Po vlastitoj želji
Gdje si to ti krenula? šapnula je Ljiljana, primijetivši da se Martina sprema otići petnaest minuta prije isteka radnog vremena. Radno vrijeme još nije završilo.
Cure, stvarno moram… Martina je molećivim pogledom pogledala kolegice.
Ali u njihovim očima nije vidjela ni trunka suosjećanja. Hladne oči… kao led.
Ništa ne znam! Ako sad odeš, sve ću reći gospođi Mariji, zaprijetila je Ljiljana.
Radi što hoćeš, odmahnula je Martina i, zgrabivši torbicu sa stola, izjurila iz ureda.
Znala je dobro da će je sutra vjerojatno otpustiti, ali nije mogla drukčije postupiti. Razlog je možda izvan formalnog, ali njoj izuzetno važan. Šteta što to nitko ne razumije.
*****
Mjesec dana ranije.
Martina je sjedila u uredu gospođe Marije i strepila što će reći direktorica firme.
I nije samo čekala, nego je cijelo to vrijeme tiho molila Boga da joj se pruži prilika za taj posao.
Izgleda da su njezine molitve ipak uslišane.
Odgovarate nam, rekla je strogo žena nakon što je temeljito proučila Martinin životopis i dokumente na stolu. Ali odmah želim upozoriti na nekoliko stvari…
Martina se napela, ali nije to pokazivala.
Nije ju zanimalo što će Marija reći sigurno će prihvatiti sve uvjete.
Zašto? Zato što u Zagrebu ovako plaćen posao nije lako naći.
Unutarnje je bila spremna na sve, razumno naravno.
U mojoj firmi, nastavila je gospođa Marija, svi dolaze i odlaze točno na vrijeme.
Martina je pažljivo slušala, ne želeći propustiti ni riječ.
Za kršenje discipline slijedi kazna, oduzimanje stimulacija. Ako se to bude ponavljalo, bit će kratak razgovor. Ili bolje rečeno, bez razgovora papir, olovka, otkaz po vlastitoj želji i… doviđenja.
Martina je u dubini duše osjetila olakšanje, jer nije čula ništa posebno strašno. Danas je disciplina svugdje na prvom mjestu.
Jesam li se jasno izrazila? upitala je gospođa Marija, namještajući naočale. Ako budeš kasnila bez opravdanog razloga, ne očekuj popustljivost. I nisam tip koji zatvara oči.
Marija je već vraćala papire u ladicu, ali se još jednom okrenula prema Martini.
Na poslu se radi. Privatne probleme rješavaj izvan radnog vremena, jasno?
Da, sve mi je jasno, klimnula je Martina. Kada mogu početi raditi?
Već sutra. Radni dan počinje točno u devet ujutro. Poželjno je doći desetak minuta ranije.
Može.
I mobitel, molim te, neka bude ugašen ili na tiho, da te pozivi ne ometaju u poslu. To su moja pravila. Nikoga ne držim na silu ovdje.
Sve je u redu, gospođo Marija. Hvala Vam što ste mi dali priliku.
Nadam se da me nećeš razočarati.
Martina je zaista bila zahvalna ovoj strogoj ženi. U zadnjih mjesec dana slala je molbe na razne strane, a svuda je dobila odbijenicu.
Nitko nije želio mladu i neiskusnu djelatnicu, ni s diplomom magna cum laude.
Takvu diplomu danas možeš kupiti na internetu, dobacila joj je kadrovska službenica jedne firme. Nama treba netko s iskustvom, ne samo s diplomom. Da odmah može raditi, razumiješ?
No Martina nije razumjela. Kako će steći iskustvo ako ju nitko ne želi zaposliti?
Gospođa Marija bila je jedina koja joj je dala priliku, i sad je morala opravdati njezino povjerenje.
*****
Sljedećeg jutra Martina je već u osam i dvadeset bila pred vratima ureda.
Sve je bilo prazno. Čekala je dok nije stigao zaštitar, gospodin Ivan Škorić.
Pojavio se oko pola devet i iznenađeno pogledao Martinu.
Dugo već ovdje stojiš? nasmiješio se, vadeći ključ iz džepa.
Ne, tek desetak minuta.
A što tako rano? Valjda želiš ugoditi gospođi Mariji?
