Znaš onu listopadsku vlagu koja se kroz otvoren prozor provlači po cijelom stanu, pa zamiriše na vlažno lišće i spaljene grančice, a svi unutra samo još više zatežu pidžamu oko sebe i stežu omiljenu šalicu kave, tražeći utjehu? E, baš u Zagrebu ti je tako krajem listopada, kad magla legne po Jarunu, ljudi šute, uzdišu kraj štednjaka i jedva čekaju prvi snijeg.
Svi čekaju snijeg, kao da će nešto novo početi, mada svake godine ista priča padne, par dana je lijepo, onda ogadi, ali nada ostaje. Kao da će te bijele pahulje maknuti onaj crni sjaj golih grana kestena ispred Anitinog prozora, poderanu kišnu melankoliju, šmrcanje i prehlade.
Anita je još kao klinka znala: čim stisne prava zima, sve loše nestane. Tako je bar govorila njezina mama, Jasmina Petrić.
Svi mi se smiju, ali ja znam govorila bi Jasmina kroz blagi smijeh. Dok je kiša i studen, sve je mračno i tužno. Dođeš kod ljudi, a oni u očima imaju samo neku nevjeru. Pričaš, šališ se, a oni sve po svom: “Loše je, Jasmina! Što nam to pričaš…” Kad padne snijeg odjednom svi ožive. Preživjeli su još jednu jesen; ako smo preko toga, dočekat ćemo i proljeće!
Jasmina je radila kao doktorica opće prakse u Novom Zagrebu, znala je sve svoje pacijente, tko je kome rod, tko s kim živi, pa i tko sve ima za ljubimca rotvajlera po kvartu. Znaš, recimo, onaj srčani bolesnik, gospodin Stjepan Kovačević iz zgrade preko puta. Udovac, sam, ali ima kćer Vesnu; cijela ozbiljna, kao kakva vojnikinja. Anita nikad nije skužila, ali Jasmina je govorila: “Vesna kao da stalno nosi šinjel.” Kad bi Vesna dolazila do starog, nekako bi bila stalno u grču, kao da je rat došao u obiteljski stan. Jasmina je to kužila. Ne zato što Vesna ne voli oca voli, ali kad stalno brineš, izludiš. Zato se pravi jaka. Tati je tako lakše, a on uvijek:
E, Vesnice, opet te gnjavim, oprosti!
A ona pogleda Jasminu, sva neugodno i bespomoćno:
Meni je zaista lako doći, pa ja ga volim. Samo… muž i otac se baš i ne podnose, pa dolazim kad njega nema… govori ona Jasmini dok doktorica pere ruke, a Vesna drži krpasto, bijelo-žuto kuhinjsko ručnik. I…
Sve ja to razumijem, Vesna. Ma daj mi ručnik. Ajme gledaj ti svoj božićni kaktus! Prerano procvao, ali kako je lijep! klimne Jasmina prema ogromnom loncu prekrivenom ružičastim cvjetovima taman iznad stolnjaka.
Da… tata ga voli. Mama ga je davno posadila… bojim se da će se osušiti, star je…
Žene se pogledaju cvijet još može, ali čovjek teško. Poslije odšetaju do dnevnog, gdje gospodin Stjepan sjedi u kariranoj flaneli, vunenim čarapama i papučama, s rukama u krilu, onako pomiren sa svime. Zna on da Jasmina jednostavno radi svoj posao, Vesna mu pomaže ‘izdržati’, a on više ni ne sanja…
Što se vi tuže, Stjepane? Ma, ajmo vas poslušati! Super, kao mladić! teatralno bodro Jasmina, tapka ga po vratu i leđima. Hoćete možda s Vesnom u kazalište? Imam dvije karte za večerašnju predstavu Gogolja u dvorani kulture ovdje blizu. Idete?
Stjepanu zacakle oči:
Volim! Ali vi, Jasmina, morate ići ušapće on.
Ma nemam kad, na nekom sam seminaru! Evo vama i Vesni. Vesna, idete?
Vesna slegne ramenima. Muž joj strog, ne voli kad negdje ode, večeru mora spremiti, pa…
Možda bi trebali, blizu vam je. Dovedite tatu dvadeset minuta ranije, ima izložba u hodniku, baš onako kako voli slike ulica, dvorišta.
Zna Vesna da doma čeka galama. Al’ što ćeš, duguje Aniti previše od kada joj je muž pomogao platiti tatinu hitnu operaciju. Nije joj draže, ali što je, tu je.
Jasmina se inače nije petljala u tuđe slučajeve, ali i te karte je dobila od prijateljice Marije, koja radi u toj kulturnoj dvorani, baš da ode sa svojom Anitom u teatar. Marija je domaćica, ispekla kesten-pitu koja se topi i dala najbolje karte, znajući koliko Jasmina voli teatar, a i Anita je velika ljubiteljica kazališta. Al’ Jasmina sve to pokloni, i to komu? Starcu kojem život visi o koncu i njegovoj snuždenoj kćeri!
