Ostala sama
Večer se polako spuštala nad Zagrebom, a mama još uvijek nije dolazila kući. Mirna, okrećući kotačiće na svojoj invalidskoj kolici, dovukla se do stola, uzela mobitel i nazvala mamin broj.
“Aparat momentalno nije dostupan ili se nalazi izvan područja mreže,” začuo se tuđi, hladni glas s druge strane.
Djevojčica je zbunjeno gledala u ekran, pa se sjetila da ima malo kuna na računu i ugasila mobitel.
Mama je otišla u dućan i još se nije vratila. To se nikada dosad nije dogodilo, ona nikad nije dugo odlazila jer Mirna nije mogla hodati od rođenja invalid je, a osim mame nije imala ni jednog drugog rođaka.
Imala je sedam godina i nije je bilo strah ostati sama, ali mama bi uvijek rekla gdje i kada ide, kada se vraća. Sada joj ništa nije bilo jasno:
“Danas je otišla u dućan preko Kvatrića, tamo je uvijek jeftinije. Često smo zajedno išle, nije ni tako daleko, za sat vremena dođeš i vratiš se. Mirna pogleda na sat Prošlo je već četiri sata. Gladan sam.”
Odgurala se na kolici do kuhinje, zagrijala čaj, iz hladnjaka izvadila polpetu. Pojela je i popila čaj. Mame još nije bilo. Nije više izdržala pa opet pozvala broj, ali odazvao se isti mrtvi, robotski glas.
Povukla se do kreveta, mobitel sakrila pod jastuk. Svjetlo nije gasila, bilo joj je previše strašno bez mame. Ležala je dugo, sve dok nije zaspala.
***
Probudio ju je prvi tračak sunca koje je dodirivalo prozor. Mamini krevet bio je uredno namješten.
Mama! povikala je prema hodniku.
Tišina kao odgovor. Opet je uzela mobitel, nazvala, opet isti metalni glas. Sada je već bila uplašena iz njenih očiju potekle su suze.
***
Krešo se vraćao iz slastičarnice. Svakog jutra tamo bi kupio svježe kifle. Mama mu je spremala doručak dok je on nabavljao peciva.
Krešo je imao trideset godina, ali još nije bio oženjen. Žene ga nisu ni primjećivale, bio je mršav i boležljiv. Bolesti su ga pratile od djetinjstva i majka ga je sama odgajala. Trebalo mu je skupo liječenje, a najzadnje dijagnozu dobio je kad je bio punoljetan: told him da neće moći imati djecu. S time se već pomirio.
U travi pokraj tramvajske stanice opazio je slomljen stari mobitel. Tehnologija mu je bila i strast i posao bio je programer i bloger. Imao je najbolju opremu, no iz profesionalne znatiželje podigao je taj stari mobitel. Netko je po njemu prešao, skroz je bio smrskao.
“Možda se nešto dogodilo?” pomisli i gurne ga u džep. “Doma ću pogledati.”
***
Nakon doručka izvadio je SIM karticu iz pronađenog mobitela i ubacio je u svoj. Brojevi su uglavnom pripadali zdravstvenim ustanovama, državnim uredima ali prvi kontakt bio je “kći”.
Malo je razmislio i nazvao taj broj.
– Mama! povikao je odmah sretni dječji glas.
– Nisam tvoja mama, – zbunjeno reče Krešo.
– A gdje je mama?
– Ne znam. Našao sam slomljen mobitel, prebacim karticu i zovem.
– Mama mi je nestala, – glas joj je zadrhtao u plaču. Otišla je jučer u dućan i nije se vratila.
– Gdje su ti tata, baka?
– Nemam ni tatu ni baku. Samo mama i ja.
– Kako se zoveš? Krešo je shvatio da dijete treba pomoć.
– Mirna.
– Ja sam stric Krešo. Mirna, možeš li izaći iz stana i reći susjedima da si sama?
– Ne mogu, noge mi ne rade. A u susjednoj nitko ne živi.
– Kako to, ne rade?
– Takva sam se rodila. Mama kaže da treba skupiti novce za operaciju.
– Kako se krećeš?
– Na kolicima.
– Znaš li svoju adresu?
– Zrinjevac 12, stan 15.
– Dolazim, naći ćemo tvoju mamu.
