Mamaini crteži
Pa što je, Marko, jesu te poslali u egzil? upita djed Josip, gledajući unuka odozdo, ispod obrva, dok mu sunce probija kroz kapu na glavi.
Nije čekao odgovor, nego je presložio bolnu nogu, pomilovao kuk, i opet fiksirao pogrbljenog mladića što se pripijao uz zid, u izblijedjeloj sivoj majici i razvučenim trapericama.
Natjerati Marka da obuče išta novo, promijeni garderobu, da se barem počešlja, bio je pravi podvig. Mama, Ružica, već je skoro odustala.
Gospodine, odmah nakon tuširanja, trebate očešljati kosu, inače vam se digne kao jež, a trebate izgledati uredno objašnjavala je frizerka dok je češljala Markovu čupu i gledala ga preko ogledala, zadovoljna što je ispao zgodan dečko.
Čim bi Ružica platila šišanje (što je za Marka neviđena sramota kao da nije mogao sam platiti!), i izašli bi na ulicu, Marko bi samo protresao glavu i raščupao se.
Što si napravio od sebe?! Brzo vrati sve nazad! Evo ti češalj, sad ću te sama počešljati! frktala bi uznemirena Ružica, kopajući po torbi.
Ne treba. Neću hodati ko kravlji jezik! Nikad! oštro je odsjekao, pretekao majku, odmaknuo daleko naprijed i dugo ju čekao kod tramvaja.
Goleme traperice, poderane na koljenima, košulja na kockice, pola u hlacama, pola vani sve je to kupio za poklonjene kune, što je Ružicu izluđivalo, a tata Ivan je na to samo odmahnuo rukom.
Još ti raščupani čuperci, vezice na tenisicama različite boje, lanci oko vrata i ruksaka, nos u oblacima… Ružicu sve to na njemu živcira, sve do najmanje sitnice.
Sve joj je bilo svejedno mudre fraze o pubertetu, o izražavanju individualnosti, čak i to što Marko u školi nije loš ništa je to nije umirivalo.
Pa to ti je sin, tvoje mesa, tvoje kosti! dizala je pogled prema stropu svekrva Ana. Ostavi dijete, sama će shvatiti, što više pritišćeš, više će bježati, neće ti biti drago, Ružo!
Lako je tebi pričat ti ga vidiš jednom godišnje, a ja sam s njim svaki dan! Strašno! Ivan, hoćeš li nešto reći?! okretala se Ružica razočarano tražeći podršku u mužu. Trebao bi izrasti barem u čovjeka, a ne orangutana! Kako to ne shvaćaš?
Ivan bi slegnuo ramenima.
Tako je Ružica sama ratovala s Markom, dok su svi ostali kao navijali za njega. I tako su živjeli.
Marko je stajao kod kontejnera i uz sigurnu maminu pažnju, pljuvao unutra.
Odjednom ga je netko grubo pogurnuo u leđa.
Makni se, magarče! Sramota! zabezeknuo je brkati domar. Magarac, to si ti!
Marko je htio odbrusiti, ali ga je Ružica već vukla dalje za ruku.
Ne mogu više s tobom! Ljeto ćeš provesti kod djeda Josipa u Slavoniji, jasno? Više nemam snage! šaptala mu s leđa dok su silazili pokretnim stepenicama. Sutra ideš. Ne žali se baka Ani! Ti branioca imaš previše, ali kad odrasteš u tatinog bandita, ja ću ispaštati.
Marko je šutio, mrko gledao kroz obrve prolaznike, bljeskajuće lampe, šarene majice i haljine.
Najradije bi skočio s te stepenice, potrčao dolje, pobjegao, nikada se ne vratio. Nikada, mama! Daleko od tvog dosadnog, prigovaralačkog glasa, tvog parfema i onih stalno osuđujućih pogleda.
Dobro, idem! zareža Marko. Tamo me barem nitko neće pilat.
Htio je još nešto gadno doreći, ali ugleda dolje zbrku.
Cura u dugoj haljini, s ogromnom vrećom i dvije hrpe knjiga preko ruku, spotakla se, jedva nije pala. Ljudi su je podigli, skupljali knjige, a ona stalno popravljala naočale.
Dajte se maknite, ne blokirajte put! Ružica ju zgrnu i povuče Marka. On se otrgnu, okrene, pogleda curu u oči.
Izgledala je zbunjeno, neugodno, stalno se ispričavala i opet gubila knjige. Priskočila joj je kontrolorka, pomogla.