Ne, samo mi tramvaj vozi tako rano. Ako idem kasnijim, mogla bih zakasniti. A ne bi mi to trebalo… Čini mi se da ste s disciplinom kod vas vrlo ozbiljni.
Ima i toga, rekao je Ivan, otključavajući. Hoćeš kavu?
Ne bih odbila, nasmiješila se Martina, gledajući čovjeka koji joj je mogao biti otac.
Dugo je Martina osjećala toplinu što je netko nepoznat pokazao brigu za nju.
Danas je to rijetkost.
Odmah je krenula prema aparatu za kavu, ali Ivan ju je zaustavio:
Nemoj ni pokušavati.
Pozvao ju je u svoju malu kancelariju, izvadio veliki termos i vrećicu sa štruklima.
To vam je žena pripremila? osmjehnula se Martina promatrajući kako Ivan slaže štrukle na tanjur.
Ne, sam sam ih radio…
Sami?!
Pa što? Živim sam i sve sam moram raditi. Štrukle su po bakinim receptima. Hoćeš probati? Ovi su s jabukama, a ovi s kupinama. Hoćeš dva?
Probam, klimnula je Martina, posežući za štruklom.
Petnaest do devet već je bila na svom radnom mjestu i koncentrirano proučavala dokumente. Ostale su došle deset minuta kasnije.
Pogledale su ju hladno, bez pozdrava, i još nekoliko minuta se zagrijavale za posao, pretresajući tko zna koju seriju ili tuđe probleme.
Točno u devet pojavila se gospođa Marija. Ozbiljno lice, obrve uspravno.
Prava čelična dama, navikla držati sve pod kontrolom. No, usprkos strogom izgledu, nije budila odbojnost.
U ovoj ženi bilo je nešto privlačno, iako Martina nije znala što.
Osjećala je srcem da je, koliko god stroga, Gospođa Marija dobar čovjek.
Pozdravila se sa zaposlenicima, a kod ulaza u svoj ured zadržala pogled na Martini.
Martini se čak učinilo da joj se nasmiješila. Samo njoj.
Ivan mi je rekao da si došla prva. Bravo. Cure, uzmite Martinu za primjer Ona već radi, a vi računalima ni prstom niste maknule.
Nakon takvog javnog sramoćenja kolegice su Martinu gledale kao vukovi. Nije im čudno.
Već kad je Marija jučer predstavljala kao novu kolegicu, one su međusobno šaptale i gledale ju ispod oka. A sada im je još i neprijatelj. Svoju antipatiju nisu ni pokušavale prikriti.
Posebno je Martina smetala Ljiljani, koja je bila glavna u tom ženskom kolektivu. Ostale su se u svemu slagale s njom.
Kad bi Martina nešto pitala, Ljiljana joj je nevoljko odgovarala i uvijek zabijala još poneku zlobnu riječ.
Što sam joj napravila? pitala se Martina. Zašto se tako ponaša i huška druge protiv mene?
Jednom je pokušala pitati izravno. Ali nije dobila suvisli odgovor.
Prošla je tjedan, pa još jedan
Martina nije obraćala pozornost na zlobne poglede i zadirkivanja posvetila se poslu. Gospođa Marija joj je više puta prigovarala komplimentima i isticala kao primjer:
Učite kako se treba raditi. Jutros sam tražila Martinu da mi do večeri pripremi dokumente, a ona je sve završila prije podne. Kad bi svi tako radili!
Gospođa Marija bi otišla, a Ljiljana i njezine pratilje sat vremena bi mrko gledale Martinu.
Općenito, odnos s kolektivom bio je težak. Nisu je primile, i vjerojatno neće.
Dobro je dok ne rade podlosti, mislila je Martina.
Ivan Škorić bio je jedini s kim je mogla popričati.
On je čak i ranije dolazio, u osam i dvadeset, da Martina ne stoji sama pred vratima.
Prije radnog dana, uz kavu s Ivanom, uspijevala bi i popričati.
Pričali bi o svemu. Jednom joj je, u povjerenju, rekao:
Kako ti je kod nas? upitao je jedne zore Ivan, točeći kavu iz termosice. Sviđa ti se?
U principu, da.
Misliš da je Marija stroga i zahtjevna?
Iskreno, ne. Disciplinu treba imati. Mene su i doma tako odgajali. Navikla sam.
