Susjeda Mihajlović

Susjeda Mihajlović

Djede! Pejo je upao u dvorište, zalupivši onom starom kapijom po stupu. Zaskičale šarke, nešto je puknulo, nešto uzdahnulo i kapija jednako stara kao i cijeli posjed pala je na suhu, ispucalu zemlju, izmučenu dugotrajnom sušom.

Djed Andrija, koji je dotad brižno radio u vrtu, podizao donje listove kupusa i zalijevao vodom iz kante, uspravi se, pogleda u šoku unuka, kapiju, pa opsova glasno, osjećajući kako ga iz prozora strogo odmjerava jedna od najboljih zagrebačkih ginekologinja, Marija Viktorovna, te zagrmi:

Jesi ti normalan? Lud si skroz! Ajde, balavac, što uništavaš imovinu? Što se dogodilo? Požar? Poplava? Ili je možda rat stao pred vrata pa si ovdje nastupio kao vatrogasac?! Bez ručka si! Ne, zapravo, bez ijednog obroka dok ne popraviš to drekavo čudo, razumiješ?! Uffff!

Baci kantu negdje uz kupus, pogodi najudaljeniji grm, opsuje, pa se baci popravljati ranjenog borca, usput naricali.

Marija Viktorovna kojoj je Andrijino vrtlarenje bilo, najblaže rečeno, hobi osobite vrste zločesto ga upita hoće li joj donijeti flaster i šaku rakije da dezinficira mjesto predviđenog šivanja tkiva.

Daj ne gnjavi, Mare! Razmazili ste to dijete! Vandala ste napravili! Ajmo sada, Nado, Nadice, izdrži još malo… Evo, sad ćemo ti podbočiti stabljiku… Tako, lakše je?

Na posjedu Klenovićevih, svaka biljka imala je ime: ili smiješno izokrenut naziv sorte, ili jednostavno ljudsko ime, dodijeljeno bilo onoj hrabroj cikli iz zemlje, bilo krastavcima u stakleniku. Bilo je to jedno od brojnih čudesa Andrije Genadijevića, kirurga u privremenoj mirovini, na dopustu života.

Nakon pacijenata Andrija je sve pamtio po imenu, raspitivao se o zdravlju, životu, snovima prešao je na biljke. One su šutjele, pa bi sam odrađivao njihove rečenice: Noć je bila hladna, rosa pala prerano, zraci bockali do zore… A vi, ovo… Irina Sergejevna, udvarao se staroj jabuci koja je živjela na tom komadu zemlje prije Andrije, opet niste držali dijetu. Previše pijete navečer.

I jabuka bi se kao pravdala: Pa kako ne pijem kad kiša dođe? A Andrija bi i dalje kopao, bijelio, podupirao grane teške kao mlikom napunjene ženske grudi, brinuo se za njih.

…Ma naš Andrija sasvim poludio! mudrovale bi susjede Marije Viktorovne, prevrnule očima. Jadno, a dobar je bio ranije… Daješ li mu ti tablete, Mare?

Sve je s njim u redu. Prve ćete trčati kad vas nešto zabolje! odrezala bi Maja, okrenula se i otišla.

A oni ga žale! Još je mlađi i bistriji nego sve one skupa! Neće ona tu Andriju ogovarati. Neka mu međusobno rade što hoće. Ništa one ne znaju o njegovoj tjeskobi, kada noću u snu obilazi bolnicu, šapće o temperaturama i šavovima, doziva sestru Tonku, koja je ronila suze kad je čula da Klenović ide u mirovinu…

Djede! Stigli su! Mihajlovići su tu! Ti si govorio: zaraslo, nikog nema, a oni već rade, i imaju ogromnog psa… brbljao je Pejo, pokušavajući podići raspadnulu kapiju i namjestiti je nazad. Ali se daske raspadnu pod rukama, razlete se okolo, zahrđali čavli vire gore kao usiđeni zubi. Eh, što si pukla, bađaško…

Pejo frustrirano krene nogom po daskama, uzdahne i pogleda babu Maru. Obećala je za večeru palačinke s ribanom jabukom, baš one koje najviše voli! A što sada?! Pejo će umrijeti bez palačinki. Sto posto!