Za susjedu skupljamo knjige… Zatvaraju nam biblioteku, pa spašavamo ponešto objašnjava stalno hrvajući ruke.
“Lijepa…” pomisli Marko. “Štreberica očita, ali ipak… A mama opet tako gruba! Zašto ona to radi?! Gadno…”
I kidnuo je naprijed, utrčao u vagon, sjeo, odvezao se u suprotnom smjeru. Nek mama ide kući sama! Više nije lutka ni telac da ga vode. Dosta!
Marko je došao doma tek navečer. Ružica je barem petdeset puta zvala, slala poruke, ali on nije odgovarao. Ne mora on njoj polagat račune sa šesnaest!
Gdje si bio? Gdje? napala ga Ružica, s crnim tragom tuša ispod očiju. Ivane! Opet tebe nije briga! Od tvog sina ni traga ni glasa! Marko, u što se pretvaraš?! Divljak, marginalac, praznoglavi! Ni knjige nije pročitao, ni jedne! Što će od tebe biti?!
Tirada je trajala deset minuta, a Marko je nestao u kupaonicu, zabarikadirao vrata, izvukao iz ruksaka bočicu žute boje za kosu i obojao čup u neonsko-žuto. Odsmijao je odrazom u ogledalu, skinuo boju, vratio se za večeru.
Šta si to napravio?! Skroz si poludio?! Šta ćemo sad?? zastala je Ružica, viknula tako da su svi protrnuli:
Van! Brzo spakiraj stvari i selidba u selo! Sutra te nema!
Marko naglo odraste, pogleda majku u oči. Ona sitna, možda metar šezdeset, a on visok, skoro metar osamdeset. Dihala mu je u prsa, kako bi rekla baka Ana. Ali koliko je u tom trenu mrzio… Ne bi valjda trebalo, a ipak jest…
S guštom! promrmljao je kroz zube. I sam bih otišao. Ostani sama. Tako ti je najbolje. Živi, jedi, spavaj po svom. Još ćeš i oca otjerati, osjećam. Samo neću dočekati njegov odlazak, muka mi je od tog.
I povukao se…
Kasnije navečer došao je otac, pokušao pomiriti sve, rekao da mama plače.
Svejedno mi je, izbacila me van Marko ugasi svjetlo.
Marku se činilo da s majkom nikako ne ide, još otkad se rodio.
Naime, Ružica je sanjala o curici, o zajedničkim igricama, lutkama, pjesmicama, najljepšim haljinama, onakvima kakve još nikad nije dobila dok je njena mama Kata otkidala od ustiju ali nije kupila “nepotrebne” stvari. Sad kad su dućani puni ljepote, mogla bi ona kćeri priuštiti poseban život radionice, sport, slikanje
Ali rodio se sin. Kako s dečkima, Ružica nije znala i nije htjela znati. Svi snovi srušeni, ali odlučila je odgojiti ga najbolje što zna.
“Moraš čvrsto stisnut dečka samo jedan popust i gotov je, propast će!” ponavljala je po navici sve loše što je čula o odgoju muških.
Pa kakvog si ti mene odgojila! Ni pijem, ni u zatvoru, sve je u redu znao je Ivan prekipjeti.
Ti si rastao u drugo vrijeme!
Ivan je pokušao biti otac, naučiti Marka mnogome, ali Ružica se stalno miješala.
Na kraju je pustila Ivanu da radi zadaće s Markom, ali ocjene je strogo pratila kao da je njoj dužan dobro učiti jer ga je rodila.
I mora se ponašati pristojno i odijevati kako se Ružici sviđa.
A ona? Ružica ništa posebno obična žena.
Ništa ja nikom ne dugujem! baci Marko u hodniku. Idem djedu! Bit ću traktorist, pušit i psovat, i vi mi nemojte blizu!
Zalupi vratima, strči niz stepenice. Ružica je već jurila za njim da ga isprati sve do Babine Grede, predat ga u ruke bakama i djedovima!
Tako ih zatičemo pred vratima djed Josip, baka Marija, s raširenim rukama, prigovaraju što nisu javili da dolaze.
Nek ostane kod vas! pokaza Ružica sina kao kućnog ljubimca, istura pred sobom vreću s klopom. Dušu mi je izlio! Vidi šta je napravio s glavom! pokuša ga dohvati, ali on bježi. Sve namjerne laži! Gotova sam, trebam odmor.
U redu, odmaraj, kćeri mirno kliče djed Josip. Marko, ajde unutra, baka Marija ti je ispekla fritule, daj mu malo vrhnja, Maro, gladan je sigurno! U tvojim godinama sam stalno bio gladan.
