Druga gazdarica

Maja, jesi opet stavila lanac? čuo se glas muža iz hodnika, na kojem se već mogao osjetiti tračak krivnje.

Maja je stajala kod štednjaka, miješala gulaš. Nije se odmah okrenula.

Jesam odgovorila je. Tako smo se dogovorili, jel da?

Ma znaš… mama samo htjela donijeti štrudlu. Morala je čekati na stubištu.

Koliko je čekala?

Deset minuta. Možda petnaest.

Sad se Maja okrenula. Luka je stajao u dovratku kuhinje, još u jakni, držao tanjur pokriven folijom. Štrudla s jabukama, po mirisu.

Luka reče ona mirno, toliko mirno da se on odmah trgnuo. Pričali smo o tome u nedjelju. Ti si rekao da ćeš razgovarati s njom, da će zvati prije nego dođe.

Pričao sam. Zvala je. Nisi podignula slušalicu.

Bila sam pod tušem.

Pa što sad, trebala je biti odbijena?

Maja mu uzme tanjur i stavi ga na stol. Oboje na trenutak šute. Vani je već bio mrak, studeni, pet popodne, i ona gusta, gradska tamnina.

Ne reče naposlijetku Maja. Ne treba otići. Ali nije ni u redu da samo tako ulazi bez nas.

Nije strankinja

Znam da nije strankinja.

I tu bi svaki razgovor naletio na zid. Nije strankinja. To je bio štit o koji su se razbijala sva objašnjenja, svako ali, svako ipak. Nije strankinja i to je to, nema dalje.

Maja Kovačević, rođena Šimić, živjela je s Lukom sedam godina. Upoznali su se kad je njoj bilo dvadeset i osam, njemu trideset i jedan. Radila je kao računovotkinja u jednoj manjoj građevinskoj firmi, on arhitekt, došao dogovoriti projekt i ostao. Najprije na sat, pa na večer, pa na cijeli život. Tako se tada barem činilo.

Stanovali su u trosobnom stanu u Zagrebu, u Ulici Antuna Bauera, treći kat, prozori na dvorište. Stan su kupili zajedno, kredit, pet godina ranije. To je bilo važno bio je njihov, zajednički, sa zajedničkim dugom i zajedničkom radošću oko prvog kauča, kojeg su birali kroz tri vikenda.

Majina svekrva, Kata Kovačević, živjela je dvije ulice dalje. Dvadeset minuta pješke. Nekad im se ta blizina činila praktičnom, sad ponekad kao da je preblizu.

Kata je bila udovica već osam godina, muž joj je rano umro. Luka joj je jedini sin, sama ga je odgajala, zadnje tri godine muževe bolesti, i to je u njoj ostavilo nešto stegnuto, vječnu spremnost na najgore i naviku da ne pušta ono što joj je važno. Maja je sve to razumjela. Razumom, sasvim.

Katu su ključ od stana dobila druge godine braka. Tada se činilo normalnim. Za svaki slučaj, rekao je Luka, a Maja je kimnula. Nikad ne znaš, možda im oba zagusti na poslu.

Prvu godinu ključ je stajao neiskorišten. Onda je Kata počela navraćati kad bi kasnili, zaliti cvijeće. Kad je Maja bila bolesna, donijela bi juhu i odmah ostala čistiti. I onda, s vremenom, počela dolaziti jer je blizu i jer može.

Maja je upamtila taj moment kad se to počelo činiti ne brigom, nego nečim drugim. Nakon banalne svađe s Lukom, sjedila je u kuhinji i plakala. Odjednom klik, netko otključava, Kata ulazi s vrećicom.

Što je bilo? upita.

Maja je shvatila da ne može odgovoriti. Ne zato jer ne zna što reći, nego jer je to bio njezin dom, njezina kuhinja, njezine suze, i nije nikog pozvala ih gledati. Obrisala je lice, ustala, rekla da je sve u redu. Kata nije vjerovala, ostala je, skuhala čaj, pitala. Nije ništa loše napravila. Željela je pomoći. Ali Maja je sjedila i osjećala nešto što tada još nije znala imenovati. Naučila je kasnije. Povreda osobnog prostora. Riječ iz neke knjige pročitane kasnije. Ali tada je to bio samo osjećaj netko je viška kada ti treba mira.

