Tebi visi koža! moj muž, šezdesetogodišnji mladić, štipka me za bok pred gostima. Ja donosim ogledalo i pokazujem tko kome zapravo što visi.
Marija, što ti je to? Stjepan, veselo prilikovan nakon treće čašice domaće rakije, iznenada pruži ruku i gospodski me štipnu za bok.
Baš iznad ruba suknje, tamo gdje se tkanina malo napne kad sjedim.
Napravio je to pred gostima, glasno, bez imalo srama.
Stjepane, jesi normalan? pokušavam mu nježno odmaknuti ruku, kao da mašem jesenskom muhu, ali on uporan.
Njegovi prsti, nalik kratkim zapečenim debrecinkama, ponovno se zagrize u moj struk nije da boli, ali vrijeđa prilično temeljito.
Pogledaj! obrati se našem susjedu Borisu, koji preko puta već naciljava vilicom na francusku salatu. Kažem ja njoj: Marija, dosta je s kruhom prije spavanja. A ona meni: Stjepan, to su godine, hormoni.
Stjepan se smije, dok mu želudac pleše ispod košulje, gurajući dugmad do krajnjih granica fizike.
Kakvi hormoni, to je lijenost, gospodine moj! zaključuje, prelijetan pogledom po stolu.
Stjepane, dosta, zarežem tiho kroz zube, osjećam kako crvenim od brade do ušiju.
Boris nervozno promrmlja nešto u tanjur, kao da proučava majonezu kao umjetničko djelo.
Njegova supruga Ivanka okrene glavu, pažljivo popravlja ubrus, kao da ništa ne primjećuje.
Što to dosta? Stjepan naložen, ne planira stati publika je tu, on je akademik večeri. Ne smijem istinu reći? Tebi koža visi!
Opet prstom u moj bok, kao da ispituje podignutost tijesta za buhtle.
Vidi ovdje, pravi valjak visi nastavlja predavanje. Ko kod šarpeja nabori. Nije ti to lijepo, Marija.
U sobi težak muk, čak se i hladnjak iz kuhinje utišao.
Ja se trudim zbog tebe, doda mentorski, zavaljen na stolcu, prekriži ruke na grudima. Žena treba paziti na sebe da muž ima šta gledati, zakon prirode.
Pogledam ga prvi put u trideset godina braka kao da ga stvarno gledam.
Šezdeset i dvije mu je.
Trbuh mu visi preko hlača kao tmurni oblak pred neveru.
Podbradak, lijepo preljeva u vrat, pa odmah u spuštena ramena, svaki trag mišića izgubljen u povijesti.
Ćelava glava blista pod lampom, kao svježe namazan palačinka na blagdane.
Da budeš oku ugodna, kažeš? pitam iznenađujuće mirno.
U meni nešto klikne više nema ni srama, ni potrebe za mirenjem, ni onog vječnog strpljenja.
Samo kristalna jasnoća.
Naravno! Stjepan sam sebi počne pljeskati po grudima. Evo mene, ja držim formu!
Kakvu formu? pitam ga, gledajući ravno u oči.
Mušku! ispravi se koliko može. Svakog jutra vježbe, s utezima mašem pet minuta, uvijek sam spreman!
Povlači trbuh, podiže prsa ali mu želudac lagano zaigra i vrati se u prvotni oblik, nastavi visjeti preko remena.
Muškarac mora biti orao, a ne vreća za krumpir. završava svoju životnu filozofiju.
Orao, kažeš? ustajem polako, da ne prevrnem rakiju.
Di ideš? Naljutila si se? viče za mnom dok si još dolijeva rakiju. Na istinu se ne ljuti, Marija! Trebaš smršaviti, a ne duriti se!
Ja iz hodnika, gdje miriši na stare cipele i mast za obuću, skidam staro veliko zrcalo ono iz roditeljskog stana, s teškim drvenim okvirom.
Kilažu ni ne osjećam, nosim ga kao papir.
Vraćam se u sobu, držeći ogledalo poput viteškog štita.
Gosti su zaledili s vilicama, a Ivanka zaboravila zatvoriti usta žvačući kiselog krastavca.
Stjepane, ustani, kažem tiho, ali tako da nitko ne pomisli prigovorit.
Zašto? zabezekne se, ali kad vidi moj pogled, skine težinu sa stolca. Da nećemo plesat?
Ne, idem ravno do njega, osjećam miris luka i alkohola. Divit ćemo se orlu.
Gurnem mu teško ogledalo pod nos.
Drži.
On uhvati okvir, ruke mu poskoče od težine.
Marija, šta ti je? prvi put mu zadrhti glas.
Gledaj! naređujem glasom kao kad izgrdim mačku. Dobro gledaj.
Zbunjen promatra izobličenu sliku u ogledalu.
Vidim, to sam ja, i?
Sad spusti pogled, lupim prstom po zrcalu, taman gdje mu se torzo sjaji u znojavoj košulji. Vidiš to?
Što? i dalje se pokušava braniti.
Tebi koža visi! odvalim jasno i glasno, baš s njegovom dikcijom. Ne da ti visi, Stjepane, ti je nosiš naslonjenu.