A što rade ti tvoji Mihajlovići, ha? Ma daj, Pejo! Jesi li kruh kupio? Zašto si uopće trčao?! uozbilji se Klenović, a sam bokom, pa do ograde, rasteže vrat kako bi otkrio što se tamo dešava, stvarno li je Mihajlovička stigla ili ekipa brala urod? Idi po čekić, donesi daske, pilu pod nadstrešnicom. Pa valjda nećemo bez kapije živjet’!?

Djed naređuje, sklapa guste sijede obrve, a ni kroz ogradu mu se ništa ne vidi, a i ne da mu se baš s tom kapijom natezati, ali hej ako sjedne s pameti, sve se bolje vidi kod susjeda!

Marija Viktorovna samo sliježe ramenima, mahne, ode u kuću. Prdolije susjedi je pretjerano ne uzbuđuje. Počne bučiti posuđem, upali radio, on odranda dva stiha domaćeg pjesnika i rikne. Nije joj se svidio ni glas, ni stih. Ugasi radio, zapjeva Kad čuješ tamburicu, ali zvučalo je tužno kao kišni dan.

U zapećku je Marija razmakla zastore, namrštivši se. Sunce joj u oči, sve pliva, svakakvi žuti mjehurići skaču pred njom.

Sama. Stigla, evo je; sjedi na verandi, u svilenom kućnom ogrtaču s nekim japanskim zmajem na leđima, sa štapićem za cigaretu u ustima, dimnjak oko nje kao parnjača, na glavi sunčana šeširčina, na nogama sandale.

A ona, je li još uvijek lijepa?

Mare se nasmije dobronamjerno, klimne, na nešto svoje.

Anastazija Fedorovna Mihajlović uvijek je bila ljepotica. Uvijek! U rodilištu su joj svi umiljavali. Usnice kao srneće, oči plave kao Plitvička jezera, zlatne kovrče, tijelo bucmasto, zdravo.

Od toga anđela izraste zanosna dama, s ponešto oštrim, ali prekrasnim crtama lica, pomalo luckasta i koketna, spremna doći usred noći ciganima u šator, plesati do zore. Takvom lakoćom to je radila da su joj muškarci padali pod noge prije nego bi se treptaj dogodio.

Ma, Nastja je uvijek tvrdila da su svi za njom ginuli. I to joj je odgovaralo.

S Marom se upoznala baš tu, na vikendici. Mare i Andrija tek u braku, on nju doveo na inspekciju svog posjeda. Rodi­telji Andrije već su zapostavili sve, kuća je trunula, zemlja zarasla, a oni samo čekali smrt u svojem zagrebačkom stanu. Stan su, naravno, dobili zahvaljujući Andriji. Nešto nekome spasio, pa on zahvalio.

Andrija je bio uzoran dečko već na prvoj godini medicine. Pametan, radoznao, s rumenilom na obrazima, stalno motao po anatomskim kabinetima, cupkao kraj šefova na operacijama gdje nitko nije smio.

I ne samo motao, nego i komentirao, trudio se biti najpametniji, izluđivao profesore. Najurili ga, nagrde pred svima, ali tu i tamo poslušaju.

Otkud znaš za to? Nema toga u knjigama! mrštio se šef, slušajući neku Andrijinu dosjetku.

Znaš… Moj djed je bio veterinar… odmahivao je rukom Andrija.

Veterinar?! Pa di si ti, od krava do ljudi… nasmijali bi se, al’ njemu nije smetalo.

Gurao je svoje i stigao daleko. Tako je, na primjer, u Surgunju, ali to je posebna priča…

…Doktora Klenovića po noći su zvali iz bolnice dođi, idi, idi, nazad. Tako je jednom na sprovod stare kirurginje Vere Pavlović i plakao u kutu, brisao suze vunenim rukavicama. Nije ta žena ni bila više ovdje, nego samo u bolnici, mislio je, tamo ću je naći…

Eh, šteta što nisi upoznala Veru, Mare. Pravi doktor! zaneseno je pričao ženi šetajući parkom.

A ona čekala poljubac. Ali ništa. Samo Vera, Vera, posao, instrumenti…

Zato bi Mare njega sama poljubila u obraz, on zastao usred rečenice, trčao za ženom, izvinjavao se, grlio… možda je stara Vera gledala dolje i smijala se s oblaka.

Došli su bolji dani, zajednička svakodnevnica: bolnica, brige, pobjede i porazi. Onda im se rodio sinček Ivan. I odlučiše na vikendicu!

Ivan mora trčati, trebat će mu vitamina. Odu.