Baka ga odvede u kuhinju. Djed Josip sjede na stepenice, podraga brkove.
Sve će to, Ružice, proći! Mladi su žestoki, takav je naš Marko. A i ti. Dopusti mu malo prostora. Ljeto je, nek se zabavi. Sada je moda takva.
A kad mu to dosadi? Što ako počne pit, pa završi u zatvoru? Neću šutjeti, tata! uporna je Ružica.
Ma pusti, zaboravila si sebe… Kako izgledaš! odmahuje djed rukom i ulazi.
Ružica se vraća u Zagreb vlakom za par sati.
Marko se nije ni pojavio na pozdrav. Zavaljio se na tavan, kroz malo trokutasto prozorče gleda kako mama odlazi, pušta muziku do daske, pa zna da će joj biti neugodno zbog njega. Čeka da mama bar jednom mahne, ali ne dočeka. Još više se naljuti i počne šutiti stare kutije, traži u njima…
Izbačeni časopisi, kutije, zahrđale spajalice, pokidani plovci za pecanje, kolekcija matica, crni alat… I crvena mapa na vezicama.
Marko je rastegne nogom, zatim uzme. Vezice su razderane.
Pažljivo ih je bacio sa strane, kao da su nešto posebno.
Skine majicu, otvori mali prozor, pusti vjetar po prašnjavoj tavanici, zavalio se i otvori mapu.
Mapa skriva nečije crteže. Izblijedjeli, bojani olovkama, nesigurni.
Crtala je curica jasno! Princeze, princeze i opet same one… Cijeli blok šarenih lutaka u šarenim haljinama, sa cipelama, torbicama i uvojcima u ušima.
Dolje potpis: Ružica.
E baš, buduća žena Šreka! ceri se Marko.
Mamini crteži. Marko nije nikad crtao, nije volio. A ona… Kad bi ljeti počela kiša, mala Ružica je sjedila doma i crtala, “slikala”, kako je tata govorio.
Čudo ljepote! smijala se tada baka. Bravo, Ružice!
Mama, sašij mi ovakvu haljinu, vidi, bolje je s pojasom, i cipelice! Vidjele smo ih u trgovini? sjale bi Ružičine oči, gledajući u bakin pogled.
Baka bi se nasmiješila, ali uvijek bi rekla:
Kasnije, mala moja. Kad bude više novaca, sašit ćemo.
A s novcima nikad nije bilo bolje. Baka bi ipak šivala od zavjesa, ukrašavala šljokicama i snijegom, ali…
Nije to to, mama! Uopće nije… vrtjela bi Ružica glavom.
Druge djevojčice su imale satenske haljine iz dućana, užasno lijepe boje, savršeno popeglane. Ružici je zbog ravnih stopala bilo “takve” zabranjeno…
Ostali su samo ti crteži, na kojima je Ružica bila kakva želi. I smiješila se.
Marko pogladi jedan list. Čudno mu je da mu je mama nekada bila mala, sjedila na stolčiću, crtala svoju želju. I crtež bi ispao savršen, ali stvarnost je ostala daleko.
Marko polako sprema crteže, obriše prašinu, gurne ih podalje od hrpe starih stvari, sjedne, razmišlja. Ugasi muziku, poželi tišinu…
Prema podnevu, Marko izađe iz skrovišta, zastane pred kućom, baci pogled po dvorištu.
Ne brini, Marko! opet ga zovne djed Josip, pokuca rukom po klupi do sebe, zove ga da sjedne. Marko odmahne glavom. Sve će, sine, doći na svoje. Mama je izmorena, život danas svakakav. Zato lupa, a tebi se čini da te ne voli. Ali nije tako…
Ma ne voli me. Samo joj smetam. Ništa se neće popraviti, završi Marko utapajući pogled u ekran mobitela, slegne ramenima, otiđe kroz ogradu.
Kuda? poviče za njim baka Marija. Ručak je skoro na stolu!
Prošetat. Vratim se, odmahne rukom. Ispod miške drži maminu mapu s crtežima. Zašto je uzeo, ni sam ne zna.
Na selu mu je bilo dosadno, vruće i gorko. Gorka je bila i jagoda i ogrozd i stari život. U predsoblju se širio miris dedina ovčjeg kaputa. Odvratno!
Tek kasnije, za mnogo godina, kad će Marko zakopati dedu Josipa, uzet će taj kaput sa vješalice i zaplakati, kajeći se što nije stigao sve reći…
Ali to će doći. Sad još nije rastanak, iako zna da djed, baka Marija, mama i tata nisu vječni, misli na to su negdje daleko. Bolje se ljutiti i sažaljevati.