Isključio je mobitel.
Njegova mama, gospođa Tereza, ušla je u sobu:
– Krešo, što je bilo?
– Našao sam slomljen mobitel, prebacio karticu u svoj. Zvao broj, a tamo mala curica, invalid, ostala sama i nema nikoga osim mame koja je nestala. Imam adresu idem, moram vidjeti što se događa.
– Idem i ja s tobom, odmah se počela oblačiti gospođa Tereza.
Bila je samahrana majka potpuno svjesna što znači borba s djetetom kojem treba pomoć. Sada je bila umirovljenica, a sin joj je dobro zarađivao. Odmah su naručili taksi i krenuli prema adresi.
***
Pozvonili su na portafon.
– Tko je? začuo se slab glas djeteta.
– Mirna, ja sam, Krešo.
– Uđite!
Otvorili su vrata. Stan je bio otvoren, a unutra mršava djevojčica u kolicima gledala ih je tužno.
– Hoćete naći moju mamu?
– Kako joj je ime? upita odmah Krešo.
– Ivana.
– Prezime?
– Hrstić.
– Pričekaj! zaustavi ga majka i pita djevojčicu, Mirna, jesi gladna?
– Jesam, pojela sam sve što je bilo.
– Krešo, idi do našeg dućana i kupi ono što uvijek kupujemo.
– Razumijem! i već je jurio prema liftu.
***
Kad se vratio, mama je već pripremila nešto za pojesti. Sve su složili na stol. Nakon jela, Krešo otvori gradski portal i krene pregledavati vijesti od jučer.
Na Savskoj ulici automobil udario ženu. Ozlijeđena prevezena u Klinički bolnički centar. Identitet nepoznat, bez dokumenata i mobitela
Krešo odmah nazove bolnicu. Nakon trećeg poziva javi se sestra:
– Da, jučer je kod nas dovezena pacijentica s Savske. Stanje teško, još je u nesvijesti.
– Znate li kako se zove?
– Nema dokumente, kod nje nismo pronašli telefon. Jeste li rođak?
– Još ne znam…
– Dođite u bolnicu…
– Znam gdje ste, dolazim.
Isključi mobitel i okrene se Mirni:
– Imaš li sliku s mamom?
– Imam, dovuče se do ormarića i izvuče album. Evo, ovo smo mi.
– Baš vam je lijepa mama!
Krešo uslika fotografiju.
– Idem, pokušat ću je pronaći.
***
Otvorila je oči. Bijeli strop. Sjećanja naviru sivi auto juri
Pomaknula se, bol je prostrijelila tijelo. Priđe medicinska sestra, nježno upita:
– Jeste li se probudili?
Odjednom Ivani izbiju suze na oči:
– Koliko sam dugo ovdje?
– Dva dana.
– Doma mi je kćer sama…
– Smirite se! sestra joj stavi ruku na grudi. Jučer vam je došao neki mladić, ostavio svoj telefon. Rekao je da ste izgubili mobitel.
– Moram nazvati…
– Naravno! Sestra pronađe broj pod ‘kćer’, prinese joj slušalicu.
– Mama!
– Mirna, dušo, jesi li dobro?
– Sve je dobro! Uz mene su baka Tereza i stric Krešo.
– Tko je stric Krešo?
– Ne brinite, uđe doktor. Morate se čuvati, oduzet ću vam mobitel ako se uzrujavate. Sada vas moram pregledati.
– Kasnije, Mirna, nazvat ću, prošapće Ivana i doktor uzima slušalicu.
Pregledao ju je i odmah naložio sestri da joj postavi infuziju.
Kad je sve završilo, sestra joj još jednom kriomice pruži mobitel.
– Da nazovem kćer barem na minutu
– Doktor ne dozvoljava, ali… ipak je birala broj.
– Dušo…
– Ivana, ovdje Tereza, javi se ženski, nepoznat glas. Moj sin pronašao je vaš slomljeni mobitel. Preko njega pronašao vašu kćer i vas. Dok ste u bolnici, pazit ću Mirnu. Ne bojte se! Evo, dajem telefon Mirni.
– Mama, ozdravi brzo! začuje se topli dječji glas.
– Budi dobra baki! šapne Ivana.
– Pacijentice, gasite odmah mobitel! s vrata vikne sestra.