Nakon te epizode sa štrudlom, Maja i Luka nisu ozbiljno razgovarali. Jeli su na šutke. Štrudla je bila dobra. Maja je to priznala sebi i odmah se na sebe naljutila zbog toga. Dobra štrudla nije riješila problem.

Te noći slušala je Lukino disanje. On bi zaspao odmah, imao je tu vještinu zaroniti u san i nestati. Ona nije mogla. Po glavi joj je već treći mjesec isti krug: lanac na vratima, zvono, ključ, štrudla. Štrudla, ključ, zvono, lanac. I svaki put Luka u sredini s licem kao da je nešto kriv, uvijek nosi nešto u rukama.

Nije, zapravo, problem bila Kata. Kata je bila uvijek ista, neće se mijenjati sama od sebe. Problem je bio to što se ona i Luka još nisu dogovorili kakav njihov dom treba biti. Što smije, što ne smije. Tko može doći, kad i kako. Naizgled jednostavne stvari, a zapravo baš i nisu. U pozadini je ono teže: tko je gazda, ali ne kao vlasnik nego tko donosi odluke. Tko drži taj mali svijet: tri sobe i kuhinja s pogledom na dvorište?

Sedam godina su živjeli dobro. Stvarno dobro, ne samo za pred svijet. Imali su nešto živo, toplo. Pričali, smijali se, svađali oko filmova i pločica za kupaonicu. Ali ovo ovo što Maja stalno odgađa, kao što ljudi odgađaju zubar dok ne zaboli skroz. Ovakvi obiteljski konflikti ne rješavaju se sami. Znala je to. Znati i napraviti nešto, različite su stvari.

Sutradan nazvala je prijateljicu Mirnu. Najbolje se znaju s faksa, Mirna živi u Splitu, viđaju se jednom godišnje, ali često razgovaraju.

Ajde, pričaj odmah reče Mirna. Osjeti ona to po glasu.

Maja joj ispriča sav taj krug: ključ, lanac, štrudla, nedjeljni razgovor, ništa se nije promijenilo.

I što Luka?

Luka bi da su svi zadovoljni. Da se ni ja ne ljutim, ni mama ne pati. Ne kuži da to nije od povrijeđenih osjećaja.

A od čega je?

Maja zastane.

Da želim, kad zatvorim vrata stana, da su to stvarno zatvorena vrata. Da znam da je to moj prostor.

Jesi li joj rekla to?

Kati? Nisam. S Lukom sam pričala. On je s njom pričao. Kaže, mama obećala zvati. Zove. Ali ako se ne otvori, ionako uđe.

Majo reče Mirna oprezno Ključ treba uzeti natrag.

Znam.

Zašto ne?

Jer će Luka reći da je to uvreda. Da ne vjerujemo, da će se mama naljutiti.

A ti si već ljuta, i?

Dobar upit. Maja ne odgovori odmah.

Nisam ljuta. Umorna sam.

Nakon razgovora, dugo je sjedila s mobitelom u ruci. Onda se obukla i otišla do trgovine, samo da udahne zrak, prošara studenim ulicama bez lišća, prije nego snijega, samo gole grane i sivo nebo, ali nije joj smetalo, dapače malo je smirivalo.

Razmišljala: kako to izgleda izvana? Starija žena, sama, dođe sinu. Štrudla, zalijevanje cvijeća, malo pospremi. Gdje je tu problem? Nigdje. Upravo zato se teško objasniti što nije u redu. Ne možeš prstom pokazati tu je loše bilo. Sve je pojedinačno dobro, ali skupa nešto je krivo.

Prisjetila se jednom kako je došla doma i vidjela da je Kata presložila knjige u radnoj. Poredane po visini, sve fino, ravno po koricama. Maja gleda policu i osjeti onaj tihi, neugodni osjećaj. Knjige bile njezine, dio njih još iz studentskih dana. Imala je svoj nered, neshvatljiv za druge ali njezin. Kod nje je Krleža stajao pored zakona o porezu jer ih je tada čitala zajedno, pa im je mjesto bilo i u sjećanju, rame uz rame. Sad je Krleža s Krležom, porez s porezom. Lijepo, pravilno. Tuđe.

