E, moram ti ispričati što mi se dogodilo za 45. rođendan, mislim da to samo u Hrvatskoj može ispasti ovako… Znaš mog muža Tomislava? E pa frajer je totalno talentiran za pamćenje kada mu treba mijenjati ulje u autu, koji vikend se ide na lignje na Jadran i u kojoj luci mu je najjača akcija s ekipom. Ali kad je riječ o obiteljskim datumima kao da mu se memorija sama resetira.
Obično bih tri puta na suptilan način nabacila, ostavila ceduljicu na frižideru, pa ga direktno pitala, ali za ovaj sam rođendan puna 45 odlučila da neću ništa spominjati. Ajde, 25 godina smo zajedno, možda je vrijeme da jednom pogodi sam.
Petak ujutro, Tomislav jurca po stanu, traži ribički pribor, pa eventualno izgubljeni termos, i cmokne me usput: “Nevena, di sam ostavio termos?! Ekipa već dolje čeka, idemo na Cetinu, riba grize kao luda! Vraćam se u nedjelju, nemoj zamjeriti ako ne bude signala”, i izvali mi onu legendarnu: “Ne brini, kupi si nešto fino!”
Vrata se zalupila, a ja pogledam na kalendar. Znaš onaj moj crveni flomić? E baš je on zaokružio 27. veljače moj okrugli rođendan. Ne da je zaboravio, nego je PONOVNO izabrao taj dan za odlazak na ribe.
Prvo me zaboljelo, nisam ti nikad lagala. Onda sam skroz otupila i, neka me, odlučila sam mu pokazati! Zamisli, u pola sata sam smislila plan od kojeg će mu i more i miris jezera zauvijek ostati u pamćenju kad dođe moj dan.
On ima, znaš, onu svoju “tajnu” zalihu. Godinama skuplja kune za novi vanbrodski motor. Naravno, šifru sefa znam savršena memorija mu ne radi kad su lozinke u pitanju.
Otvorim ja sef, unutra skoro 40 tisuća eura! Moj mozak radi na turbo. Donijela sam odluku.
Tih se dana nisam ni trudila biti skromna. Naručila sam ketering, pozvala cure, nakićila stan cvijećem iz najskuplje cvjećarnice. Šampanjac je tekao, smijeh, glazba, sve domaće pravi party za dušu! Sutradan večera u restoranu s pogledom na Split. Onda wellness da se stvarno osjećam kao kraljica.
A točka na i? Blista ona broška iz zlatarnice koju sam si dugo gledala u izlogu, a uvijek štedjela za “zajedničke planove”.
U nedjelju navečer čujem vrata. Tomislav ulazi sav ponosan, rukama nosi kantu s ribom.
“Ajde, dođi vidit ulov! Ma opustili smo se, čudo!”, dere se još zadihan.
Uđe u dnevnu i stane ko’ ukopan. Po stolu prazne boce, po kutevima košare s cvijećem, a na kauču vrećice iz najskupljih dućana po gradu.
“Šta je bilo? Ko je to sve bio?”, pita zbunjeno.
“Moje društvo. Danas mi je bio rođendan, Tomislave. Četrdeset i pet. Sjećaš se?”, pitam ga smireno.
Vidim mu na licu, kao grom iz vedra neba.
“Ajme, Nevena… Skroz sam zaboravio. Znaš kako mi je ispalo…”
“Ma kužim te”, prekinem ga. “Zato sam si sve organizirala sama. I poklon odabrala bez tvoje pomoći.”
Namigne pogledom prema radnoj sobi kuži da je sef otključan. Skroz problijedi, ode pogledat, a kad se vratio iz njega je nestalo sve veselje.
“Gdje su novci? Ništa nije ostalo… Di mi je štednja za motor?”
“Pa, vidiš”, pokažem rukom stan. “Ovdje su. Sve sam potrošila na sebe i svoje slavlje.”
“Šta, sve si potrošila? To je motor! Dvije godine sam skupljao!”
“Da, a ja trpila dvadeset i pet godina zaborava”, šapnem ozbiljno. “Ti si zaboravio moj rođendan. Ja sam odlučila da ga više nikad ne zaboraviš.”
Sjeo je na kauč. Gleda čas kantu, čas mene, čas prazni sef. Nisam mogla reći da pravimo skandal lova je bila zajednička.
Ribu je čistio bez riječi, čak je bio malo tužan, neću lagat.
E sad, pola godine je prošlo Tomislav polako špara opet. Ali u njegovom mobitelu, majke mi, upisana sam pod tri podsjetnika za svaki važan datum. Nekada su lekcije skupe, ali vjeruj mi, ovu moju zauvijek će pamtit.