Dobro je! osmjehnuo se Ivan. Marija je dobra žena. Ako prema njoj pošteno, takva će biti i prema tebi. Čini se stroga, ali je u duši dobra. I… nesretna.
Zašto nesretna?
Pa, Martina, svi smo mi ljudi. Svi imamo svoje brige. Marija je kao mlada prekinula trudnoću, pa više ne može imati djecu. Silno bi htjela, ali ne može. Muža nema, iako je uspješna i jako lijepa žena. Da ne poludi, samo radi i radi. Ali sreća nije u novcu. Ni u poslu.
Slažem se. Ali, kako vi znate te detalje? začudila se Martina.
Pa… Ivan je zastao i obrisao suzu. Od mene je zatrudnjela.
Stvarno?
Da, tako je bilo. Voljeli smo se. Ne samo fizički, bila je to ona prava ljubav. Ali dolazimo iz različitih svjetova. Njezina je obitelj imućna, ja sam iz doma za nezbrinute. Roditelji su ju natjerali na abortus. I ona se tada uplašila, iskreno. Ona je bila studentica, ja sam radio na adaptaciji njezine kuće. Upoznali smo se tako.
I što onda?
Nakon što sam saznao, više je nisam želio ni vidjeti ni čuti. Otišao s gradilištem u drugi grad. Lutao sam cijelom zemljom. Obećao sam si da više nikada neću voljeti nikoga.
Ivan je zamišljeno gledao kroz prozor.
I nisam. Osim nje. I onda sudbina, eto, opet nas je spojila. Došao sam ovdje, a tu ona velika šefica, nasmijao se Ivan prisjećajući se. Niti ona nije mene očekivala.
Ivan je uzeo gutljaj kave, ruka mu je zadrhtala:
Isprva me nije prepoznala, kasnije me ispratila van i dugo plakala. Čuo sam…
I što dalje?
Već sam mislio otići, ali ona je otvorila vrata i rekla da me prima kao čuvara. Sve pod uvjetima. Kao i tebe, odmah me upozorila.
Niste joj nikada oprostili?
Jesam. Ali ona sebi ne može oprostiti. Što je izdala našu ljubav. Što nje nema sreće u životu. Ali ovo nek’ ostane među nama? zabrinuto će Ivan.
Ne brinite, nikom ništa neću reći, obećala je Martina. Pomislila je: I onako nemam kome.
Kad je odradila dva tjedna i naviknula se na posao, Marija je pozvala sve u ured.
Cure, moram hitno poslovno u Osijek. Za vrijeme moje odsutnosti Ljiljana će biti privremena šefica. Dugogodišnje povjerenje imam u nju, ali isto tako vas upozoravam: disciplina mora ostati ista.
Strijeljala ih je pogledom.
Ako doznam da je netko dolazio kasnije ili odlazio ranije otkaz.
Martina nije pokazivala nervozu, iako joj je bilo krivo što Marija odlazi.
Bit će sve okej… hrabrila se Martina. Ivan joj je govorio isto.
Ali tad se dogodilo već prvi dan pod Ljiljanom.
*****
Rano jutro.
Gospođice, što stojite? Vozite li ili ne? nervozno je povikao vozač tramvaja.
Martina ga nije čula. Na prvoj stepenici nije mogla maknuti pogled sa sive mačke koja je ležala pod klupom na stanici.
Zašto tu leži? I zašto tako teško diše? brinula se. Srce joj je titralo.
Idete li ili ne?! povikao je vozač drugi put, sad još glasnije.
Što? Ne, ispričavam se… zbunjeno je odgovorila, sišavši sa stepenica natrag na pločnik.
Tramvaj je zalupio vratima i odjurio dalje.
Martina je došla do klupe, čučnula i pažljivo dodirnula mačku.
Ej, što je tebi? Je li sve u redu?
Mačka je teško disala, otvorila je oči i s čuđenjem pogledala Martinu.
Puno je puta pokušavala privući pozornost ljudi, ali nitko ju nije zamijetio. I sad evo, netko je sam prišao.
Baš si mršava, rekla je nježno, gladeći je po sivoj dlaci. A trbuh ti je velik. Možda si trudna… ili stvarno jesi?
Mjau… tiho je preo jadni glas.