Kata nije ništa loše napravila. Trudila se. To je i bilo najteže.

Tri dana nakon štrudle, Luka dolazi s posla i kaže:

Majo, mama je zvala. Pitala jel si ljuta.

Nisam ljuta.

Kaže da se osjeća kao višak.

Maja spusti telefon.

Luko, želim razgovor. Ne sad umorna sam i gladna. Poslije večere, možemo? Da pričamo normalno, bez ljutitih.

Luka ju pogleda onim izrazom koji je dobro znala: oprezan, pomalo kao vožnja po tankom ledu.

Može reče.

Nakon večere sjeli su na kauč. Bez tv-a, bez mobitela. Samo njih dvoje. Maja je birala riječi, pričala polako, objašnjavala: kako se osjeća kad dođe doma pa skuži da je netko bio unutra bez nje. Ne da je nešto loše napravio, nego jednostavno kao da je prostor malo izmijenjen, ne znaš kako, al više nije sasvim tvoj.

Razumiješ o čemu govorim? upita.

Iskreno? Ne baš. Mama je uvijek sve spremala i kuhala, tak sam odrastao. Za mene je to normalno.

A ja sam odrasla drugačije. Kod nas se prije dolaska uvijek zvalo. Svi. I najbliži.

Nije ni bolje ni gore doda Maja. Samo drukčije. I trebaš to prihvatiti, nema veze ako se ne složiš.

Što zapravo želiš?

Hoću Katu pitati da vrati ključ.

Tišina. Ne ljuta, nego ona kad netko važe.

Bit će joj krivo reče napokon.

Moguće. Ali ne znači da to ne smijemo napraviti.

Nije zla namjera, Majo.

Znam. Ali treba postaviti pravila. Kao u zdravim odnosima. Ne zato jer nema povjerenja, nego iz poštovanja. Prema nama i prema njoj.

Vidjela je u Luki borbu stara navika da je mama uvijek dobra stvar.

Daj mi da razmislim reče.

U redu.

Nije žurila. Podsjećala se dane kasnije da ne požuruje stvari, iako joj u glavi umire strpljenje.

Kata je prva nazvala. U petak navečer, Maja tek došla s posla.

Maja, ovdje ja. Smetam li?

Ne, Kato, taman sam stigla.

Čula sam da si se naljutila na mene.

Maja skidala cipele, ulazila u kuhinju.

Nisam ljuta.

Luka kaže da ste pričali. Da bi htjela vratiti ključ.

Aha, Luka je već spomenuo. Osjetila je mali ubod. Onda pomisli, još bolje možda.

Kato, možemo li pričati? Ne preko telefona, uživo?

Pauza.

Kad?

U nedjelju, ako vam paše. Kod nas?

Dobro reče Kata, i nešto je bilo u tom dobro što Maja nije znala protumačiti. Ne ogorčenje, ne pristajanje. Spremnost, možda.

Nedjelja je bila siva i tiha. Kata je stigla u dvanaest, zvala prije po dogovoru. Luka otvori, grle se u hodniku, sve domaće.

Kata je bila niska, čvrsta žena, kratke sijede kose, bistrih očiju. Šezdeset četiri godine, izgledala je svoje godine, ali nije od onih koje pucaju pod vremenom. Maja je cijenila tu crtu, i kad bi se ljutila.

Sjele su u kuhinji. Maja skuha čaj, izreže kupljenu štrudlu ne onu jabuku. Kata pogleda, ne komentira.

Kato počne Maja želim otvoreno pričati. Ne da vas povrijedim, nego jer mislim da svima trima postaje nelagodno.

Govori reče Kata, kratko.

Važno mi je da je naš dom naš dom. Moj i Lukin. Da znamo tko i kad dolazi. Ne znači da niste dobrodošli. Jeste, ali neka bude dogovoreno.

Kata drži šalicu, gleda u čaj.