Dosada. Hodat cestom i osjećati poglede preko ograde, sjedit kod jezera i gledati ribu, slušat tutanj vlaka… Sve dosadno. Nije bilo vršnjaka, tko zna gdje su. Crteže vjetar nosi, što ih je ponio!
Preraste klupu, premjesti se na staru granu što viri iz vode kod obale, zamalo ne podere hlače, natopi tenisice, opsuje tako da bi majka pocrvenjela, ali njemu je drago baš tako opsovati, čvrsto, bez zadrške, kao pravi muškarac.
Grana je ljepljiva i skliska. Mravi tumaraju, jedan ga ugrize, baci ga u vodu gdje ga pauk povuče dolje. Marko ne razumije, ali Ružica se boji, da će i njega tako nešto odvući.
Namjesti se bolje, stavi slušalice i sluša muziku “groznu”, kako bi majka rekla. I dok nogom lupa u ritmu, nasloni se na granu, zatvori oči. Svrbi ga ruka, jezero miriše na vodu i alge, glupa mlada galebica uči lovit’, leti i dere se. Marko sklopi oči i…
Probudi ga osjećaj da pada, udarac, mokra odjeća.
I smijeh.
Dečko psuje, petlja se u teškim trapkama, diže se.
Na obali ne daleko smije se djevojka. Mršava, dugih nogu-šibica, u jarko žutom haljinici, posuta pjegama.
Ali Marko kao da to ne vidi, nego grubo drekne da šuti.
Djevojka prestane, zgruša obrve.
Oprosti. Treba li pomoć? pita.
Gubi, gdje si došla! Sve ću sam srediti. Namjerno sam skočio, jasno?!
Ako želiš skakat’, imamo vidikovac kaže ona nesigurno. Ovdje je plitko…
Nisam glup, znam! Hajdemo, makni se, moram ocijediti hlače! još žešće odbrusi.
Druga bi djevojka odgovorila, ali ova samo šapne “oprostite” i okrene se.
Dok Marko grintavo cedi hlače, šapne mu:
Gledala sam crteže, izvini. To je tvoje sestre? Jako su lijepi!
Marko opsuje. Bolan osjećaj neugode dirala mu mapu.
Mamine. Zar te nisu učili da ne diraš tuđe? brecne se.
Pala je, listovi ispali. Mamine? Tvoja mama je sigurno svijetla osoba. Vi ste kod Horvata?
Marko uzdahne, sjedne tako u gaćama, hvala Bogu crnima.
I skuži tko je ona. Ta iz tramvaja, s knjigama i zmešanim naočalama.
A ti? vrati pitanjem.
S mamom sam kod Rajića. Mojoj treba zrak, u Zagrebu je sparno, a ima astmu. Tata nas je dovezao veselo govori curetak. Ja sam Josipa.
Marko, kratka predstava. Vidio sam te jučer u tramvaju. Bila si zbrka!
Josipa pocrveni.
Završimo temu. Jučer su mi spominjali štošta… nespretna sam, knjižice pale… uzdahne, pa doda Prava osoba je kontrolorka. Jako dobra žena…
Oboje se nasmiju.
Zajedno razgledaju crteže. Zapravo, Josipa gleda njih, Marko gleda nju, osluškuje disanje, promatra joj usne.
Moja mama šije haljine. Ne iste, ali slične. Čime se ti baviš? upita Josipa.
Tako jednostavno i iskreno, kao da ne vidi žutu kosu i lance.
Mi? Po ljeti se kupamo, vidiš, grublje Marko odbija.
Hladna?
Što?
Voda. Je li hladna?
Ne, samo je mokra.
Opet se smiju.
Kasnije Josipa nagovori Marka da dođe kod njih na čaj. Majka joj, Vesna, jednostavna je žena, bez gradske nadmenosti. Razgovara se o ljetu, školama, šivaćem zanatu.
Meni nisu dali za bravara, eto, završio deset razred. Prijatelji mi već rade zajedljivo doda Marko. Mama me davi savjetima.
Mi majke smo takve… izdahne Vesna. Misliš da znaš najbolje. Ne ljuti se.
Snaći ću se. Samo nek me pusti. Idem sad. Pozdrav.
Ne voli pričati o mami s drugima. Zna što slijedi, o poštovanju roditelja…
Šteta. Ako trebaš… širi ruke Vesna. Kako je mama?
Ružica. Doviđenja! Josipa, bok! grune Marko.