Marija! pokušava spustit ogledalo, crven u licu ko dalmatinska rajčica na srpanjskom suncu.
Ne, drži! guram okvir, ne dam mu da pobjegne pogledom. Ovo nad remenom, što je to? Čelične pločice možda?
Boris pokuša zatomiti smijeh, pa se zgrbi kašljucajući u šaku.
Ne, dragi, to je spasilački prsten, nastavljam nemilosrdno. Ako potonemo u salo.
Stjepan postaje sve crveniji, izgleda kao bombon pred pucanjem.
Ovo sa strane? pokazujem mu bokove, što vire iz hlača. Orlova krila, ili ušesa kao kod odojka pred Božić?
Dosta, prošišće, pokušava se izmaknuti. Ljudi gledaju, što me sramotiš!
Nek gledaju! podignem glas, nadglasam ga lako. Ti si tu naš veliki esteta!
Ja korak natrag, sve mi je jasno odmor za dušu!
Dakle, razradimo tvoju estetiku, nastavim. Stani pod svjetlo postrance.
Neću, pokušava, ali utihne.
Okreni se! zagrmim i vilice zazveče na stolu.
On kao hipnotiziran, vrti se i ugiba. U ogledalu vidim njegov profil ni blizu antičkih standarda.
I vrat, odnosno njegov izostanak.
Vidiš ovu trostruku naborinu na zatiljku? pitam mirno. To ti je, moj Stjepane, pravi šarpej s rodovnikom!
Ivanka ne izdržava, lice u ubrusu, ramena joj poskakuju od smijeha.
A ispod brade? nastavim nemilosrdno. Zob kao kod pelikane tamo skrivaš marendu?
Ja sam muškarac! Piskutavo, jadno, više za sebe.
Aha, tebi je sve dopušteno? nasmiješim se ledeno. Kad ja, poslije dvoje djece i tri desetljeća krumpira, dobijem nabor to odmah lijena sam, sramota, visi mi koža?
Primaknem se i pogledam ga ravno u oči.
A ti, koji nisi ni daljinski vidio, nosiš se kao podrhtavajući puding to je tebi muškarac u naponu snage?
Naglo mu uzmem ogledalo ruke mu obješene od težine i srama.
Stoji usred sobe pogubljen, zgužvan, s raskopčanom košuljom, dugme nestalo pod stolom.
Sve samopouzdanje i furka nestalo ko ljuska s luka.
Predamnom stoji običan, malko ponosan, dobro odgojeni čika koji je upravo shvatio kralj je gol. I poprilično utegnut.
Sjedni, kažem mirno, stavim ogledalo uz komodu.
On padne na stolac, škripne pod težinom.
I da više ni slova, ni najmanje riječi o mojoj figuri, namještam frizuru pred ogledalom.
Pogledam ga i tiho dodam:
Inače ću objesiti ovo ogledalo točno ispred tebe, pa ćeš dok jedeš gledat kako pelikan žvače.
Boris se ne suzdržava, smijeh mu odjekuje po kući.
Stjepan vilicom nabode mali ukiseljeni vrganj.
Žvače polako, gledajući samo u tanjur, kao da želi postati manji.
Napetosti je nestalo, soba sada diše.
Kao da je netko otvorio prozor u zadimljenoj sobi i pustio svježi zrak.
Sjednem za svoj, domaćice, stol.
Uzmem najveći komad torte od oraha i vanilije što sam satima jučer pekla, i koju sam mudro odlučila ne pojesti da ne debljam.
Krema curi, kore grickaju pod vilicom.
Marija, daj meni komad isti takav, zatraži Ivanka, pruživši tanjur. Neka, život je jedan.
I meni! podigne obrve Boris i natoči si sok od bazge. Čini mi se da i meni krila polako rastu.
Stjepan podigne pogled, pogleda me s novim, opreznim poštovanjem.
Pogleda zatim tortu.
Zatim nevoljko baci oko prema ogledalu, još uvijek uz zid, sudac poraza.
U donjem dijelu ogledala odražavale se njegove čarape jedna crna, druga tamno plava.
Orao, čuj ti to, domaći.
Oprosti, Marija, promrmlja, ne dižući pogled. Glupo sam lupio, vrag mi jezik ponio.
Jedi, Stjepane, jedi, zagrizem tortu, osjetim pun okus kreme. Treba ti snage.
Začuđeno digne obrvu.
Za dizat utege, objasnim mu uz osmijeh. Ti nam si sportaš.
Večer se nastavlja uobičajenim ćakulama o cijenama, vikendici i vremenu.
Nešto se nepovratno promijenilo za tim stolom.
Moj savršeni domaći kritičar se ispuhnuo u običnog čovjeka.
Sa svim svojim slabostima, strahovima i brojnim naborima.
Znate što?
Ta torta bila je vraški dobra.
Najbolja u zadnjih dvadeset godina.
Ogledalo je od tada ostalo u sobi.
Stjepan pokraj njega svaki put nehotice uvlači trbuh i ravna leđa.
I uživo više nikad nije prozborio o mojoj vješalici na boku.
Vjerojatno se boji probuditi pelikane.