Andrija počisti imanje, ugrije kuću, obnovi krov, a Mare preuredi kuhinju i sobe. Ivan sretan, valja se po travi, smijeh odjekuje cijelim susjedstvom.

Više nema puno starih susjeda, svatko prodaje, netko ne dolazi, bolestan, star. Mihajlovići novih, uvukli se, obnovili kuću. U udruzi su ih zvali članovi s blagajnomprvo, jer im je novca uvijek bilo neobično puno, a drugo, jer se Nasti otac odmah dogurao do upravnog odbora i sjedio u svom betonskom uredu s crnim naramenicama.

Mare, podebljala poslije poroda, s podočnjacima, jedva je stizala za Ivanom, dok je Nastja sjedila vani, zamišljena, uvijek uredna, s krasnom frizurom, i, kak se priča, u djetinjstvu išla na gimnastiku, pa joj figura ostala kod djevojačke.

Anastazija je još tada pušila strane cigarete, pa su mirisale bolje od onog Andrijinog Drine za posebno nervozne situacije.

I sve bi bilo divno da nije jednog dana Nastja zamolila Andriju za liječnički savjet, jer ju nešto boli tamo i tamo. Zamolila ga da svrati, ako stigne, i pogleda. Mislila se Mara: kako ne vidiš, ždere ga očima!

Ma… Ne bih baš… Bolje bi bilo da dođeš ti u polikliniku… blebetao je Andrija, dok mu je Mara rukom stisnula lakat.

Nikad u bolnicu, nemoguće! Samo kod mene! Imam šampanjac i grožđe, i još magnetofon. Navečer možemo i razgovarat’, ti imaš obaveza s djetetom… smješkala se Nastja dođi sam. Ništa loše, stvarno boli. Da, da!

Ode Andrija do nje, kao nešto je pogleda, ali ništa ne otkrije, pojede grožđe, popije pjenušca, druženje, da prostiš.

…Ajde, odmakni se, Andrija, smrdiš mi! zgražala se Mara kad se vratio doma, sjeo pored nje.

Po čemu, Mare? Ma daj! Ti bi susjedu trebala pregledat malo, po svojoj struci. Ja ne mogu, ali… Obećao sam…

Mara poludi. On obećao! Sad ona mora ić’ kod nje! Je li ona tu njegova sestra milosrdnica?

Ja sam dežurna u bolnici. Ako treba, neka dođe. Otpikaj Ivana u krevet, ja moram radit’! odbrusi Mara, sjedne za stol, upali lampu, zgrabi prvu knjigu. Nemaš ti obraza više! Razvedi se pa se ovijaj koju hoćeš!

Mare, šta misliš, Mare, draga… smota se Klenović, klone ramenima. Vera Pavlović mi je uvijek govorila: Budi suosjećajan! Treba pomoći ljudima, participirati. Anastazija je zapravo komplicirana i… pati. Ti je ne znaš…

A ti? Koliko si je ti upoznao, i to iznutra? sijevne očima Mara.

Andrija zatvori oči, uhvati se za glavu, uzme Ivana što je zakunjao na tepihu i odnese ga gore.

A Mara još dugo bulji u otvorenu knjigu, ali pojma nema što piše…

Tko zna što joj je prolazilo glavom? Jer liječnica, školovana, pravedna, vjerovala da je iznad toga a ljubomora je nizak osjećaj, zar ne?

Još nekoliko puta Andrija, pognutih ramena, zalutao kod Mihajlovićke, nešto je šaputao s verande, a ona zavodnica još glasnije kihoće, koketira, i stalno napomene da ju je doktor gledao skroz, kao liječnikali, svejedno, znaci su jasni.

Mara bila gnjevna. Andrija pocrveni, kašlje, ponovno se lati Drine, satima sjedi na stepenicama, lomi cigaretu, grize donju usnicu.

Jednom je Nastja sama došla k njima: donijela im šljive iz vrta. Kome treba ta šljiva?!

O, gospođo Marija! Mislila sam da znate peći kolače. Ja ne znam, pa rekoh, vama bolje koristiti… spustila je svoje otrovne opaske Nastja.

Sa sobom dovukla starog psa, Azru, raščupanog, tužnog. Nije on micao s njezinih nogu, a po sobi raširio pseći miris. Ivan je navaljivao po psu, vukao ga za šape.

Nek’ ide van, ne treba mi pas u kući! nije izdržala Mara.