Smetam zaključi.

Ne smetate. Ali nekad dolazite kad nismo spremni. Teško je objasniti niste ništa krivo napravili. Pomažete, čistite, kuhate. Ali… ovo je naš dom. Kužite?

Kata podigne pogled.

Sedam godina dolazim ovdje i ništa nije bilo sporno. Sad odjednom, jeste.

Nije odjednom. Dosad nismo pričali.

Zašto ne?

Maja šuti, traži riječ.

Bilo je neugodno. Bojala sam se uvrijediti vas. Uvijek sam mislila, još ovaj put pa ću reći. Svaki put je bio još ovaj put.

Luka šuti, osjetiš težinu.

Mama napokon reče Luka. Maja je u pravu. Trebali smo mi prije o tome. Naša je greška isto.

Kata ga dugo gleda.

I ti želiš da vratim ključ?

Ne skreće pogled.

Da.

Nešto joj se promijenilo na licu. Smirenije.

Dobro. Razumijem, odrasli ste ljudi. Svoj život imate. Otpije čaj. No moraš znati, Luka, nije meni to doći u stan. Ja idem tebi. Kužiš razliku?

Kužim, mama.

Ne kužiš. Ne viče, ali glas joj je tvrđi. Kad si bio mali i išao vanka, ja bih stajala na prozoru. Ne zato što ti ne vjerujem, nego tako… Valjda kad voliš, gledaš u prozor. Onda odrasteš, oženiš se, prozor postane nešto drugo. Sada nosim štrudlu jer moram znati da si jeo. Smiješno, ha?

Nije smiješno reče Luka.

Ne pokušavam vas smetati nastavi Kata njima oboma. Samo ne znam drukčije. Tako sam učena, tako živim. Nitko mi nije rekao da to nije u redu.

Nije nije u redu reče Maja. Samo nama treba drukčije. Moramo se dogovoriti oko pravila.

Kata položi šalicu.

Koja pravila?

Maja osjeti promjenu, novi nivo razgovora.

Uvijek nazvati prije nego dođete. Bez iznimke. I ako nosite štrudlu nazvati pa pitati možemo li primiti.

I ako ne možete?

Onda ne, nije do ljutnje, možda nam baš treba privatnost ili nešto nije dobro.

Kata šuti. Maja nastavlja.

Mi ćemo isto vas zvati, češće dolaziti. Ne mora biti jednosednosmjerno.

Ključ reče Kata.

Ključ, molim vas, vratite nam.

Kata šuti, onda iz torbe izvuče ključ i stavi na stol. Samo tako. Luka gleda, vidljivo mu je neugodno. Ne jer Maja nije u pravu, nego jer je to bolan trenutak kad majka spušta ključ na tvoj stol.

Hvala kaže Maja.

Nema na čemu odgovara Kata. Toliko neutralno, da je moglo biti i pristojnost i nešto više.

Ostali su još malo. Završili čaj, pojeli kolač. Pričalo se o Lukinom poslu, novom projektu, Kata o susjedici iz stana do koje baš NIJE imala sreće s majstorima. Sve je bilo pristojno, pomirljivo, ali između njih je sada i taj ključ u Majinom džepu.

Kad je Kata krenula, Luka je ispratio do lifta. Maja je pospremala i slušala njihov tihi razgovor iz hodnika ton neutralan. Onda lift, pa Luka nazad u kuhinju.

E? pita Maja.

Dobro je. Kaže, kuži, ali joj je svejedno krivo.

Znam.

Majo, nisi mogla možda nježnije?

Ona se okrene.

Koliko nježnije, Luka? Nisam vikala, nisam okrivljavala, ništa…

Ne kažem da si vikala. Samo, znaš… ona je stara, teško je mijenjati navike.

Nije ni meni bilo lako šutjeti sedam godina.

On otvori usta, pa zatvori. Onda tiho:

Znam.

To je bilo važno. Malo znam, ali iskreno.

Sljedeća dva tjedna čudna. Kata zove prije nego što dođe. Uvijek pita “Može li u subotu do vas?”. Glas joj pristojan, ali nekako služben. Prije je bilo Dolazim u tri, kuham nešto. Sad Molim vas, je li u redu da dođem? I to molim kao da proziva, ali možda je samo Maja to umišljala.