Ružica Perić? Ti si njen sin? začuđeno se nasmije Vesna.
Ma, pustite, vidimo se…
Sljedeći vikend dolaze Ružica i Ivan, donose hrane i novi bicikl. Tata ga istovari kraj kapije.
Za koga je to? upita Marko strogo.
Za djeda. Šalim se, čoveče, sedam brzina, kočnice, košara iza. Ti birao, mama odabrala, naručili, bojali da ne stigne na vrijeme. Kamere sam napumpao. Ajde, probaj, sinko.
Marko ga izveze kroz ulicu, zamaše okolo, uletava pred Josipinu kuću…
Nije znala voziti, on ju učio, ponekad bi grintao, pa prestao jer bi se preplašila.
Navečer, Marko je, kako je obećao, doveo mamu kod Vesne.
Vesna?! nasmije se Ružica, pogleda sina. Toliko godina…
Ružici neugodno zbog jednostavne, izblijedjele haljine, ruku bez laka, nogu u natikačama. Vesna lijepa, u laganom šarenom haljetku, naušnici i narukvici.
Ružica bi mogla slično, ali… uvijek najprije kupuje Marku, pa Ivanu, a za sebe više nema želje, ili snage.
Dok mladi mijenjaju zračnicu na bajku, Vesna i Ružica razgovaraju u kuhinji o Marku, njegovim “pakostima”, i izgonu na selo.
Na selima nastaje nešto veliko, Ružice! A i ja sam tu “istračena”. Astma… Zagreb ne smijem. Znaš li što je tvoj Marko pronašao? Crteže! Sjećaš li se princeza? On je našao, Josipa mi pokazala. Ružo, sašit ćemo ti haljinu, uzet ćemo mjeru dok si tu! Znam već kakvu.
Vesna za stolom izvuče papir, skicira, izvadi bojice.
Ma pusti, nemam kad, i gdje bih to nosila? Ne volim upadljive stvari!
Ne kupuj, šijem ja! Znamo mi, odrasle u isto doba naviknute na skromnost. A kad sam se razboljela, shvatila možda ne stignem više… Pa počela sam šit’ sebi, ne samo za naručiteljice ili Josipu. Mlada zna biti okrutna, ali tada… Kupila sam nam karte za koncert, išle smo ko dvi sumanute, u vlastitim haljinama. O kako je lijepo bilo! Ajmo mala rakijica, što kažeš? Susjeda donijela…
Ružica klimne…
Za dva tjedna Marko ugleda mamu kako dolazi ispred Josipine kuće, u novoj, prozračnoj svjetlozelenoj haljini sa “sunčanom” suknjom. Skameni se, a onda nasmiješi.
Sviđa ti se, Marko? bojažljivo ona upita.
Pa… pa… Da. Kako to? izusti.
Ništa. Htjela sam. Teta Vesna šivala. Sviđa ti se?
Super! doda Ivan. Sad te mogu ponosno povesti u grad, skriva ta ljepota je grijeh! Iako, meni si bila lijepa i prije, ali sad…
Skroz otkačeno zaokruži sin.
Pa nema restorana. Idite vi šalje Marko roditelje, a sam s djedom i ostalima rasplamsa roštilj.
Teta Vesna, Josipa i baka Marija kuhaju, “muškarci”, pravi odrasli, peku meso, bore se kada okrenuti, pušu na žar, tjeraju komarce, piju domaći sok.
Marko spali traperice, djed Josip prolije krastavce, nitko ne viče. Previše je dobro. Ne smije se uplašiti sreće! I Josipa je bila prelijepa, Marko se smeteno crveni…
Ružica se nije odmah promijenila. Pomalo, sitnim koracima, prestajala je grditi sina, povjeravala mu, više mislila na sebe, uživala polako. Ivan ju sada gleda s ljubavlju, kao nekad, ili ona to sada tek primijećuje…
I tada im Bog podari kćer. Marko gleda smotuljak u maminim rukama, pravi se važan, a ipak kao dijete!
Mama, što je tako crvena? Bolesna? Jesam li i ja bio takav? pokrije lice dlanovima.
Nije crvena, baš je ljepotica! odmahuje baka Marija. Ružice, oprezno, vidiš da joj nije po volji.
Ružica namjesti kćer.
A baka Ana prođe prstima po Markovom, sada veselo zelenom, čuperku.
Sagn se! naredi i kada se Marko pognuo, šapne. Rođen si odmah odraslim i pametnim. Kao tata tvoj.
Marko se nasmije…
