priča: Mama, ovdje ti je prekrasno, kupali smo se, samo je bila bura pa se more preokrenulo i postalo baš hladno! Ali sada se zagrijava, stigli su naši neopreni i sutra idemo u nov zarone! Za večeru je bila riba, pa smo je dali mačkama, ovdje ih ima hrpa, a znaš da ja ribu ne volim! Ja sam jela pire! Penjali smo se na brdo, 13 kilometara, noge su mi skoro otpale Tu je baš lijepo, ima drveća iz Crvene knjige! Sprijateljila sam se s jako super curama! I još sam kupila krekere za one kune što si mi dala i njima častila. Ljuljamo se u hamaku Falite mi!
Zato, što smo je spasili. Zaista smo je spasili. A spasila je i nas. Zajedno, na tom našem splavuSjedim s mobitelom u ruci, još osjećam njezino uzbuđenje u uhu, to dijete koje je nekada samo šutjelo i njišilo se. Priznam, ponekad me preplavi strah što bi bilo da nisam tada vidjela ono što nitko drugi nije vidio? Da nisam prepoznala nešto svoje u toj tužnoj djevojčici? Koliko nam je život nepredvidiv, koliko ljubavi i topline može, kad se odluči, vratiti svjetlo tamo gdje ga više nije bilo.
Nekada mi se čini da me Iva zapravo vratila u život, još više nego što smo mi nju spasili. U njezinom smijehu, u nespretnim zagrljajima, u ronilačkom uzdahu na dnu mora, pronašla sam opet one komadiće sebe koji su mi nestali onoga dana kad sam izgubila svoje dijete. Zahvaljujem joj, i to joj ponekad tiho šapnem dok spava, kad puše i mrmlja u jastuk: Draga Iva, hvala ti što si mi dopustila da te volim.
I tada, u toj tami, znam ponekad su najveća čuda ona najslabije upakirana. Ponekad, najveća ljubav nađe te baš onda kad pomisliš da više nemaš što dati. I kad otvorim vrata, i Iva mi potrči u zagrljaj s otoka, slana i raščupana, shvatim spašeni smo svi. Jer ljubav, kad jednom prođe kroz srce izlije se na svijet u valovima.
