Ej, moram ti ispričat jednu priču koja me baš taknula u srce. Znaš da volim životinje. Nedavno sam pročitala o jednoj staroj slonici, zvala se Anđelka. Ukrali su je iz prirode kad je bila jako mala i odmah je završila kao radna životinja. Cijeli svoj život, skoro osam desetljeća, provela je na nogama prevozeći turiste, umjesto da mirno uživa pod suncem, šeta po travnjacima i uživa u društvu drugih slonova. Tek ove godine uspjeli su je spasiti i napokon joj pružiti priliku za normalan život.
Ljudi iz udruge “Spasimo slonove” rekli su da je vrijeme da Anđelka doživi pravi mir i dobije svu potrebnu skrb. Organizirali su pravu malu akciju spašavanja, izložili se svemu i uspjeli je dovesti u veliki rezervat za životinje kod Đakova. Zamisli, jadna Anđelka bila je mršava, bez zuba, koža joj je bila suha i ispucala ali napokon je bila sigurna i okružena ljudima koji su stvarno brinuli o njoj.
Zaposlenici rezervata su mi rekli da većina slonova koji stignu kod njih duže vrijeme su jako nepovjerljivi, ni od koga ne traže pomoć, sve ih straši. Neki se čak ni ne usude leći i odmoriti, toliko su navikli stalno raditi i biti na oprezu. Ali Anđelka ona je bila toliko umorna da nije trebalo puno nagovaranja. Nakon njenih prvih pravih sati sna, nije imala snage da ustane sama. Odmah su je primijetili i priskočili joj u pomoć, cijelo vrijeme su je nadgledali da joj olakšaju privikavanje na novu sredinu.
Čeka je još dosta oporavka i puno malih koraka do potpunog ozdravljenja, ali s pravilnom hranom, laganim šetnjama po slavonskoj livadi i terapijama blatnim kupkama, Anđelka napreduje svaki dan. Prvi put u životu ima priliku biti slobodna, mirna, baš onako kako i treba živjeti jedna slonica. Srce mi je puno kad pomislim na to kako sad napokon ima svojih pet minuta sreće, daleko od lanca i tereta koji je godinama morala nositi.
