Tri niti. Tri sudbine
08. listopada 2023.
Što me je danas toliko rastužilo, a zapravo i raznježilo? Vjerojatno nas je godine učinile ranjivima, pa tonemo u uspomene čim prođu dvije riječi pred nama, a jedna nas podsjeti na nešto daleko. Tako je bilo i danas.
Što je rekla? Vero, nisam čula dobro, što? nagnula sam se prema svojoj dragoj susjedi Veri Pavelić, da bolje čujem što žubori, dok smo se lagano šetale kroz Vlašku ulicu.
Vera je glasno govorila, na cijelu ulicu, napola šaptom, jer više ne voli privlačiti pažnju, a ja se smiješim ona voli objašnjavati, detaljno kao što se nekad prepričavalo zadatke iz matematike. Uglavnom, govori ona, da u njihovom razredu ima jedan mali nestaško, a ova mala mu je odgovorila
Začudile smo se toj djevojčici, obukla bluzicu s hrvatskom vezom, plave tregeriće, uredna do bola. Pogledala sam za njom, mahla joj. Lijepa, čista djevojčica. Samo preozbiljna za svoje godine! dobacila sam.
Zašto tako misliš? iznenadila se Vera. Već me vuče prema pješačkom nogostupu jer je na semaforu već odavno zeleno, a automobili na Zrinjevcu nestrpljivo čekaju da dvije babe prijeđu cestu. Ja nisam više najspretnija, Vera je zdravija, mada slabih koraka, ali uvijek brža od mene.
Nekad mi je teško objašnjavati svoja uvjerenja. Možda sam lijena, možda previše držim do toga da svatko treba imati svoj zaključak. Ali zašto je mala preozbiljna? Već nosi breme tuđih problema, pokušava popraviti nekoga!? Eh, to nikamo ne vodi, život te brzo nauči
Vera je uzdahnula zna ona da sam ja posebna po svom mudrovanju i šutljivosti. Ali bez mene, kaže, ovaj bi svijet s toliko promjena i buke za nju bio pravi labirint.
Sestare mi, Vera i ja, živimo u starom dijelu Zagreba, Gundulićeva ulica, dvorišna zgrada nekadašnje ljetnikovca, koju je gradska vlast davno podijelila na stanove. Svaka imamo ulaz direktno na ulicu, nema stepenica, nema lifta. Oduvijek su nudili otkup, zamjene, ponekad i prijetili sudom, ali nas tri Vera, ja i Katica Stanković nikako da popustimo. Nama naše mišje rupe, kako šeretski kažemo, znače sve.
Sve firme, obrti, novi vlasnici, svi su željeli tu komad grada. Barem je ovo povijesni centar, čim iskočiš, odmah ti je HNK, a do Katedrale pet minuta pješice. Ali mi ga ne damo, tu su nam svi uspjesi i promašaji, tu smo se voljele i plakale, tu ćemo, valjda, i kraj dočekati.
Idemo Katici, odlučno kaže Vera, nosi kutiju s tortom. Danas je poseban dan.
Slabašno je sunce, kiša prijeti, ali idemo polako. Kad smo napokon stigle, dočekala nas je Katica, naša mila invalidna susjeda, drži se kao prava dama unatoč svemu. Danas joj je rođendan kćeri, a Danijela rijetko može dolazit, posla preko glave. Nije Katica zlopamtilo; sve razumije.
Ja sam kriva, smije se kroz suze. Nemojte ništa loše za Danijelu reći! Znate i same, ona je najbolja kći na svijetu.
Vera joj nježno pogladi ruku ta ruka, nekad snažna, sad je tanka i drhtava. S tom je rukom davnih dana, još klinac, vadila s korijenjem maslačke iz vrta kad je rat završio, pa smo svi iz nužde pravili vrt ispred kuće. Baš su to bila teška, gladna vremena. Naše majke su radile u bolnici “Rebro”, nas tri smo ostavljene, snalazile se same. Što uhvatiš, skuhaš, i pojedeš. Dogurao je susjed agronom Antun kesice sjemenja, pokazao kako se sadi. Veselile smo se svakom izniklom kocu kupusa, svakom krastavcu. Peršin nije uspio, pa se na nas derao Antun, ali nas je isto volio, djevojčurke iz konjušnice.
Dođi vamo, tko će ako ne ti, Veronika! zvao je naša Vera, a ona kao i uvijek prva u nevolji.