I što ćeš sad? Kako ćeš na ulici s malenima? Tko će te hraniti?
Martina je pogledala na sat, pa natrag na mačku.
Znala je da će Ljiljana odmah javiti kome treba ako okasni na posao. Ni ne vrijedi pitati za dozvolu.
Snaći ću se nekako, zaključila je. Pažljivo je uzela mačku i ponijela je kući.
Od tog dana sve je krenulo…
Kako je i očekivala, Ljiljana ju je izgrdila. Sada je bila i šefica. Njezina vlast slatko joj je sjedala.
Premiju ovaj mjesec nećeš ni vidjeti! zlobno je dodala Ljiljana.
Ma neka ide i premija… pomislila je Martina. Bitno da mačka više nije vani, nego na sigurnom.
Te večeri, doma, Martina je molila mačku da ne rađa do vikenda.
Ali usred noći probudila se od šuštanja. Mačka se počela okotiti. Martina je bila uz nju do jutra. Nije otišla nikamo sve dok nisu stigla tri malena mačića.
Vidim, ti si se sasvim oslobodila straha! vikala je Ljiljana drugi dan kad je Martina opet zakasnila.
Oprosti. Pronašla sam mačku, okotila se… Nisam je mogla ostaviti.
Misliš da ti je to opravdanje za kašnjenje?
Nije, ali…
E pa, sada za svaki sljedeći put slijedi kazna! Razumjela si?
Martina je obećala da se to više ne ponovi. I sljedeći dan stvarno je došla na vrijeme.
Ali na pauzi je zapela na cesti, jer je išla doma nahraniti mačiće. Mačka nije imala mlijeka, pa ih je ručno hranila.
I tako, svaki dan.
Nije ju išlo. I koliko se trudila, uvijek bi kasnila ili morala nešto opravdavat. Konstantno se ispričavala i objašnjavala zbog mačke i mačića…
Ljiljana nije imala razumijevanja. Samo je kažnjavala i kažnjavala.
Ako ovako nastavi, ostat ću bez cijele plaće… očajavala je Martina. A trebaće i za mačiće kupiti hrane. Kako, kad nemaš novca?
Teško je kod tebe… zazvučao je Ivan kad mu je Martina sve ispričala uz kavu. Mogu li kako pomoći?
Kako možete? jecala je Martina. Ne mogu dovesti mačku i tri mačića u ured, a posao ću ionako izgubit. Kad gospođa Marija dođe, sigurno će me otpustiti.
Još ćemo vidjeti…
Dva tjedna proletjela su u trenu. Sutra se Marija vraća s puta. A danas je Martina morala ranije otići radi veterinara. Srećom, završila je sve na poslu, pa nije imala grižnju savjesti. Ništa osim Ljiljane.
Gdje se to spremaš? šapnula je Ljiljana kad je vidjela Martinu kako odlazi petnaest minuta ranije. Radno vrijeme još traje, znaš.
Cure, stvarno mi je važno… Martina je ponovo pogledala kolegice.
Ali ni u jednoj oči trunčice suosjećanja. Ledene kao led.
Ako sad odeš, sve ću prijaviti gospođi Mariji, zaprijetila je Ljiljana.
Radi što hoćeš! odmahnula je Martina, pokupila stvari i otišla.
*****
A sljedeći dan, u uredu su je čekale Marija i Ljiljana. Na stolu papir, olovka sve joj je bilo jasno.
Ovdje su mi ispričali što se događalo posljednja dva tjedna, počela je Marija.
Znam, kriva sam, uzdahnula je Martina. Ali nisam imala izbora.
Ivan mi je rekao za tvoju mačku i mačiće.
Ali to nije opravdan razlog za kašnjenje, zajedljivo je dobacila Ljiljana.
Marija ju je strogo pogledala i Ljiljana je zašutjela.
Molim te, ne prekidaj me. Da, okot mačke nije opravdan razlog, ali… Marija je pogledala Martinu toplim pogledom, kao majka kćer. Ali zar nije dobar razlog pokazati malo ljudskosti?
Ali kršila je pravila i nije poslušala mene kada sam joj jučer zabranila otići ranije.