Nazove Mirnu.

Kako ide? upita ona.

Vratila ključ. Sad zove prije nego što dođe.

To je dobro!

Je. Samo nije… Lakše. Osjećam se teško.

Zašto?

Jer je povrijeđena. Ne kaže, ali osjeti se. Nije ugodno.

Majo kaže Mirna. Napravila si ispravno. Ljudi uvijek malo zamjeraju kad se naviklo na svoje, a red promijenio. Ali nisi ti ništa krivo napravila.

Znam. Samo nije lijepo.

Nije lijepo, ali je iskreno. Bolje tako nego šutjeti još sedam godina.

U prosincu je Kata pozvala na rođendan. Nije bio okrugli, šezdeset i četvrti. Mala fešta: ona, Luka, Maja i Lukina rođakinja Ana s mužem. Kata je kuhala cijeli dan, bilo je bogato, kako to kod nje već ide.

U jednom trenutku Kata i Maja ostale su same u kuhinji. Ana je Luki nešto nosila iz hodnika, muški otišli na balkon. Kata pere posuđe, Maja briše tanjure.

Kato reče Maja Kako ste?

U redu. Malo tišine. Privikavam se.

Na što?

Da pitam kad dolazim. Četrdeset godina pitati nisam morala. Dođem, napravim, niš nije bilo loše.

Možda nitko nije vama rekao.

Kata zastane. Sporo kimne.

Možda.

Tiho teče voda.

Nisam htjela da se naljutite. Bitno mi je da to znate.

Znam da nisi htjela. Ali nije uvijek lakše zbog toga.

Istina složi se Maja.

Razmišljala sam o tome što si pričala. O prostoru. Kata skrene pogled. Kad sam bila mlada, imala sam svekrvu Zorku. I ona bi stalno upadala. Kratka stanka. Nisam je voljela zbog toga. Bojala sam se.

Maja sluša.

Mislila sam, bit ću drukčija. Kad Luka oženi, neću biti takva. Kata se kiselo nasmiješi. Ispalo je opet… Drukčije, ali isto.

Niste Zorka. Niste strašni. Samo… volite.

Puno. Možda previše.

Nije previše. Treba naučiti kako voljeti da svima bude dobro.

Kata pobriše ruke o krpu. Pogleda Maju onako kako pamte ljude.

Ti si snažna. Prvo sam bila ljuta. Mislila, rastavljačica. Ružna riječ. A sad vidim: nisi. Samo drukčija.

Drukčija složi se Maja.

To je valjda dobro reče Kata i nije bilo jasno tješi li sebe ili nju.

Poslije je nešto popustilo. Ne prvi dan, nego polako. Kata je nastavila zvati prije dolaska, ali glas je postajao nježniji. Prestala je čistiti bez pitanja. Jednom pitala: Majo, vidiš prašinu na policama, hoćeš da pobrišem dok si na poslu? Maja mislila i kaže: Hvala, Kata, ne treba, bit ću slobodna vikendom. I Kata prihvati. Samo prihvati.

I Luka to primijeti.

Vidiš da se trudi? pita navečer.

Vidim.

I kak ti je?

Dobro. Stvarno dobro.

On je primi za ruku, tek tako.

Oprosti što sam odugovlačio.

Sve je u redu.

Nije. Trebao sam ja to s mamom. Bilo je moje. Nisi trebala sama.

Maja ga pogleda. Eto, to je bilo bitnije od ključa i dogovorenih poziva. Shvatio je da čuvanje doma nije samo njezina stvar nego i njegova.

Sada znaš kaže ona.

Sad znam.

Siječanj je bio pravo zagrebački, snijeg, sol po pločniku. Kata zove usred tjedna, kihajući, tiho:

Maja, možeš na minutu?

Naravno, Kato.

Razmišljala sam… samo da ti kažem žao mi je. Od srca. Godinama sam mislila da pomažem, nisam znala da smetam. Sad znam razliku.

