Dnevnik, 12. lipnja
Već pet godina prošlo je od razvoda sa Sanjom. I moram priznati brzo sam se naviknuo na miran, samostalan život. No, zadnjih mjeseci osjećaj praznine počeo me pritiskati. Nije mi više bilo dovoljno vraćati se sam u tišinu svog stana.
Imam 56 godina, zdravlje me još dobro služi, energije ne manjka. Odlučio sam napraviti profil na stranici za upoznavanje pomislio sam, možda ipak još ima nade za ozbiljnu vezu, suputnicu za dijeljenje svakodnevice i zajedničkih putovanja.
I zaista, nakon nekoliko dana dopisivanja, doživio sam sreću da upoznam nekoga zanimljivog.
Profil je bio vrlo jednostavan:
Marija, 56 godina, udovica, tražim poštenog muškarca za ozbiljnu vezu.
Fotografija draga, otvorena žena, bez suvišnih poza, tople oči. Brzo smo krenuli s dopisivanjem, bez okolišanja sam rekao da ne tražim virtualne romanse. Želim stvarnu bliskost. Ona je to prihvatila i pozvala me da se nađemo u centru Zagreba za vikend.
Prvi spoj je prošao savršeno. Sunce, šetnja po Gornjem gradu, razgovori o poslu, unucima. Slušao sam je pozorno i cijenio što ima smiren način izražavanja nije brbljala nepotrebno. Poslije šetnje, pozvao sam je u slastičarnicu i naravno, platio račun. Takav mi je odgoj: kad muškarac pozove, on plati.
Započelo je naše cvijeće i bombonijera razdoblje. Poklone sam uvijek davao ja, birao ruže kod tržnice Dolac, kupovao Bajaderu. Ali lijepo smo provodili vrijeme oboje. Petkom i subotom obilazak kazališta, izložbi, koncerata ili jednodnevni izleti kraj Zagreba sa solidnim ručkom u restoranu na Savi.
Nisam škrt, ali kad zbrojim koliko sam potrošio u ta dva mjeseca Ne, ne žalim, ali ostane gorak okus.
Trudio sam se biti džentlmen mislio sam da gradimo nešto ozbiljno. Njoj je godilo, držala me ispod ruke dok smo šetali radićevom, često bi rekla:
Ivane, tako je lijepo s tobom, pravi si gospodin.
Naravno da mi je to laskalo.
No, kad sada pogledam unatrag, signali su bili jasni.
Prvo, nikad ne bi pozvala mene u svoj stan, nikada, ni na kavu. Uvijek neki izgovori: Ma pusti, nered je, Unuka mi je tu, Umorna sam, idemo u kafić. Mislio sam da se sramežljivo odnosi prema tome, kao žena koja je duže sama. Nisam požurivao, čekao sam pravi trenutak.
Drugo, o godinama je pričala dvostruko. Kad je bio red na restorane, izlete i kazalište bila je puna života, predlagala wellness vikend na Plitvicama, išla bi u toplice u Čatežu. Ali kad bi se povela priča o bliskosti, o intimi, preko noći bi postajala mudra baka.
Jednom, u Cinestaru u Avenue Mallu, stavio sam joj ruku na koljeno, polako, ništa više. Odmah mi je maknula ruku:
Ivane, pa ljudi gledaju.
Ma, Marija, mrak je u dvorani, nama iza leđa nema nikoga
Nema veze, to nije primjereno. Nisam ja cura iz srednje škole.
Pomislio sam da je možda jako tradicionalna, da treba poštivati njezine granice. Ipak, počela mi se javljati nelagoda. Ipak imamo skoro 60 godina, neće nam naš život vječno trajati. Zašto glumiti nevine mladiće?
Ona bi redovito u detalje iznosila sve svoje tegobe. U ovim godinama, tko nema bolova u leđima ili visoki tlak? Normalno je. Ali nju je, čini mi se, to činilo posebnim: cijelu večeru znala je pričati kako joj ponekad povlači u križima ili koji lijek najbolje pomaže kod kolesterola.