Ma ne bojte se, Azra neće ništa. Je l’ tako, blesane moj? Nastja zagladi psa, pa ga cmokne u čelo.

Mara škrto pogleda muža, a on namršćen. Vera Pavlović mu uvijek govorila: suosjećaj, uvijek, prema svakom pacijentu.

…Bolesni su kao djeca, trebaju sve! ponavljala bi Verka, slažući kartone. Slušaj, kimni, ali iskreno, ne glumi! Ovo nije kazalište!

Klenović to upije. Ali Mare nije, ona se ljutila, sprdala, gunđala na Mihajlovićku.

Na kraju uzme Ivana pa ode teti u Karlovac, bude cijeli kolovoz, s mužem razgovara samo oko djeteta.

Ljubomorna.

A što Andrija? Zaključa vikendicu, ode u Zagreb, zakopa se u posao, navečer pije čaj, piše doktorat.

I Anastazija ode kaže stiglo joj neko pismo, ode i ne pozdravi susjede.

Mara se vrati u rujnu, Ivana upišu u vrtić, krene ona svakodnevica: smjene, dežurstva, sendviči, zima, živa jelka koju prevrne Mašin mačak Fido, tulipani na proljeće, sunce, topljenje snijega…

Ali te je godine Andrija kupio ne jedan, nego dva buketa tulipana. Neki put bi nosio nekome bombonijeru, nekad kasno dolazio. Ma zna Mara što je…

Nije ti žao, Andrija? Ja više ne mogu! Ispričaj sve ili idemo… pukla je Mara.

Andrija se zbuni, pogleda je preko novina.

Ma što treba reći? Opet ti sa sumnjama! Dosta mi je!

I meni. Selimo se. Ti živi kako hoćeš! izbacila je Mara tulipane iz vaze. Daj joj novi buket, ona te zvala jučer! Da, tražila te! Kao da si joj privatni lijek! Kako može ona tako? Zašto ti ništa ne vrati za dobro?

Zaplače, okrene se, skoro pobjegla, ali Andrija ne da.

Ustane, stisne je snažno, oboma postane toplo, kao da im kroz vene curi sunce. I tama. Neopisiva tama, jer su oboje zatvorili oči…

…Mihajloviću kao da je nestalo, a Mare nisu ni marili. Čekala drugu trudnoću, Ivan je proživljavao zašto fazu, Klenovića su imenovali za šefa odjela, izgarao na poslu, tinjao doma, trudio se biti kao starica Vera, iako je znao da to nikad neće uspjeti.

Rođena im kćerkica Iris, ponovno odlaze na vikendicu, Mihajlovići samo šalju roditelje, o Nastji ni riječi.

I sve bi bilo zaboravljeno, nestala bi sa svojim nogama i strukom, da nije odjednom evo je! Prošlo godina, Mare i Andrija već unuke imaju, a sada su se srele.

Marijo Viktorovna! začuje Mare poznati glas. Mare! Što se skrivaš? Dođi, imam bombone i nugat. Friško iz dućana. Dođi…

Anastazija je, u svojem inozemnom šeširu, mahnula. Široki rukav ogrtača sa zmajem spustio se s ruke i vijorio kao zastava.

A kraj nogu joj drugi pas, ali jednako raščupan, gunđa.

Mara nevoljko makne zavjesu, klimne, čak mahne nazad…

…Navečer su navratili, ona i Andrija. Peju ostavili da popravlja kapiju s Ivanom.

Kod Mihajlovićke sve kao prije, šampanjac, grožđe, luksuz.

Samo u očima nema više onog žara i nestašluka. Lice omlohavilo, ruke presušile, ušne resice rastegnute od preteških naušnica.

Evo nas, susjedi, napokon progovori Nastja. Dobro je da smo se vidjeli. Bojala sam se, neću stići.

Ma kak nećeš stići, ima do jeseni pola godine… gunđa Andrija.

Ajde, Andrija, znaš da meni vrijeme drugačije teče. Hvala vam. Tebi, Andrija, za onaj moj kratkotrajni roman, kojeg nisi dao da naraste u nešto više, tu se Nastja zavodljivo nasmije. Ti si stijena. A baš je mogao… Ma, nema veze. Ništa ti više ne bi mogao… I tebi, Mare, hvala što si pomogla. Znaš, ne kužim jednu stvar htjela sam ti uzeti muža, ne jer sam ga voljela, nego iz čiste zavisti, što ti imaš što ja nemam. A ti mi ipak pomogla. Zašto? pogleda ozbiljno susjedu. Ne vjerujem ja u to tvoje milosrđe! Nisi ti meni neka Majka Tereza!