Maja stoji pokraj prozora, sivi siječanj.

Kato

Ne, pusti. Nikad nisam znala tražiti oprost. Al želim da znaš: trudim se. I sretna sam da je Luka s tobom. Ne odmah, ali sad jesam.

Maja ne odgovara odmah. Htjela je odgovoriti iskreno.

I ja sam sretna što Luka ima takvu mamu. Nije to došlo samo od sebe.

Tišinu prekida Kata:

Hvala, Maja. Znači, sad je sve ok?

Sad je ok.

Dobro. Laku noć.

Laku noć, Kato.

Maja spusti slušalicu, pogleda u prozor, pa ode do Luke.

Zvala mama?

Da.

Što je rekla?

Ispričala se.

Luka digne pogled s knjige.

Ozbiljno?

Da.

On šuti, nešto mu omekša na licu.

Nikad nije nikome rekla oprosti, šapne nikad.

Znam.

Opet se nagne nad knjigu.

Ti si stvarno pametna.

Svi smo mi pametni reče Maja. I to je bila istina.

Na proljeće, Kata je navraćala jednom u dva-tri tjedna. Zvala dan ranije, pitala odgovara li. Kad nije odgovaralo, Maja kaže: Možda idući vikend? Kata bi samo kratko: Dogovoreno. Bez uvrijeđenih tonova. Ili možda s kratkim stankama, ali Maja ih ignorira.

Pomisli: sedam godina šutjela, bojala se razgovora. A razgovor nije bio kraj nego početak. Ne početak iz filmova, kad je sve bajno, nego onaj pravi, s bradavicama svakodnevice.

U travnju je Maja posjetila roditelje u Slavoniji. Sama; Luka nije mogao zbog posla. Tri dana, mama, tata, stara kuća, miris gulaša i starih knjiga. Mama pituje za posao, za Luku, a Maja priča bez zadrške.

I, kako je sa svekrvom? upita mama usput.

Dobro. Bolje.

Bolje nego…?

Maja razmisli objasniti ili ne. Odluka objasnit ću.

Mama sluša, pa kad Maja završi:

Bravo, što si rekla što misliš. Ja… sa svojom nisam nikad progovorila otvoreno. Trpjela dvadeset godina.

I ništa. Umrla, nikad si nismo prenijele ono bitno. Ni ona meni, ni ja njoj. Šteta.

Maja to razmišlja u vlaku natrag. Tišina, kupe, polja s malo snijega. Razmišlja o tome kako šutnja djeluje sigurno, ali ostaje praznina. Neriješeni sukobi ne nestanu, samo se prešute.

Gleda kroz prozor i zna: napravila sam dobro. Ne savršeno, s greškama, ali dobro. Nije uvijek ugodno ali to je normalno.

Luka ju sačeka na kolodvoru. Uzima torbu, grli.

Kakvi su tvoji?

Dobro. Mama pozdravlja.

Tata?

Tata se pravi da gleda utakmicu.

Luka se nasmije.

Idemo doma?

Idemo.

Voze se kroz proljetni Zagreb, malo zelen, malo siv. Maja gleda kroz prozor i misli: stvarno je vrijedno imati gdje se vraćati. Dom gdje znaš što te čeka iza vrata.

Vratila se njezina vrata. Njezin dom.

U svibnju Kata zove u subotu ujutro.

Maja, mogu li u nedjelju doći? Želim ti pokazati kako kuham džem. Rekla si da ne znaš.

Jesam, ne znam.

Onda te naučim. Ili ste zauzeti?

Nismo. Dođite.

U deset odgovara?

Odgovara.

Dobro. Vidimo se.

Maja ostane gledati mobitel, sunčana fleka na podu već zauzeta Đuro, narančasti mačak, novi član doma, udomili prošle jeseni jer je Luka jedva čekao, Maja odgađala i shvatila da nema smisla više.

Đuro je pogleda pa ignorira. Po-mačje.

Dobro, kaže Maja ni sama ne zna kome, dobro.

Kata stigne u deset točno. S teglama, s jagodama, posebnim šećerom s tržnice, kod određene žene jer taj se ponaša kako treba. Maja ne ispituje što to znači, prihvaća.