Dan poslije predstave Marija zove Jasminu i ljuti se:
Ma što je to? Ja molila za te karte, a tamo tvoj Kovačević i njegova Vesna sjede! Jesi li bar otišla?
Anita se naljutila na mamu, naravno. Opet joj je rekla da joj pacijenti više znače nego vlastito dijete.
“Uvik tako, mama! Bar dok sam bila mala, uvijek ti prvo posao, pa ostalo! Što si me uopće rodila?”
A onaj stari, Stjepan… je li bar bio sretan? uporna Jasmina, ne dajući Mariji da se lomi od ljutnje.
Ma ne znam, nisam gledala! Jasna, kako možeš? Sve poklanjaš, opet previše daješ!
Ali Jasmina je i lijekove poklanjala, Anitine stare stvari, pomagale obiteljima u kvartu, čak i kad bi Anitu zamolila da, na povratku iz škole, odnese nešto tamo gdje zna da treba.
Mama, što ti to treba? Nikad ti ne kažu hvala! Uvijek si ti tu da im nešto daš! Danas su opet zvali Pantići, mole tablete, a ne mogu sami do apoteke? Ili ja? Ja sam htjela u kino, a ti me šalješ s lijekovima. I nikad ne dođeš na moj nastup u školi, uvijek imaš ‘posao’. bunila se Anita sve češće, stvarno se ljutila.
Jesi me sramotila tad sjeti se Jasmina kad bi bila sama. Zaslužila sam valjda.
Znaš, Jasmina je osjećala da nije baš najbolja mama; njezina kći nikad nije bila bolesna, jaka je, pametna. Ali tamo vani ima onih kojima je loše i njima treba pomoći. Kad svi ozdrave, Jasmina će, kaže, peći Aniti kekse i živjet će više s njom nego za druge. Samo, kad će naći vremena za to…?
Sad je Anita već odrasla, dvadeset i sedam joj je, završila je FER, nije ni pomislila medicinu. Živi s Jasminom, ali je stalno vani, puno posla, ima prijatelje koji je jako cijene. Mama i dalje: “Kupi, odnese, obiđi, pa što ti je… njima je važno, bolesni su!”
Stjepan Kovačević je već jako star, a Jasmina ga redovito obilazi. Njegova Vesna i dalje u svome sivom krugu, udala se za sigurnost, boji se ostati na cesti. Prebacila brigu za oca na Jasminu, valjda misli da je to dovoljno.
Anita je bila ljuta, stvarno! Cijelo djetinjstvo ju je boljelo što mama druge gleda prije nje. Ali danas, eto, samo strah osjeća Jasminu su odveli iz ambulante, srčani. Anitu je zvala Marija, koja je taman bila kod Jasminine ambulante.
Gledam ti ja, Anita, pobijelila mama, usne kao kreč, pa kad je pala… Hitna je odvela u Petu, to joj je bliže. Anita, idi k njoj…
Vaša je to krivnja! Svi ste vi nju istrošili! jecala je Anita brišući oči, poklopila telefon i krenula iz firme.
Što je, Anita Petrić? upita šef, Ivan Horvat.
Trebam otići. Mama mi je u bolnici. Odradit ću kasnije, mogu li?
Može. Daleko vam je bolnica? Znate dijagnozu? Ivan pogleda ispod naočala. Umoran, zapravo, ali srčan čovjek. Uzmite moj auto, javite vozaču adresu… Anita!
Ali ona već doktorira stepenicama, neće joj auto ništ’. Autobus kasni, ide pješice.
Pred bolnicom masa ljudi, nose pakete, čekaju dokumente. Anita samo što ne iskoči iz kože.
Kome? Kojem odjelu? Kad je primljena? pita službenik.
Reanimacija, danas
Možda je tek prebačena… Aha, našao sam. Mama vam je u intenzivnoj. Djevojko!
Čim sjeda, Anita počne jecati:
Mama mi je doktorica, kroz svoje pacijente si je zdravlje izbacila, za koga, zašto? Da s pedeset godina sama završi u grobu?!
Pustite sad. Nemojte u intenzivnu, nema potrebe. Razgovarajte s glavnim liječnikom, treći kat…
I Anita, s papirićem, na stepenice. Broji ih, ako se pogubi, nešto će poći po zlu. Glupa praz supersti, al’ sad joj je toga pun mozak.
Anita? začuje pozadinu, nazove ju Vesna Kovačević. Što radiš ovdje?
Mama mi je loše. Ne staj mi na put.