Krsila je, ne osporavam… Ali sve je poslove uredno izvršavala. Za razliku od tebe i tvojih prijateljica. No stvar je druga. Ti, Ljiljana, nisi položila osnovni test čovječnosti. Umjesto podrške, oduzela si joj gotovo cijelu plaću. Jel to pošteno?
Ovaj put Ljiljana nije ništa odgovarala.
Jadno je gledala u šeficu, sve manja od srama i stida.
Evo ti papir, olovka. Piši otkaz po vlastitoj želji. Takvi bezdušni zaposlenici mi ne trebaju. S ostalima ću još razgovarati, ali mislim da su pod tvojim lošim utjecajem.
Dok je Ljiljana drhtavom rukom pisala, Marija je stigla zahvaliti Martini što je spasila mačku i djecu s ulice te joj dala dva tjedna plaćenog odmora. Platila joj je i vraćenu premiju.
Martina je dugo pokušavala doći k sebi. Očekivala je najgore, a doživjela najbolje.
Priznaj, je li to tvoja zasluga? našalila se Martina s mačkom koja je ležala na krevetu uz nju, odmarajući od stalno gladnih mačića.
Liza ju je pogledala s tolikom glumljenom začuđenošću da se Martina nije mogla suzdržati od smijeha.
Mjesec i pol kasnije, Martina je ugostila Mariju i Ivana.
Dobar dan! preplašeno je rekla Martina. Zašto ste vi tu? Je li nešto loše?
Ne, ništa loše! nasmijala se Marija. Dogovorili smo Ivica i ja pokupiti mačiće. Objavila si oglas ovih dana, zar ne?
Jesam… Ali imam ih troje.
Nama ni troje nije puno, nasmijala se Marija. Selimo na selo, ima mjesta za sve. Na poslu me sad gotovo neće biti vrijeme je da počnem živjeti za sebe.
Opet će doći neka nova Ljiljana…, pomislila je Martina.
A dok mene nema, ti ćeš biti zamjenica direktorice. Možeš li to?
Ja? Pa tek sam kratko ovdje…
Da, ti. Samo tebi mogu povjeriti to, sigurna sam da nećeš razočarati.
Ja sam donio štrukle! dodao je Ivan uz smiješak. Može čaj?
Te je večeri kod Martine u kuhinji bilo živo.
Na početku samo su razgovarali, kao stari prijatelji, a kasnije su budni mačići izazvali valove smijeha.
Martina ih je gledala kroz suze od sreće. Znala je sada da još postoji radost.
Mačka Liza ležala je na podu, pomno ih pratila i radovala se još uvijek ima na svijetu LJUDI koji zaista znaju voljeti. Zato ništa još nije izgubljeno.
(Pouka: U svijetu u kojem pravila često guše ljudskost, ostanimo ljudi. Nekad je pomoć onima koji su bespomoćni najjači ispit dobrote. Izbori srcem znače najviše i ostavljaju najveće tragove.)Martina je još dugo sjedila uz prozor, milujući Lizu koja se zadovoljno prela sklupčana u njenom krilu. Pogled joj je lutao prema zalazećem suncu, a u srcu osjećala je ono do jučer zaboravljeno mir.
Telefon je lagano zavibrirao. Ivana je poslala poruku: Silla i Maza već istražuju dvorište! Marija i ja šaljemo pozdrave. Hvala ti što si nam vratila osmijeh u dom.
Martina je nasmijana pogledala prema mački i tiho šapnula: Vidiš, nismo ih samo spasile mi… i oni su nas.
Svijet iz kojeg su ju istiskivali Ljiljanini pogledi više joj nije važan. Umjesto toga, pronašla je ljude koji dijele toplinu, njima je dala novu obitelj, a sebi mogućnost da napokon bude potpuno svoja.
Te večeri, dok su zvijezde na nebu tihom sjaju blagoslivljale njihove nove puteve, Martina je konačno znala sreća nije u pravilima, već u tome koliko smo spremni prepoznati tuđe srce.
I baš tada, ispod mirnog treptaja lampe, jedno maleno, šareno mače neprimjetno joj je ušetalo u krilo, umiljato je trljajući njuškicu o njenu ruku. Martina je zaplakala, ovaj put od radosti, svjesna da je njezino po vlastitoj želji zapravo najljepši izbor života.
Jer tek kad se usudimo slušati srce tek tada, postajemo istinski slobodni.