Kuhale su džem u troje jer Luka nije imao kamo, mota se okolo, pomaže, Kata ga goni, on odolijeva, kuhaču mu stavi u ruke.

Samo ne žuri stroga je Kata. Džem ne voli žurbu.

Čuo sam. Ni tijesto nije voljelo.

Tijesto i džem druga su narav. Tijesto ne voli silu, džem ne voli brzinu. To su totalno različiti karakteri.

I džem ima karakter? Luka.

Sve ima karakter Kata mirno, tako da se oboje nasmiju.

Džem ispadne odlično. Od marelica, zlatan i mirisan na ljeto. Kata toči u tegle, jednu Maji, jednu sebi, jednu uri predaji Ani.

Hvala, Kato. Zbilja.

Zašto?

Za džem. Za tijesto. Što se trudite.

Kata zakopča torbu, pogleda Maju.

I ti se trudi kaže. Luka ti je poseban. Treba mu puno razgovora. Inace misli da je sve samo od sebe dobro.

Znam.

Pričaj s njim. Uvijek pričaj.

Pričam.

Dobro. Onda je u redu.

Ode. Maja ostane, čuje vrata lifta. Vraća se u kuhinju, Luka već žlicom isprobava džem.

Luka!

Što? Gotov je, džem!

Bile su tri tegle.

Tri i jesu cerekne. Nisam teglu, nego žlicu.

Treći put žlicu?

Možda treći put bolje uhvatim okus.

Maja se nasmije. Uzme sama žlicu. Džem stvarno je odličan.

Ljeto je stiglo neprimjetno, onako kako Zagreb zna: prvo sramežljivo, pa odjednom naglo. Kata je dolazila svaka dva-tri tjedna, kako su se dogovorili. Nekad ni toliko, ako je imala svojih obaveza ili ne želi smetati. To ne želi smetati dogodilo se samo od sebe.

Jedan dan, Luka reče:

Znaš, mama je sad drukčija.

Kako?

Ne znam. Mirnija. Prije je uvijek nešto radila kad je došla kuhala, čistila, prebacivala. Sad sjedne i pije čaj.

To ti je dobro?

Mislim da je. Razmisli. Po meni, prije nije znala samo biti. Uvijek je nešto radila da bi se osjećala potrebnom. Sad nekako zna da je potrebna i kad sjedi.

Maja ga pogleda.

To ti je mudro.

Dogodi se tu i tamo.

Stvarno ta Kata, uvijek u pokretu, sad sjedi i pije čaj. Onaj grč biti korisna makar usisala tri puta nešto što nije prljavo popustio, polako.

Krajem kolovoza idu skupa na vikend kod Ane na vikendicu. Ana živi pokraj Samobora, pravi vrt, svake godine zove, uvijek nešto ispadne. Ove, ništa nije smetalo.

Voze u dvije auta; Luka i Maja vode Katu jer je puno bolje ne voziti sama. Sve ok.

Kata kroz prozor na autocesti.

Lijepo nam je.

Je potvrdi Luka.

Rijetko ja po ljeti. Nemoš baš kamo. Šuti. Fino što ste me zvali.

Ana vas je zvala.

I ja sam sretna što je Ana pozvala.

Maja se smije.

Vikendica vesela, Ana, muž, djeca, pas, svi vani. Djeca odvuku Luku na badminton. Kata u vrt. Ana Maju vuče za rukav: Dođi da ti pokažem što je teta Kata donijela sadnice! Ribiz. Skoro se primila.

Sama donijela?

Da, odkopala, donijela. Kaže, imam viška, nek i kod tebe proba. Ana se smije. Dobra je ona, teta Kata. Malo komplicirana.

Dobra je.

Izmirile ste se? Luka je bio neodređen

Nismo se ni posvađale. Dogovorile smo se.

O čemu?

Kako živjeti blizu. Po pravilima.

Po pravilima baš ti zavidim. Svojom svekrvom nikad pravila, i nije mi radi toga lakše.

Pričaj s njom.

Strah me.

I mene je bilo. Bolje je strah nego žalit do kraja.