Slušao sam suosjećajno, čak sam joj nudio preporuke liječnika. No kad sam spomenuo da idem dva puta tjedno na bazen na Sveticama i na pilates, ona bi odmah odmahnula glavom:
Pa ti ćeš do kraja istrošiti tijelo od tih napora! Naše godine traže knjigu i udoban trosjed, a ne plivanje u kloriranoj vodi.
A meni… meni baš nije do izležavanja.
Jučer sam odlučio: dosta više čekanja i suzdržavanja. Nakon dva mjeseca, trebalo bi znati kamo to vodi.
Večerali smo u Gruzijskom restoranu u Frankopanskoj, uživali u hinkalima, bocu crnog vina naručili. Pričala je smiješne anegdote s posla, smijala se na sav glas. Pomislio sam: to je normalna žena, vrijeme je za otvoreni razgovor.
U autu, vani lagano sipi kiša, ja joj uzmem ruku. Ovoga puta ne povuče.
Marija, bi li došla do mene? Popit ćemo čaj, poslušati muziku…
Čim sam to izgovorio, osjećam silnu ukočenost u njoj, osmijeh nestane.
Ivane, što stvarno želiš?
Kažem iskreno. Sviđamo si se, oboje smo slobodni, već dva mjeseca se viđamo Zar nije prirodno željeti bliskost?
Krenula je neiscrpno o sramu, godinama i duhovnom savezu. Ostao sam zatečen.
Ti nisi svjestan što govoriš! strogo mi je odbrusila. To je za mlade, za stvaranje obitelji. Što nama treba? Zar nije jadno zamišljati nas gole? Ja imam trbuh, ti imaš stomačić. Ma daj! U ovim godinama važne su podrška i prijateljstvo. A ti bi samo o primitivnom.
U sebi sam ostao bez teksta. Znači, postao sam neki prljavi tip samo zato što volim ženu nakon dva mjeseca pažnje.
Marija, stani malo. O kakvom trbuhu pričamo? U teretanu idem redovito. I ti si super za svoje godine. Zašto si sebi već presudila? Zar s pedeset šest sve staje, ostaje samo povrće i unuci?
Tako je pošteno! oštro odbrusi. Pristojne žene mojih godina brinu o kući, pomažu djeci. Sram bih osjećala pred obitelji da dovodim muškarca kući iz tih razloga.
Puknuo sam, nakupilo se sve.
Znači, nisi ni tražila čovjeka za život, nego poznanstvo s beneficijama? Dva mjeseca si jela na moj račun, vozila se u mom autu, izlazila na predstave. Zar nije neugodno? Kad tražim bliskost, odmah je fuj.
Pocrvenjela je, ali više od ljutnje nego od stida.
Pa nisam ti dužna ništa zbog večera, zar misliš da trebam zbog poklona padati u zagrljaj?
Ne izvlači se. Nisam to tako mislio, nego svaki odnos ima razvojni put. Pitao sam se, nisi li zapravo tražila prijatelja s autom i novčanikom?
Izletjela je iz auta i zalupila vratima. Nisam potrčao za njom. Gledao sam za njom kako ljutito korača do ulaza zgrade i osjećao gorčinu.
Volim razgovarati, obožavam knjige i povijest, ali sam živ čovjek, pun želja. Ne želim se još predati zbog njezinih vlastitih uvjerenja o starosti.
Obrisao sam njezin broj, ugasio profil na stranici za upoznavanje. Treba mi vremena za zaboravit cijeli ovaj cirkus.
Sad sam odlučio već na prvom spoju ću pitati ženu što misli o bliskosti. Ako ponovno čujem o starosti i unucima kao jedinom smislu života, dijelimo račun i ja kažem zbogom.
Pitam se, je li doista u redu da čovjek mojih godina želi bliskost? Ili je u Hrvatskoj za pristojne gospođe to stvarno tabu tema? I zašto se onda opće prijavljuju na stranice za upoznavanje, ako već vjeruju da je njihovo vrijeme prošlo?