Ali Vesna je zagrli, stara znanica iz djetinjstva, gura je na stolicu.
Slušaj Anita, ne možeš ništa sada, samo čekaj s nama. Kako si došla? Koji tramvaj, koji semafor, sve mi ispričaj…
Anita pokušava pričati, onda tiho:
A vi, Vesna, što radite tu? Tata vam je tu?
Vesna klimne. Zna Anita s ruba svijesti da možda ne bi trebalo pitati.
Ma, ništa… Vaša mama je dobra žena. Sigurno će biti bolje reče Vesna i pogleda kroz prozor na KBC Rebro, na četvrtast vitrager i sivi oblaci. Moj tata je već star, ali i dalje se nada. Volio je ovu bolnicu… Htio je baš ovdje završiti.
Kad staneš pred to, kao Anita sad, pitaš se: je li moguće zajamčiti zdravlje svima, ukućanima i nepoznatima jednako?
Vesna! zaderao se odjednom glas iz hodnika. Opet si ovdje? Koliko puta sam ti rekao…
Njezin muž, Marko, protrči bijesan kroz hodnik.
Što tražiš ovdje?! Slažeš mi, a dolaziš u bolnicu? Još jedan pobačaj želiš?
Sestre ga odvuku, on viče. Vesna samo šapne:
Htio je dijete, a ja ne mogu. Znaš, Anita, da me nikad neće ostaviti na miru. Udala sam se iz zahvalnosti, a on… ah, sve po starom…
Sunce odjednom probije kroz staklo, polije crveni sjaj po bolničkom podu. Vesna se prisjeti stare bolnice, tata bi bio sretan tu, iako je put samo u jednom smjeru.
Meni je bolnica uvijek bila mjesto gdje ljudi pate, mama pričala o njima kao o hramovima… Ja bih najradije sto dalje, sve mi je to previše. kaže Anita potišteno.
Bez doma svi bi mi otvrdnuli. Svima koji dijele sebe treba kutak za njih, netko tko će ih podići kad padnu. Čovjek je čovjeku spas, zna to i vaša mama Vesna tu zastane, ugleda nekog na hodniku, ušuti i zaplače.
Tad prolazi liječnik, gasi se noć i Anita više ništa ne pamti, ni razgovor s njim, ni povratak kući. Vesna se zagubila negdje putem.
Sad sjedi sama u kuhinji u tihoj noćnoj smjeni, prozor širom otvoren, pepeljara puna. Mamina zadnja navika, zadnje cigarete.
Treba sve ovo pospremiti. Mama će se ljutit kad dođe tiho sebi Anita, ali joj se tijelo ne pomiče. Samo se sklupča pod dekom, suze joj krenu, prave, ružne, one stvarne.
Zazvoni mobitel. Anita se trgne.
Anita? Ovdje Ivan. Oprostite što zovem ovako kasno! njegov glas s druge strane, nekako iskren. Kako je mama? Mogu pomoći?
Na trenutak joj je drago čuti ga, pa čak malo požali što nije s njim često više nego sa svojima.
Kasnije, Ivan joj pravi čaj s medom i limunom, zatvara prozor i sjeća se zime kad je sve bilo dobro. Priča joj kako su cure iz firme uvijek zavidjele radnoj atmosferi, a na Novu godinu šalio se u ulozi Djeda Mraza sa crkvom punom poklona.
Sada morate spavati, Anita! Bez sna nema snage za sutra okrene se pa pogleda kroz prozor. Sjeti se svih onih zimsko-proljetno-previranja, povuče zavjesu.
Znaš što? Pao je snijeg.
I stvarno, prekrio Zagreb, prvi ovogodišnji bijeli, i to je nekako donijelo mir.
Ujutro Anita zove bolnicu.
Gospođo Petrić? Vaša mama bolje je, može primiti posjet. Pripremite što treba, dođite svakako…
Anita zapisuje sve u žurbi, suze joj opet naviru, ali snijeg ne prestaje padati. Ne da se otopiti taj bijeli sloj, veliki bijeli papir na kojem će opet netko ostaviti svoje tragove; nove priče, nove popločane staze. Stjepan više ne ide tim snijegom. Otišao je, ali gleda sve s neba, smiješi se Vesni. Vesna čeka sinčića.
Dječak će doći na ljeto, Vesna tada već više neće biti s Markom pustit će je lako iz čudnog braka. Marko će nestati, a mali će biti preslika djeda.
Jasmina će uzeti bebu u naručje i sretno mu namignuti. Pa evo, još jedan čovjek više na svijetu! Brzo će i Anitina svadba, Ivan joj paše, razumije je. Možda će njoj uz njega biti toplije; možda će dobiti ono što joj sama Jasmina nije znala dati Treba čovjeku čovjek. Prava je Vesna. Treba!