Moja je obveza bila. Vidjela sam tvoju povijest bolesti, Andrija je ostavio. Mogla sam pomoći, pa pomogla. Točka! reče strogo Mara.

Da, ona je tada poslala pismo susjedi s datumom i satom kad će je primiti dobar doktor iz njenog rodilišta, Borisović. On je nije pustio iz bolnice, inzistirao na operaciji, osobno se brinuo za nju. Zaljubio se? Do ušiju! Tražio je brak, a Nastja skoro pristala, da nije Andrija donio one proklete tulipane. Kad je doznala da je u bolnici, dođe i daruje cvijeće Borisović ostade solo za cijeli život. Tako je to život posložio. Sad je kasno.

Mare, ti si poslala Mihajlovićku Borisu? namršti se Andrija. A što si šutjela sve ove godine? Mislio sam…

Pa mrzimo mi jedna drugu, nasmije se Nastja. Što bi mi bile prijateljice, kad ne možeš dijeliti ovakvog frajera? Neg, Mare?

Marija Viktorovna se prvo uozbilji, pa iznenada nasmije.

Nastja, dajmo čaj. Andrija, donesi kuhalo, poslužuj dame, kad već stalno imaš krug oko sebe! Sijeda kosa, a još uvijek vrag u tebi, Andrija! dobaci. Ne daju te baš lako podijeliti…

I dobro, što je onda Nastja otišla doktoru, pustila Andriju na miru. I dobro da je Borisović napravio svoje, i danas Anastazija sjedi na svojoj verandi i pije čaj. Dobro je da ima kćer, Juliju. Julija je slika i prilika Borisovićeve majke, ali Nastja priseže da otac nije on. Nevažno. Bitno da je ima; moglo je biti i drukčije. I dobro, da je Vera Pavlović naučila Andriju što znači biti pravim liječnikom.

Eh, Vero, nema toga srca! odmahivao je jednom šef. Nismo mi svećenici, mi smo doktori.

Upravo tako, dragi. A doktor mora sve: i dušu i tijelo, i pričati kad treba. Liječnik je domaćica, sve je na tebi. Ako brineš, ozdravit će pacijent. Ako si hladan, nema koristi. Takva sam, što ću. Ne sudite, vi ste doktori, ne suci. Milujte, zaštitite. I uspjeh dolazi.

Vera je bila u pravu, Andrija je zapamtio.

Ma, pusti, Mare! Boris ti je samo uspio držati Andriju daleko. odbrusila je Mara, uhvatila susjedu za ruku. Dobro da si došla, jer mi je falilo kad si nestala.

Jedino što nije lagala. S Andrijom je prošla cijeli život, uz bok mu, kroz sve rupe i beznađa, pomagali su jedno drugom. Nastja je sve izgurala sama, odgojila djevojčicu, nikad zapravo nije bila udana, radila je i kad joj se nije dalo, prkosila smrti i otjerala je.

Na trenutak se Andriji učinilo da Vera Pavlović, mala, stara, suha, stoji kraj Nastjine kapije i smije se. Izvela je dobrog čovjeka, makar malo lakomislenog.

Zašto lakomislenog? crven, uživo bi prosvjedovao Andrija misleći da Vera cilja na njegovu simpatiju prema Mihajlovićki.

Pa zato što pričaš s kupusom, Andrija! Do kud smo stigli! prasnula bi Vera. Daj se saberi! Ali… riječ lijeka, i mački dobro dođe. Pričaj, samo nek urod bude!

Bit će! promrmlja Andrija, trznuo se.

Zadrijemao je, gotovo zahropšao, kad se prenio, Vere nije bilo kraj kapije, ni taj razgovor nije bio stvaran. Bili su samo Mara, što mu pruža šalicu čaja, Nastja umorna i njezine staračke naušnice, pas što leži na podu i diše teško, unuk Pejo i sin Ivan, i sam život koji je jedva mogao nastati, pogotovo za Nastju… A Mara je i dalje najljepša! I urod će kod Klenovića biti prvi! Jer Andrija voli to što radi. Vidiš, voli. I točka. Obećao je Veri Pavlović.