Dijete je došlo na svijet točno u ponoć. Baš u onom trenutku kad su digitalni satovi u rađaonici zatreperili zelenim svjetlom s 23:59 na 00:00. Liječnik i primalja su si dobacili začuđene poglede, a dežurni neonatolog žurno je primio nepomično plavičasto tijelo, spustio ga na stol za prematanje i odmah zgrabio aspirator. Mališan nije disao. Rodilja je, samo malo okrenuvši glavu, ravnodušno pratila liječnikove korake.
Možda je mrtav? Ne plače vrzmalo joj se po glavi u polusnu bola koji još nije potpuno jenjao. Napokon, tek rođeni izustio je slabi, jedva čujni zvuk, koji je postajao sve glasniji, sve dok se nije razlio u glasan plač od kojeg su se prigušeni hodnici rodilišta prolamali. Liječnik, primalja i neonatolog stajali su oko njega zureći zadivljeno, kao da pred sobom vide najveću misteriju.
Ovaj mališan bio je posve neobičan Njegova kralježnica, čim bi stigla do lopatica, izvijala se na tako čudan način da je formirala dva gotovo simetrična duguljasta grbava ispupčenja koja su se protezala skoro do pola prsnog koša.
Kako je to uopće moguće? ponavljao je začuđeni neonatolog. Nikada, ali baš nikada to nisam vidio To je Ne može biti, jednostavno nije moguće
Kad je doktor ujutro došao kod Marije i pokušao joj objasniti posebnosti njezinog tek rođenog sina, ona je prezrivo skupila lijepo oblikovane usne:
Znači, još je k tome i rugoba Ma krasno promrsila je sebi u bradu.
Ma nosite ga kud hoćete, meni ružno dijete ne treba Pa ni zdravo nisam baš bila sigurna želim li, a ovo Dajte mi papir, napisat ću odricanje I tako je, kad dođe vrijeme, izišla iz rodilišta laka, ravnodušna, neopterećena, a njezin sin ostao je tamo, nesvjestan toga da ga je napustila najveća ljubav koju je trebao imati
U Dječjem domu dali su mu ime Krešimir. Da, baš tako, Krešimir i nikako drukčije. Tete su mu oblačile preširoke, velike košuljice ne bi li mu se grba manje vidjela.
Al’ i da je bio savršenih proporcija, Krešimir bi se opet razlikovao među svim onim cendravim, bučnim, žustrim mališanima koji su se natjecali tko će jače povući igračku i tko će koga nadglasati. U njegovim plavim očima, obrubljenima dugim crnim trepavicama, krila se neka neobična zrelost, posve ne-dječja ozbiljnost.
Često, zureći kroz prozor, Krešimir se trudio slušati nešto u sebi, uporno, kao da pokušava dokučiti nešto što još nije mogao razumjeti.
Dogodilo se to jednog dana kad je kolona dvogodišnjaka, teturajući i sudarajući se po hodniku, išla na neku aktivnost. Krešimir je tada čuo TO. Kroz odškrinuta vrata ureda ravnateljice dopirala je glazba. Nije to bila ona dječja Kad si sretan ili Moja mala djevojčica, već nešto posve drugo Glazba je zvučala poput vjetra. Toplog, nježnog vjetra koji te podigne iznad zemlje i nosi, nosi, ljuljuška i uspavljuje U glazbi nije bilo riječi, ali bila je živa, imala je dušu koja je Krešimira zagrlila i šaptala mu nešto što nitko drugi ne zna, niti treba znati osim njega.
Zastao je nasred hodnika, poremetio kolonu i počeo se ljuljati u ritmu glazbe, ne mareći za udarce i lupkanja druge djece ni nervozne pokušaje njegovateljica da ga maknu u stranu.
U njegovoj maloj glavi, sve se namjestilo baš kako treba. Ono što bi pokušavao poslušati u cendranju drugara, u šumu vjetra i škripanju cijevi kupaonice to je bila NJEGOVA Glazba.