***
Sutradan su Ivanu prebacili na odjel, a navečer joj je došao posjetitelj.
Hrstić, imate gosta!
Nije ni stigla trepnuti kad je ušao mršavi, stidljivi mladić.
Dobar dan, Ivana! Ja sam Krešo. nasmiješio se. Došao sam vas vidjeti. Što se tiče “vi”, odmah dogovorimo bolje na “ti”, slažeš se?
Može.
Ostavio je veliku vreću na ormarić.
Ovo je moja mama spremila za tebe, Ivana.
Krešo, ne znam ni kako ti se zahvaliti, zbunjeno progovori Ivana.
Našao sam tvoj slomljeni mobitel, sim kartica je radila. Zvao sam Mirnu, i onda pronašao tebe.
Kako je moja Mirna?
Sad ću ju nazvati.
Nađe broj, spoji videopoziv. Ivana gledajući ekran, zaplakala je od olakšanja.
Mama! Boli li te?
Ne, dušo, već mi je bolje. Kako si ti?
Baka Tereza dolazi kod mene.
Dugo su pričale, a Krešo je strpljivo čekao. Kad su završile razgovor, Ivana pogne glavu.
Sad sam vam dužna za cijeli život.
Pusti to! nasmije se Krešo. I nemoj mi više persirati, molim te.
Hvala ti, Krešo.
Kasnije ću te naučiti koristiti ovaj mobitel, sad se odmori.
***
Dva tjedna kasnije.
Vozač koji je izazvao nesreću donosi Ivani odštetu 25.000 eura i dolazi s odvjetnikom direktno u bolnicu.
Sutradan je Ivana otpuštena iz bolnice, a Krešo ju je osobno dočekao.
Mama! povikala je Mirna i jedva da u tom trenutku nije ustala iz kolica. Ivana je sjela pokraj ddjeteta, zagrlila je i rasplakala se od sreće.
Zahvalila se starici:
Tereza, ne znam kako vam zahvaliti.
Ma pusti ti to, Ivana! Mirna mi je ko unuka sad.
Imam nešto novaca, uzmite barem malo znaš, za trud i sve.
Spremi to, Ivana! zapovjedno reče Tereza. Mi ćemo se snaći, a ti moraš Mirnu liječiti. Krešo je već našao kliniku za operaciju.
Mama! povikala sretna djevojčica Stric Krešo kaže da ćemo ići na liječenje i da ću moći hodati!
***
Dvije su tjedna Ivana i Mirna provele u klinici. Ugradili su joj žice, doktori su rekli da treba još tri godine, još dvije operacije i rehabilitacije, tada će Mirna možda moći prohodati. Za sada, ipak, još uvijek se kretala na kolicima, a žice su je žuljale.
No, kao da ih život još ispituje: Terezi je naglo pozlilo, završila je u bolnici zbog srca. Ivana je tri noći uz nju dežurala, kući je odlazila samo da skuha ručak i malo odspava. Kroz noći uz Mirnu ostajao je Krešo.
Na četvrti dan Tereza se posve oporavila. Dugo i tiho gledala je Ivanu, tek onda šapnula:
– Kćeri, nije mi još puno preostalo života. Udaj se za Krešu, on je dobar čovjek. Skupa ćete Mirnu staviti na noge.
– Tereza, pa zar bi me uzeo?
– Sigurno bi, mali osmijeh joj zatreperi na usnama. Sigurno će!
***
Starica je držala za ruku djevojčicu s torbom na ramenu i buketom cvijeća. Da nije tako visoka, pomislio bi netko da prvi put ide u školu.
Ali, Mirna je stvarno išla prvi put, u četvrti razred. Prva tri pohađala je nastavu doma, preko ekrana. Sve ih je završila izvrsnim ocjenama. A danas prvi put kreće u školu na svojim nogama.
Bako, malo me strah…
Ma što te strah, Mirna? Već imaš deset godina! Evo ti mama i tata dolaze!
Dušo, što si tako zamišljena? upitala je Ivana.
Boji se škole, odmah će Tereza.
Daj ruku! Krešo pruži dlan. Idemo hrabro!
Uz tebe me nije strah, tata. nasmije se Mirna.
I tako, u veselom razgovoru, krenu njih četvero prema školi, svi zajedno sretni do neba.