Ana je pogleda pažljivo.

Promijenila si se, Majo.

Ha?

Prije si bila tiha, sve klimala glavom.

Još klimam ponekad.

Sad ne pristaješ na sve.

Maja promisli. Klimne.

To ti je dobro?

Meni odlično.

Navečer sjede pod jabukom: roštilj, krumpir, Anine rajčice iz vrta. Djeca u kući, pas pod stolom. Razgovor sporo teče, dobro.

U nekom trenu Kata:

Majo, jesi krumpir probala?

Jesam. Fini.

Uzmi još, ovaj je taman.

Maja uzme. Ne zato jer mora, nego jer joj se jede.

Kata je gleda, kimne. Tiho, jedva vidljivo, kao da unutra zatvori neko pitanje.

Luka uhvati Majin pogled za stolom, nasmiješi se. Ona mu uzvrati osmijeh.

Za jabukom nebo tamni, prve zvijezde. Ljeto završava, i to je onaj blagi žal, kao uvijek.

Vraćaju se kasno. Kata drijema iza, Luka vozi, Maja kroz prozor gleda polja. Pomisli godine ranije ne bi mogla zamisliti ovakvu večer. Nije da je bilo loše. Samo drukčije. Neka tupa boli, na koju se navikneš dok ne nestane.

Sad boli manje. Nije sasvim otišlo bilo bi neiskreno. Ostala tanka linija napetosti koju ne možeš nazvati ni lošom ni dobrom. Samo život, žilav, tvrdoglav.

Kao tijesto, pomisli Maja. Ne voli silu.

Kata se probudi kod ulaza u grad.

Već Zagreb?

Evo, skoro.

Brzo. Dobro je bilo.

Je potvrdi Maja.

Ana baš dobro sprema Kata zastane. Luka, hoćeš doći opet iduće godine?

Hoćemo, mama. Svi skupa.

Dobro.

Tišina. Već su kod njezine zgrade.

Majo.

Da?

Imam pitanje. Smijem?

Naravno.

Sada sad ne smetam?

Jednostavno pitanje, ali u njemu sve što Kata ne zna reći. Sve ono stajanje na prozoru dok je mali Luka hodao po kvartu, sada drugačiji prozor, odrasli Luka, žena koja zna reći ne. I Kata pita: Ima li za mene mjesta?

Maja šuti. Onda tiho:

Ne smetate. Dio ste nas. Samo je sada drukčije.

Kata kimne. Stanu.

Dobro. Ako je drukčije, onda dobro.

Izađe. Luka izađe s njom, isprati, zagrle se. Vrati se u auto.

Voze kući. Maja gleda prema Katinim prozorima. Treći kat, drugi s kraja. Ubrzo svjetlo.

Idemo doma?

Idemo.

Voze. U tišini, mir.

Kako si? pita Luka.

Dobro. Malo sam umorna. Ali dobro.

I ja. Uzme joj ruku uz volan. Hvala.

Za što?

Što si rekla onda. Nisi šutjela.

Bilo me strah isto.

Znam. Baš zato.

Đuro ih dočeka: šeće, mijauče.

Nedostajali smo mu kaže Luka.

Ili je gladan.

Ili i jedno i drugo.

Maja hrani mačka, Luka stavlja vodu za čaj. Stan miran, noćni, njihov.

Maja šeta po stanu, upali lampu, otvori prozor. Vani miris kolovoza, malen trag jabuka iz dvorišta.

Stane kod prozora: sutra ponedjeljak, ništa posebno. Možda prekosutra Kata nazove da pita može li u petak na čaj. Oni će reći: može. Ili može u subotu. I to će biti sasvim u redu. Za sve.

Ne jednostavno, ne lako ali normalno.

Majo, čaj? zove Luka iz kuhinje.

Može.

Ulazi, Luka je stavio čaj, staklenku marelica.

Kušamo?

Kušamo.

Sjeda. Đuro skače, smješta se kraj nje.

Znaš, danas je mama tri puta pitala može li nešto. Skuzila si?

Skuzila.

To je dobro?

Dobro je.

Pa zašto si malo tužna?