Lana i Hrvoje su obišli sve dječje domove u okolici Zagreba i Velike Gorice. Lani urođena mana nije dopuštala da ima djecu. Dogovorili su se: posvojit će dijete. Ali tu postoji prokleti IZBOR. Kakvo bi dijete bilo njihovo kad rodjeno dijete ne biraš, samo ga voliš kakvo je, a sad Gle, među tolikim klincima bez roditeljskog zagrljaja, još nisu naišli na ono pravo, ono svoje
Držeći se za ruke, približili su se ogradi Doma. U pijesku su se igrale curice i dječaci, mala vreva, puno smijeha i veselog cike. Samo je jedan dječačić, u prevelikoj jaknici, stajao zamišljeno i slušao vrapca koji je skakutao po grani.
U tom trenutku Lani zazvoni mobitel.
Mozart. Lana je obožavala klasiku. A maliprodrmalo ga je cijelo tijelo, oči su mu zabljesnule kao projektor u punoj snazi i on se počeo ljuljati iz ramena u rame, u savršenom ritmu glazbe, dok su Lana i Hrvoje zurili, zaboravivši i na mobitel i na svijet.
Taj je bio NJIHOV. Njihov Krešimir, čije su oči svijetlile dobroćudnom, prepoznatljivom iskricom.
Da, znam da je bolestan, invalid Da, spremna sam preuzeti odgovornost Rehabilitacija? Naravno Lana je sat vremena odgovarala na pitanja ravnateljice, koja joj je ustrajno nudila zdravu djecu. Djeca se ne birajuponavljala je, i uzet ću ga, uzet ću ga pa makar što to donijelo
Mama? Krešimir se odmaknuo od klavira i naslonio glavu na Laninu ruku. Zašto sam ja ovakav? Zašto nisam kao svi drugi?
Lana ga nježno pomiluje po iskrivljenoj kralježnici: Vidiš, sine, svi smo mi posebni Izvana i iznutra Ti, ja, i tata A tvoja leđa Pa već sam ti rekla da su to tvoja krila, kao kod anđela još se nisu otvorila, ali otvorit će se, sigurno
Onda ga zagrli, poljubi u toplu kosu, sjedne uz njega za klavir pa zasviraju zajedno, a Krešimir svira tako kako ne može ni ozbiljan odrasli glazbenik.
A iza njega se zaista šire krila, ali ih vide samo Mama, Tata i njegov Anđeo čuvar, koji stoji iza njega i smije se, dok glazba teče, teče široko poput Save i nosi sretnog Krešimira na svojim valovimaDok su prsti lutali tipkama, Lana je pogledala kroz prozor: vani je padala sitna proljetna kiša, kapljice su kucale po staklu u istom tempu kojim su Krešimirove ruke stvarale glazbu. Toliko je sreće kraj njega osjećala mirnu, duboku sreću koja ne dolazi lako, ali traje vječno. Hrvoje ih je snimao mobitelom, a Krešimir je, ne prekidajući melodiju, iznenada nasmiješio se toliko široko da mu je cijelo lice zasjalo, kao da mu baš tog trena iz leđa izrastaju ona nevidljiva, topla krila.
Na tren, činilo se Lani da je glazba njihova glazba zaustavila vrijeme. Sve brige, sva očekivanja i tuđe sumnje rasplinule su se u tonovima što su klizili sobom. U tom zagrljaju, u toj pjesmi, Krešimir je bio upravo ono što treba biti: dijete koje voli, koje je voljeno i koje, baš zbog onoga što je, donosi svjetlo kamo god dođe.
Kad su završili, Krešimir se smireno naslonio uz majku. Pogledali su se, a Lana je znala to nije priča o izboru, niti o različitosti, nego o onoj neobjašnjivoj, nježnoj niti koja spaja sve izgubljene i pronađene o onoj glazbi što rađa krila i pretvara grbu u dar.
Napolju je kiša još tiše svirala, a negdje duboko u Krešimirovim leđima, tik ispod kože, nešto se polako budilo i šaptalo: Vrijeme je.