Pričamo Katica, Vera i ja kako smo tada pobijedile neka jadna vremena, ali i da ni današnja nisu lakša sama bolest, nemoć stare dobi. Kako je Katica zapravo pala, poskliznula se vani u prosincu, udarila leđa, pitala se godinama zašto baš njoj. Zdravlje je otišlo, noge otkazale bez povratka. Hladnoća je proždirala stanove, a pomoć su prve donijele nas dvije, zabrinute što na radiju ne svira njezina omiljena emisija. Dovukle smo bravara, razvalile vrata, a ona, jadna, leži sama, gola, jedva govori. Vera, iskusna, brza, zna što treba, ja se muvam oko posteljine, vešmašine, rado pomažem nas tri smo prošle sve zajedno, nema stida.
Priča Katica kako je griješila u životu. Rodila Danijelu s devetnaest iz velike ljubavi u Trnju. Majka ju izudarala, prijetila, slala doktorima, ali Katica je pobjegla na selo k rođakinji, donijela djevojčicu na svijet. Dečko je nestao iz njezina života, bojao se, roditelji ga otkačili, škola bila važnija od djeteta. Tek je nakon par godina majka primila kćer natrag u stan, a nama je Danijela bila kao naša spartali smo ju svaka druga, navikla je bila imati tri bake. Nikad nam to nije zamjerila.
Katica je kasnije radila na Vjesniku, posjetila je delegacija iz Francuske, zaljubila se u Pierrea plavokosi, galantan. Sam je poslao darove, igračke, odjeću. Obećao joj život u okolici Pariza, sve kao iz snova.
A Danijela? pitali smo Vera i ja.
Ostaje ovdje, dok se ne snađem! Kasnije ću je odvesti, ne brini!
Danijela je tada razbila jednu skupocjenu vazu, bijesna što ju ostavljaju, a Katica je plakala, ali je otišla. Godinu dana kasnije vratila se, nesretna, Pierre je nije htio, tražili su da se odrekne djeteta, a ona na kraju odlučila pljunuti na sjajne podove i vratila se kući, ponosna i ponizna istovremeno.
Je li ti Danijela oprostila? pita sam je.
Možda nakon što odraste. Mora i sama doživjeti ljubav, pogriješiti nije mi drago što sam otišla, nije to bilo mudro, ali, Irina, to je život, zar ne?
Vera i ja smo, svaka sa svojim obiteljima, često proučavale gdje smo same pogriješile, ali sudbina žene zna biti teža nego što muški ikad mogu zamisliti.
Danas svi nosimo svoje terete Katica u kolicima, Vera kao udovica; njezin muž, škrti Ivan, uvijek je prigovarao, nikad ništa kupio, samo je brojao kune. S vremenom je Vera procvjetala, zaljubila se u drugog, ali nije se nikad odlučila razvesti sin joj je bio najvažniji, a život daje rane koje valja trpjeti.
I ja sam udovica, Zlatko je otišao prerano, srce mu je stalo jedne noći, nitko nije mogao pomoći. S Kim sam, s Verom, tugovala i grlila djecu, nas tri smo uvijek zajedno, nadoknađivale jedna drugoj što su nam muževi ili djeca zaboravili pružiti.
Imale smo i ritual, dan lipovog čaja. Nađemo se kod mene, na stolu izlijemo sitni porculan, domaće kolače. Pričale smo o djetinjstvu, ratnim godinama koje nas do danas progone. Stoljetne lipe ispred naših prozora mirišu kad procvjetaju, kao da smo opet mlade i voljene.
Često smo s prozora gledale školu umjetnosti mladi glazbenici, glumci, slikari. Smijale smo se s njima, a zimi bi opet sjedile i pričale, nismo si dale stariti u miru.
Danas se slavila Danijelina curica, mala Nela, rodila je kći mala crvenokosa maca, sklupčana u ružičastom dekici Doletjela je Danijela do mame s buketom georgina, ljubila je, plakale su obje, svaka sa svojim teretima i ljubavima.
Pijemo čaj, dijelimo tortu, a ja se pitam kako vrijeme prođe tako brzo, kako život uvijek pronađe načina da isplete svoje tri niti, koje se, bez obzira na godine, opet spoje u toploj kuhinji, sa starim prijateljicama.
Kad god uvečer pogledate kroz prozor našeg malog stana, vidjet ćete tri bakice, koje se smiju, šale, sjete se mladosti i još čekaju, nadaju se da će doći djeca, unuci, pravunuci Oni su naš razlog, ono što nam drži život na okupu. Smrt nije strašna, nego zaborav. Pa grlimo ih, volimo, i hvatamo svaki trenutak jer je to, zapravo, neprocjenjivo.
